Još se živo sjećam vremena kada bih se u tiho nedjeljno jutro spremala za posao dok bi moji ukućani, ali i susjedi još blaženo spavali. Kao novinarka, bila sam dijelom „vojske“ onih koji rade nedjeljom. Moja nedjeljna dežurstva trajala su godinama i, priznajem, kada je ta noćna mora završila, osjećala sam se sjajno. Stoga raspravi o radu, odnosno o zabrani rada nedjeljom pristupam pomalo subjektivno, iako se ona odnosi samo na radne nedjelje u trgovinama.
Za nedjeljni odmor, slobodne aktivnosti i okrjepu zaposlenika i obitelji ogromna je većina građana i zaposlenih
Rad ili ne nedjeljom jedna je od vječnih tema u našem društvu o kojoj se svako malo razbuktaju strasti. U posljednje se vrijeme rasprava, potaknuta najavama Vlade o regulaciji ovog pitanja, ponovno zahuktala. O toj temi svi imaju nešto za reći – političari, trgovci, sindikati, kupci, Crkva… Najmanje se pita upravo one koji svoje nedjelje umjesto s obitelji provode slažući robu na police trgovina ili radeći na blagajni. Blagajnice u trgovinama postale su, a da ih nitko ništa nije pitao, simbolom mnogočega lošeg u našem društvu – izrabljivanja radnika, malih plaća, obespravljenosti i sl., pa tako i rada nedjeljom.
A evo što je, prema pisanju Večernjeg lista, rekla jedna od njih, zaposlena u križevačkom trgovačkom divu KTC-u, zajedno s drugim radnicama zaplakavši od sreće kada je potkraj prošle godine doznala da će njezin poslodavac od 1. siječnja ove godine ukinuti rad nedjeljom.
Majka dvoje male djece Jasmina Rušak ovako je opisala svoju sreću: „Djeca su nedjeljom doma, ne idu u školu i iskreno se radujemo što će cijela obitelj taj dan provesti zajedno“.
I njezina kolegica Sanja Ledinski poručila je: „Znamo biti slobodni u tjednu, ali nijedan dan ne može nam zamijeniti nedjelju. To je dan koji treba biti posvećen obitelji”.
Čini se da tako misle i građani, sudeći prema anketi koju je u siječnju na 3000 ispitanika proveo portal Mojposao. Iako su trgovački centri nedjeljom krcati ljudima, čak 84% ispitanika u ovoj se anketi izjasnilo da bi, kad bi se njih pitalo, ukinuli ili ograničili rad trgovina nedjeljom. Većina koja podržava zabranu rada nedjeljom kaže da je to „dan za odmor i obitelj“, a usput s pravom otvaraju i drugu temu: gdje je ta granica kad je rad nedjeljom doista nužan da bi društvo funkcioniralo. Može li se to pitanje proširiti i na ugostitelje i hotelijere kao i druga zanimanja u kojima je rad nedjeljom uobičajen.
Valja znati da je u trgovini zaposleno više od 200 tisuća ljudi, od kojeg broja njih oko 135 tisuća radi u trgovini na malo. Radna nedjelja najviše pogađa žene jer one prevladavaju u toj djelatnosti, a time pogađa i njihove obitelji, osobito djecu. I upravo to je ono najvažnije. Jer, obiteljska sreća i dobrobit zaposlenika jednako su važni kao i zarada, u idealnom društvu i važniji. Znanstveno je dokazano da obitelji s više zajedništva u tjednu i vikendom bolje funkcioniraju, u njima rastu sretnija i uspješnija djeca.
Trgovci razmišljaju različito – imaju svoje argumente
Dok prehrambeni lanci čak i nisu neskloni odluci o potpunoj ili djelomičnoj zabrani rada nedjeljom, jer hrana i kućne potrepštine kupuju se svakodnevno, veliki trgovački centri oštro se protive takvim najavama. Kažu da, primjerice, kupnja namještaja ili bijele tehnike zahtijeva više vremena, a kupci nedjeljom mogu bez pritiska detaljno pregledati ponudu. Njihovi argumenti idu od toga da se način života promijenio pa su ljudi prisiljeni kupovati nedjeljom do toga da će zabrana dovesti do pada prometa i ozbiljno ugroziti čitavo gospodarstvo. Navode da je zatvaranje vrata trgovačkih centara u nekim zemljama dovelo do velikog porasta online kupnje koja zbog nižeg PDV-a ide putem centrala izvan zemlje. Tako član uprave Westgatea Denis Ćupić za Jutarnji list navodi da bi to moglo odnijeti oko 8% ukupnih prihoda koje država ostvari kroz PDV iz maloprodaje. Predstavnici velikih trgovačkih centara u svoju argumentaciju uključuju čak i to ljudi vole nedjeljom provoditi vrijeme u trgovačkim centrima koji im pružaju sve, od cijenom dostupne hrane, igraonica za djecu do brojnih trgovina. Zapravo opisuju kako se šopingiranje (konzumerizam) pretvara u cjelodnevni doživljaj.
Ipak, čak i neki trgovci sve su skloniji zabrani, i to ponajprije stoga što ih kronična nestašica radne snage prisiljava da radnicima ponude bolje uvjete rada kako ne bi sreću potražili preko granice. K tome, sve su glasniji i zahtjevi da se, ako se već mora raditi nedjeljom, onda se treba i radnike pošteno i stimulativno platiti za njihov rad.
O argumentima „za“ i „protiv“ rada nedjeljom svi zainteresirani moći će reći svoje mišljenje na javnoj raspravi koju je ministar gospodarstva, obrtništva i poduzetništva Darko Horvat najavio za travanj. Vlada, pak, nastoji pomiriti nepomirljiva stajališta te je najbliža kompromisnoj, djelomičnoj zabrani rada nedjeljom po uzoru na, kako kažu, austrijski model gdje bi se trgovcima omogućilo da rade 12, 14 ili 15 nedjelja godišnje. Tako je već i u Sloveniji, s time da tamo u slučaju rada nedjeljom uz zaposlenike moraju raditi i vlasnici. O nordijskim zemljama da se i ne govori.
Ako težimo izgradnji održivog društva zadovoljnih ljudi, treba dobro razmisliti jesu li kompromisna rješenja dobra. Čini nam se da kad nedjeljni rad nije nužan za redovno funkcioniranje zajednice, onda nije ni opravdan i trebalo bi ga ograničiti ili zabraniti. A u slučajevima kada je rad nedjeljom opravdan i potreban društvu (a ne samo poslodavcima), trebalo bi ga regulirati, a one koji rade nedjeljom pravedno platiti.
Mirela Drkulec Miletić
DOBRA HRVATSKA
