Kupovinom svoje uloge velikim donacijama u akademskim, naučnim i kulturnim institucijama, bogati neprimjetno ugrožavaju demokraciju. Velike donacije podržavaju pojavu „korporatizacije“ univerziteta. Kompanije popravljaju imidž, usmjeravaju se znanstveni radovi, dugoročno pomaže privatno … a na uštrb javnog interesa!

Doniranje u dobrotvorne svrhe jedna je od rijetkih stvari na svijetu za koju se može reći da u potpunosti predstavlja dobro djelo. Filantropija, koja se često definira kao nešto što pojedinac čini u ime općeg dobra, naizgled opravdava izvorno značenje tog termina: ljubav prema čovječanstvu.

Ima li boljeg primjera za ljudske vrline?

Nema sumnje da pojedinci koji doniraju financijska sredstva u dobrotvorne svrhe nude spas u poređenju s državnim neuspjesima na svim stranama svijeta vezanim za promoviranje pravde i blagostanja. Filantropijom se također može pružiti ključna podrška pokretima otpora. Međutim, s obzirom da imovina nekih bogatih fondacija, poput Gates Foundation i Gates Trust, po vrijednosti prevazilazi imovinu mnogih zemalja u svijetu, ima dovoljno razloga da se politički značaj filantropije i velikih donacija promotri ozbiljnije pa i smatra zabrinjavajućim.

Filantropija i velike financijske donacije su demonstracija moći koja je u svojoj osnovi nedemokratska. S obzirom da dobrotvorne aktivnosti donose poreske olakšice i podižu ugled i nazočnost u javnosti, filantropija i poklanjanje velikih financijskih sredstava mogu ugroziti volju građana i ići u korist onih vrijednosti koje propagiraju donatori. Zapravo, poreski obveznici subvencioniraju slobodu bogatih omogućavajući im da ostvare vlastitu viziju onoga što smatraju dobrim, dok demokratski odabrane programe istovremeno lišavaju značajnih javnih sredstava.

Ipak, je li to još jedan oblik vladavine bogatih i moćnih?

Struktura filantropskih napora širom svijeta sve više postaje manifestacija plutokratije – vladavine bogatih. Nagrađivanje filantropije i velikih donacija poreznim olakšicama i drugim subvencijama daje bogatima više moći nego samo njihovo bogatstvo i omogućava im da kreiraju društvo koje unapređuje njihove vlastite interese nauštrb drugih.

Zapravo, sve manje demokracije i sve krupniji jaz u pogledu imovinske nejednakosti stvara efekat zatvorenog kruga: zahvaljujući financiranju političkih kampanja i lobiranju kod zakonodavnih organa, zajedno sa medijskim formiranjem javnog mnijenja, bogati mogu uticati na vlast kako bi zaštitili institucije i praksu koja im omogućava akumuliranje još većeg bogatstva. Bogatstvo rađa moć, a moć rađa bogatstvo. Pomaže li filantropija, reklamiranje iste u javnosti, opet moćnima. Kad velike tvrtke ističu ogromne reklame na stadionima, oglašavaju svoje donatorska pokroviteljstva na televizijama (op.Ur.: i u Hrvatskoj tog svakodnevno ima), ustvari daju novi make-up svom imidžu.

Nisu sve velike dobrotvorne donacije iste. U prvu ruku čini se da su donacije za oblasti kao što su umjetnost, istraživanje, obrazovanje i smanjenje siromaštva bezazleniji oblici velikodušnosti. Međutim, ne bismo trebali žuriti s donošenjem općih zaključaka.

Trebamo li promišljati krajnju ulogu filantropije u akademskom svijetu

Uz sve manju podršku koju američke vlasti daju visokom obrazovanju, fakulteti i univerziteti se sve više oslanjaju na velike donatore. Nauka je skupa, a novac mora doći iz nekog izvora, tako da provođenje istraživanja često plaćaju oni najbogatiji. Ali, postoje ozbiljni problemi s akademskom plutokratijom koji uključuju jačanje lične reputacije, zanemarivanje istraživanja koja su u javnom interesu i marginaliziranje humanističkih i umjetničkih nastojanja.

Da prilagodimo Balzacovu tvrdnju reći ćemo da iza mnogih velikih bogatstava stoje veliki zločini. Bogate je u svakom slučaju teško smatrati odgovornim za provođenje etički upitnih aktivnosti, a njihovi ogromni novčani prilozi mogu ih učiniti nedodirljivim.

Zašto se prihvaćaju donacije iz upitno moralnih izvora?

Na primjer, procjenjuje se da je neto vrijednost istaknutog akademskog filantropa Stephena Schwarzmana, izvršnog direktora firme Blackstone, 19,2 milijarde dolara. Nedavno je dao 350 miliona dolara MIT-u, a 150 miliona funti Oxfordu. Schwarzman je, navodno, osobno profitirao od hipotekarne krize koja je rezultirala situacijom u kojoj milioni ljudi nisu mogli otplaćivati svoje stambene kredite.

Jeffrey Epstein bio je jedan od glavnih donatora za naučna istraživanja, a Harvardu i MIT-u je dao milione, u nadi da će, između ostalog, “svojim DNK-om osigurati potomstvo ljudske rase”. On je također osuđivan za seksualne prijestupe, i iako nikada nije završio na suđenju zbog dodatnih optužbi, postoji vjerovatnoća da je tokom niza godina učestvovao u trgovini ljudima u cilju njihovog seksualnog iskorištavanja. Braća Koch doniraju novac univerzitetima širom SAD-a, a poznati su i po financiranju kampanja koje šire dezinformacije o klimatskim promjenama i po svojim naporima usmjerenim na ukidanje socijalne sigurnosti i minimalne plate. A Kraljevina Saudijska Arabija odgovorna je za prešutna kršenja ljudskih prava, uključujući i mučenje feminističkih aktivistica i ubistvo novinara Jamala Khashoggija. Ipak, to ne sprečava univerzitete da od ovog prijestolonasljednika i dalje prihvaćaju donacije.

Neki tvrde da prihvatanje velikih donacija od superbogatih nije problem jer ne postoji “prljavi novac”, ili da je korištenje novca stečenog prljavim radnjama za osiguranje neke dobrobiti najbolje što se može učiniti da se iskupi za način na koji je taj novac stečen. Ali, veličanje ugleda nekih donatora može spriječiti da ih se pozove na odgovornost za „velike zločine“ na osnovu kojih su stekli svoje bogatsvo, ili može dati legitimitet praksi udruživanja s prestižnim i cijenjenim institucijama poput univerziteta. Ali, kao što je Theodore Roosevelt rekao za Rockefellera:

“Bez obzira koliko bogatstvo je dato u dobrotvorne svrhe, time se ni na koji način ne može kompenzirati njegovo nepropisno sticanje.”

Štoviše, razmjenjivanje poklona je stvar reciprociteta, bez obzira da li se to radi namjerno ili ne. Iako pokloni ne zahtijevaju neku trenutačnu kompenzaciju, njihova svrha je uspostavljanje ili održavanje međusobnih odnosa, a takvi odnosi uključuju neki oblik reprociteta.

Prilagođavanje akademskih ustanova interesima donatora, neprimjeno, dugoročno

Kad akademske institucije uđu u ovisnički odnos s lošim privatnim subjektima, postaju osjetljive na njihov utjecaj na način koji je u suprotnosti s idealima akademskog integriteta. To se pokazalo istinito i u slučaju odnosa Harvarda s Jeffreyem Epsteinom.

Korporacije također doniraju svoja sredstva visokoobrazovnim istitucijama putem finansiranja njihovih istraživanja. To baš i nije “filantropija”, jer postoji izričit dogovor između istraživača i industrije kojim se definira priroda projekta i njegovi ciljevi, trajanje, financiranje i tako dalje. Značajan broj naučnih istraživanja ne bi bilo moguće provesti da nije takvog sponzoriranja. A nema sumnje da su takva istraživanja često korisna ne samo u smislu njihovih prvobitnih ciljeva, nego i u druge svrhe.

Međutim, čak i ako se ne radi o filantropiji, takvi aranžmani mogu poticati na razvijanje akademske plutokracije. Korporacije daju milione laboratorijama kako bi promovirale i usmjeravale istraživanja kojima se unapređuje njihov proizvod i povećavaju njihove šanse da ostvaruju profit. Neki tvrde da to predstavlja važan segment osnovne namjene univerziteta koji provode istraživanja. Ali, jasno je i da ovaj model financiranja predstavlja podsticanje istraživanja određenih tema i promoviranje određenih ciljeva.

Iako se svaka istraživačka djelatnost zasniva na očekivanim vrijednostima i rezultatima, nema posebnog nadzora ili analiziranja vrijednosti koje služe kao ideje-vodilje za provođenje nekog istraživanja. Naučni istraživački i inženjerski projekti koji se bave sistemskom nepravdom i potrebama siromašnih i marginaliziranih kategorija stanovništva nemaju jednak pristup financiranju koje nude korporacije. A oni koji imaju etičke skrupule u pogledu financiranja ili krajnjeg proizvoda, moraju se suočiti s nimalo lakim izborom: prijaviti se ili odustati.

Jedna od najčešćih primjedbi onih koji djeluju u sferi umjetnosti, humanističkim i društvenim naukama, pa čak i onih koji se bave isključivo teorijom, je da su univerziteti postali “korporativni”. To između ostalog znači da se discipline koje nisu u stanju privući velike donatore često doživljavaju kao “luksuz” i gube utjecaj u akademskoj zajednici. Zbog toga imamo znatno niži nivo financiranja u oblasti humanističkih nauka, pa čak i reduciranje financijskih programa za slobodnu umjetnost.

„Korporatizacija“ univerziteta u SAD i drugdje

Korporatizacija univerziteta također znači da više administrativne pozicije često dobivaju oni koji su uspješniji u privlačenju „ozbiljnih suma“ i organiziranju institucije na način da ona bude maksimalno efikasna – ne u pogledu sticanja znanja, nego u pogledu njene financijske samoodrživosti. Fokusiranje univerzitetskih upravnih tijela na pitanja financiranja je očekivani ishod jednog strukturalnog problema, a to je odbacivanje odgovornosti koju država ima prema visokom obrazovanju.

Odnos prema univerzitetima kao mjestima gdje korporacije mogu organizirati svoja istraživanja i vlastiti razvoj ima duboke socijalne posljedice. Obrazovanje u umjetnosti, humanističkim i društvenim naukama omogućava promišljanje o demokratskim vrijednostima; proširuje nam vidike izlažući nas različitim gledištima, pruža povijesno samorazumijevanje i oprema nas vještinama koje nam omogućuju kreativnu komunikaciju bez obzira na naše međusobne razlike.

Za razliku od korporacija, univerziteti su mjesta gdje se istodobno bavljenje naučnim i kritičkim istraživanjima podržava: interakcija između različitih disciplina, uključujući prirodne i društvene nauke, pravo, medicinu i kreativnu umjetnost, unapređuje objektivnost. Ukratko, akademska plutokracija – vlast bogatih i onih koji se moraju “udvarati” bogatima – ugrožava demokraciju i sticanje znanja.

Kako unaprijediti ovo stanje – ima izlaza!

Nije se nadati, bar kada se radi o SAD-u, da se nešto može promijeniti na saveznom ili državnom nivou kako bi se ti problemi riješili. Potrebno je više raspravljati o onome što bi se moglo poduzeti. Potrebno je više transparentnosti, odgovornosti i nadzora kada su u pitanju istraživački projekti koji ovise o donacijama ili korporativnom financiranju. Na primjer, univerziteti bi trebali, u saradnji s istraživačima, definirati jasne etičke smjernice za prihvaćanja donacija i sponzoriranja i uvesti mjere kojima će se osigurati poštivanje takvih smjernica. Veći stupanj demokratske samouprave mogao bi osigurati da univerziteti imaju više sluha za pitanja koja su od javnog interesa. A novi modeli financiranja mogli bi preusmjeriti određeni postotak donacija ka istraživanjima koja su u javnom interesu, odnosno istraživanjima koja ne privlače pažnju korporacija i velikih filantropa.

Ni jedna od ovih sugestija neće u potpunosti riješiti probleme. Novac će uvijek imati ulogu u odlučivanju o temama kojima se nauka treba baviti, kao što će i bogati uvijek imati ulogu u određivanju potrebe za postojanjem određenih vrsta javnih institucija i njihovih usluga. Ali, ulozi su veliki kako za akademsku zajednicu tako i općenito, za demokraciju. Postavlja se pitanje da li bi moć trebala biti u rukama nekolicine bogatih pojedinaca i korporacija ili, ako ne bi, kako se onda mogu bolje organizirati naši kolektivni napori vezani za stjecanje znanja. Nema sumnje da bogati već odlučuju o tome. Njihove filantropske namjere treba dodatno provjeriti, a država mora ispuniti svoj dio odgovornosti koji ima prema javnosti.

Preneseni članak:
Autorica: Sally Haslanger
Izvor: NewStatesman,
Prijevod: Nomad