Volio bih da više ljudi uzme obvezu objave osobne eko-izjave. Jednog dana bit će, a sad samo neki odgovaraju ovako sebi sami, javnim načinom. Ova objava mi je četvrta po redu, nakon 2019, 2021 i 2023. Zanimljivo vidjeti kako sam onda mislio i što (u)radio. Donji tekst je možda nešto dulji. Ali… ne pišem ga samo zbog čitatelja, već i zbog sebe. Moja inventura krajem 2024. daje mi opet odgovore – dokle sam stigao na ljudskom putu u vis!
SVATKO ZNAČI NEŠTO. AMA SVATKO UTJEČE!
Svatko pomaže i/ili odmaže, gradi i/ili ometa održivi svoj zajednički život. Biti društveno odgovoran znači zalagati se za sklad među „dionicima“ života – sam sa sobom, ja sa društvom, ja sa Zemljom. To znači graditi život sa smislom. A smisleni se život, kao i sreća u životu, ne dobiva, to se gradi kroz godine. Biti odgovoran, meni je to pitanje identiteta, ispravnog života! A to znači i razvoj čovjeka, znači mijenjanje. Ono što danas činim i mislim, u mnogome je drugačije od onog od prije 20 ili prije godina. Tko ne gleda i ne vidi sebe unatrag, razvojnu liniju, sa uspjesima, i sa greškama i u slabijoj izvedbi, zapravo se ne razvija, možda stoji na mjestu, znači vegetira. Gljiva izraste u jednu noć, a (neki) čovjek protrati cio život bez rasta, napretka i promjena, novog izdanja.
Biti odgovoran znači stalno rasti! U 2024-oj sam drugačija osoba nego nekad.
Promicati održivost i društvenu odgovornost to neizostavno znači i potvrđivati ih vlastitim načinom života, praksom i iskustvima.
Svi ometamo održivost, svi zagađujemo! Iako je istina da 20 posto razvijenih država stvara 70 posto onečišćenja na Zemlji, a 15-20 posto onih bogatijih građana svojim stilom života troši najviše resursa Zemlje i društva, onečišćuje najviše, no, ipak – svi smo odgovorni. Drugo je pitanje, na koje se odgovori još ni ne traže – kako među nama dijeliti odgovornost za aktualno propadanje klime i strašne posljedice i toga (uključivo stradanja Valencije i Jablanice 2024, ili Los Angelesa 2025., u kojem je izgorjelo 12.000 kuća u srazu se osvetničkom prirodom).
Stihovi Cesarića idilično pjevaju: SVATKO ZNAČI NEŠTO.
Teče i teče, teče jedan slap; Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara; i sja i dršće u hiljadu šara.
Taj san u slapu da bi mogo sjati; i moja kaplja pomaže ga tkati.
U nastavku ću govoriti o svojoj kaplji, o zalaganju u 2024 da moj udjel u ometanju održivosti bude mali i manji, a doprinos rastu veći.
ŽIVOTNA NAČELA OSOBNOG ZALAGANJA ZA ODRŽIVOST
- Odgovornost osobe za dobrobit sebe i društva
- Ograničenje količine materijalnih stvari dobara i usluga za dobar život
- Produljenje vijeka korištenja postojećim stvarima, odgađanje i susprezanje kupovanja
- Odupiranje pritisku konzumerskom društvu koji zove na „novo, više i skuplje“ (moda, statusni simboli)
- Gradnja sklada u odnosima: ja-ja, ja-društvo i ja-Zemlja, zastupanje univerzalnih vrijednosti i vrlina, smislenost života
Iznimno mi je važno produljiti vijek postojećim stvarima, popraviti, prenamijeniti… i slično – da bi se stvar iznosila, dostatno vrijeme dobro koristila. Češće pomislim i ovako: zašto mi toliko stvari treba za dobar, ispravan život. Držeći nešto U ruci, a što bi se moglo i baciti upitam se uvijek: za što se ovo može iskoristiti? Tko to može koristiti bolje od mene? U mom životu marka (odjeće, predmeta, uređaja, vozila…) nema više nekog značaja – neka je solidne kvalitete. Nije mi bitno da su boje odjeće složene baš „po propisu“. Nove trendove ne zamjećujem, ne fermam. Ne podliježem modi. Ne kupujem za svaku sezonu nešto novo. Ne marim što drugi nose, njihova stvar, a ja slijedim svoju ideju. Želim svaki predmet dostojno koristiti. Što mi ne treba, to darujem. Uzmem rabljeni predmet u svoj dom, na sebe. Odbojne su mi tzv. novotarije, predmeti-fore.
U životu sa dosta radio, dosta uradio i stvorio, a u potrošnji bio razborit, umjeren, sada još dosljednije. Umjerenost je jedna od najvećih ljudskih vrlina, kazivaše povijesni uzor-čovjek, Benjamin Franklin iz 18 st.
MOJE EKOLOŠKE, HUMANE, ODRŽIVE PRAKSE, VIŠE RAZVIJANE U 2024.
Zalažem se javno za razvoj humane, održive, ekološki svjesne zajednice; to je još jedan način da djelujem društveno odgovorno. Nastupam u javnosti, ulažem u to vrijeme, energiju, vlastiti novac. Moji najvažniji projekti, poslovni i privatni, usmjereni su na dobrobit društva. Vi koji čitate ovo na mom portalu www.odgovorno.hr (sad mu je prošla 10-a godina djelovanja), znate za to. A mnogi, na desetine tisuća ljudi, poznaju me i kao utemeljitelja, menadžera i urednika iznimno popularne, 31-godišnje knjige-planera UM /Znanje i vrijednosti, u nakladi naše tvrtke M.E.P. d.o.o., kojoj značaj i odlike možete vidjeti na portalu www.knjizaraum.hr/UM. Ponosni sam član vodstva (nekad predsjednik) udruge MijelomCRO – udruge za podršku oboljelima od rijetkog opasnog raka krvi – multiplog mijeloma. Opisuje ga slogan „Opaka bolest – običnih simptoma“, nije lako s njim nikome od onih 1300 oboljelih danas u Hrvatskoj (oko 300 novih slučajeva na godinu).
Ispisao sam mnogo članaka, newsletera…, više desetaka knjiga, s jasnim zalaganjem za bolji život, sreću čovjeka, očuvanu i poštovanu Zemlju… O tome na portalima www.odgovorno.hr, www.knjizaraum.hr, www.mijelom.hr.
Živim slogane „Popraviti – prepraviti – prenamijeniti – darovati“ te „Produlji korištenje. Ne još u otpad i reciklažu“, kao glavna načela novije filozofije življenja – ODRAST-a (degrowth).
Sve veću pozornost poklanjam:
- Ulasku u second-hand trgovine,
- Humanitarnim udrugama koje prepravljaju staro u novo (kao Humana nova, socijalno poduzeće sa 50-ak zaposlenih),
- Starim obrtima koji servisiraju i popravljaju odjeću, uređaje i sl. (u Rijeci je otvorena prva radiona za besplatne popravke kućnih i osobnih predmeta „Riperaj“)
Veselim se sve većem broju popravljaona odjeće u nas, cijeneći njihov izrazito ekološki značaj. Nažalost, mnogo ih je prvenstveno zbog siromašenja mase stanovništva – sve većeg i dramatičnijeg raslojavanja svjetskog, pa i hrvatskog stanovništva, na dvije polarizirane kategorije – od kojih je prva puno vidljivija – ona osiromašena većina ljudi koji popravljaju odjeću, koriste je dugo, kupuju i bofl jer je to jeftino.
Višak odjeće darujem, nastojim naći primatelja kojem to nešto znači. Najviše ide socijalnoj zadruzi Humana nova. Zadnju, najveću rundu predao sam dan uoči Božića, u vrijeme darivanja, činjenja dobrog i iskazivanja solidarnosti s potrebitim. Od mog stana do Dubrave, gdje je Humana nova, ima 15 km, gradske vožnje. Treba izaći iz zone komfora, uložiti napor i vrijeme, pristati na neki štrapac poradi života za ideale i vrijednosti.
Dijelimo između sebe. Neke komade odjeće i stvari sam prepustio prijateljima, a rado i sam primio i udomio nešto rabljeno. Nije to u vezi s onim imam li novaca ili nemam (imam dovoljno), već stvar principa za koje se zalažem – želim da svaka stvar na ovoj Zemlji dugo i dostojno potraje. Onda će i ljudi i sve živo trajati dulje, sretnije!
Kupnja rabljene odjeće u second handu – moja nova praksa u 2024.! Kupio par košulja. Jedna bila OK, druga ne posve, pa sam je darovao natrag.
Nisam sakupljač (novih) stvari. „Za dobar život ljudima treba malo stvari i svega drugog, a i bez njih bi nekako prošli“, kaže top-aforizam. Period korištenja stvari neka je dug. Sezonsko trajanje robice je atak na klimu i održivost, glupost , u vremenu kad Zemlja i čovjek ozbiljno stradaju – utjecajem čovjeka. Kod mene se odjeća i obuća osjećaju ugodno – udomljavam ih na dugo. Zašto da bacim masivne zimske cipele zato jer su stare 10 godina; pa nosio sam ih svake zime po tek 5 puta. Na upozorenja ukućana da u tome možda neka i zastranim, svedem sve na šalu. Imam svoju ideju, uvjerenja i to živim. Znate onaj aforizam: „Nenormalno postaje normalno, kad prihvati većina ljudi!“ Susprežem se/ odričem se kupnje nove stvari sve dok je sa postojećom u redu (Svaka preuranjena nova kupnja ostavlja za sobom zapravo nepotreban novi eko trag, novi otpad.) Naravno da i moj način obuhvaća i kupovinu novog, a obuhvaća i uvažavanje tuđih viđenja, da neki ljudi imaju veće potrebe u ovom pogledu. Ali, ne razumijem neumjerenu posvećenost modi i uljepšavanju fizičkog dijela sebe, novotarijama svih vrsta, jer nimalo ne pridonosi doživljaju sretnog života (pitajte psihologe sreće o tome!). A da šteti Zemlji i društvu, do ovih opasnih razmjera, to dobro znamo.
Zaobilazim ga dosljedno! Luksuz. Ekološki je štetan, a upitno ljudima potreban. Protekle godine 2024. jednom sam zašao u jedan od naj zagrebačkih luksuznih hotela. Nisam bio zadovoljan, ali moralo se. Jednom, k’o ni jednom. Luksuzni, hoteli, automobili, satovi, raskošne SPA usluge, najskuplja elitna i razmetljiva putovanja (krstarenja na polove Zemlje), restorani s zvjezdicama, restoranska gozba tanjura u sljedovima, zašto ih mora biti? Kao neko je pravilo: počneš obilato zarađivati i pravac u – luksuz, hedonizam!Da li je to dio naše sudbine, prirode?!. Luksuz treba platiti, a neki to mogu; ali, „kvaka“ nije samo u tome. U 21.st. slika je šira. Korisnici luksuza, mnogo više nego mi drugi, prosječni, troše SVE: resurse Zemlje, energiju, rad… pa stoga izravno i pojačano doprinose i onom neželjenom, pogibeljnom: onečišćenju voda, zraka, kopna… otpadu i emisijama, propadanju klime. Čime li će konzumenti luksuza platiti svoju odgovornost za ozonske rupe, propadanje Zemljinog blaga, klimatske promjene i ljudske nevolje zbog nove klime. Otklanjanje osobne krivnje za loše ishode, kao i sreća života, novcem se ne može kupiti!
U zajedništvu je jeftinije i razumije. Ne moram posjedovati sam sve alate i uređaje, da imam svoje. Volim posuditi drugima svoje velike vrtne skale, trimer-kosilicu… Posuđujem mini-wash uređaj, snažnu bušilicu… znam tko ih ima.
Poštujem rad, posebice onaj fizički i konkretan – gestom podrške. Neki bakšiš obavezno ostavljam svaki dan, svima koji stvarno nešto za mene konkretno rade – konobaru, frizeru, postolaru, serviseru,… Korektnu ( i višu) dnevnicu plaćam onima koji mi pomažu u održavanju vrta u kući zna selu. Oni su radnici neposredno, opslužuju me, dakle pomažu mi u mom životu. Oni doista rade. Nije da se ne radi i u drugim profesijama, ali, ipak… izmišljena je tolika nadgradnja u društvu, koja samo upravlja, savjetuje, zapisuje, priprema papire, dojavljuje i informira, negdje i nekom službuje… A stvarni rad, on je bio presudan za povijesni razvoj čovjeka, za njegovo uzdizanje u homo sapiensa (mudrog čovjeka) pa je i dandanas presudna odlika čovjeka i čovječnosti. Kako je kazao indijski filozof-pjesnik Tagore: „Čovjek je radnik. Ako nije radnik, nije ništa.“
Kao filantrop pomažem drugima, potrebitima. Nisu svi bili te sreće da ih život daruje skladom, nisu svi krenuli u život sa sličnih pozicija u djetinjstvu i mladosti. Moje je da malo ispravim tu rijeku života u drugih – novcem, stvarima, psihološkom i ljudskom podrškom.
2024. – još jedna godina obavezne dnevne tjelovježbe. Svaki dan po 30, 45, 60 min.. s time da su vježbe postupno sve teže i teže. Danas odvježbam 35 sklekova k’o od šale, a nekad sam krepao nakon pet. Probajte i vi, ako niste!. Svaki naredni dan odradim vježbu za jedan broj više.
Video: Goran uporni vježbač i planinar, desetljećima. Najvažnije: svakodnevno, jutrom u stanu!
U štedljivom korištenju vode sam se izvještio do kraja – kako u kuhinji. Evo nekoliko postupaka: šalice i čaše korištene za čaj, vodu, njih je dovoljno isprati ispod slavine, a ne svakodnevno prati u perilici… čemu to? Ispire se nekoliko komada istovremeno, jedan povrh drugog. Ne pušta se vodu da dulje teče, dok, npr. sapunamo tanjur ili dvije čaše; nalije se potrebna količina u posudu. Treba pametno i u kupatilu. Ručicu slavine ostavite uvijek u položaju hladne vode, pa ćete i naredno korištenje početi hladnom vodom, a ne grijanom (koju inače nikad ne koristim za priručno ispiranje ili pranje ruku… ).
Grijanje stana. Zimska temperatura u našem stanu ustanovi se već u ranu jesen u raspon 19 do 21 stupnja. To se kasnije samo podržava, što zahtijeva minimalno grijanje (dogrijavanje). Naravno, dok sam u stanu imam na sebi i dobru košulju ili prsluk; oni koji običavaju zimi šetati stanom u majici kratkih rukava ili laganoj košulji zapravo postupaju nerazumno i takvo će svoje ponašanje platiti i većim računima. Ali… nepotrebno je potrošena kap svjetske električne energije!
Planinarim i hodam. Planinarenje je pokret koji iznimno pridonosi sreći čovjeka, boljem društvu te izvornosti i zaštiti Zemlje. Da nije hrvatskih planinara udruženih u 300-injak društava i krovnog Hrvatskog planinarskog saveza, Hrvatska bi bila neprohodna. Planinari održavaju 6000 km staza. Hodanjem održavam svoje zdravlje, znači i preventivu. Bolji sam sebi i društvu i zdravstvenom sustavu. Svakim uključivanjem u neki od 150 tradicionalnih godišnjih pohoda planinari upoznaju svoju domovinu, kulture i ljude, koje inače nikad ne bih vidjeli. Pa kako bih?. Proteklih dva desetljeća bijah u Istri, Baranji, južnim i sjevernim otocima, Lici, Zagorju, Međimurju, Podravini, središnjoj Slavoniji, Gorskom kotaru i ne znam gdje već, a svugdje lijepo.
Supruga i ja dogovorismo se: u tjednu jednom-dva put kuhamo ručak za više dana. Manje rada, manje je bacanje hrane, štedi se energija, voda.
U hotelu štedim energiju i resurse – unaprijed obavijestim osoblje da ne trebam čiste ručnike svaki dan. (Pa ni doma ih ne mijenjam svakodnevno.) Sa švedskog stola uzmem na tanjur samo onoliko koliko mogu pojesti. Nikad ništa ne ostane na mom tanjuru, iz poštovanja prema Hrani (Hrana je riječ koju pišem s velikim slovom, kao i ono Majka Zemlja. U situaciji kad jedna milijarda pripada siromašnima, baciti hranu je grijeh. Još jedna ludost ovog svijeta: 40% proizvedene hrane ne utroši se korisno. Hrvati su među najštedljivijim nacijama u EU u pogledu bacanja hrane – 75 kg po čovjeku godišnje. Ali, to je vjerojatno zato što je kod nas hrana jako skupa, jer veći dio primanja ide na nju pa se ista i bolje iskorištava.
Vodu u kafiću, restoranu, hotelu – tražim onu bokalu. Nije mi drago kad naiđem na kafić i restoran koji prodaju vina u bočicama, umjesto na decilitar, koji nude vodu isključivo flaširanu. Kažem im to.
Iz restorana, kad ne mogu pojesti sve, nosim kući. (I kruh.). Smiješno je kako je sve to kod nas počelo tamo oko 2000.g. – kazali bismo konobaru da nam smota ostatke za psića doma (doggy bag). Ali, danas je to društvena norma – ponijeti ostatak doma, ne dopustiti da se u restoranu baci.
Ako imam kupiti novu čašu, to nije ona na stalku. Uzmem onu običnu. Ona sa stalkom zahtijeva kudikamo više prostora u prijevozu, skladištu, ormarima. Ljudski besmisao, još jedan! Zamislite koliko dodatnog prostora i opreme treba jednom boljem restoranu da uskladišti 10 vrsta čaša i 5, 6 vrsti tanjura i zdjelica ! A da se sve to proizvede, preveze, komercijalizira … eto napada na klimu, ha!
Kad god mogu koristim usluge male trgovine (pogotovu u rularnim krajevima), manjeg kafića, manjeg restorana (veći i oni s markom dovoljno zarađuju i bez mene).
Zdravi smo (i) zbog zdravih životnih navika! Razmišljam: dobrog smo zdravlja ne samo zbog gena dugovječnosti od naših roditelja, već i zbog nekih osobnih navika. Svaki tjedan brzo hodanje po savskom nasipu, par puta po 10.000 ili 20.000 koraka. A svakog mjeseca cca dva puta na planinarenju, nekoliko puta u godini i po 5-7 dana. Redovito odlazim na tzv. velike preventivne zdravstvene preglede, uredno arhiviram zdravstvenu dokumentaciju, pregledavam.. … – i sve to moj je prilog odgovornom zdravstvenom ponašanju, prvenstveno prema sebi, a onda i prema društvu.
Odlazim obavezno na sve izbore, 100%, kao i cijela moja šira obitelj. Mnogo je ljudi životima i robijama platilo da i tu slobodu danas uživamo.
Goran Tudor
DOBRA HRVATSKA
Siječnja 2025
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.