Održivi razvoj je utemeljen iz potrebe, da bude onaj optimalni, najbolji, sveobuhvatan, da vodi napretku bez ugroze pojedinih aspekata cjeline svijeta i prirode; tako bi trebalo biti. A održiv život ljudi? Nije li to onaj koji podrazumijeva najveću sreću i zadovoljstvo za većinu Zemljana? S najmanje negativnih utjecaja po cjelinu bića i života čovjeka. Eto, mislim da o održivom životu trebamo razgovarati.
Ispraćajući 2019. godinu, moje suradnice odlučile su napraviti tematsko druženje zaposlenika s ciljem unapređenja međusobnih odnosa. Iz dosadašnjeg iskustva znali smo da ovakva organizirana događanja nisu uvijek nailazila na najveće odobravanje većine. No, na ovo druženje, zanimljivo, odaziv je bio gotovo sto posto. Čak ni naslovnu temu događanja nije bilo teško pronaći – naprosto se nametnula sama po sebi. Ulazimo u 2020. i suradnice su odmah povukle paralelu: „Lude dvadesete!“ Prebacit ćemo se svi u neke svoje 20-e.
Obučeni u lepršave crne haljinice s resama, puno perlica, perja, šešira, leptir mašni i hozentregera, uz ponešto zlatnih dodatka, pravih krupijea, kockarskih stolova i uz vrhunsku glazbu, glamur je bio zagarantiran. Zabava je potrajala do jutarnjih sati, a više od osamdeset ljudi otišlo je doma s dojmom kako je to bilo druženje za pamćenje.
Nada Podnar *
Autorski članak
Nakon tog događanja ušli smo u 2020. nekako zbliženi, s velikim očekivanjima od godine koja je pred nama. Nije bilo nikakve sumnje da ta godina i neće biti baš takva: puna velikih planova i projekata, olimpijska, evropska, milenijska, okruglih i inih brojeva. Sve je bilo na našoj strani , osim jednog malog detalja, koji se zove opasni, prijeteći, novi, neistraženi, nepredvidivi… virus.
Proglašena je pandemija.
Svijet je stao.
Svi smo odjednom završili u izolaciji.
Zaustavljena su putovanja, druženja, okupljanja, pozdravljanja, dodiri i zagrljaji. Ostali smo zatvoreni u svojim obiteljima i domovima. Svi o epidemiji gotovo da znamo sve, još samo da svijet pronađe cjepivo i da i to stavimo pod kontrolu.
Pojavom ove epidemije svi danima pričamo o izolaciji, a da niti jednog trenutka nismo svjesni činjenice da veliki broj ljudi u cijelom svijetu već duže vrijeme, svjesno ili nesvjesno, živi u svojevrsnoj izolaciji.
Život u izolaciji – pandemija koja traje
Pandemija novog doba o kojoj nitko ne govori zove se OSAMLJENOST. Tempo života, nove tehnologije, životne borbe i želja za zaradom, prestiž, potrošačke navike, društvene mreže, radno vrijeme, neizvjesnost, strah, nametnuti kriteriji i obrasci ponašanja, sve to gura u izolaciju. I dovelo nas je do osamljenosti! Pandemija novog vremena je nešto o čemu se ne govori previše. To je nešto o čemu niti osobno ne pričamo jer vrijeme u kojem živimo ne prihvaća osobne slabosti, samo uspjeh. U virtualnom svijetu prijatelje brojimo u stotinama, uzor su nam instant zvijezde koje popularnost i slavu stječu sjajnim novim krpicama, glamuroznim izlascima i druženjima s poznatima. Sve izvan toga nije dovoljno atraktivno, pametni i vrijedni ljudi su nam dosadni, ne potičemo marljivost i rad, samo uspjeh, sad i odmah. Posljedica svega je naše zatvaranje, gubitak stvarne i istinske komunikacije s prijateljima, suradnicima pa čak i obiteljima. Informacije i slike o sebi dijelimo fotošopirane do te mjere da i sami počinjemo vjerovati u stvarnost koja je obojana u ružičasto. Probleme sakrivamo pod tepih, živimo iznad svojih mogućnosti, a vrijeme koje provodimo u četiri zida postaje sve više ispunjeno tjeskobnom, anksioznošću i depresijom. Zatvaramo se sve više u sebe, ne pričamo o stvarnim i realnim stvarima, druženje s prijateljima organiziramo virtualno, a sve manje vremena provodimo u stvarnom, istinskom kontaktu i razgovoru.
Osamljenost je ozbiljan problem s kojim se nosimo u ovom vremenu, a da o tome pričaju samo svjetski eksperti koji shvaćaju ozbiljnost problema s kojim se suočava svijet. Ova pandemija bitno je različita od svega što svijet poznaje. Ovdje se ne broje mrtvi i zaraženi na dnevnoj razini, nema kriznih stožera da iznesu krivulju rasta. Teško je izbrojati bolesne duše pa samim time i problem postaje teško mjerljiv. Uvijek je tako kada je riječ o osjećajima. Tu su. Imaju veliki utjecaj na naš život, ali ih je teško izmjeriti i brojčano prikazati.
Koliko god da nam je danas teško zbog virusa koji je za trenutak zaustavio svijet, budimo sigurni da je jedna puno teža prijetnja već tu i da je krajnje vrijeme pokrenuti borbu protiv pandemije našeg doba, protiv osamljenosti!
Nije li i ova pandemija znak da smo krenuli u krivom smjeru?
Može li čovjek izaći iz života u izolaciji? Što društvo mora činiti? A što mi kao pojedinci – još i prije? Što god bilo, neće biti lako. Prvo ide osvješćenje pa djelovanje. Povezivanje naših bića, da sve bude održivo.
Nada Podnar
Direktorica Sektora za operativni marketing HEP Opskrba; Promotorica održivog razvoja i eko-Neretve
DOBRA HRVATSKA
Svibanj, 2020.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.