Strateške odrednice ugrađene u politiku proizvoda u jednom zamjetnom broju kompanija počivaju na apsolutnom egoizmu i nezasitnom profiterstvu. „Dječji bezbrižno“ i bezobzirno kako to samo odrasli znaju, proizvođači ostavljaju iza sebe, a na dušu svijetu, goleme količine otpada. Sve to svjesno i namjerno. Sve to s proizvodima koji su osmišljeni da traju kratko, da ne daju popravljati, moraju se ubrzano zamjenjivati novim i „modernijim“.
Te politike izglasavaju vodstva, menadžeri, uprave, ljudi s imenom i prezimenom. Čak što više, takve politike, nekim tajnim nitima (očito i dogovorima) premrežuju čitave industrije i grane pa je sva njihova roba istih značajki u pogledu kratkoće trajanja, duljine jamstava, nemanja rezervnih dijelova i dr.. O čemu se ovdje radi osvijestit ćete odmah čim se sjetite činjenica – mnoge stvari koje ste nedavno nabavili ne traju koliko bi trebale: žarulje izgaraju nakon određenog vremena, baterije koje se prebrzo istroše. Za četkice za zube i britvice za brijanje možete točno odrediti koliko će trajati (30 dana). Ili hlače kojima boja izblijedi već na polovici jedne sezone. Ili tajice koje se uskoro nakon kupnje paraju. Ili kauč kojem tkanina otanji, a da na njega niste sjeli ni 1000 puta (a piše na deklaraciji 15.000 sjedanja). Sve su to samo neki od primjera isforsiranog i ubrzanog istrošenja proizvoda. Kompanije doista dizajniraju proizvode tako da prestanu funkcionirati nedugo nakon kupnje, a neki taman po isteku jamstva (12 mjeseci za električni uređaj, 60 mjeseci za automobil). Prisiljavaju potrošače da ponovno posegnu u džep. Ali, druga je posljedica još gora – onako kako nova roba dolazi, stara prelazi u otpad. Na gomile otpada. Otpad čija sanacija ili reciklaža podrazumijeva dodatni – izniman napor društva, kojeg svi plaćamo.
EUROPSKA UNIJA POSEGNULA U 2019./ 2020 ZA ZAKONSKOM PRISILOM
Sredinom siječnja 2020 u Europskom parlamentu usvojena rezolucija o Novom zelenom sporazumu. Usvojene su i inicijative naše europarlamentarke Biljane Borzan koja je u svemu dobila i posebnu ulogu, kao izvjestiteljica za održivu potrošnju.
U rezoluciju o EU Novom zelenom sporazumu uvrštene su velike novosti: 1) zabranu programiranih kvarova (nakon isteka jamstva), 2) redizajn proizvoda na način da se mogu popravljati, 3) označavanje na proizvodima „minimalnog očekivanog trajanja“.
„Već godinama inzistiram da proizvodi trebaju trajati dulje. Radi troškova za građane i radi okoliša si ne možemo dozvoliti da nam se primjerice perilice za rublje ili televizori kvare nedugo nakon isteka minimalnog jamstva, a oni naših roditelja još uvijek rade“, kaže Borzan.
Čak 92 posto Francuza vjeruje da su neki proizvodi namjerno napravljeni s greškom koja „ispliva“ kod kupca na vidjelo nakon zadanog roka, sve to da bi se građane primoralo da stalno i iznova kupuju, kupuju, bilo novi model ili stari koje je brzo postao neupotrebljiv.
Takav pristup, među ostalim, ne povećava samo kućne troškove i količinu smeća, već i razinu iskorištavanja prirodnih resursa. A kako se nerijetko proizvodnja odvija u nerazvijenim zemljama Afrike, Azije ili Latinske Ametrije, gdje je rad strahovito potplaćen, gdje rade i djeca i sl., takav pristup razara i društveno tkivo, a ne samo okoliš.
5 UREĐAJA ZA DOMAĆINSTVA KOJI ĆE PRVI BITI REGULIRANI
U EU je već donesen zakon o pet uređaja koji se najčešće koriste u domaćinstvima koji će postupno stupati na snagu do 2021. To su perilice za rublje, perilice za suđe, hladnjaci, televizori i rasvjetna tijela. Zakon će, nadalje, odrediti da se za njih na tržištu moraju osigurati rezervni dijelovi sedam do deset godina.
Sjetimo se koliki je kaos vladao s najraznovrsnijim punjačima za mobitele, sve do prije nekoliko godina kad je EU propisala unifikaciju tih priključaka. Sad nam je normalno da jedan punjač preživi razdoblje zamjene i tri mobitela.
Morat će se također proizvoditi energetski učinkovitiji uređaji kako bi se štedjela energija.
Također ćemo se vratiti na stari, jasniji način označavanja energetske učinkovitosti. Naime, prvo smo imali oznake od A do G, gdje su najbolji bili oni označeni slovom A. Potom smo imali oznake A, A+, A++ itd. No to ljudima nije bilo jasno pa su mnogi zaključivali da je više plusova dobro, objasnila je jednom Borzan.
Jasno je da ova inicijativa u EU ne ide u prilog svakoj industriji, no smatra se da ona to može kompenzirati na razne načine, među ostalim, tako da se više orijentira na rezervne dijelove.
REUSE I REDUCE – A TEK POTOM RECYCLE!
„Krajnje je neodgovorno da na tržištu ne postoje rezervni dijelovi pa je potrošač, primjerice, zbog puknuća dijela na perilici koji bi koštao 50 kuna primoran kupiti cijeli uređaj“, rekla je Borzan u Europskom parlamentu izrazivši uvjerenje da izmjenu direktive o dostupnosti rezervnih dijelova treba proširiti na sve uređaje.
Predstoji nam velika mogućnost rentiranja proizvoda od strane proizvođača, što će uskoro postati praksa inovativnih kompanija.
Poznato je da su ponovna upotreba, višestruka upotreba, ili popravak, puno bolji načini od recikliranja proizvoda.
„Utvrđeno je da bi samo na razini EU-a popravljanje stvorilo više od 10.000 novih radnih mjesta. Ono ima bolji utjecaj na okoliš, a pokazalo se također da su potrošači voljni platiti više za trajnost proizvoda. Primjerice, da bi im perilica za rublje trajala dvije godine dulje, spremni su izdvojiti 100 eura više. Iz navedenog proizlazi da bi uvođenje oznake o minimalnom trajanju proizvoda dovelo do povećanja prodaje označenih proizvoda za 55 posto.“
STRUKA SE OPREDJELILA, ALI IMA I SUPROTNIH STAVOVA
U autorskom članku Nenad Jarić iz listopada 2019 – Indeks.hr. spominje se stručno mišljenje Vedrane Pribičević koja predaje na Zagrebačkoj školi ekonomije i Managementa, po kojem koncept programiranog zastarijevanja ima više dimenzija, a neke glavne su:
– Namjerno smanjena dugotrajnost proizvoda ugradnjom nekvalitetnih dijelova koji se kvare korištenjem (
– Sprečavanje popravaka na način da je proizvod teško ili preskupo popraviti (najnoviji primjer su led lusteri koji nemaju predviđen popravak i zamjenske djelove; nakon 5 godina jamstva možeš samo kupiti novo)
– Percipirano zastarijevanje gdje se potrošače uvjerava da im je proizvod koji su kupili zastario, iako to zapravo nije (PR koji stare proizvode upotrebi čine „out“, da te sram imati staro auto a veoma dobro i ispravno)
– Sistemsko zastarijevanje gdje proizvođač namjerno mijenja sistem u kojem se proizvod koristi kako bi potaknuo korisnika da kupi novi proizvod (elektronička industrija, mobitelji)
– Programirano zastarijevanje u kojem proizvođač namjerno programira proizvod da prestane raditi nakon određenog vremena
***
Nenad Jarić nas podsjeća i na mišljenja stručnjaka. Kulturni kritičar Vance Packard objavio je još 1960. knjigu ‘The Waste Makers’ (Proizvođači otpada), koja je reklamirana kao ekspoze „sustavnih nastojanja kompanija da nas učine rasipnima, zaduženima, trajno nezadovoljnim pojedincima“.
S druge strane, jedan od poznatih pobornika „skraćivanja ciklusa zamjene“, američki stručnjak je za marketing, čuveni Philip Kotler koji tvrdi: „Veliki dio takozvanog planiranog zastarijevanja zapravo je djelovanje konkurentskih i tehnoloških snaga u slobodnom društvu – sila koje dovode do stalnog poboljšanja proizvoda i usluga.“
U njegovo veliko doba, u drugoj polovici do kraja 20. stoljeća, možda je takvo što i bilo razumno tumačenje. Ali je, danas to vidimo, u mnogome baš to dovelo do strahovitog zagađenja Zemlje. Čemu će nam takav razvoj? Zemljanima ne treba. Uskim interesnim grupama, eliti – da.
***
Pa mi se čini, na kraju svega, da je, u svijetlu ove rasprave, razvrstavanje otpada i recikliranje tek „topla vodica“ (apsolutno potrebna), ono što dolazi kao zadnji čin „spašavanja duše“ od crnog vraga, onako na kraju. Naspram onoga što ima snagu i značaj prave akcije, svega onog što bi proizvođači trebali poduzimati i činiti daleko prije – kroz svoje odgovorne politike proizvoda. Kao društveno odgovorni subjekti.
Onog trena kad se svijet pokrene u tom smjeru, a Europa to, izgleda, stvarno želi, znat ćemo da smo na početku one iskrene namjere i zalaganja poslovnog sektora za održivost društva i spas ovakve, čudesno lijepe i gostoljubive Zemlje.
Reference:
Nenada Jarić Dauenhauer, www.indeks.hr
DOBRA HRVATSKA/GT
Veljača, 2020
