Posljednjih dana, uslijed globalne pandemijske krize, živimo u karanteni suočavajući se svakodnevno s nizom informacija o gospodarskoj krizi koja će neminovno uslijediti nakon krize uzrokovane korona virusom. Upravo ta kombinacija zdravstvene i gospodarske krize dovela je do situacije u kojoj nema uobičajenih povlaštenih statusa među ljudima već je jednako obuhvaćeno cijelo čovječanstvo. U veoma kratkom vremenu budućnost nam je postala neizvjesna, a sadašnjost ispunjena osjećajem straha, nelagode i nesigurnosti.
Posao koji godinama radim usmjeren je na djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi i oduvijek je ispunjen željom da razumijem djecu i mlade posebice kada razgovaramo o njihovoj budućnosti pred izlazak iz doma. Zaklada Vaša pošta koju vodim dulji niz godina djeluje na nacionalnom nivou i skrbi o djeci iz 20 dječjih domova na cijelom području Hrvatske. Uz podršku velikog broja donatora za ovu djecu i mlade ugovaramo police životnog osiguranja kako bi nakon izlaska iz doma imali financijsku potporu u iznosu od 2000 kn mjesečno tijekom prve dvije godine samostalnog života. Godinama pažljivo slušam njihove priče o raznim strahovima, a najčešće spominjan od svih ovih dana je dodatni strah od neizvjesne budućnosti s kojim se ovih dana suočio cijeli svijet. Poput ove hrabre djece koja se sa životnim nedaćama dugo ili stalno nose na različite načine, naprosto smo i mi ostali morali prihvatiti neizvjesnost kao dio trenutka. Strah, nelagodu i nesigurnost kao njezine prirodne pratioce.
U ovim posebnim vremenima rada od kuće, ostala sam u kontaktu sa svim svojim poslovnim suradnicima, posebice sa djecom i ravnateljima dječjih domova te sam se usmjerila na jedino moguće u ovom trenutku – sređivanje arhive i stvaranje nove strategije poslovanja zaklade za vrijeme koje dolazi. No, umjesto očekivanog zatišja uslijedili su telefonski pozivi, najprije ravnatelja, a kasnije i mladih koji su do nedavno bili štićenici domova. Vijesti su bile loše, pandemija je u rekordnom roku ugrozila gospodarstvo te ih je većina naši bivših mladih štićenika dobila otkaze na poslu. Kako su se poslovni procesi zaustavljali, tako je prestala i potreba za radnom snagom, pogotovu njihovog tipa. Sve je stalo. Ali, vrijeme i život ne – mora se nešto jesti, negdje se mora čovjek skloniti i nekako preživjeti dok pošast ne prođe. Nakon brojnih telefonskih razgovora sa njima pokušavam resetirati misli, pravim planove i u potpunoj tišini i dalje tražim odgovor na pitanje – što i kako dalje? U pravilu ovi mladi odrastaju bez adekvatne socijalne mreže i bez podrške obitelji, a sada su ostali i bez posla i, dodatno, potpore dobrih poslovnih ljudi koji su se i sami našli u nevoljama. Jedino što preostaje je živjeti – dan po dan, bez planova za bližu ili dalju budućnost te strpljivo čekati da se život ponovo koliko – toliko normalizira.
Gotovo nikada ne prihvaćam činjenicu da neki problem nema rješenje. Uvijek se vodim mišlju: ako ja ne vidim rješenje, ne znači da ono ne postoji. I tako, unatoč razumu koji kaže da stanje općenito nije dobro, odlučila sam nazvati neke od svojih poslovnih suradnika da čujem kakvo je stanje kod njih i da vidimo možemo li kako pomoći donedavnim štićenicima dječjih domova u ovoj kriznoj situaciji. Nažalost, sve redom su me zatekli isti odgovori – svi su zabrinuti za vlastito tekuće poslovanje i žive u neizvjesnosti koja opterećuje i sputava i nitko ne nalazi načina da se odgovori adekvatnim rješenjem za situaciju u kojoj su se ovi mladi ljudi našli.
Po prvi put sam se i sama našla pred zidom koji mi je zatvarao pogled, nisam više pokušavala tražiti rješenje uz pomoć ljudi. Htjela sam sačuvati svoje misli od razočarenja, jer ovaj put doista ne nalazim načina da se nešto učini, da se pomogne. Ne zovem nikoga od tih mladih ljudi koji su se našli u potrebi, jer im nemam što reći, čekam nešto – ni sama ne znam što. A onda zazvoni moj mobitel; javljaju mi se ti moji mladi i kažu neka ne brinem jer su se ipak nekako snašli, imaju krov nad glavom i dovoljno hrane u hladnjaku i da je sve u redu. Kažu da su se udružili, za sada dvoje, a uskoro stiže i treći član, da su se smjestili u mali stan na periferiji grada, da zajednički stan plaćaju s jednom rentom police osiguranja koju su dobili prilikom napuštanja doma. Shvatila sam da pojedinačno ne bi mogli opstati, ali ovako udruženi nekako mogu. Od mjesečnih renti druge dvojice kupuju hranu i osnovne higijenske potrepštine, ne izlaze van, peku palačinke, igraju na karte i čekaju da pandemija prođe. Tako kažu. I baš ništa ružno ne spominju. Navikli su jedni na druge jer pod istim su krovom proveli djetinjstvo i tinjdžerske dane. I sada ih je nesretna korona okupila opet za istim stolom.
Možda će zvučati čudno, ali ja znam da je ovo priča, unatoč teškom vremenu kroz koje cijelo čovječanstvo prolazi – priča sa sretnim završetkom !
Stoga koristim ovu priliku zahvaliti se još jednom svim donatorima koji su kroz vrijeme od kada Zaklada djeluje donirali police životnog osiguranja za 427 djece bez obiteljske skrbi. One su im danas sigurnost koju im obitelj nije dala. Danas su im od neprocjenjive vrijednosti, od životnog značaja u punom smislu te riječi.
Hvala i partneru zaklade – Croatia osiguranju na profesionalnosti, doniranim policama i redovitim isplatama na račune naših štićenika, čime ta tvrtka u proteklih deset godina živi ulogu – iskrenog i pouzdanog prijatelja djece !
Senka Klarić
Upraviteljica Zaklade Vaša pošta
DOBRA HRVATSKA
Travanj, 2020
