spot_img

OSVRT PRIČA: Kako sam brinuo o Južnom polu … Davor Rostuhar

Tijekom ekspedicije preko zaleđene Antarktike do Južnog pola, veliki hrvatski ekspedicionist Davor Rostuhar je na kraju svakog dana, koji je svaki sličio jučerašnjem i onom sutrašnjem od njih 48 ukupno, nalazio odmor, mir i okrepu u svom malom i toplom šatoru… Nakon svakodnevnih 10 do 12 sati neprekinute bijele ravnice, čitao je i potom ispunjavao stranice dnevnika koji je kasnije, donekle nadopunjen i uređen, postao knjiga „Polarni san“, jedna od one dragocjene vrste zapisa za preporučiti svima.

Čitajući „Polarni san“, na zadnjim stranicama tog dnevnika, naišao sam i na ovu fascinantnu i dirljivu priču. Ekološku, o velikom čovjeku i maloj stvari usred snježne bjeline.

Vrećica na Južnom polu

„Oduševljen sam i opijen tom čistoćom, koju ne samo da vidim, čujem, udišem i mirišem, nego je i pijem, kad otopim led da dobijem vodu. Zato me potpuno rasturilo to što mi se dogodilo danas. Za vrijeme pauze između dvije runde hodanja, prstima s tri sloja rukavica čeprkao sam komade slanine, sira i čvaraka iz male plastične vrećice u koju su zapakirani. Taman kad sam pojeo posljednji komad, vjetar mi je istrgnuo vrećicu iz ruku i ona je poletjela. Skočio sam za njom kao da nikad nisam poznavao umor, ali nakon nekoliko metara zaustavilo me uže kojim sam vezan za sanjke i srušilo na tlo. Dok sam se digao, vrećica je već odletjela daleko. Glava je izračunala da nemam šanse stići vrećicu, i da je bolje da i ne pokušavam.

Ostao sam stajati tako zamrznut, gledajući vrećicu kako skakuće i leti u smjeru sjevera.  Punih 18 dana prošlo je otkad sam zadnji put vidio nešto u prirodi oko sebe što ne pripada mom tijelu, mojim sanjkama ili mom šatoru, što je odvojeno od nas. Prvo sam ostao zatečen tom senzacijom, a onda sam shvatio da sam onečistio okoliš. Bilo mi je toliko žao da sam odjednom zaplakao kao malo dijete. Stajao sam tako ukipljen i suznih očiju gledao prema vrećici koja je nestajala iz vidokruga…

A onda sam isto tako nenadano prestao plakati i zapitao se dokle će ta vrećica dogurati. Nema za što zapeti. Hoće li doći do obale, završiti u moru i tamo ugušiti nekog pingvina? Hoće li je vjetrovi vrtjeti po kontinentu još godinama? Možda još desetljećima i stoljećima. Hoće li me njen let nadživjeti? Ili će je oluje rastrgati na komade i prizemljiti već ove zime? Hoće li je možda naći neka ekspedicija sljedeće sezone pa će u svojoj priči spominjati kako i na Antarktici ima sve više smeća.

Ako je itko nađe, hoće li pomisliti barem koliko mi se srce slomilo kad je poletjela od mene i krenula u svoj daleki slobodni let?“

Goran Tudor, prema knjizi / iz knjige „Polarni san“, autora Davor Rostuhara

VEZANI ČLANCI
- Oglas -spot_img

NAJČITANIJE

- Oglas -spot_img