spot_img

Jesmo li uistinu zli? (Mi, civilizacija homo sapiensa.) Tko će se s time pomiriti!?

Vrijedi li ta stara, dominantna teza iz 20. stoljeća? Bi li se čovječanstvo razvilo do ovih visina, da je tako? Čovjek nije uvijek dobar ni prema sebi ni drugima ni prema Zemlji i prirodi, ali je dobar ipak.

Jesmo li uistinu toliko zli?

Pišem ovo 3. siječnja 2021. Prošlo je samo par dana od potresa na Banovini. Jeste li se i vi možda zapitali kakvi smo mi to ljudi, čuvši kako neki pljačkaju napuštene kuće, prijavljuju lažne račune za uplatu pomoći ili uzimaju pomoć koju kane preprodavati! A potom vidimo nebrojene primjere humanosti, ljude koji nesebično, došavši iz cijele Hrvatske, pa i drugih zemalja, pružaju svaku pomoć – toliko da smo osjetili duboko ganuće. Jedan sam od onih koji vjeruju da je većina ljudi dobra, da drži do, dobrote i ljepote, do drugih ljudi.

No, sudeći po pažnji koju mediji svakodnevno posvećuju negativnostima i zlu, neusporedivo više nego ljudskoj dobroti, ispada da je Thomas Hobbes, istaknuti engleski filozof iz XVII. stoljeća, bio u pravu kad je tvrdio da je čovjek čovjeku vuk i da među ljudima vlada rat svih protiv sviju. Na suprotnoj strani filozofskih rasprava o ljudskoj prirodi znameniti francuski književnik i filozof  Jean-Jacques Rousseau u sljedećem stoljeću tvrdi da je primitivan predcivilizacijski čovjek dobar, ali da ga civilizacija i odgoj u društvu kvare.

Nevjerojatno, ali ta filozofska rasprava – čega je u čovjeku više, zloće ili dobrote – traje i dalje. Nedavno se u nju uključio i mladi nizozemski povjesničar i filozof Rutger Bregman novim bestselerom „Ljudski rod: Povijest čovječnosti“, nalazeći dovoljno dokaza da je čovjek po prirodi dobar, premda ne dosljedno i ne uvijek. Po njegovu sudu, naše davne pretke, skupljače i lovce, krasile su velika društvenost i empatičnost, a zanimljivo je s psihološkog stajališta da su imali i puno aktivniji i opušteniji seksualni život od modernog čovjeka. U tom dobu praljudi bilo je i manje gladi – lovački plijen se solidarno dijelio, a biljaka je bilo za sve dovoljno, a i manje bolesti, jer su jeli raznovrsnije i prakticirali raznovrsniju tjelesnu aktivnost. Kad bi te razmjerno male skupine skupljača i lovaca srele druge skupine, radoznalost bi brzo nadvladala početni oprez i nerijetko su se miješale jedne s drugima (nisu ratovale, kako su nas podučavali). Bregman smatra da je homo sapiens opstao jer je bio dobar i ljubazan prema drugima i njegovao život u zajednici pa odbacuje tezu da je zbog ratoborne naravi istrijebio konkurentsku vrstu – neandertalce. 

Ljudska civilizacija se stalno razvija (Ipak.) Nije li i to dokaz o „većinskoj dobroti“ čovjeka.

Zanimljivo je da je doista mladi, a svjetski afirmirani Bregman, rođen 1988., napisao već pet knjiga, tiskanih u 40-ak zemalja, da ga prate The Washington Post, The Guardian, BBC. Pa pročitajte dolje nastavak „Bregman se ne slaže s ‘navijačima’ teorije o zlu čovjeku“. 

Još jedna priča o ljudima: 

Bergman se ne slaže s “navijačima” teorije o zlom čovjeku

Dosljedan u svom stavu, Rutger Bregman s pravom je uzeo na zub i kultni roman nobelovca Willama Goldinga „Gospodar muha“. Prema poruci te knjige, ako na pustom otoku ostavite grupu djece bez odraslih, zlo će pobijediti. No jedan takav slučaj brodolomaca zaista se dogodio, ali sa sasvim drugačijim ishodom. Nikad nije imao medijski odjek, jer su djeca ispala brižna i dobra. Šestorica dječaka s polinezijskog otoka Tonga krenula su brodicom u ribolov. Naišla je oluja i nakon osam dana plutanja dospjeli su do nenastanjenog otoka ‘Ata gdje su slučajno pronađeni 15 mjeseci poslije. Ono što su ispričali uistinu je fascinantno: najprije su se dogovorili da se neće svađati, a zatim je svatko iskoristio svoje vještine da prežive na pustom negostoljubivom otoku. Kapetan koji ih je spasio i poslije postao veliki prijatelj s nekolicinom brodolomnika, predložio je australskoj televiziji da o tome snimi dokumentarac. Zbog loše produkcije film nikad nije prikazan, ali važniji su kapetanovi memoari koje je on posvetio djeci i unucima. Prva je rečenica: 

Život me naučio mnogočemu, među ostalim i da u ljudima uvijek treba tražiti ono dobro i pozitivno.

***

Bregman se potrudio istražiti i pozadinu nekih od najpoznatijih socijalnopsiholoških pokusa koji su „navijali“ za Hobbesovu tezu o vučjoj prirodi ljudi, ukazavši kako je štošta u njima objašnjivo tzv. efektom eksperimentatora – ispitanici i/ili pomoćni eksperimentatori naslutili što je cilj istraživanja, usmjerivši potom i sebe i nalaze u tom smjeru. Bilo je i namjernog utjecanja na rezultate istraživanja kako bi se hipoteza dokazala – i stekla svjetska slava! To se u prvom redu odnosi na dva „slavna“ istraživanja – „Luciferov efekt“ Philipa G. Zimbarda (1971.) i „Pokus o slijepoj poslušnosti“ Stanleyja Milgrama (1961.). U Zimbardovu pokusu ispitanici-studenti glumili su zatvorske uloge „čuvara“ i „kažnjenika“. „Čuvari“ su se toliko uživjeli u pokus da su iz dana u dan postajali sve opakiji prema „zatvorenicima“, što je po Zimbardu dokazivalo tezu da čovjeku treba samo dati priliku – moć, posebno, da pokaže zloću. Ima toga, naravno, ali to ne znači da ta osobina među ljudima prevladava.

A Milgramovo istraživanje o poslušnosti izvršitelja bilo je potaknuto „obranom“ nacista nakon II. svjetskog rata da su oni „samo izvršavali naredbe nadređenih“ U pokusu – igri učenja – nakon svakog pogrešnog odgovora „učenika“, „učitelj“ je uputama voditelja istraživanja bio navođen da zbog tobožnjih ciljeva pokusa „učeniku“ daje sve jače elektrošokove, što je „učitelj“ i slijedio, iako je vidio da time nanosi bol „učeniku“, a kolegi (ali „učitelj“ nije znao da „učenik“ ne dobiva stvarne elektrošokove i da je njegovo sve jače zapomaganje gluma). Ti su „slavni“ pokusi u stručnoj javnosti danas raskrinkani.

Sigurno ste se sad zapitali: a što je s tolikim ratovima i ubijanjima? Jer čini se da ljudi nemaju problema s izdavanjem naredbi izdaleka da se bombardira i puca. U tim situacijama ne vidite žive ljude. Ali mnogi vojnici nikad nisu ciljali iz pješačkog oružja u protivničke vojnike – pucali su u zrak da ih ne proglase dezerterima! A o ljudskoj dobroti govori i spontano ostavljanje oružja, zajednička proslava Božića i nogometna utakmica u I. svjetskom ratu između zaraćenih vojnika, unatoč nepovjerenju časnika. 

Posebna je to priča: „Božić na fronti“! Čitajte OVDJE

dr. sc. Predrag Zarevski

DOBRA HRVATSKA
prosinac, 2021.

Ako vam se članak svidi, dijelite ga – podržite osvješćivanje društva za sutrašnji održivi svijet.

VEZANI ČLANCI
- Oglas -spot_img

NAJČITANIJE

UM 2024

- Oglas -spot_img
- Oglas -spot_img