Bilo je to jednom, u jednoj zemlji… tako bi obično kretao tekst u pričama koje su nam u djetinjstvu čitale majke i bake. Naravno, bajka bi krenula tužno, iz nekog siromaštva, sirotišta, no na kraju bi imala nekakav lijep, sretan završetak zbog kojeg bismo utonuli u miran i lijepi san, sanjajući princeze u lijepim haljinama, žapce koji se pretvaraju u princa, zločeste vještice koje izgaraju u svojoj zloći. 

Nažalost, ovo nije bajka, ovo je priča o djeci, brojkama sustava, koja na svom putu nisu dobila taj sretan broj, kojima je život lutrija, gdje se kolo sreće rijetko ili nikad nije zaustavilo na dobitku. Neću ih spominjati imenom, radi zaštite njihovog identiteta i njihovih emocija. 

***

Bilo je to moje prvo iskustvo u udomiteljstvu. Dobila sam licencu, obratila se centru, izrazila svoju želju da po mogućnosti udomim dvoje djece i čekala, čekala. No, jednog dana, prolazeći pored nekog dječjeg doma odlučila sam ući i upitati ovako: „Postoji li potreba za smještajem nekog djeteta?“. Ljubazne tete uputile su me pročelnici koja mi je isto tako, ljubazno objasnila da oni ne odlučuju o smještaju već nadležni centri za socijalnu skrb. Zapisala je negdje moj broj telefona, ukoliko za vrijeme ljetnih školskih praznika bude potrebe za smještajem. Na putu prema uredu pročelnice za mnom je krenulo nekoliko mališana, a jedna šestogodišnjakinja, najglasnija, preslatka crna glavica, nekoliko puta je pitala; teta, po koga si ti došla? Pogledala sam ju, te mi je spontano izletjelo: „Po tebe… Sretna se okrenula prema ostatku ekipe govoreći im važno: „Ova teta je došla po mene!“ Tužna i razočarana vratila sam se kući. Nekoliko tjedana poslije, nazva me jedan CZSS sa upitom da li bi primila dvije djevojčice, u dobi od četiri i šest godina, da u našoj obitelji provedu ljeto. Da, naravno! Silno sam to željela. Odmah smo dogovorili i preuzimanje djece iz doma i već za koji dan krenuli po njih. Na moje oduševljenje, bila je to ona curica kojoj sam rekla da nju želim povesti kući i njezina mlađa četverogodišnja sestra. I tako je krenuo život. 

I. ZAJEDNO… ALI TEK PRIVREMENA ŠANSA

Imali smo dvije predivne, lijepo odgojene djevojčice, razvijenih higijenskih navika, samostalnih za svoju dob, bistre i drage – jer su najveći dio svog malog života provele u domu za nezbrinutu djecu. Razmišljala sam da ih u daljnjem tekstu imenujem inicijalima njihovih imena, no ja ću ih nadalje zvati djevojčica Broj 1 (starija) i djevojčica Broj 2 (mlađa). Djevojčica Broj 1 bila je vrlo bistra, recitirala je pjesmice i priče koje su im u domu čitale tete prije spavanja, vrlo nametljiva i brbljiva, no to smo tumačili normalnim – vjerojatno se tako bori za ljubav i pažnju. Broj 2 je jako voljela pjevati, još je dječji loše izgovarala riječi, vrlo često koristeći riječ „kakačopa“ (katastrofa). Uskoro smo se svi u obitelji zvali „kakačope“, dan je počinjao i završavao smijehom. 

Pred kraj ljeta dobili smo ponudu da ostanu kod nas jer su se izvrsno adaptirale. Broj 1 je upisana u najbliži predškolski vrtić, ja ponosna teta prekrasnog djeteta, sve se činilo savršenim. Nakon nekog vremena zove me vrtićka psihologinja na razgovor. Kaže mi; vaša mala Broj 1, dijete je koje ima velikih problema. Treba joj pomoć, treba joj psihoterapija kako bi se izbjegli problemi u budućnosti. Ljubav i pažnja neće biti dovoljni, treba pomoć stručnjaka. Panično sam nazvala centar, no oni nisu imali kadar koji bi to mogao odraditi. Vidjela sam da smo sami u tome i da se sami moramo i snaći. Na moju sreću, psihologinja iz priče dala je cijelu sebe, vozila sam curicu na razgovore, surađivale smo i razgovarale po potrebi i svaki dan. Počele su se nazirati promjene, a psihologinja je to stanje imenovala: tek smo zagrebali u vrh ledenog brijega. Sad smo već imali zajednički staž od četrnaest mjeseci, upisala sam ju u školu, znali smo što činiti, posjećivali smo i dalje našu psihologinju i malim puževim koracima gurali naprijed. Tog ljeta, pred njezin polazak u školu uslijedio je poziv nadležnog centra da me obavijeste kako su za Broj 1 i Broj 2 našli novu obitelj u koju su nedavno smještena i njihova dva starija brata te da će se premještaj obaviti žurno. 

***

Šok i nevjerica! Bol u prsima, suze u očima moga supruga, djece, no stvar je konačna, odluka je donesena. Pokušala sam objasniti da je Broj 1 u procesu psihoterapije, da se jako vezala za nas, no TKO SAM JA DA PROSUĐUJEM? Nakon nekog vremena odvozimo ih na vikend u tu drugu obitelj nadajući se bar da ćemo ih ponekad moći vidjeti, otići na rođendan… Više ih nismo vidjeli. Dramu koja se tih dana odvijala ne želim u ovom tekstu opisivati, predugo bi bilo. Znala sam da su izgubile priliku i da u ovom slučaju ništa nije odrađeno u interesu djece. Različitim kanalima dolazila sam do informacija o njima, o njihovim rezultatima u školi, vidjela sam put o kojem je govorila naša predivna psihologinja, no baš na ništa nisam mogla utjecati. Pojavom društvenih mreža nalazim profil Broj 1, ponekad provirim diveći se u kakvu ljepoticu je izrasla, no i saznajem da živi u dječjem domu, najstariji brat vraćen je u dom prije nje, a mala „kakačopa“, ubrzo nakon nje. Nisam im se javljala, znala sam da je njihov put težak i sumoran. No, društvene mreže su učinile dostupnost informacija, vidjela sam da se Broj 1 nalazi u drugom gradu, u popravnom domu. Uskoro joj ime i sliku ugledam na jednoj stranici gdje se objavljuju nestale osobe i tada po prvi put odlučim javiti se porukom u inbox. 

***

Napisala sam da mi ne mora reći gdje je, ali bih voljela znati da je dobro. Iznenadila me brzim odgovorom i tu počinje naša komunikacija. Javila se iz bolnice iz koje uskoro bježi s dečkom, bolesna i neizlječena. Nakon nekog vremena raskida tu vezu te odlazi majci koja se bori da prehrani mnogobrojnu obitelj. Sve vrijeme sam ju nagovarala da se vrati u dom i nastavi školovanje, nije željela. No, bolest se vratila i jedno nedjeljno jutro me zove i moli da je prevezem do kolodvora, vraća se u dom, temperatura ne pada, a majka nema mogućnosti prevesti je. Trebalo je napraviti stotinjak kilometara u jednom smjeru, rekla sam suprugu – ja idem. Rekao je da razmislim, što ako me zaustavi policija…? Objasnit ću nekako, rekoh, ali kako ću sebi sutra objasniti ako umre, ako to pročitam u tisku? Otišla sam po nju, dala joj novac za kartu, razgovarale smo usput o svemu što se događalo, o pritiscima, prevarama, suzama, no ja sam to ionako osjećala i znala. Obećala je poslati sliku iz autobusa kao dokaz da se vratila, no ujutro mi stiže slika iz bolnice, priključena na infuziju. Nakon liječenja vraća se u dom, školu nije završila, s navršenih 18 godina, odlazi put „bijelog svijeta“ tražiti svoju sreću. Nikada više nismo prekinule kontakt, nekada više, nekada manje, ovisno kroz koje životne faze i situacije je prolazila. Prošla je put pakla, vjerojatno puno puta gladna i smrznuta na ulicama europskih gradova, no to samo ona zna. „Kakačopa“ ili Broj 2 sa 16 je postala majka, školu nije završila, znam da je boravila u dječjem domu na odjelu za majke i djecu, vodi borbe preživljavanja. U mislima se uvijek vratim na rečenice one naše divne psihologinje koja je rekla; puno truda morat ćemo uložiti da ih ne pojede trauma, da ne odu lošim putem. Zajedno smo plakale onoga dana kada su izmještene, pitajući se čiji se interes tu štitio? 

II. BROJKA SUSTAVA!

Jako cijenim rad socijalnih radnika, znam da rade težak i zahtjevan posao jer društvo u kojem živimo proizvodi sve više teških slučajeva zanemarivanja, zlostavljanja, sve više tužne i nesretne djece. Znam da sam u pravu kad tako kažem. Znam i to da se neka djeca te sudbine ne mnogu spasiti posljedica proživljenih trauma, duboke su rane koje nikad ne zacijele. No, boli me: zašto je ovim curicama oduzeta prilika, koja se nazirala u zajedničkom životu s mnom. 

Postale se brojke sustava, KLASA: 482-060… URBROJ: 239-827… ispisivali su se o njima dokumenti, rješenja. I onda dolazi ono najteže za njih – kraj organiziranog smještaja u domu do navršenih 18 godina… Strava pred otvorenim vratima života, bez obitelji, bliskih, smještaja i posla… Snađi se ako imaš dovoljno snage i sreće da se nađeš put spasa. 

Moja Broj 1 našla je tu nevjerojatnu snagu da nakon bezbroj potopa još jednom duboko udahne, zaroni u nepoznato, sakupi snagu da izroni sa dna i proba ponovo. Još jednom… i još jednom. Bilo je tu puno borbe, pogrešaka, loših ljudi na putu, ali i velika snaga i ogromna želja: želim imati ono što većina ljudi ima i uzima zdravo za gotovo – obitelj. 

III. HVATANJE OBALE – POLJSKA

Ovoga ljeta javila se iz Poljske. Nakon godina lutanja, traženja sreće u mnogim europskim gradovima srela je mladića koji ju je poveo kući, s kojim je zasnovala obitelj i dom. Ove godine, Broj 1 po prvi je put okitila božićno drvce u svom domu! Prvi put u 24 godine njezina života. Ovog Božića 2024. Ove godine grije se ljubavlju svoje Naomi, kćerkice koja je stigla poput betlehemske zvijezde da ukloni mrak i tugu iz njezinog života i podari smisao svakom daljnjem koraku. Tek sada, u toplom i mirnom domu, u kojem ljubav vrijedi puno puno više nego drugima, jer se o njoj tako dugo sanjalo, ona spoznaje što je sreća obitelji i pripadanja. 

Svima nama ciljevi su i slični ili različiti, borimo se za njih. Ali, sa koje startne pozicije netko  kreće?! Kad bi barem netko odozgo, bilo otkud, davao ljudima iste šanse! 

Svoj daleki i najveći cilj ona je ostvarila! Ona je junakinja. 

Neka ti je još puno sretnih Božića, Ana!

Zorica Radonić
Slavonija, Bijela Loza kod Našica

DOBRA HRVATSKA
Na Božić, 2024.