Sredinom lipnja održana je eko-radionica „Budi uzor i odvajaj otpad“ na kojoj je odgojna skupina Malci u Dječjem vrtiću Tratinčica u Koprivnici pokazala i uvježbavala vještinu prepoznavanja i odvajanja otpada. Matija Hlebar iz UZOR –Udruge za održiv razvoj Hrvatske tumačio je i mentorirao djecu kako treba raditi. U vedrom i poletnom ozračju, u kojem djeca i inače najbolje uče. maleni su pokazali svoje znanje i usvajali novo i u tome su im pomagali dnevni prijatelji: Bocka Boca, Straško Strašić, Vila Papirica, Petko Pet, Vila Papirica, Limenko Lim i ostali ekočuvari, koji strašno vole odvajati otpad. Iz velike hrpe otpada trebalo je što brže odvojiti otpad i razvrstati ga u odgovarajuće spremnike. Djeca su brzo prepoznavala i odvajala otpad u za to predviđen spremnike. Tako su i ekočuvari mogli ustvrditi da su djeca dobro savladala odvajanje otpada.
Nagrada za znanje i odgovoran odnos prema prirodi nije izostala, svako dijete dobilo je Dječji priručnik za prepoznavanje i razvrstavanje otpada. Možda i više od toga veselilo ih je nešto drugo – učenje u ozračju igre u skupini prijatelja. Sjetimo se i mi veliki, koliko je to nekad veselilo.
Dječji vrtić Tratinčica u Koprivnici obuhvaća 37 odgojnih skupina koje rade na 9 različitih lokacija u gradu ili bližoj okolici. U realizaciju odgojno-obrazovnog rada uključeno je 80 odgojitelja, 2 pedagoga, psiholog, logoped, defektolog i 2 zdravstvena voditelja.
Ovim dobrim primjerom još je jedan put pokazano koju snagu odgoja i učenja mogu imati dječje ustanove.
Ako možete, vozite! Ugledajmo se na Amsterdam i Kopenhagen, Novi Sad…Pridonesite osobnom zdravlju, čistoći okoliša, zdravlju planeta Zemlje!
Iz dana u dan sve više ljudi u gradovima umjesto osobnim automobilom ili javnim prometom na odredište stiže vozeći bicikl i/li romobil. Porast broja biciklista u urbanim središtima, osobito od izbijanja pandemije, vidljiva je golim okom. Iako nema točne statistike, rast se najbolje vidi, kažu u Sindikatu biciklista, „na prometnicama i uobičajenim mjestima bicikliranja (u Zagrebu npr. na Jarunu), gužvi na biciklističkim parkinzima, ali i po statistikama prodaje iz trgovina biciklima i biciklističke opreme kao i po duljini čekanja na servis bicikla“.
– Podaci o povećanju broja biciklista vidljivi su i u Izvješću o biciklističkom podsustavu unutar prometnog sustava Grada Zagreba iz brojki s postavljena tri brojača: jednog fiksnog u Ulici grada Vukovara i dva mobilna. Nažalost, zbog stavljanja izvan funkcije brojača u Ulici grada Vukovara u dijelu 2020. godine nije moguće odrediti porast u toj specifičnoj pandemijskoj godini, odnosno usporediti ga s prethodnim godinama. Što se bicikliranja na posao tiče, neke ankete govore o tome da je 25% građana izjavilo da koristi bicikl kao prijevozno sredstvo – kažu u Sindikatu biciklista.
Važnost bicikliranja za održive gradove
U razvoju ekološki održivih gradova bicikliranje ima veliku ulogu. No, koje su točno prednosti bicikala i kako oni pomažu gradovima?
Za početak, tu je VIŠESTRUKA UŠTEDA ENERGIJE. Biciklisti za pogon koriste samo snagu vlastitih mišića, što znači manje zagađenja u gradovima. No, i za proizvodnju jednog bicikla potrebno je daleko manje energije nego za proizvodnju osobnog automobila.
Prema podacima iz SAD-a, za proizvodnju cestovnog bicikla od 7,2 kg s ugljikovim okvirom potrebno utroši se oko 100 puta manje energija – 546.658.000 džula energije u usporedbi s 118.284.466.000 džula koliko je potrebno za proizvodnju automobila.
Uz to, izgradnja biciklističkih staza manje je energetski zahtjevna od izgradnje automobilskih cesta, a zahtijeva i manje prostora, smanjene temelj i manje energetski intenzivno održavanje.
K tome, bicikliranje je oblik prijevoza koji ne proizvodi emisije ugljičnog dioksida, pa stoga utječe i na kvalitetu zraka. Što više ljudi prijeđe na svakodnevno pedaliranje umjesto vožnje automobilima, to će zrak u pojedinim urbanim središtima biti čišći.
I konačno, bicikliranje pomaže u smanjenju zagađenja od buke u gradovima, čiji negativni utjecaj prečesto zanemarujemo. Visoka razina buke u gradovima također se može smatrati onečišćenjem, a uz to povezana je s dugoročnim zdravstvenim rizicima za stanovnike. Buka, naime, može povećati razinu hormona stresa kao što su kortizol, adrenalin i noradrenalina u tijelu, čak i tijekom spavanja. Što dulje ti hormoni ostanu u krvotoku, vjerojatnije je da će uzrokovati opasne fiziološke probleme.=
Pretpostavke za rast bicikliranja
Vožnja bicikla vrlo je praktična za većinu gradskih putovanja, poput odlaska na posao i u školu, posjet prijateljima ili odlazak u šoping, a također i za rekreaciju i vježbanje. Biciklizam promiče ZDRAVLJE – tjelesno, socijalno i mentalno, povećava mobilnost i neovisnost, a vrlo je ekonomičan i za javni i za osobni proračun.
Međutim, kako bi vožnja biciklima u gradovima kao naodrživiji i najekološkiji način prijevoza bila dostupna svima, potrebno je izgraditi dobru biciklističku infrastrukturu, osobito biciklističke staze, parkirališta za bicikle i slično. Puno je europskih gradova napravilo velik pomak u izgradnje infrastrukture, pa smo u Sindikatu biciklista upitali kakvo je stanje u Zagrebu.
– Najveći problemi biciklista, a time i svih ostalih sudionika u prometu, su staze na nogostupima gdje neminovno u sukob dolaze pješaci, osobe s invaliditetom i biciklisti. Veliki je problem također nepovezana i opasna biciklistička infrastruktura, gdje su biciklisti često primorani kršiti zakon, a sama infrastruktura je na brojnim lokacijama izgrađena protivno zakonu. Za bicikliste je opasno i to što ponegdje uopće ne postoji biciklistička infrastruktura, jer ondje gdje je nema biciklisti moraju voziti na kolniku uz automobile, što je u većini slučajeva u Zagrebu opasno. K tome, staze su nepovezane, uske i na nogostupu su, pa pješacima često nije ostavljeno dovoljno prostora, rubnjaci su visoki itd. Također, staze nisu pravilno označene, pogotovo na prijelazima i križanjima gdje se ničim ne upozorava automobilski promet na prisutnost biciklista, nedostaje horizontalna i vertikalna signalizacija.
Na više lokacija u Zagrebu, staze su izblijedjele i ne obnavljaju se, ili su prekrivene raslinjem i nepropisno parkiranim automobilima – kažu u Sindikatu biciklista.
Da li su biciklisti u podređenom položaju na cesti?
U Sindikatu biciklista smatraju da su biciklisti u podređenom položaju jer „još uvijek u planiranju prednost ima cestovni motorni promet čije se potrebe, od širine voznih traka do parkinga, namiruju u potpunosti dok se preostale male površine dijele u pravilu između pješaka i biciklista i time umjetno stvara sukob tih dviju grupa“. Pohvalnim drže to što je „vožnja bicikla dopuštena u zagrebačkim pješačkim zonama (u drugim gradovima ovisi o lokalnoj odluci o uređenju prometa), no tamo je imperativ voziti obazrivo i prilagoditi se pješacima“. Kao problem ističu i manjak parkirnih mjesta za bicikle te nepraktična rješenja biciklističkih parkinga, npr. postavljanjem spiralnih i sličnih stalaka umjesto ‘klamerica’.
U Sindikatu biciklista u izgradnji biciklističke infrastrukture ne ističu samo potrebu izgradnje biciklističkih staza već predlažu i druga rješenja.
– Mogu se uvesti tzv. zone 30, u kojima postoji ograničenje brzine za automobile na 30 km/h i u kojima onda bicikli s automobilima mogu sigurnije dijeliti cestu. Uvođenja zona 30 je posebno pogodno na cestama koje su preuske da bi se mogla izgraditi pogodna biciklistička staza ili traka. Zonu 30 bi tako trebalo uvesti u veliki broj ulica u centru, u stambenim četvrtima itd. – poručuju u Sindikatu biciklista.
Gradovi – lideri
Mnogi europski gradovi već su napravili iskorak prema održivom razvoju izgradivši dobru biciklističku infrastrukturu, što je zapravo i najbolja pozivnica građanima da koriste bicikl. Među njima nisu samo po biciklima poznati gradovi kao Amsterdam i Kopenhagen već i mnogi drugi, od nama bliske Ljubljane, Budimpešte i Novog Sada preko Graza i Beča do, Utrechta, Antwerpena, Strasbourga, Bordeauxa, Osla, Pariza, Berlina, Bremena…
Ispušni plinovi, smrad… utišane ptice, nadjačano šuštanje lišća u krošnjama… hodači u čudu. Žalosni i ojađeni! Što se to događa u okolici Zagreba, u zaštićenim krajolicima? Čudno stvarno. i sve to je normalno tek tzv. ljubiteljima adrenalina i čuvarima prirode i službenicima uprava raznih ustanova zaduženim za prirodu, a koje vikendom odmaraju. Užitak jednih na uštrb drugih, društva i održivosti Zemlje!
Subota, nedjelja…hrvatske planine, brda, i livade uz rijeke… bruje, grme od novog, čudnog zvuka. Nije vjetar, nisu ptice, ni šum vodopada, a ni žubor potoka. Zaštićeni predjeli kojima često prolazimo: Planina Medvednica povrh Zagreba, Žumberačko / Samoborsko gorje, livade uz rijeku Savu koja 20-ak kilometara tako nježno grli Zagreb…, pa tako jednako i Rt Istre – Kamenjak…. Motocikli, quadovi, terenci, ogromni džipovi, ,…. vikendi u prirodi tijekom 2020/ 2021. zaposjeli ono što nije njihovo, onečišćuju zvukom, nagrđuju, oru po obroncima i stazicama, odnose mir onima koji su došli u miru i po mir prirode. Ne voze ta vozila cestama i makadamskim putovima, voze po svukuda.
(obiteljski snimak na Kamenitim svatima, 2021.)
Goran Tudor
Autorski članak
Najgore, postala je to za neke moda, da je čak i RTL jednom prilikom u 2021. (mislim u ožujku), prikazao blagonaklonu reportažu o onima koji „vole uživati prirodu iz ugodnih sjedala“. A brda, polja, rijeke… ona vole samo hodače. Ili pješice i biciklom – pokretanje mišićima – ili nije prirodno!
Ništa drugo ne pristoji tamo. Ne pristoji voziti ništa motorno šumskim stazama, ili još gore, van staza – između stabala. To tek liči na boravak u prirodi. Faslifikat!
Slika : Tragovi terenca sred šume, van puta. Zima 2021.
Prvo moje veliko iskustvo: Sraz mnoštva planinara i 5-orice na Goršćici, 2013.
Prije nekih godina krenuli smo još jednom prema domu na lokaciji Gorščica – istočni dio hrbata u Parku prirode Medvednica, idiličnog mjesta na hrvatskim planinama. Goršćica zauzima veliku livadu sred visoke crnogorice. Tamo smo često osjetili osjećaj blaženstva i miline. Treba doživjeti. Ne da se opisati. Ili možda može? Milina osunčane livade na kojoj ležiš, milovanje lahora po licu, mila cvjetna livada, to milo ugodno stanje koje te obavije cijela, okupa.
O Grmošćici na forumu piše, na primjer:
Anonimna kaže…
Bila sam prija par dana po prvi put na Goršćici, ujedno mi je to bilo i prvo planinarsko iskustvo! Bilo je predivno, staza nije prezahtjevna! Svakako posjetiti!
OK, ljudi kažu “prvi put se pamti”. No Planinarski dom “Gorščica” zajedno s Kaptolskom lugarnicom je svakako jedan od najintersantnijih lokaliteta na Medvednici s uvijek velikim i veselim društvom. Oko doma brojni su popratni manji objekti gdje se može sjediti i pričati, roštiljati, u blizini je proplanak za djecu, itd. U svakom slučaju lijepo vikend-odmorište. Treba posjetiti.
U tom ambijentu s mnogo klupa, domom – prizemnicom, uređenim mjestima za raštiljanje… … sve vrvi od vedrih ljudi; kad začusmo buku, nešto prijeteće se približava. Iz šume izlijeću njih 5-orica, na pet motocikla, sa kacigama. Dolaze na 20 metara i staju. Kao da ni oni sami nisu znali što će. Nakon prvog muka na poljani, prolomio se protest preko 100 planinara – auaa, au, lupanje žlicama po limenim lončičićima i klupama. Bilo je to sve što smo mogli tada učiniti protiv ugljikovog smrada, kožnih uniformi, kičastih svjetslucavih makina … Na sreću, shvatili su odmah, upalili motore i otišli.
Slika : Tragovi, Ponikve – Medvednica, 2020.
Kraj 2020. – masovni susret „mašina-zvijeri“ i planinara na Medvednici. Brda se čude, zanijemila.
Po Medvednici, zadnji vikend u prosincu 2020. na sve strane motori. Da li to gubimo bitku tako naočigled, priroda i mi koji se osjećamo njezinim? U daljini brujanje, znamo – ne voze „oni“ asfaltnom cestom, ni makadamom. Sišli su sigurno u šume, u blato, voze šumskim stazama koje uređuju šumari i markacijama obilježavaju planinarska društva.
Te nedjelje , 27. prosinca 20220., išli smo zapadnom Medvednicom, stazama koji se razvijaju nježno uzbrdo, od velike livade Ponikve pa na sve strane Medvednice. Odjednom, među stablima u daljini, konvoj, PRAVI KONVOJ VOZILA SRED ŠUME, JER TU NEMA NIKAKVA PUTA! Ne vjeruješ očima – konvoj od šest džipova, zagrebačke registracije i jedan zadrske. Utonuli u mokru stazu 20-ak centimetara, iz kaljuže se izvlače turiranjem, ogromni kotač ruju…. Idu kroz šumu baš prema nama, preko lišća…. Sklonili li smo se. Neki strah kao pred neprijateljem. Idemo dalje prema vrhu sa poznatom drvenom nadstrešnicom, tako romantična, na pola puta do vidikovca Kameni svati, odakle se gleda „civilizacija“ – najveći šoping centar u Zagrebačkoj okolici, naplatne kućice prema Krapini… Konvoj kreće dolje negdje . Ostajemo bez daha – ostali samo bez staza!!! Svi zemljani putovi, sve markirane staze bile su uništene. (vidite slike) Tragovi njihovih kotača i kotača njihovih prethodnika iz prošlih nedjelja – po cijeloj šumi.
Slika : Uništena planinska staza na zapadnom hrbatu planine – Park prirode Medvednica, zima 2020/21.
Konvoj bukača silazi, gubi se njihov zvuk negdje prema sjeveru, spuštaju se očito prema Zagorju, valjda do Gornje Bistre ili Kraljevog vrha … gdje će izaći na asfalt. I vozači i vozila zamuljani blatom. Otići će nakon vožnje do neke specijalne praonice u Zagrebu, stati pod šprice mini-wash mašina i neekološki utrošiti još nekoliko kubika vode svaki. Kao i prošle nedjelje.
Postalo je sve jasno: Izvornom prirodom Medvednice zavladala su motorna vozila, u mjeri da hodači i planinari sada hodaju novoutabanim stazicama, paralelnim sa onim uništenim…
Proljeće 2021. Jezero Jarun, Sava… Motorna vozila u prirodi postala trend!
Slika – juriš obalom Save, Zagreb istok, proljeće 2021.
I onda sam počeo zamjećivati te motore svugdje. Kažu ljudi: „Kad pustiš bradu, onda tek vidiš koliko ljudi-bradonja ima.“ Tako sam i ja počeo uočavati „njihove“ tragove svugdje – tragove qvada na boku nasipa uz Savu (vidite fotku) kod zagrebačkog kvarta Prečko. Jedne nedjelje u veljači 2021. u zadnji čas sam se izmaknuo s puteljka jednom jurećem „junoši“, uz rijeku Savu na poziciji Toplana, na 300 metara do strogo zaštićenog ptičjeg rezervata „Savica-Šanci“, sve na istoku Zagreba. (vidite sliku)
Što mogu rendžeri i uprava Parka prirode Medvednica, komunalni redari Zagreba?
I nije mi jasno kako i njima nije jasno – da ometaju prirodu i druge ljude, na toliko mnogo načina. Da odnose mir i okrijepu hodačima, pronose buku, nemir, smrad ulja, ugrožavaju staništa životinja i … Podsjećaju nas, nažalost, na nadiranje „strojne civilizacije“ koja je izgleda nezaustavljiva. Naš u svijetu čuveni astronom Korado Korlević u jednom intervjuu imenovao je tu skoru tehnološku civilizaciju „strojnom“ i predvidio da će ista ovu našu sadašnju civilizaciju homo sapiensa (preostali dio) satjerati u rezervate , i to već za 50-ak godina. Grozno.).
Park Prirode Medvednica je okupiran.
Nekoliko tabli na parkiralištima i prilazima Parku prirode upozorava na očekivanu kulturu ponašanja izletnika: zabranjeno brati cvijeće, paliti vatru, dizati šatore, puštati pse sa povodca … pa do zabrane hodanja izvan označenih staza. A „oni“ – oni voze po posvuda. Još nisam vidio
Slika : Bivši put prema Kamenim svatima, zapad Medvednice
Dođite nedjeljom u Jablanovec i sjednite u kafić Dinamo. Osluhnite – tamo gore cijelom zapadnom stranom Medvednice – na putu prema Kamenim svatima motori prometuju zemljanim putem gore/dolje. Svake nedjelje tako!
Ogorčeno se pitamo – gdje su ti zaposlenici Parka prirode Medvednica? Rendžeri, uprava? Zašto nedjeljom ne rade, ne ureduju?! Napravio sam dosta slika, pogledajte , neke sam poslao i njima.
Veljača 2021. – iznenadni „prvi glas“ … obećanje
I onda, barem za Medvednicu, možda dobra vijest: čitamo na portalu, dana 26. veljače 2021. – „zabranjuje se ovim vozilima ulaz na makadamske puteve, a kamoli ne na travnjake i staze. U početku će se prekršitelje samo opominjati. A kad će krenuti kazne … sada u lipnju motori bruije i dalje.
Sukob svjetova odnosi mir, ljepotu i živote
Slika : Uspomena na prirodu – uspinjanje jednog quada na nasip Save, 2021.
I tako, davno sam sve shvatio: nikad neće biti mira između planinara i izletnika i vozača raznih „makina“ kojih je nažalost zadnju godinu sve više. Niti će ga biti, dok se nova moda ne zauzda zakonskom prisilom.
Da biste shvatili koliko motori pristaju šumama i livadama, samo sklopite oči i zamislite ih zajedno. To je vam biti puno „nježnije iskustvo“ nego doživjeti sve zapravo i u živo.
Štete su već velike; da takvo što nije u redu znaju to svi – i vozači i hodači i planinari.
Što čeka država – zašto rendžeri ne dežuraju, zašto se prekršitelji ne kažnjavaju… ? Zašto se ljudi ne educiraju? Zašto table-upozorenja na ulazima u parkove prirode nemaju novi znak „zabranjena vožnja svim motornim vozilima mimo određenih putova i cesta“!
Hoće li se konačno javiti nadležni – da obave svoju zadaću – zakonodavac i izvršna vlast, uprave zaštićenih krajolika, uspavani u pozadini života ?
Ili se čekaju nove nevolje, čak i strašne nesreće, onako kad je jedan nesretnik-vozač prošle godine poginuo, naletjevši na žicu između stabala – od nekog nerazumnika postavljenu kao zamku za brze šumske motorcikliste.
A viđali smo i prije tog nemilog događaja i viđamo i sada nešto slično na dosta mjesta – preko staza postavljene oblice, grane, kamenja … Smije li se pustiti da stvar razvija ode tako daleko?
Goran Tudor
P.S. Evo nekoliko sjećanja na boravak na Goršćici, sa internetskog foruma, da biste osjetili kako je tamo i što se to nasiljem ugrožava.
JOŠ SA FORUMA O IZLETIŠTU GORŠĆICA:
Anonimno kaže…
Lijepo mjesto za odmor. Svakako ga morate posjetiti.
Ja sam više puta bio na Gorščici i mogu iz osobnog iskustva reći da sam uvijek bio i osjećao se dobrodošao, ljubaznost domaćina zagarantirana. Inače uvijek nosim nekakav sendvič i slično sa sobom (neka se nađe), ali kad dođem na Gorščicu uvijek bolje prezalogajim grah s kobasicom i pivo gore. Nekako je tamo uvijek dobra atmosfera.
zanimljivo…isti dan smo bili na Gorščici…cak vidim i iste ljude na vasim slikama…nas ne(vec smo valjda bili na putu prema Lipi)…prekrasno mjesto…”oaza”!
… prije nekoliko mjeseci otkrili smo Goršćicu i sada kada nemamo ideje kamo uvijek smo za Goršćicu… Jučer, za 1.maj bila dosta velika gužva, dosta neplaninara… inače kada je normalan vikend “gužva” bude baš primjerena mjestu i atmosfera prava planinarska
No, dobro ovaj put ispalo: Covid spasio prirodu! Kontraverzni Dinaric Rally 2020 nije održan, iako je sve bilo spremno. Onaj naredni, 2021., vjerojatno će uspjeti, ako se vlast i savjest ne angažiraju… A da bi se išta promijenilo, treba znati; s tim ciljem objavljujemo i ovu priču o planiranoj, a neostvarenoj jurnjavi motociklima prirodom… Priča je objavljena na portalu tris.hr, 11. rujna 2020.
***
Hrvatska je vrlo neobična država. Istovremeno bi kao navodno štitila svoju preostalu prirodu koja još nije uništena bezumnim ljudskim utjecajem, pa proglašavali, primjerice, Dinaru parkom prirode, a istodobno bi istu bušili, lomili i minirali te iz nje čupali naftu, paralelno bi obavljali bojeva gađanja topovima, tenkovima i raketama na dinarskom vojnom poligonu, a usput bi i dopustili utrke motocikala i drugih vozila po najosjetljivijim planinskim obroncima i vrhovima.
Dakako, istodobno bi promovirali tobožnju zaštitu prirode, a kako bi njome privukli i turiste s istančanim ukusom i debelim novčanikom, one koji cijene očuvanu prirodu. Uistinu čudesna zemlja.
Sve spremno za Dinaric Rally, 11. rujan 2020.
Naime, kako javljaju organizatori, danas se iz Knina pedesetak motociklista i vozača quadova zaputilo prema planinama.
Ilustracija – Foto: Park prirode Učka, FB profil
-Otvoren je Prvi Dinaric Rally. Sudionici iz Hrvatske, Austrije, Nizozemske, Češke, Poljske, Njemačke, Slovačke, Slovenije, u Knin su stigli jučer tijekom dana. Nakon registracije i tehničke provjere vozila, odradili su prvi brief i pripremili se za početnu dionicu od 240 kilometara… Naime, uz podršku Turističke zajednice Grada Knina, prvi domaći cross country reli vozit će se sve do nedjelje od Knina preko Ličke Plješivice, Poštaka, Dinare, Svilaje i Promine. Hrvatski Dakar, kako ga sudionici zovu, voze muškarci, žene, veterani te još tri klase podijeljene po jačini motora ili quada. -ističu među ostalim organizatori.
Kako kažu nadalje, ‘unatoč upozorenjima o situaciji s virusom COVID-19, reliju su se pridružili profesionalni vozači iz Austrije… njih dvanaest…’.
-U Dinaricu ćemo posebno uživati jer osim izazova nudi i divne pejsaže pa nećemo forsirati brzinu. Bitno je i da zaštitimo prirodu i vratimo se doma zdravi i čitavi – prenose organizatori riječi nekoga od Austrijanaca.
Želimo im da se vrate kući zdravi i čitavi. Isto tako želimo i da ne zagade naše planine, što je, valjda je jasno svakome razumnome, nemoguće ako po planinskim vrletima gaziš u vozilima koji se pogone benzinskim motorima, te koji ispuštaju ispušne plinove, podmazuju se motornim uljem i ostavljaju na proplancima tragove guma. Sasvim je sigurno da takvo što ne mogu raditi u austrijskim Alpama, jer bi motociklisti koji tamo voze planinama (a ne prometnicama) završili u zatvoru ili ludnici, jer Austrijanci znaju čuvati svoju prirodu.
Svoju.
Evo kuda prolazi ruta (izvor printscreen Dinaric Rally)
–Mi ćemo im na određenim mjestima osigurati gorivo te se pobrinuti da u prirodi ne ostane nijedan izgubljeni vozač, ali ni otpad i dijelovi koje su oni tamo donijeli. Priroda nam je izrazito bitna i naš je cilj da joj vratimo onoliko koliko smo joj na reliju i uzeli. Upravo zbog toga dio novaca od ovogodišnjeg relija donirat ćemo udrugama za razminiravanje i pošumljavanje”, objasnio je Perica Marinović, organizator relija, kako piše u objavi organizatora.
Dinaridi su prošli ispod radara – ono što ne može u EU, može u našoj regiji!
Motoristički “Cross Country Rally” potpuno je zaobišao naše krajeve! Europa je svoju bogatu moto-reli tradiciju stjecala uglavnom na drugim kontinentima, a Dinaridi su, i u tom smislu, prošli ispod radara….Vožnja motociklom u planini, moto avanturistima nezamjenjiv je užitak ali na žalost taj užitak ima i svoje posljedice. Zagađenje bukom i ispušnim plinovima su realnost! – priznaju i sami u tom tekstu.
Evo prijedloga: najbolje će pridonijeti smanjenu zagađenja ispušnim plinovima i bukom na način da – ne voze motore po planinama.
Dinara… (foto TRIS/G. Šimac)
Inače, planinarsku javnost i druge ljubitelje prirode zgrozila je nedavno objava o trojici mladića koji su se kroserima dovezli do prstena Hajdučkih vrata, i tamo na 2000 metara nadmorske visine fotografirali se sa motorima i šlajfanjem odronili dio prilazne staze i donji dio kamenog prstena tog prirodnog fenomena na bosanskohercegovačkoj planini Čvrsnici, kako smo pisali na Trisu.
Trend divljanja motociklima po planinskim stazama je rastući!
To najbolje znaju planinari koji po njima pješače. Nedavno se dogodio i presedan: čuvari u Parku prirode Učka su zatekli motoriste na Učkoj u ilegalnoj vožnji planinarskom stazom i kaznili ih novčanom kaznom – 250 kuna, što je manji trošak nego za gorivo koje su toga dana potrošili.
Vrh Dinare (foto TRIS/G. Šimac)
–Vozimo daleko od prometnica, asfalta i cesti. Vozimo uglavnom po nekategoriziranim makadamskim cestama, šumskim cestama, jedva vidljivim prastarim cestama koje su nekad povezivale planinska sela. Guštamo starim rimskim ili napoleonskim cestama… Trekovi su dobrim dijelom tehnički zahtjevni. Bit će blata, prelazaka rijeka, oštrog krečnjačkog stijenja itd. Dva od tri dana vozimo u visokim planinama. Prelazimo stotine planinskih prijevoja i dižemo se na najljepše planinske vrhove. Izbrazdani kraški reljef nameće stalne uspone i spustove, od jutra do mraka. Dinaric Rally je strašno dinamičan.– vele organizatori na čijim je stranicama i galerija fotografija na kojima se motociklima prolazi kroz rijeke, uspinje na vrhove i sl.
Inače, kako se može vidjeti, rally staza prolazi granicama nekoliko hrvatskih nacionalnih parkova, a da li u koji i ulazi nije nam poznato.
Nije nam poznato ni hoće li itko reagirati ako se na ovom rallyju zagadi priroda.
Je li motociklima mjesto na našim planinama?
Što vi mislite?
Izvor: TRIS – Neovisni novinarski portal – OVDJE Urednička obrada članka: odgovorno.hr (naslov i podnaslovi, uvodnik)
OTP banka d.d. je u okviru svog tradicionalnog programa “Zeleno svjetlo za… bolje društvo“, a putem javnog natječaja za dodjelu donacija, odabrala 37 projekata kojima će se dodijeliti ukupno 500.000 kuna.
Desetu godinu zaredom OTP banka d.d. je organizirala javni natječaj za dodjelu donacija na koji su se mogli prijaviti projekti u četiri kategorije: a) mladi, obrazovanje i znanost, očuvanje kulturne, b) povijesne i tradicijske baštine te očuvanje okoliša, c) humanitarni projekti i d) sport. Na natječaj je pristiglo više stotina prijava iz cijele Hrvatske, a natječajno povjerenstvo odabralo je 37 projekata. Odabrani projekti su se istaknuli svojom kvalitetom i jasnim doprinosom društvu, a posebno zajednici koja je projektom obuhvaćena.
U proteklih deset godina OTP banka d.d. je putem donacijskih natječaja dodijelila 4,2 milijuna kuna te pomogla realizaciji 438 kvalitetnih i važnih projekata za razvoj zajednice i društva u cjelini.
Donacije su u 2021. dodijeljene sljedećim udrugama, klubovima i ustanovama sa sjedištem u Republici Hrvatskoj:
Ukategoriji mladi, obrazovanje i znanost: Udruzi Tvornica znanosti iz Samobora, Udruzi inovatora “Tesla” iz Iloka, Glazbenoj školi Frana Lhotke iz Sisak i Astronomskom društvo Višnjan.
U kategoriji očuvanja i zaštite kulturne, povijesne, tradicijske baštine te zaštite okoliša: Udruzi Žumberačke vile Sošice iz Sošica, Udruzi Ivana Perkovca – za očuvanje kajkavske ikavice i promicanje zavičajne kulturne baštine iz Šenkovca, Umjetničkoj organizaciji Kazalište Moruzgva iz Zagreba, Kulturnom umjetničkom društvu Petefi Šandor iz Marinaca, Hrvatskom glazbenom društvu Sv. Cecilija iz Korčule, Klesarskoj školi iz Pučišća, Županijskoj ligi protiv raka – Split, Javnoj ustanovi Park prirode Telašćica i Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Drniš.
U kategoriji humanitarnih projekata: Udruzi roditelja djece s poteškoćama u razvoju Moje dijete iz Solina, Dnevnom centru za radnu terapiju i rehabilitaciju Pula, Konjičkom klubu Wild Spirit iz Zadra, Udruzi za promicanje cjeloživotnog učenja i razvoja EDUnaut iz Kaštel Štafilića, Ligi protiv raka Zadar, Udruzi slijepih Istarske županije, Klubu žena liječenih od karcinoma dojke Gea Pula, Glumačko-glazbenoj udruzi HRVIa iz Podstrane i Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja Stanica Zadar.
U kategoriji sport: Rukometnom klubu Zadar 1954, Vaterpolo klubu Pošk 1937, Nogometnom klub GOŠK Kaštela, Košarkaškom klubu Dubrovnik, Biciklističkom klubu Pannonian iz Osijeka, Zagrebačkom plivačkom klubu, Šahovskom klubu Goran iz Bibinja, Boćarskom klubu Metković , Veslačkom klubu Iktus iz Osijeka, Akademskom jedriličarskom klubu Universitas Split, Tenis klubu ‘Split Tennis Team, Rukometnom klubu Korčula, Nogometnom klubu Klis, Judo klubu Bushido iz Zagreba i Košarkaškom klubu Diadora.
28.11.2018., Zagreb - Konferencija o raznolikosti i uključivanju odrzava se u INI.
Photo: Luka Stanzl/PIXSELL
Ljudi su jedna od najvećih, temeljnih vrijednosti INA Grupe. Njihova dobrobit, uvažavanje potreba, interesa i sposobnosti, u središtu su stalne pažnje. Stoga kompanija provodi mnoge raznovrsne inicijative kako bi bila u stalnom dijalogu sa svojim radnicima, ali i zajednicom u cjelini.
Raznolikost i uključivanje u INA Grupi
Intuitivno znamo da je raznolikost važna, no postaje sve jasnije da ona predstavlja bitan faktor i u poslovnom smislu. Poštivanje raznolikosti i uključivanje u temeljima je organizacijske kulture koju INA Grupa kontinuirano i svakodnevno gradi. U kompaniji postoji svjesnost da se veći organizacijski i individualni učinak svakog radnika te pozitivno, uspješno i poticajno radno okruženje mogu ostvariti i sa kreiranjem kulture u kojoj se većina radnika osjeća prihvaćeno, poštovano, uključeno i povezano – bez obzira na dob, spol, nacionalnost, jezik, talente, stilove razmišljanja, religiju, stilove učenja, stupanj obrazovanja itd.
Godina 2017. godina bila je važna kao još jedna prekretnica za Inu – kreirana je i implementirana strategija raznolikosti i uključivanja kao dio cjelovite strategije do 2030. Cilj je podizanje svijesti o važnosti raznolikosti u poslovnom okruženju i kreiranja kulture jednakih mogućnosti na svim razinama. Kao rezultat implementacije strategije tema je zaživjela i postala regularan dio organizacijske kulture te je dio svih procesa upravljanja ljudskim resursima. Kroz edukacije, treninge, konferencije, predavanja stručnjaka, razmjenu različitih iskustava kolega, kompanija teži stvaranju kulture u kojoj se poštuju razlike i u kojoj se svi osjećaju jednako uključeni.
28.11.2018., Zagreb – Konferencija o raznolikosti i uključivanju u INI. Photo: Luka Stanzl/PIXSELL28.11.2018., Zagreb – Konferencija o raznolikosti i uključivanju u INI. Photo: Luka Stanzl/PIXSELL
Psihološka dobrobit radnika u teškim vremenima
Svi se mi u posljednjih godinu dana suočavamo s raznim nepredvidivim okolnostima poput pandemije te se zato, sada više nego ikad, mnogi radnici nose s novim i izazovnim situacijama na svakodnevnoj razini.Iznimno je važno da poslodavac razumije i proaktivno podrži zaposlenike koji prolaze kroz težak period, i INA Grupa upravo to čini.
Kompanija je organizirala edukativna predavanja za radnike čiji je cilj bio obraditi teme stresnih reakcija na potres i pandemiju, a sudionicima približiti razlike između normalnih i patoloških reakcija te tehnike upravljanja i prevencije pojave psihičkih smetnji. Biti roditelj u 2021. za mnoge je bio veliki izazov pa je INA i u tom području radnicima odlučila pružiti posebnu podršku te im pomoći u traženju odgovora na pitanja koja ih muče. Svim radnicima je na raspolaganju tim internih psihologa. Radnicima za krizne intervencije osigurana je i posebna psihološka pomoć u suradnji s Društvom za psihološku pomoć. Također, na internom portalu su svima dostupni članci iz područja psihologije i organizacije rada u izazovnim vremenima. Koliko god neizvjesna vremena bila, uloga menadžera ostaje ista – podržati članove vlastitog tima. Upravljanje ljudima, planiranje i organizacija njihovih zadataka u današnjim stresnim okolnostima predstavlja dodatni i veliki izazov, zbog čega su ciljano za menadžersku populaciju organizirane i dodatne radionice. INA će nastaviti osluškivati potrebe svojih radnika, biti im uvijek podrška, zajedno s njima graditi kulturu zajedništva i uzajamnog osnaživanja.
INA kao „Poslodavac – prijatelj bicikliranja“
INA kontinuirano razvija svijest svojih radnika o temama iz područja zdravog života i održivosti. Globalno rastući trend bicikliranja te prijevoz biciklom na posao u Ini su prepoznati kao mogućnost dodatnog pozitivnog utjecaja na zdravlje radnika, okoliš te razvoj kulture raznolikosti i uključenosti.
Zaposlenike se nastoji osvijestiti o ovoj temi, pa i ovim pitanjima:
Znate li da je vožnja bicikla povezana s manjom vjerojatnosti pojave kardiovaskularnih bolesti, dijabetesa, osteoporoze, depresije, kognitivnog pada?
Znate li da osim smanjenja emisije CO2, vožnja biciklom smanjuje količinu buke, zagušenja u prometu, a biciklistička infrastruktura zauzima manje prostora?
Znate li da vožnja bicikla značajno doprinosi jednakosti prilika za osobe lošijeg socioekonomskog statusa, povezuje te omogućava više interakcija ljudi različitih društvenih pozadina?
Radnici Ine ove važne vrijednosti već dobro znaju, a kompanija ih je implementirala u strategiju podrške cjelovitoj dobrobiti radnika putem popularne beneFIT platforme. Zastarjela parkirališna mjesta za bicikle zamijenjena su modernim i sigurnijim rješenjem (tzv. klamericama) koje pružaju veću sigurnost od krađe, ne oštećuju bicikl te bolje upotrebljavaju prostor. BikeZONA parking za bicikle smještena je na osvijetljenu natkrivenu površinu bliže ulazu u Inine poslovne objekte te je uveden videonadzor i nadzor zaštitara. U bikeZONU postavljeni su i servisni stalci s osnovnim alatom na kojem radnici mogu samostalno obaviti brzi pregled ili manji popravak bicikla, a kompanija je radnike krajem ožujka iznenadila i besplatnim pregledom i servisom bicikala. U planu je preuređenje svlačionica i tuševa kako bi ugodan dolazak na posao biciklom bio omogućen i kolegama iz udaljenijih mjesta. Kroz intranet stranicu bikeZONA na kojoj se dijele najnovije vijesti i biciklistička iskustva, radnici pronalaze pogodnosti, savjete za sigurnu vožnju i preporuke za pregled bicikla, a kontinuirano se obilježavaju i biciklistička događanja u kompaniji.
INA je primila međunarodni certifikat „Poslodavac prijatelj bicikliranja“. S tri certificirane lokacije INA je postala prva takva kompanija u Hrvatskoj. Svojom politikom i ostvarenjima INA je primjer aktivnog djelovanja na području održive urbane mobilnosti i smanjenja negativnog utjecaja individualnog prometa na okoliš i zdravlje.
Znate li i ovo: plastika se ne reciklira! Od 950-ih godina naovamo u reciklaži je završilo manje od 10% otpadne plastike.
Svake godine posiječe tri milijarde stabala samo za papirnata pakiranja,
Danas koristimo oko 50% više prirodnih resursa nego prije 30 godina
danas svijet proizvodi vrtoglavih 2 milijarde tona otpada na godinu.
ONO ŠTO RABIMO TREBA KORISTITI DULJE I VIŠEKRATNO!
Do pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća većina proizvoda izrađivana je da traje. Boce za mlijeko bile su od stakla i povratne te se sterilizirale za ponovnu upotrebu, a restorani su posluživali hranu u keramičkim tanjurima s priborom od nehrđajućeg čelika. Plastične vrećice tek je trebalo izmisliti.
Od tada smo, međutim, s tehnološkim napretkom naučili masovno proizvoditi jeftine proizvode. To i sve snažnija kultura bacanja nagomilali su planine otpada i uništili mnoge krajolike, a uvriježila se i kultura jednokratne upotrebe.
Danas koristimo oko 50% više prirodnih resursa nego prije 30 godina te proizvodimo vrtoglavih 2 milijarde tona otpada na godinu. Vjerojatno ne čudi da je plastika jedan od glavnih krivaca za to. Plastika zatrpava našu zemlju i guši naša mora i oceane, a naći ćete je u gotovo svakom zakutku ovog planeta, čak i na Antarktici. Plastika se proizvodi iz fosilnih goriva i odgovorna je za 5% svih emisija stakleničkih plinova u svijetu. Zbog svoje toksičnosti ugrožava milijune živih bića, uključujući i ljude. Svi smo svjedoci stravičnih slika zapetljanih morskih kornjača i udavljenih morskih ptica.
I dok industrija plastike pokušava uvjeriti potrošače da se mnogi plastični proizvodi daju reciklirati, od 1950-ihgodina naovamo manje od 10% otpadne plastike završilo je u reciklaži, dok se ostatak spaljivao, bacao u odlagališta otpada ili naprosto završavao u okolišu.
No sve smo svjesniji dugoročnih razarajućih posljedica plastike i prijeke potrebe da tome stanemo na kraj. Stoga su neke korporacije, pa čak i vlade, najavile namjeru da se prebace na alternativu, a to je uglavnom papir.
Ono što je manje poznato, međutim, jest da se svake godine posiječe tri milijarde stabala samo za papirnata pakiranja, a riječ je o površini otprilike velikoj kao cijelo Ujedinjeno Kraljevstvo. Mnoga od tih stabala dolaze iz najugroženijih šuma u svijetu, koje su dom bezbrojnim ugroženim vrstama, kao i domorodačkim zajednicama kojima život ovisi o tim šumama. Te su šume važne za skladištenje ugljika, a jednom kad se unište jedinstveni ekosustavi koji vrve životom, ništa ih više ne može zamijeniti.
Nalazimo se usred krize – i klimatske i krize bioraznolikosti, zbog čega treba zaštititi i obnoviti šume. Da bi se to učinilo, izuzetno je važno ograničiti sječu stabala koja se koriste za jednokratne proizvode i pakiranja.
Pomalo je ironično da je plastičnu vrećicu 1959. godine izumio švedski inženjer Sten Gustaf Thulin kao zamjenu za papirnate vrećice, koje su se smatrale lošima za okoliš jer su se zbog njih sjekle šume.
NI PLASTIKA NI PAPIR NISU RJEŠENJA PRIHVATLJIVA ZA OKOLIŠ!
Stoga uopće ne bismo trebali birati između papira i plastike, naročito zato što već imamo druga rješenja. Vrijeme je da potpuno prekinemo ovisnost o jednokratnim proizvodima.
Upravo se zbog toga okupilo 188 organizacija, pozvavši na prekid korištenja jednokratnih proizvoda, te potičući korjenite promjene kako u proizvodnji i potrošnji tako i u sustavima zbrinjavanja, čime bi se omogućilo istinsko kružno gospodarstvo.
TREBAMO KORISTITI VIŠEKRATNO, PROIZVODITI KVALITETNIJE!
Greenpeace se pridružuje tim organizacijama te poziva vlade, tvrtke, investitore i civilno društvo da odbace jednokratne proizvode u korist višekratnih proizvoda koji ostavljaju minimalan otisak u okolišu i društvu.
Mnoga su rješenja već danas dostupna, poput onih za višekratnu upotrebu i ponovno punjenje, proizvoda u cijelosti izrađenih od recikliranih materijala koje je moguće vratiti u kružni sustav, materijala koji su alternativa fosilnim gorivima i sirovinama drvnog porijekla, te pametnog dizajna kojim se štedi na materijalima.
No najvažnije je da svi budemo zajedno u tome i radimo na preobrazbi koja će iskorijeniti jednokratne proizvode. Dobrobiti bi bile dalekosežne, kako za nas, tako i za okoliš.
Niže je naveden popis onoga što se može poduzeti kako bi se provela ta sveobuhvatna promjena sustava i iskorijenila jednokratna upotreba.
NEKA SVATKO ODRADI SVOJU DUŽNOST
Kao pojedinac, svatko od nas može:
Odbiti koristiti nepotrebne jednokratne proizvode tako što ih neće kupovati ili će upozoriti proizvođače da pretjeruju s ambalažom.
Koristiti društvene mreže i druge komunikacijske kanale da izrazi zabrinutost i podigne razinu svijesti o problemima i rješenjima vezanim za jednokratno korištenje.
Tvrtke mogu:
Osmisliti kvalitetnu politiku odnosno strategiju pakiranja
Pametno osmisliti proizvode kako bi smanjili količinu potrebnih vlakana te jednokratna pakiranja ukinuli odnosno sveli na minimum.
Dati prednost sve snažnijoj primjeni rješenja nove generacije, uključujući pionirska ulaganja i usvajanja takvih praksi.
Potaknuti dobavljače duž lanca opskrbe da zaustave uništavanje dragocjenih šumskih područja te koriste obnovljive resurse.
Vlade mogu:
Promicati politike i osiguravati financijska sredstva za očuvanje šumskih ekosustava i hitan prelazak na kružno gospodarstvo.
Poticati i podržavati poslovne subjekte i građane u prilagodbi na promjene, kroz edukativne i informativne programe.
Nevladine organizacije mogu:
Poticati na promjenu provođenjem kampanja
Zagovarati i podržavati pozitivne politike država i tvrtki
Osvještavati javnost o važnim znanstvenim spoznajama
Proučavati prakse inovatora i drugih koji su promjene usvojili u ranijoj fazi, te o tome obavještavati javnost
Pomagati u usmjeravanju novčanih sredstava u smjeru masovne primjene poželjnih rješenja
S ravnateljicom Klinike za psihijatriju Vrapče doc. prim. dr. sc. Petranom Brečić dovoljno je malo više od sata razgovarati telefonom, koliko nam je trebalo za ovaj intervju, pa da se dobije osjećaj kako ste se ispričali s prijateljicom. Srdačna je, otvorena i smirena, kao da uz redovit pogon bolnica nije u stalnom izazovu rada s koronapacijenatima. A tu je i potencijalna nestašica lijekova. O slučaju britanskog zviždača Jonathana Taylora, kojeg je nedavno policija nakratko dovela u Vrapče, kako tu kliniku skraćeno zovu Zagrepčani, ne može govoriti, ali rado je opisala kako bolnica funkcionira te odgovorila na sve što nas je zanimalo.
Pandemija kao da je sve probleme modernog društva razgolitila do kraja. Je li nas u Hrvatskoj, koji smo uz koronu imali potres, zahvatila i epidemija straha?
Pravi smo strah osjetili samo na početku pandemije, kad nismo znali što se događa, i u vrijeme potresa. Ovo sad je epidemija tjeskobe. Predugo smo izloženi zabrinutosti, pojačanom stresu, strahu od bolesti i smrti, brizi za egzistenciju… I umorni smo od situacije koju teško možemo kontrolirati. Vlada demoraliziranost i pitanje je s kakvim ćemo posljedicama iz toga izići.
Kako prepoznati trenutak da je teret postao prevelik i da treba potražiti stručnu pomoć?
Um se zamara kao i tijelo. Međutim, znamo što činiti kad smo fizički umorni ili pospani, ali, nitko nas nije naučio kako prepoznati emocionalni umor. Bilo bi puno lakše kad bismo bolje poznavali vlastite emocije. Ovako, neprepoznate i potisnute, samo generiraju nove probleme pa, kad govorimo o strahovima, često razvijemo i jedan novi, strah od straha. Nije lako detektirati taj pravi, idealni trenutak za pomoć. No, alarm je kad prestanemo normalno funkcionirati. Normalna je reakcija na neugodan događaj biti zabrinut, nekoliko noći lošije spavati, osjećati se bezvoljno i sl. To je u redu, ali ako se takvo stanje ne može povezati s konkretnim događajem, ako je dugotrajno i toliko intenzivno da nismo u stanju funkcionirati, ako nas ništa ne zanima ili zanemarujemo obveze, zaboravljamo i osjećamo se depresivno, treba potražiti pomoć.
Ima li samopomoći?
Ne ako su simptomi izraziti. Ali, ako se radi samo o premorenosti ili reakciji na ružan događaj, možemo si i sami pomoći. Pomaže već samorazumijevanje, kad dovedemo osjećaj koji nas muči u vezu s događajem koji ga je izazvao. Potom moramo razlučiti može li se situacija promijeniti. Neke stvari su nepromjenjive i jednostavno treba naučiti drukčije gledati na njih. Ne možemo ostaviti muža svaki put kad se naljutimo na njega, zar ne? Dobro je usvojiti i neku metodu opuštanja poput vježbi disanja, autogenog treninga, meditacije, molitve…, a može poslužiti i šetnja, razgovor s prijateljem ili bilo što što čini ugodu. Pet-deset minuta neke takve aktivnosti pomoći će da se višak tjeskobe izventilira. Važno je ne lijepiti se na negativne situacije, a ako se radilo o nekoj većoj krizi, priuštiti si i koji dan odmora.
I tuga je jedan od osjećaja s kojima se mnogi teško nose. Jedna od rijetkih situacija kad se ona nije skrivala bila je smrt Đorđa Balaševića. Citirat ću kako je to objasnila kolegica novinarka i književnica Slađana Bukovac: “Ljudima je dopuštao tugu. Tuga je u međuvremenu gotovo proskribirana, jedina forma u kojoj nije proskribirana su smrtni slučajevi, a i tada se tretira antidepresivima.” Čini li se i vama da je tome tako?
Da, psihijatrijalizirali smo čak i tugu. A ona ne dolazi da bismo se mi loše osjećali. Naprotiv, tuga služi da bismo preradili bolne sadržaje, integrirali ih u iskustvo i otvorili se za sreću. Jer, bez tuge nema sreće. Kada negiramo emotivnu emociju ili se nastojimo što prije iz nje izvući, to se vraća kao bumerang. Nažalost, kao da smo sve pomiješali, ne želimo tugu, strepnju, strah…, mislimo da su te emocije izraz slabosti i stalno bismo htjeli biti sretni. Čisti teror sreće. Dogurali smo do paradoksa, nesretni smo jer nismo sretni. Ništa čudno, sve je podređeno pojedincu i individualnom zadovoljstvu. I eto još jednog paradoksa, jer ljudi ne mogu biti sretni ako je svrha isključivo osobno zadovoljstvo. Kada bi to činilo sreću, bogati bi bili najsretniji, a to i nije baš tako. Sreća stiže s osjećajem da smo bili dobri prema drugima.
Kako izići iz tog kruga?
Nikad se nije rodilo nešto dobro, a da prije nije bilo nešto loše. A sad imamo priliku preispitati i društvene i osobne vrijednosti. Naučili smo očekivati da netko drugi donese promjenu, a promjene nema dok sami nešto ne poduzememo. Dosad se snažno poticalo kompeticiju i individualizam. Cilj je uspjeh po svaku cijenu, nebitno što to donosi i znači drugima. Sada u pandemiji se na drastičan način pokazuje koliko su važni zajedništvo, emocionalna bliskost, dobrobit ljudi oko nas. Neke silno frustrira što se ne možemo družiti kako smo navikli, u kafićima, a nisu primijetili koliko smo se već ranije otuđili. Virtualni svijet nam je puno prije pandemije ušao u život, a tek sad nam to smeta. Vrijeme je da za inventuru istinskih vrijednosti.
Nikad više ljudi nije imalo problema s anksioznošću i depresijom kao danas. Zašto se tako lako gubi volja za životom, a zaboravimo li na trenutak koronu, živimo lagodnije nego ikad u povijesti?
Živimo lagodnije, s manje fizičkog napora, ali imamo druge ozbiljne probleme. Previše radimo, preopterećeni smo, u stalnoj smo borbi za novcem ili napredovanjem. Koncept obitelji je razoren, odgoj zanemaren, sve je podređeno krajnjem individualizmu. Ljudi su od svega toga jako umorni, a ne znaju se opustiti, pomoći si. Rezultat su nesigurna i nesretna bića, a onda nije daleko ni depresija.
Po mnogima je najugroženije mentalno zdravlje mladih, je li i vaše iskustvo takvo?
Da, posebice adolescenata. U formativnom su razdoblju, ne mogu dobro upravljati nagonima i potrebama, a za emocionalni, socijalni i intelektualni status, kako bi se pozicionirali u društvu, trebaju interakciju s drugima. Izostanak tih kontakata može biti zametak budućih psihičkih problema. Zato moramo imati za njih dodatno razumijevanja u ovoj situaciji.
Jesu li u porastu ovisnosti o društvenim mrežama i igricama?
Pacijenata za dnevne bolnice i programe liječenja ovisnosti, nažalost, ne manjka otprije, a padnemija je svemu tome samo pogodovala. Ovisnost je uvijek ista, neovisno o čemu, i mora se liječiti. Lijepo je da dijete s dvije godine zna otvoriti igricu, znači da je pametno, ali ne smijemo zaboraviti da mu trebaju druga djeca da bi se razvijalo u emocionalno zdravo biće. To vrijedi za svaku dob, osobnost se ne može razviti u svojoj punini ako nema interakcije s drugim ljudima.
Veliki prijepori vladaju i oko online nastave, kako vi vidite omjer štete i koristi?
U krizama nema idealnih rješenja, a odluke koje se svako malo mijenjaju dodatno frustriraju. Naravno da isključivo online nastava nije dobra, jer djeca u izravnim kontaktima uče život. Ali, u situaciji ugroze, pribjegava se ponašanju koje štiti i online nastava je manje zlo. Uvijek treba gledati kontekst. Ni nošenje maski mimo konteksta nema smisla. Inzistiranje na pojedinačnim interesima djetinjast je pristup, koji zahtijeva da bude prema mojoj želji i odmah. To nikad nije ispravan put, a pogotovo ne u pandemiji.
Prva ste žena na čelu Klinike za psihijatriju Vrapče u njenoj 140 godišnjoj povijesti, zar ni među onima koji ponajbolje razumiju ljudsku psihu nema ravnopravnosti?
U ovoj bolnici sam 26 godina i nisam doživjela spolnu diskriminaciju. A zašto sam prva žena ravnatelj? Uz mnoge druge razloge žene u pravilu nisu bile toliko fokusirane na upravljačke funkcije, imaju pregršt uloga, često uistinu drže tri kuta kuće i možda bi sustav trebalo prilagoditi da bolje akceptira sve uloge. Možda kroz strukturu radnog vremena? Inače, jako sam ponosna što sam na čelu ovako velike psihijatrijske ustanove, to više što su na tom mjestu prije mene bili velikani naše psihijatrije
Klimatske promjene dominiraju raspravama. Stavovi su polarizirani, kao i u svemu u današnje vrijeme. Jedna strana predviđa apokalipsu, no dio javnosti koji prihvaća klimatske promjene, sumnja u ozbiljnost tih prijetnji. Druga strana poriče, misli da je sve prirodno ili da se ne treba brinuti. Dok smo polarizirani, neće biti ni učinkovite dugoročne aktivnosti.
No, evo sedam ključnih točaka o klimatskim promjenama koje svi moraju razumjeti na isti način.
ISTINITO!
CO2 zagrijava atmosferu
Bez CO2 život na zemlji ne bi mogao postojati. Za početak, sve bi bilo smrznuto. Ledeni pokrivači protezali bi se prema jugu čak do New Yorka, a globalne temperature bile bi 15,5 Celzijevih stupnjeva niže.
CO2 je jedan od mnogih stakleničkih plinova. Propušta kratkovalno zračenje (vidljivo i ultraljubičasto svjetlo) sunčeve svjetlosti koja prolazi kroz atmosferu.
Zemlja apsorbira energiju i zrači je natrag prema svemiru u obliku dugovalnog zračenja. Staklenički plinovi upijaju energiju. Time zagrijavaju Zemlju, baš poput stakla u stakleniku pa otuda i naziv. John Tyndal je 1861. identificirao CO2 kao staklenički plin koji može apsorbirati toplinske zrake, a naše se znanje od tada produbilo.
Ugljični dioksid je svjetski termostat
CO2 zagrijava Zemlju. Stoga, ako povećamo CO2, svijet će se zagrijati. Pitanje je koliko? CO2 čini samo djelić atmosfere s 0,04%. Kisik i dušik čine glavninu, no ti plinovi ne apsorbiraju infracrvenu svjetlost, već samo staklenički plinovi. Stoga, ako je samo mali dio zemljine atmosfere prijemljiv za infracrvenu svjetlost, čak i male promjene u tim plinovima mogu imati prevelike učinke u odnosu na njihovu koncentraciju. To razumijemo u našem svakodnevnom životu. Šalica kave vas neće ubiti, ali dvadeset šalica može uzrokovati srčani udar, dok je kap arsena smrtonosna.
Koliko je moćan CO2?
CO2 je odgovoran za 9 – 26% efekta staklenika na Zemlji, ovisno o naoblaci. Vodena para i oblaci odgovorni su za 36-72% efekta. To je zato što je najbolji način za povećanje atmosferske vodene pare povećavanje temperature, a CO2 pridonosi zagrijavanju. Povećava količinu vlage u atmosferi, dodatno podižući temperaturu.
Fosilna goriva = CO2
S razlogom ih nazivaju fosilnim gorivima. Tijekom milijuna godina, biljke su izvlačile CO2 iz atmosfere i emitirale kisik procesom fotosinteze. Tijekom milijuna godina i različitim geološkim procesima ta se mrtva biljna tvar, bilo s kopna ili iz mora, zbijala i kondenzirala dok nismo dobili fosilna goriva koja danas poznajemo.
Ako spalimo taj drevni ugljik, dogodi se jednostavna kemijska reakcija.
C + O2 = CO2
Skeptici će spremno istaknuti da ljudi ispuštaju samo 3% svjetskog CO2. Ali propustili su poantu. Ostatak CO2 koji se oslobađa je prirodan (iz procesa poput razgradnje, disanja, otplinjavanja oceana i vulkanskih erupcija) i desecima tisuća godina uravnotežen je s apsorbiranim CO2. Ali sada, kršimo ravnotežu.
Zamislite kadu. Svake minute uđe 10 litara vode, a kroz odvod odlazi 10 litara vode. Bez obzira na razinu u kadi, ona će ostati konstantna. Sad zamislite da začepimo kadu, polako i sigurno voda će rasti kako u nju ulazi više vode nego što odlazi. Voda će se neizbježno preliti, samo je pitanje kada.
Ovo nije novo, i nekad prije je bilo toplo.
Neki pitaju, zbog čega brinuti? CO2 će poticati rast biljaka, a topliji planet bolji je od hladnijeg. Ne bi bilo loše živjeti u blizini sunčane plaže. No, je li to točno?
Trenutne razine CO2 najviše su tijekom 3 milijuna godina. Kontinenti su bili otprilike na istom mjestu, kao i oceanske struje. Znanstvenici su otkrili da su temperature bile znatno više. Prosječna globalna temperatura bila je 3-4 stupnjeva Celzija iznad predindustrijske razine. Razina mora bila je viša za 25 m. Temperature na polovima bile su porasle ekstremnije nego bilo gdje drugdje, toplije za 11-16 stupnjeva Celzijevih. Nevjerojatno je da su istraživači otkrili fosilizirano lišće bukve iz tog razdoblja u transantarktičkim planinama. No, izgleda da ćemo u sljedećih nekoliko godina preći tadašnju razinu.
Toplina mijenja vremenske prilike
Planet se zagrijava, to se čini jasnim. Razgovori o ekstremnim vremenskim prilikama, poput suše i uragana su sve češći. Koja je veza s CO2?
Mehanizam je jednostavan. Toplina je oblik energije. Kad je zarobljena atmosferom, utječe na klimu. Posebno pobuđuje molekule vode što dovodi do isparavanja na globalnoj razini. Vlaga zasićuje vlažnu atmosferu i utječe na lokalni okoliš.
U vlažnoj klimi kiše su učestalije i jače, stvaraju se bujice koje uzrokuju klizišta i poplave. Dok u suhim klimatskim uvjetima voda isparava u atmosferu i odnosi se vjetrom. Biljke nestaju, a tlo se pretvara u pijesak.
Topliji svijet znači više energije za napajanje oluja. Za tropske oluje potrebne su temperature površine mora od 26,5 Celzijevih stupnjeva, koje se obično javljaju blizu ekvatora. Te oluje zatim prate tople struje. Na Karibima ili u Srednjem Atlantiku one prelaze na istočnu obalu SAD-a, naizmjenično na Pacifiku, prema Istočno-azijskom pacifičkom obodu (poput Japana). Dostupna energija ograničava veličinu i putanju oluja – hladne vode ili suho područje isušuju žestinu uragana. Stoga, u toplijem svijetu, više energije napaja jače uragane ili tajfune. Poplave će biti ekstremnije na većem području, jer velika količina morske vode dolazi na kopno uslijed tih nepogoda. Zabrinjavajuće je da uragani mogu zahvatiti područja na kojima su prethodno bila nezamislivi.
Zamislite lonac vode, što više energije uložite, ona više kipi.
Život je spor. Klima je sporija.
Ljudi možda ubrzano utječu na klimu u geološkom vremenu, ali iz naše ograničene perspektive još uvijek izgleda sporo.
Trenutno oko polovice CO2 koji ispuštamo u atmosferu ostaje u njoj; druga polovica je u oceanima ili biljkama. Potrebno je 30 godina da se ukloni polovica atmosferskog CO2, a stoljeća za sljedećih 30%. Konačnih 20% i dalje će biti tamo za tisuće godina.
Klimatski modeli izrađuju se na način da se površina Zemlje podijeli na manja područja te se koriste ogromne količine informacija (npr. temperatura, koncentracija CO2, oceanske struje, reflektivnost ledene kape) te se izračunava kako će se klima mijenjati na svakom mrežnom kvadratu. Predviđanja su prilično točna. U članku su navedeni neki značajniji primjeri.
Već se događa, počelo je…
Globalne temperature su već porasle za oko 1 Celzijev stupanj i osjećamo učinke.
U Moskvi je 2010. toplotni val usmrtio 55.000 ljudi.
Irak, Iran i Kuvajt pogodile su 2016. iznimno visoke temperature. U Bagdadu su tijekom dva mjeseca bile vrućine od 43 stupnja Celzijevih.
Ove je godine u indijskom Chennaiu (bivšem Madrasu) 9 milijuna ljudi patilo od nedostatka vode jer su jezera i rezervoari presušili.
Veliki koraljni greben smanjio se za 50,7% (izvornog pokrova) između 1985. i 2012. zbog tropskih ciklona.Koraljni grebeni i školjke širom svijeta bore se za opstanak zbog zakiseljavanja oceana. Koraljni grebeni čine samo 0,1% površine oceana, ali sadrže 25% morskog života.
Požari u šumama postaju sve češći. U SAD-u se broj velikih šumskih požara (veći od 1000 hektara) udvostručio od 1970-ih.
U ljeto 2019., Greenpeace Rusija procijenio je da gori 3,3 milijuna hektara Sibira. Životinje i zajednice koje tamo žive osjetile su katastrofalne posljedice.
Naglo rastuće stanovništvo u kombinaciji sa sušom klimom i praznim rezervoarima podzemne vode opustošit će poljoprivredu i prisiliti milijune ljudi da se presele. Ne možemo još sagledati sve pposljedice, vidimo fragmentarno. Ali, većina stručnjaca se slaže, ozbiljno je! Samo dio političara to ozbiljno shvaća. Obični ljudi, većina za ovu temu ne haje. Prvenstveno nas okupiraju naši dnevni problemi. Iako su procesi već tu – posljedice će tek stići i sve osvijestiti, na grub način, nažalost. Možemo spriječiti dio…
UZOR-ov tim koji je najviše doprinio razvoju programa teretnih bicikala u lokalnoj zajednici
Ima jedna tajna veza između starog papira, teretnih bicikala i Globalnih ciljeva održivog razvoja, u promatranju svijeta drugačijim očima i pronalaženju drugačijih održivih rješenja! Pet tricikla u Koprivnici pokazalo se istinskim prijateljima lokalne zajednice i zaštite prirode, od 2010. godine pridonijelo otvaranju pet novih, ranije nepoznatih radnih mjesta te omogućilo privremeni posao za još dvadeset i tri osobe iz kruga dugotrajno nezaposlenih i marginaliziranih društvenih skupina…
I odmah, ovdje, još jedna poruka ZAHVALNOSTI
HVALA našim triciklima koji su tako zdušno umrežili svoje tehničke snage s nama iz udruge UZOR HRVATSKA i omogućili provedbu tako lijepog i korisnog programa.
***
Oduvijek promatram svijet oko sebe drugačijim očima. Tako vidim i prepoznajem različite okolišne, društvene i ekonomske probleme koje želim riješiti na održivi način.
Zato sam i u svojoj lokalnoj zajednici, sada već davne 2009., vidio da velike količine starog papira neprestance završavaju u kućnim kantama za smeće i potom se odvoze na gradsko odlagalište otpada. Istovremeno, znao sam da je normalno da se stari papir odvojeno sakuplja i kao iznimno vrijedna sirovina ponovno koristi u procesu proizvodnje novog papira. Vrlo brzo sam detektirao da se uzrok ovakve neprihvatljive situacije nalazi u nepostojanju sustava za odvojeno sakupljanje starog papira u kućanstvima i stambenim zgradama.
Počeo sam aktivno razmišljati o održivom rješenju koje bi istovremeno doprinosilo ostvarenju više okolišnih, društvenih i ekonomskih ciljeva. I ubrzo mi se misao zaustavila na teretnim biciklima kao idealnom rješenju prepoznatog problema. Odlučio sam da će moji teretni bicikli biti:
istinski prijatelji okoliša i društvene zajednice
potpuno ekološka vozila
pogonjeni isključivo energijom čovjeka (vozača)
bez potrošnje fosilnih goriva i
bez pratećih emisija stakleničkih plinova koje su glavni uzročnik klimatskih promjena.
Slika 1: Teretni bicikli Udruge za održivi razvoj Hrvatske (u sredini jedan teretni tricikl s posebno izrađenom teretnom kutijom sprijeda, sa svake strane po jedan bicikl s posebno izrađenom teretnom prikolicom)
Ključni elementi održivog rješenja u lokalnoj zajednici
Nastavno, uskoro sam osmislio i cjeloviti inovativni sustav za odvojeno sakupljanje starog papira u lokalnoj zajednici, „od vrata do vrata“. Korištenje tog sustava je u potpunosti prilagođeno svim našim sugrađanima, a njegovi ključni elementi jesu:
teretni bicikli
eko kutije i
eko telefon.
Teretni bicikli imaju transportni kapacitet do 100 kg starog papira. Koriste se za odvoz odvojeno sakupljenog starog papira na mjestu nastanka odnosno za pražnjenje punih eko kutija u kućanstvima i stambenim zgradama. Također, koriste se za besplatnu dostavu i zamjenu dotrajalih eko kutija našim sugrađanima.
Eko kutije su proizvedene od kvalitetnog i izdržljivog kartona. Namijenjene su za višekratnu upotrebu u kućanstvima i stambenim zgradama. Istekom njihovog vijeka trajanja (upotrebe), iza njih ne ostaje nikakav otpad jer su u potpunosti reciklabilne.
Samo jednim pozivom ili sms porukom na eko telefon (uz navođenje točne adrese) svi sugrađani u lokalnoj zajednici mogu dobiti na korištenje besplatnu eko kutiju koju prema vlastitoj želji pozicioniraju u svom kućanstvu ili u stambenoj zgradi. Kada sugrađani napune eko kutiju starim papirom, tu informaciju dojave pozivom ili sms porukom na eko telefon (uz navođenje točne adrese). Naredni dan na vrata njihovog kućanstva stiže vozač na teretnom biciklu koji eko kutiju prazni u spremnik i vraća im je na daljnje korištenje, a stari papir odvozi na recikliranje.
Slika 2: Eko kutija za odvojeno sakupljanje starog papira u kućanstvima i stambenim zgradama
Doprinos sakupljenog starog papira i teretnih bicikala ostvarenju Globalnih ciljeva održivog razvoja
Opravdanost i široku prihvaćenost teretnih bicikala u lokalnoj zajednici najbolje potvrđuju ostvareni rezultati u osmogodišnjem razdoblju od 2010. do 2017., u kojem je teretnim biciklima sakupljeno gotovo 2.300 tona starog papira.
Grafikon 1: Teretnim biciklima sakupljeni stari papir
Zbog činjenice da sakupljaju stari papir iz kojeg se proizvodi novi papir, teretni bicikli su iznimno vrijedni čuvari naših šuma i jedinog nam planeta Zemlje. Tako su svojim predanim radom u razdoblju od 2010. do 2017. sačuvali život gotovo 46.000 stabala koja bi trebalo posjeći da se ista količina novog papira proizvela iz drveta.
Grafikon 2: Teretni bicikli su sačuvali jednu veliku šumu za buduće generacije
Osim toga, teretni bicikli za svoj rad ne troše nikakva fosilna goriva već se pokreću isključivo energijom čovjeka (vozača). Stoga je njihovim radom u razdoblju od 2010. do 2017. izbjegnuta potrošnja gotovo 34.000 litara nafte.
Grafikon 3: Izbjegnuta potrošnja nafte zbog sakupljanja starog papira teretnim biciklima
Samim time što teretni bicikli za svoj rad ne troše fosilna goriva, njihove su emisije stakleničkih plinova jednake nuli. Dakle, teretni bicikli su i veliki borci protiv klimatskih promjena odnosno veliki prijatelji naše klime i ozonskog omotača jer su svojim radom u razdoblju od 2010. do 2017. spriječili ukupno više od 9.100 tona emisija stakleničkih plinova koji bi nastali u procesu sakupljanja starog i proizvodnje novog papira na „business as usual“ način.
Grafikon 4: Spriječene emisije stakleničkih plinova zbog sakupljenog starog papira teretnim biciklima
Nadalje, teretni bicikli su se u razdoblju od 2010. do 2017. pokazali istinskim prijateljima lokalne zajednice i stvorili pet novih, ranije nepoznatih radnih mjesta te omogućili privremeni posao za još dvadeset i tri osobe iz dugotrajno nezaposlenih i marginaliziranih društvenih skupina.
Grafikon 5: Održiva radna mjesta vozača teretnih bicikala
Povrh svega navedenog, teretni bicikli su još u razdoblju od 2010. do 2017. doprinijeli ostvarenju Globalnih ciljeva održivog razvoja na sljedeće načine:
očuvanjem bioraznolikosti u spašenim šumskim staništima te
značajnim uštedama drveta, električne energije, pitke vode i prirodnog plina u procesu proizvodnje novog papira.
Nastavak dobre prakse u okrilju partnera iz lokalne zajednice
Poradi svih ranije navedenih i argumentiranih razloga, s 01.05.2018. Udruga je poklonila teretne bicikle lokalnoj zajednici, a sve s ciljem nastavka dobre prakse iz civilnog sektora pod okriljem dosadašnjeg ključnog partnera, Gradskog komunalnog poduzeća Komunalac d.o.o., u čiju osnovnu djelatnost spada i gospodarenje otpadom.
Na ovaj način Udruga je širom otvorila vrata daljnjem ostvarenju svoje vizije da se svakom građaninu u lokalnoj zajednici omogući odvojeno sakupljanje svih vrsta otpada na mjestu nastanka i odvoz tako sakupljenog otpada na recikliranje pomoću potpuno ekoloških vozila – teretnih bicikala.
Zaključak
Završno, na ovom primjeru možemo zaključiti da teretni bicikli, osim sjajnog i široko korištenog ekološkog prijevoznog sredstva u zemljama zapadne Europe i Skandinavije, mogu imati veliku društvenu i ekonomsku ulogu, doprinoseći svojim radom ostvarenju brojnih Globalnih ciljeva održivog razvoja.
I završna poruka
HVALA našim triciklima koji su tako zdušno umrežili svoje tehničke snage s nama iz udruge UZOR HRVATSKA i omogućili provedbu tako lijepog i korisnog programa.
Matija Hlebar, stručnjak za održivi razvoj i nefinancijsko (ESG) izvještavanje
Doista su veliki zahtjevi koje ptice moraju ispuniti pri gradnji ptičjeg doma: osiguranje topline, sigurnost od ispadanja ptića, zaštita od trećih i „gotovost“ u...
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.