Kako sam se odlučila baviti udomiteljstvom?
U životu se sve događa s razlogom, tako glasi ta izreka, mudrost naroda oduvijek.
Svoje bavljenje udomiteljstvom nisam planirala, nikad. Počev od svoje 27. godine (a sada mi je 50+) bavila sam se, i to vrlo uspješno, poslovima vezanim za prodaju; i bila sam posve zadovoljna time. Međutim, bilo je to pred prije 11 godina, suočila sam se s opakom bolešću, osjetila paniku. I prelio me nadasve strah za moju djecu i njihovu budućnost. Pitala sam se: što će bez mene, kako će završiti srednju školu, fakultet, tko će im organizirati vjenčanja…? Pitanja iz ljubavi, pitanja u panici za sebe i svoju djecu.
No , na moju sreću, karcinom je bio tek u početnoj fazi pa je i uspješno operacijom odstranjen, a ja sam se vrlo brzo vratila uobičajenom životu.
Ali ja više nisam ista!
Na dobiveni dar uzvratila sam darom, a i kako bih drukčije!
Osjećala sam ogromnu zahvalnost Bogu (u nevolji se intenzivno družite s njim) što sam dobila priliku za produžetak svoje životne utakmice i silno sam željela zahvaliti na tome što sam ostala uz svoju djecu i ona sa mnom. Željela sam učiniti nešto, ali nisam znala što… Sve do jednog obiteljskog druženja kada sam upoznala slučajem jednu pravu udomiteljsku obitelj i njihovu djevojčicu koja je na mene ostavila snažan dojam. Skrivala se u krilu svoje udomiteljice, držala je za ruku, ljubila…
Toj curici njezina „teta“ bila je sve: njezina sigurnost, topli dom, utočište, ljubav…!
Roditelji se već dugo za nju nisu zanimali, a teta je bez prestanka bila tu – i trudila se pružiti joj sve što joj je život uskratio.
Osjetila sam silnu želju i ja učiniti nešto slično, isto, vratiti dug… zagrliti neko malo stvorenje, obrisati mu suze, izvući mu osmjeh na lice i popratiti ga kroz život.
Moje kćeri su u tom trenutku završavale školovanje, znala sam da njihov put sigurno nije u pravcu roditeljske kuće, a ja sam dobila priliku vratiti dug sudbini što sam uz njih.
Onako kako sam poželjela tako sam i učinila!
Obitelj me je podržala u mom naumu, koji je odmah postao zajednički – da otvorimo svoja vrata onima kojima je sudbina negdje, daleko ili blizu mene, vrata tako naopako zatvorila. I od tada, naš je dom postao utočište različitim životnim pričama, koje do trenutka našeg upoznavanja i vezivanja nisu bile ni malo lijepe i koje pokušavamo uljepšati.
Danas u našem domu žive četiri anđela – tri dječaka i jedna djevojčica. Tri brata i jedna sestrica. Smješteni su u moju obitelj prije pet i pol godina, najmlađem je bila tek godina, a najstarijem sedam. Što reći, dvoje još u pelenama i dva dječaka koji ne pričaju, od 5 i 7 godina.
Količina trauma koja je prešla preko tih malih leđa mjeri se u tonama, posljedice su ogromne. Nije bilo lako nadoknaditi propušteno, sedam godina života, pet, tri…
Krenuti od početka, istovremeno učiti slova i učiti pričati. Ali sve se može ako postoji motiv, želja i ljubav.
DANAS IMAM tri odlična učenika, nogometne zvijezde, glazbenika, pjevačicu, punu kuću galame, smijeha, razbacanih igračaka, cipela, knjiga…
I vjerujte, nije bilo ni malo lako.
Biti udomitelj djeci ne znači biti teta koja skuha, opere, nahrani i otprati u postelju. To je teta koja, naravno, napravi sve to, ali spremna je dati sebe cijelu, 24 sata spremna uskakati kada ga zaboli razbijeno koljeno, kada tuguje ona malo slomljeno srce.
Ja sam teta koja mora čuti svaki pe i nečujni vapaj za pomoć. Vapaji su to iz nekih malih srca koja prvo žele – ljubav, a ne znaju je ni iskati ni primiti jer to nisu naučili.
Teta mora biti psiholog i odgonetnuti kada je prkos zaista samo onaj „obični“ dječji prkos, a kada je to nešto puno dublje i teže i kako odgovoriti na to.
Teta mora biti i medicinska sestra i učiteljica s ogromnim strpljenjem.
Traži puteve do srca i naći ćeš ih!
Najteže je pronaći put do njihovih srca koja su često zatvorena za sve, jer je to obrambeni mehanizam, štit od nekih starih i novih boli i razočarenja.
Ali… ako bezbroj puta pokucate – OTVORIT ĆE SE !
A kad to u toj namjeri uspijete, shvatite tada da radite nešto najljepše na svijetu!
Shvatite bogatstvo obitelji, bogatstvo tople riječi, zagrljaja. Shvatite koliku moć ima ljubav koju dajete kada ih vidite da se smiju i raduju, kad za Majčin dan u svibnju svake godine dobijete crteže, sastave i pjesme koje su vam posvetila djeca koju niste rodili.
Samo mi poznamo sve te teške trenutke.
A kad mi ljudi kažu „to je jako lijepo, ali je sreća što si dobila tako dragu i pametnu djecu“, tada klimnem glavom i nasmiješim se. Jer samo moja obitelj i ja znamo koliko puta smo „pokucali“, koliko puta smo zaplakali zajedno s njima jer smo se i sami osjećali bespomoćno i pred zidom koji se činio nesavladiv. Ali kad bismo ga prešli, zadovoljstvo i sreća bili bi još veći.
Svaka je sreća posebna, a naša je golema.
Uživam gledajući ih kako rastu, sretna sam kad pričaju o tome što žele biti u životu, sretna sam jer postavljamo ciljeve, jer su im misli negdje u budućnosti, a ne u prošlosti.
Nadam se da ću ih iz svog doma ispratiti tek onda kada steknu diplome i dovoljno samopouzdanja i snage da o sebi mogu brinuti sami.
A tada, ako budem imala zdravlja, učinit ću isto – otvoriti srce nekim drugim, novim anđelima koji će se nastaniti u našem domu. I svi oni zauvijek u našim srcima!
Zorica Radonić
Slavonija, Bijela Loza kod Našica
DOBRA HRVATSKA
Svibanj, 2024.
