Može li dubokomorsko rudarenje odnosno preoravanje golemih prostranstava morskog dna biti održivo, uopće!? Za pretpostaviti je, prvo, da će takva aktivnost biti velikih razmjera, a da bi se ikome isplatila. I, drugo, vidimo da se misli ozbiljno – na duge staze, na dugotrajnu gospodarsku djelatnost.
U medijima upravo čitasmo: „Norveški parlament glasao je krajem siječnja 2024. za prijedlog zakona kojim se dopušta dubokomorsko rudarenje u arktičkim vodama Norveškog mora. Vlada planira krenuti s „održivim“ dubokomorskim rudarenjem radi istraživanja plemenitih minerala, zahtijevajući, ipak, studije zaštite okoliša prije odobravanja konačnih dozvola.“
Krenimo, od buldoždera
Svako oranje po dnu mora (dubokomorsko rudarenje) može se lako vizualizirati (vidite sliku dolje): robotizirani buldožderi, dodatno navođeni s komandnog broda na površini ili pomoću UI, sustavno kopaju, zgrću, utovaruju… šalju pumpama ili elevatorima na morsku površinu na milijune kubika mulja, pijeska, sedimenta i zdrobljenih stijena do velikih usidrenih brodova (tvornica). Nakon izdvajanja željenog metala i minerala iz zemljane mase, u dubine se vraća voda „99%“ iskopanog. Mulj i vodena prašina rasprostiru se kilometrima naokolo, raznošeni strujama i vjetrovima, na još neuništenu floru i faunu pada sloj zemlje…

Kako će biti moru i u moru?
Očekivani i dramatično velik utjecaj koje dubokomorsko rudarenje ima na morske organizme, biljni i životinjski svijet, čistoću vode, kruta je realnost. Ekocid! I zato se na sve to gleda s dosta podozrenja – i znanstveni svijet i odgovorne skupine političara i ekološke udruge, ali i obični građani – počinju se pitati: kamo to vodi? Greenpeaceovi brodovi već plove uz norvešku obalu upozoravajući tamošnje građane i svijet na sve što se sprema. Potpisuju se peticije. Možda uspiju!
Logika falsificiranog „održivog razvoja“: „Treba nam!“
Norvežani se pozivaju na viši cilj: na smanjenje emisija CO2 potpunim prelaskom na nove (električne) tehnologije, a ove trebaju baterije… Njihovi političari uopće ne dvoje o tome što rade, pa otkrivaju smjer kojim će se ići – zauvijek. Astrid Bergmål, državna tajnica u Ministarstvu nafte i energetike. „Moramo smanjiti 55 posto naših emisija do 2030., a također moramo smanjiti ostatak naših emisija nakon 2030.“. I zatim je dodala: „Dakle, razlog zašto istražujemo morsko dno je velika količina plemenitih minerala koji će biti potrebni mnogo godina.“
Arktičko morsko dno sadrži minerale poput litija i kobalta, za kojima trenutačno vlada velika potražnja zbog novih zelenih tehnologija koje ih koriste, primjerice, za proizvodnju baterija.
Velika pitanja o sirovini, riješena
Nije li se ovo, o budućim silnim potrebama za litijem i kobaltam, znalo odavna, čim nas je netko počeo usmjeravati prema zelenoj električnoj energiju i baterijama u automobilskoj i digitalnoj industriji? Valjda se netko pitao i o sirovinskoj bazi za nove tehnologije? Jest! Kapital je znao!
Sve ovo podsjeća na makijavelistički princip „Cilj opravdava sredstva“. Odnosno, sva sredstva su dopuštena, ako postoji „velika priča“. Norveška, kao bogata zemlja, misli na svoje bogatstvo, dok, s druge strane, znanstvenici upozoravaju da je riječ i o licemjerju. Ne može biti proglašeno zelenom energijom ono što će za posljedicu imati ogromnu destrukciju planeta.
***
Sjetimo se i naših hrvatskih velikih, stoljetnih, slučajeva. Tvornica elektroda i ferolegura u Šibeniku u 2024. obilježava punih trideset godina otkako je prestala s radom, a još nisu uklonjeni teški tragovi zagađenja. Iza nekadašnje cementare u Podsusedu – Zagreb, ostala su do dana današnjeg razrovana brda i kanjoni i visoki stupovi teretne žičare koje nikad nitko neće maknuti. (Naivci se i danas pitaju – što će biti sa novim vjetroelektranama visokim po 80 metara, kad im jednom za 25 godina istekne rok trajanja)
Je li ovom našem svijetu tolika sila da sada tzv. brigom za održivu budućnost, ugrozi čak i svoja mora!
Majka oceana, Elizabeth Mann Borgese, prva u brizi za svjetsko more
Što bi na sve ovo kazala plemenita znanstvenica, liderica i vizionarka, Elizabeth Mann Borgese, poznata kao „majka oceana“? Sjetimo se nje – uspjela je:
- da se sazove prva Međunarodna konferencija o oceanima, 1972., u okviru Organizacije UN
- da se izglasa Konvencija o Zakonu o morima, prvi takav budući pravno obvezujući akt za sve ljude svijeta. Četiri oceana i onaj peti kojeg čina sva ostala mora na svijetu postala su time vlasništvo čovječanstva.
I mi današnji u nečem uspijevamo.
Povijesni Sporazum UN o morima iz 2023. – ugrožen?
Podsjetimo se na povijesni Sporazum o morima iz 2023. Organizacija UN je učinila ogroman korak naprijed, postavivši stvari konkretno:
- Od 2023. svjetska mora postaju zajednička briga čovječanstva.
- Zaštićeni morski rezervati veličine 30 % svjetskih mora uspostavit će se do 2030. (tzv „cilj 30×30“)
- Cilj „30×30“, usvojen je u Montrealu krajem 2022., kao važan korak za uspjeh u New Yorku 2023.
Da li je nedavni sporazum već ugrožen, dok se ni tinta nije osušila? Vjerojatno nije, ali da se kod nekih već danas želi pogaziti njegova osnovna ideja, moglo bi se reći. Nije neočekivano, sjetimo li se da je sporazum iz 2023. postignut nakon 20 godina pregovaranja, u čemu su najbogatije zemlje čvrsto nastojale zadržati „prvenstvo u pravu na korist“.
Povijesni Sporazum UN-a o svjetskim morima
Zašto Norveška?
Norveška je očito imala drugačija stajališta od duha ovog sporazuma i onda kad se sporazum donosio.
Nešto tu ipak nije usklađeno! Ta se zemlja deklarira kao „zelena“. Poznanik koji tamo živi pripovijedao nam je kako se kod njih ne može dizel automobilom ući u neke četvrti gdje žive stariji ljudi. Pretežni dio novokupljenih automobila kod njih je na električni pogon i hibrid; njihove visoke plaće omogućuju im to. „Zelena“ pravila su općenarodno prihvaćena. I kako su onda njihovi zastupnici u parlamentu glasali tako kako jesu! Nije li riječ tek o prihvaćanju „života po pravilima“, a manje ponašanju iz dubokog uvjerenja! Uvjerenja – da je more nešto „sveto“, kao i majka Zemlja. Pitanje identiteta. Uvjerenja čine identitet čovjeka. Jesu li Norvežani izdali svoja uvjerenja?!
Dobro, a što nam je činiti?
Možda manje trebati, živjeti jednostavnije???
Možemo li živjeti jednostavnije, s manje žestokog razvoja! S manje materijalnog, manje zgrtanja nepotrebnog. Jedan izračun pokazuje, primjerice, da današnji razvijeni svijet ima zaliha odjeće za još 100 godina nošenja, a nesmetano se proizvodi i dalje. Načela umjerenosti i razbora, jednostavnosti, koja su zagovarali, u smislu ispravnog života, oni davni umnici ove civilizacije, Aristotel u Grčkoj, Buda u Indiji ili dobri car Aurelije u Rimu, i sve to prije 1800 od 2500 godina, govore upravo o tome. A mi iz 20/21 stoljeća smo se dobro pozagubili!
Svaki neumjereni i nekontrolirani razvoj u suštini je destruktivan!
Neumjereni razvoj utroši i razruši više, nego što ljudima dobrobiti donese. Nažalost, nema tko izračunati nam to protekom decenija. Pravu cijenu nekog proizvoda, ili ovakvog načina života.
U pozadini ovoga slučaja i svega interes je velikih kompanija i, vjerojatno, već postignuto suglasje sa politikom o tome. Za nadati se da Norveška neće postati primjer na kojeg će se uskoro pozivati drugi.
Zalaganja Elisabeth Mann Borgese nisu bila uzaludna! I naći će se opet netko da se bori za opću stvar svijeta jednako srčano. Usprkos, Norveškoj vladi i mnogim vladama i silama koje ne umiju, ne žele, pogledati od svojih malih interesa i zarada.
Ako se o ovome raspiše svjetski referendum, znam što bio učinio. Do tada, svoje zalaganje očitujem i ovdje, ovom crticom.
Goran Tudor
DOBRA HRVATSKA
Veljača, 2024.
www.odgovorno.hr
odgovorno@odgovorno.hr
Konzultant i autor , utemeljitelj Poslovne inicijative DOBRA HRVATSKA, urednik portala www.odgovorno.hr, direktor M.E.P. d.o.o., predsjednik Udruge Mijelom CRO za podršku oboljelima od multiplog mijeloma i članovima obitelji, ali i planinar, inovator,
filantrop, slikar.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.