spot_img

More to plavo, pješčani sprud Melura (Sonja Šarunić)

Postoji jedan pješčni sprud u mojoj uvali na otoku Molatu koji je pedesetak metara udaljen od obale. Nama klincima je taj sprud služio kao dokaz da smo plivati naučili dobro, jer je do njega trebalo plivati kroz „duboko“ more kuda se slabiji plivači ne bi usudili. Onda bismo na Meluri, kako se zove sprud, igrali odbojku bez gužve kakva je bila uobičajena u nasuprotnom obalnom plićaku .

Melura je čarobno mjesto – naprosto, mijenja boje nekoliko puta dnevno. Ujutro joj sunčani tragovi valova po pijesku blješte zlatnim refleksom i prepliću se poput ribarske mreže, a popodne ta prozirna tirkizna površina dobije nešto tamniju notu pa kad stignu plimni valovi namreška reflekse na dnu, šarajući nemarno po tom posve bijelom i teškom pijesku. Divno što je taj pijesak tako težak da ga korakom uopće ne možeš poremetiti. Kako digneš nogu, vrati se u prvobitno stanje, kao da ga nikad nisi dotaknuo.

Godinama pokušavam naslikati Meluru uljem na platnu. Čak sam uokvirila nekoliko tih pokušaja, jer su se svidjeli mojim prijateljima koji je nikad nisu vidjeli uživo, ali ja znam da to još nije to. Niti u tisuću pokušaja ne bih uspjela na platno prenijeti tu čaroliju. Ali još želim.

I radi Melure dolazim na Molat. To je točka koju svake godine moram dotaknuti. Sve ostalo je lijepo, ali nije bitno. Veoma važne su bile još i periske kojih je u plićaku te iste uvale bilo više od četrdeset. Moja kći kao mlada znanstvenica ih je mapirala pa smo upozoravali turiste i domaće da ih ne diraju. I onda ih jednog ljeta više nije bilo. Ni jedne. Netko ih je sve počupao i valjda prodao nekome radi njihova sedefa u unutrašnjosti ljušture. To je bilo nekoliko godina prije nego je sve periske u Jadranu poharao virus. Virusu ne možeš zamjeriti, ali ljudskoj pohlepi… Te godine, kad su nestale sve naše periske, mi smo samo bespomoćno plakale. Nikad nismo doznale za počinitelja. Sumnjam da je to učinio netko domaći, iako su otočani često bili okrutni prema moru i morskom, kao što je i more kroz prošlost bilo okrutno prema njima. Teško je bilo Molatu.

Uostalom, tako izolirani od kopna, prepušteni moru i sami sebi, bez prihoda i prijevoza, samo s nekoliko plodnih vrtača jedva oslobođenih od kamena, snalazili su se kao oni prvi ljudi. Pričali su nam naši stari kako u gadnim ratnim godinama ništa baš ne bi rodilo. Kao da je netko ukleo zemlju… usred rata. Hranili su se tada žirovima crnike, magunjama, mirtom i travama. Onih nekoliko „bogataša“ koji su imali kaić, ulovili bi koju ribicu, a ostali uz obalu vrebali ostima ne bi li naletjela koja hobotnica… Većinom su bježali u Ameriku iz koje se više nikada ne bi vratili; no, poslije Drugog rata muževi su već uspijevali naći neki posao na nekom brodu. Onda bi i oni odlazili trajno u hrvatske obalne gradove, školovali djecu i tako spašavali nove generacije od onog povijesnog okrutnog siromaštva i gladi. Teško je bilo i nama i Molatu. A voljeli smo se, čudno, jako.

I onda, te nove generacije gledam danas. Na djedovini su izgradili apartmane koje iznajmljuju. Ispred vila betonirali molove na koje ne daju pristup nikome. Zapravo, sve mi to liči na neki nastavak povijesne okrutne borbe ljudi s morem, o čemu vjerojatno ni ne shvaćaju baš sve; da im je more u sastavu DNK, da im sol sudjeluje u krvi sa 36 promila, da su iznikli iz tog istog mora koje je mučilo i prehranilo njihove pretke.

Melura me tješi, da more, priroda ipak pobjeđuju. Naime, godinama su ilegalni „sambunjari“  odnosili besplatno pijesak sa toga spruda i prodavali  ga kao građevinski materijal usprkos našim prosvjedima s obale. Nije ih bilo briga. Ni policiju nije bilo briga. Mislili smo da Melure više neće biti, ali slijedeće ljeto ona je opet bila tu. More ju je uvijek nekako nanijelo i još ljepšu nego lani. Meditativno prozirnu, tirkiznu sa zlatnom mrežom sunčanih refleksa valova na bijelom pješčanom dnu.

Ona dobra strana u prirodi čovjeka jako navija za nju, Meluru, uživa u njezinu neprestanom čudesnom izrazu i postojanju.

I sve mislim – nadam se, priroda je toliko mudra, jaka, svemirska, Božja, da će uvijek znati zaliječiti svoje zaderotine koje smo joj u svojoj muci i nepameti opet nanijeli.

To more drago, plavo. Plavo gore iznad njega, plavo duboko u njemu.

Sonja Šarunić 

DOBRA HRVATSKA
Lipanj, 2024.

Sonja Šarunić

Završila Ekonomski fakultet u Rijeci. Radila kao urednica i voditeljica emisije “Kavica sa Sonjom” na Obiteljskom radiju. Bila je urednica i voditeljica na RVG-u, te urednica i voditeljica na Radio Zagrebu / Hrvatskom radiju. Vodila je poznate emisije: “Crvena jabuka”, “Jutarnji program na Prvom”, “Večernji program”, “Dnevne novosti”, “Sljemenski snovi” itd. Uređivala je i vodila “Zeleni megahertz”, te ratničku emisiju Zapovjedništva obrane grada Zagreba “Šesta kolona”. Na televiziji je vodila “Noćne ptice”, prvi telefonski kontakt u živo s gledateljima HTV-a. Surađivala je s riječkim “Novim Listom”, a bila je i dopisnica “Vjesnika” i “Večernjeg lista” iz Rijeke. Dobitnica je godišnje nagrade HRT-a (1990.) za “Zeleni megahertz”, nagrade Zlatno pero HND (1983.) za reportaže iz ženskog zatvora, te Zlatnog pera HND (1989.) za serijal psiholoških emisija na Radio Sljemenu. Osvojila je i četiri Večernjakove “Zlatne ruže” za najpopularniju radijsku voditeljicu po odabiru čitatelja.

Ako vam se članak svidi, dijelite ga – podržite osvješćivanje društva za sutrašnji održivi svijet.

VEZANI ČLANCI
- Oglas -spot_img

NAJČITANIJE

UM 2024

- Oglas -spot_img
- Oglas -spot_img