Zaštita klime nije tek „ekološko ili političko pitanje“, to je pitanje opstanka čovječanstva. Zato su očekivanja javnosti od Summita o klimatskim akcijama, koji su 23. rujna 2019. organizirali Ujedinjeni narodi u svom sjedištu u New Yorku, bila tako velika. No, što se dogodilo?
Iako je glavni tajnik UN-a António Guterres uoči summita pozvao lidere zemalja da iznesu konkretne planove svojih zemalja za dostizanje ciljeva postavljenih Pariškim klimatskim dogovorom umjesto da, kako je rekao, drže lijepe govore, mnogi su učinili upravo to – držali lijepe govore. UN-ov summit još je jednom pokazao da većina zemalja, a osobito tri najrazvijenije zemlje koje su ujedno i najveći zagađivači stakleničkim plinovima – Kina, SAD i Indija – ne čine dovoljno u borbi protiv klimatskih promjena. Iako ne bi bilo pravedno reći da se baš ništa ne pokreće, svijet je u svojim klimatskim akcijama još nejedinstven i prespor dok istodobno klimatske promjene nastupaju sve brže i obrušavaju se na nas sve žešće.
Cilj UN-ova summita bio je da potakne države svijeta da se pridržavaju Pariškog klimatskog sporazuma te ograniče rast globalne temperature na 1,5°C ili najviše 2°C u odnosu na predindustrijsko razdoblje. Očekivalo se da se države obvežu i na ambicioznije klimatske planove do 2020., poznate kao nacionalno utvrđeni doprinosi (NUD), od onih koje su si zadale 2015. godine kada je sporazum potpisan. Cilj do 2050. godine je da što više zemalja postanu ugljično neutralne zemlje. Umjesto toga, većina zemalja nije ispunila ni dosadašnje, ionako preslabe ciljeve. Globalna emisija stakleničkih plinova i dalje dramatično raste, klima postaje sve nestabilnija. A dodajmo na to, tri zemlje – SAD, Saudijska Arabija i Brazil – stvaraju frontu koja se protivi međunarodnoj suradnji u obuzdavanju klimatskih promjena.
„Ono što smo dosad vidjeli nije vrsta vodstva kakvo nam je potrebno od glavnih gospodarstava“, prokomentirala je nakon summita Helen Mountford, potpredsjednica za klimu i ekonomiju pri Institutu za svjetske resurse.
Iako je summitu u New Yorku prethodio jedan od najvećih ekoloških prosvjeda ikada, predvođen mladima koji su prosvjedovali u više od 150 zemalja i vatreni govor 16-godišnje klimatske aktivistice Grete Thunberg, summit nije donio ohrabrenje da će svjetske vlade uspjeti postići ciljeve na koje su se obvezale Međuvladinim panelom UN-a o klimatskim promjenama (IPCC) da se ograniči globalno zagrijavanje.
Brojni su svjetski čelnici za govornicom Opće skupštine UN-a govorili o svojim revidiranim doprinosima u borbi protiv emisija stakleničkih plinova, obećavajući da će koristiti više čiste energije i zatvoriti elektrane na fosilna goriva. Čelnici bogatijih zemalja obećali su međunarodnu pomoć zemljama da prebrode teške posljedice klimatskih promjena. Ipak, najveći su zagađivači odbijali obvezati se na ambicioznije ciljeve. Najbolja vijest koju je glavni tajnik UN-a António Guterres nakon summita mogao podijeliti s javnošću je objava:
70 zemalja planira do 2020. Donijeti čvršće nacionalno utvrđene doprinose (NUD), što je znatno više nego prije summita kada su na to bile spremne samo 23 zemlje.
Zemlje s većom klimatskom s(a)viješću zajedno čine 6,8% globalne emisije. Očekivano, najagilnije su u zaštiti klime najranjivije zemlje, poput nekih otočkih zemalja, koje već sada itekako osjećaju razorne posljedice klimatskih promjena i svjedoče gubitku kopna uslijed podizanja razine mora. Tako je predsjednica Maršalovih otoka Hilda Heine najavila da će njezina zemlja do 2050. godine postići nultu emisiju ugljika. Još su neke države obećale učiniti isto, a među njima su Belize, Kostarika, Danska, Fidži, Grenada, Luksemburg, Monako, Nizozemska, Novi Zeland, Norveška, Sveta Lucija, Švedska, Švicarska i Vanuatu. U Velikoj Britaniji su već izračunali da će morati ulagati milijarde kako bi dosegnuli nultu emisiju ugljika do 2050. godine. Vladine subvencije u toj bi se zemlji mogle povećati s oko 2 milijarde funti 2030. na između 6 i 20 milijardi funti godišnje do 2050. godine. I Njemačka se ozbiljno priprema za dostizanje nulte emisije ugljika, a u tome vidi i priliku za održavanje, pa i uvećavanje svoga ekonomskog rasta.
Nekoliko bogatijih zemalja najavilo je i više novca za programe poput UN-ovog Fonda za zelenu klimu (GCF), programa koji pomaže zemljama u razvoju da smanje svoje emisije, obnove ekosustave i prilagodbe se neizbježnim posljedicama zagrijavanja. Južnokorejski predsjednik Moon Jae-in, njemačka kancelarka Angela Merkel i britanski premijer Boris Johnson najavili su da će njihove zemlje udvostručiti financiranje GCF-a i povezanih programa. Zajedno s Islandom, Švedskom, Danskom, Norveškom, Francuskom i Kanadom, sljedeći krug financiranja GCF-a iz tih zemalja iznosit će više od 7 milijardi dolara.
Bilo je i drugih pozitivnih iznenađenja. Konzorcij mirovinskih fondova i osiguravajućih društava, koji zajedno upravljaju s 2,3 trilijuna dolara, obvezao se da će do sredine stoljeća prestati sa svim ulaganjima u industrije koje proizvode visoke emisije ugljičnog dioksida. Bivši Microsoftov čelnik i filantrop Bill Gates najavio je inicijativu pomoći malim poljoprivrednicima da se prilagode klimatskim promjenama tešku 790 milijuna dolara, koju će financirati Fondacija Bill i Melinda Gates, Svjetska banka i nekoliko vlada.
Sve je veći broj zemalja i kompanija koje su se obvezale okončati svoju ovisnost o ugljenu. Ipak, sve su oči bile uprte u „veliku trojku“ (Kina, SAD i Indija). Od američkog predsjednika Trumpa ni najveći idealisti nisu očekivali puno, a on je ostao dosljedan u odbijanju preuzimanja odgovornosti. Na summitu se pojavio tek nakratko, ali nije držao govor. Osim što je najavio da se SAD želi povući iz Pariškog sporazuma, otvoreno je izrazio svoj prezir prema klimatskim znanostima i trudio se obezvrijediti politike koje ograničavaju stakleničke plinove. U SAD-u, drugoj zemlji po količini emisija, emisije stakleničkih plinova prošle su godine čak i povećane nakon godina pada.
Očekivalo se barem od Kine i Indije da preuzmu veće obveze i agresivnije akcije u smanjivanju emisije stakleničkih plinova. Indijski premijer Narendra Modi priznao je da svijet mora činiti puno više u borbi protiv klimatskih promjena. Kazao je da će Indija povećati udio obnovljivih izvora energija za 175 gigavata na 450 gigavata do 2022. godine (trenutačno Indija ima 330 gigavata ukupno instalirane snage). I dok je indijski nacionalno utvrđeni doprinos u skladu s ograničenjem globalnog zagrijavanja na 2°C, Modi ipak nije dao jamstva, pa čak ni naznake da će se Indija odreći industrija i energetskih postrojenja na fosilna goriva.
Slično je i s Kinom. Wang Yi, državni savjetnik i posebni izaslanik kineskog predsjednika Xi Jinpinga, istaknuo je da kineska vlada vjeruje da sve zemlje moraju djelovati na ograničavanje stakleničkih plinova te da povlačenje nekih zemalja iz Pariškog sporazuma neće „poljuljati kolektivnu volju međunarodne zajednice“. Istaknuo je da Kina koristi znatno više obnovljivih izvora energije i da je povećala područja pod šumama. Ali, Kina se ne obvezuje na 2°C i ne najavljuje promjene u odnosu na korištenje fosilnih goriva.
Sljedeći veliki trenutak za međunarodne klimatske pregovore je konferencija UN-a COP25 u Santiagu u Čileu u prosincu. Ondje će nacije morati iznijeti planove na koji će način ispuniti svoja obećanja, a zemlje koje još uvijek nisu dogradile svoje nacionalno utvrđene doprinose imat će novu priliku da to učine. Dakako, pod budnim okom javnosti i sve jačim pritiskom klimatskih aktivista, čiji broj svakim danom u cijelom svijetu raste.
Prema znanstvenicima, imamo još samo 10 godina da, koliko-toliko na vrijeme, nešto poduzmemo.
Mirela Drkulec Miletić
DOBRA HRVATSKA
rujan, 2019.
