Uspješnost Ivana Supeka (1915. –2007.) na mnogim, prividno različitim poljima, učinila ga je jedinstvenom pojavom, ne samo u okvirima Hrvatske, već i u svijetu. Vrhunski fizičar, otac suvremene hrvatske znanosti, osnivač Instituta Ruđer Bošković, intelektualac širokog interesa, aktivist – pobornik mira i humanizma… A koji je u mladosti želio postati filozof i književnik. Danas se X. zagrebačka gimnazija zove njegovim imenom.

Mnogi ga pamte po njegovom zalaganju na mirotvornom planu. Neki će ga pamtiti po njegovom političkom djelovanju, nikad u okvirima bilo koje stranke. Jednako i za vrijeme Hrvatskog proljeća, ali i u vrijeme 90-tih, kada se žestoko suprotstavio i Titovu i Tuđmanovom režimu. Istovremeno, bio je i književnik koji je za sobom ostavio brojne romane, drame i pjesme. 

Tijekom svog života ovaj je veliki čovjek surađivao s najvećim znanstvenicima 20. stoljeća, kao što su Werner Heisenberg, Albert Einstein, Niels Bohr… Uvijek se bez milosti, vođen načelima humanizma, borio protiv znanstveničke neodgovornosti, strančarenja, dodvornosti diktatorskim režimima, koji su čovječanstvo doveli do ruba ponora nuklearnog rata, ali i do mnogih drugih pojava s tragičnim posljedicama.

U klimi gramzivosti neoliberalnog kapitalizma, koja je dovela do globalne recesije, preraspodjele snaga, obnove mračne sjene nuklearne opasnosti koja se vrlo lako može prometnuti u ponovnu utrku u naoružanju, djelo Ivana Supeka jednako je aktualno kao i kad je u svojoj glavnini stvarano.

***

SJEĆANJE SVJEDOKA

Sjećam se Ivana Supeka. Tog izrazito visokog čovjeka uspravnog hoda, često udubljenog u misli ili u raspravu, često sam susretao na Zrinjevcu. Više od ikoga, bio mi je nadahnuće, ne samo za vrijeme studija, nego i dalje. Jednom sam mu, ne mogavši izdržati, prišao i pružio ruku, rekavši da mu zahvaljujem na svemu što je učinio za čovječanstvo. Nakon tog kratkog razgovora rekao mi je da je sad na nama mladima vrlo teško breme i da upravo mi trebamo odvesti ovaj svijet na put odgovornosti. Zadnji njegov istup protiv rata, kojemu sam prisustvovao, bio je onaj za vrijeme protesta protiv invazije SAD-a na Irak 2003. godine. Iako kratak, u tom je govoru iznio nekoliko misli o civilizacijskom ambisu u koji nas sve gura divlji kapitalizam što se izmakao kontroli i koji, u svom nastojanju za širenjem tržišta, stalno kreira nove ratove. Mi smo ga, kao studenti, jednom pozvali da nam održi predavanje. Vrlo rado se odazvao, ali nije želio držati predavanje, nego razgovarati s nama.

No, sam Ivan Supek je, kao što se vidi i iz ovog intervjua, otišao duboko razočaran, kako u hrvatsko društvo, tako i u cijeli svijet. U Hrvatskoj, pa i na samom Institutu Ruđer Bošković, svjedočimo samo daljnjem nazatku. Vrijeme je, zato, za obnovu humanističkih ideja. Treba to usaditi što većem broju ljudi, a naročito znanstvenicima i nastavnicima.

Zato konačno, dvije godine nakon njegove smrti, iznosim ovaj intervju, koji je održan u travnju 2006. na inicijativu članova portala Connect, za što je posebno zaslužan dr. sc. Bojan Pečnik koji je prikupio naša pitanja i snimio razgovor s akademikom Supekom. Smatrajući da će tako biti dostupan široj javnosti, prebacio sam taj razgovor u tekstualni oblik. U sirovom obliku, tekst je bio prepun digresija, koje bi odvodile misli sugovornika često i predaleko od postavljenog pitanja. Radi stvaranja što smislenije cjeline, prerasporedio sam pitanja i odgovore, dodao nekoliko dodatnih pitanja, ali sam i dopunio neke Supekove odgovore uzimajući rečenice iz nekih drugih njegovih tekstova.

Često ste isticali da Vaš prvenstveni interes nije bila fizika, već filozofija i književnost. Kako to da ste, kao čovjek takvih interesa, “zalutali” u fiziku?

Da, mene je uvijek više interesirala književnost i filozofija. Zapravo sam prvi doktorat upisao iz filozofije. No, tada se pojavio Werner Heisenberg s idejom jedinstva čovjeka i svijeta i da se to tako treba gledati. To je ta čuvena kopenhagenska interpretacija kvantne teorije. Baš zbog toga što sam želio prodrijeti u tu dubinu, u jedinstvo čovjeka i Prirode, zato što sam želio razvijati filozofiju na tim temeljima, napravio sam ekskurziju u fiziku. Onda se dogodilo to da su me svi profesori precijenili, smatrali me vrlo talentiranim itd. Tako sam doktorirao teorijsku fiziku, iako sam želio doktorirati filozofiju.

Kakav je bio Vaš doprinos fizici?

Nakon velike mature studirao sam u Zürichu, Parizu i Leipzigu, tek kratko i povremeno se vraćajući u Zagreb. S Wernerom Heisenbergom sam u početku najviše radio na problemu vakuuma. Doduše, doktorirao sam na supravodljivosti, jer mi je Heisenberg dao temu iz tog područja kad sam došao tamo. On je i sam radio na problemu supravodljivosti i mislio je da ima rješenje za to. Mislio je da ću ja, s obzirom na to da sam bio dobar matematičar, to dotjerati do kraja. Heisenberg je objasnio opće rezonantne sile, na sličan način kako je Ernest Rutherford objasnio magnetizam. Slična je nuklearna sila između protona i neutrona. On je imao tu ideju. Mislio je da će ta Coulombova sila dovesti do toga da se elektronski plin pretvori u kompleks, u kolektiv. No, čim se stvori kolektiv, on ima puno veći pobuđeni energetski rascjep i ne mogu ga tako lako uznemiriti titraji rešetke, jer otpor nastaje titranjem rešetke. Međutim, ja sam pokušavao tu njegovu ideju razraditi u nekoliko mjeseci. Onda je jednog dana u Leipzig došao eksperimentalni fizičar, profesor Joss, s problemom oštrih linija u fluorescencijskim spektrima supravodiča, koji nije mogao riješiti. Ako je to kruto tijelo, onda ono ima vrpce, dakle trebale bi se vidjeti mrlje. On je to ispričao Friedrichu Hundu, a Hund je došao do mene i pitao me bih li to znao objasniti. Rekao sam da ću pokušati. I doista, nakon dva-tri tjedna sam to riješio, pokazavši da je fononska interakcija tisuću puta jača od fotonske, tako da svi elektroni padnu na najniži nivo. Zbog toga nastaju oštre linije. S tim objašnjenjem sam došao kod Heisenberga i Hund je rekao da je to sjajno. Htjeli smo to objaviti, ali postojala je jedna poteškoća. Pozivao sam se na jedan rad Felixa Blocha, ali tad se nisu smjeli citirati radovi Židova bez dozvole njemačkog ministarstva unutrašnjih poslova. Ja nisam htio tražiti tu besmislenu dozvolu, tako da je taj rad izvisio. On je objavljen tek poslije rata. Međutim, Heisenberg je i dalje mislio da to rješenje ne vrijedi. On je i nakon rata vjerovao u svoju hipotezu o kolektivima elektrona. Ipak, pokazalo se da moja ideja stvarno vodi rješenju problema supravodljivosti. Naime, s istom tom hipotezom su John Bardeen i njegovi suradnici Leon Cooper i John Robert Schrieffer stvarno riješili supravodljivost 1957. godine, za što su dobili i Nobelovu nagradu. Da je Heisenberg u ono doba prihvatio moju ideju, vjerojatno bismo uskoro mi bili došli do rješenja supravodljivosti. Sigurno je da kroz te Heisenbergove diferencijalne i integralne jednadžbe važe principi invarijantnosti. Iz principa invarijantnosti čestica, iz simetrija i drugoga se može izvući mnogo toga pa i supravodljivost. Mislim da je i jedan i drugi pristup dobar, nikad nisam mislio da je moj način jedini ispravan.

Kako je nastao Institut Ruđer Bošković?

Nakon rata se više nisam želio baviti fizikom. Imao sam neku odvratnost prema čitavom stanju nakon bacanja atomskih bombi na Hiroshimu i Nagasaki. Ne znam, bio sam toliko uključen u te mirotvorne pokrete, a užasno me ljutilo ponašanje nekih fizičara. Čak mi je bilo i žao zbog toga. Međutim, u ono vrijeme nakon rata vladala je velika hajka na teorijske fizičare, na kvantnu teoriju i Einsteinovu teoriju relativnosti, tako da sam ipak smatrao da trebam nekako obraniti tu teoriju. Mislio sam kako, iako mi se ta praksa zloupotrebe fizike u militantne svrhe ne sviđa, teorija ipak s time nema nikakve veze. Mislio sam, ako od mene zatraže da dođem predavati, vrlo rado ću to prihvatiti. Treba odgajiti teorijske fizičare koji će biti vođeni humanizmom.

Prvo sam radio kao profesor na Medicinskom fakultetu i tamo sam zapravo želio osnovati molekularnu biologiju. No na području teorijske fizike vladala je potpuna pustoš. Akademija je tada bila prazna. U Hrvatskoj je postojao jedan profesor teorijske fizike, koji je za vrijeme rata otišao u penziju, ali i inače nikad ništa nije napravio i njegova je disertacija ispod nivoa magisterija. To je bilo vrlo žalosno i smatrao sam svojom odgovornošću podignuti teorijsku fiziku. Mogu reći da sam je zbilja podignuo. Oko mene se okupilo desetak mladića, od kojih je najpoznatiji vrlo talentirani Vladimir Jurko Glaser pa Gaja Alaga, Boro Jakšić, Ivan Babić-Gjalski (sin Ksavera Šandora), Krunoslav Ljolje, Grossmann, Janković… To su sve ljudi koji su i u inozemstvu vrlo poznati i koji su bili vrlo dobri. Godine 1948. nastao je jaz između Tita i Staljinovog bloka i otvorila se mogućnost da pokrenem institut za teorijsku fiziku. S obzirom na to da sam imao punu podršku Tita i Kidriča, koji je također želio institut, nitko se zapravo nije miješao. Imao sam potpunu ovlast da radim što hoću.

Vi ste bili politički aktivni, iako nikad u okvirima bilo koje stranke. Kako biste to objasnili?

Da, poduzimao sam i neke političke akcije. Nikad nisam bio ni u jednoj političkoj partiji niti sam osnovao partiju; za mene je politika mnogo šira, za mene je politika borba za opće dobro, kao što je to još Aristotel definirao. Prema tome, svi se mi moramo baviti politikom i okupljati. Naravno, stranke ne smiju biti interesne grupacije, nego se moraju okupljati oko ideja, pa onda članstvo bira koje će ideje pobijediti. To je moguće samo ako se ne stvori politička profesija. Političari ne bi smjeli biti plaćeni, već treba shvatiti da je dužnost svakoga od nas da se bavi politikom, da pokaže svoju dušu. Ako je netko plaćen za bavljenje politikom, i to plaćen puno više od ostalih, stvara se politička profesija koja misli samo na svoj interes. To se zaista dogodilo, ne samo Hrvatskoj, nego i čitavom svijetu. Svuda je politička profesija nemoralna, puna korupcije. Prema tome, ja sam bio za to da ljudi stvaraju partije, da formiraju udruge itd. Međutim, sve se to treba temeljiti na principu dobrovoljnosti. Tako je to, recimo, govorio sveti Pavao. On je rekao apostolima i svećenicima da ne primaju novac. Rekao im je da moraju imati svoje zanimanje. I on je imao svoj obrt, za koji je dobivao novac. Čim se iz toga stvorila interesna sfera s puno novca, kao što je Crkva, nestao je nauk kršćanstva. To bi, znate, trebala biti jedna od glavnih pouka.

Možete li dati komentar kako smo došli do vrlo loše obrazovne slike? Je li prije bilo bolje?

Mislim da nije bilo puno bolje, samo se nešto više čitalo. Mislim da je s ovom globalizacijom provalila šund literatura i kvaziumjetnost koja zapravo zaglupljuje narod kako ne bi razmišljao o bitnim problemima svijeta. To nije, kako bi brzopleto netko mogao zaključiti, cilj neke skupine ljudi, nego to samo nastaje kao proizvod potrošačkog društva. Dovoljno je pogledati listu najčitanijih (tj. najprodavanijih) knjiga. Prema tome, globalizacija je sa svojim težištem na profitu upropastila kulturu i upropastit će je još i više.

Da li bi uvođenje etike i sličnog kao predmeta u sve sveučilišne studije stvorilo potpunijeg znanstvenika? Možemo li predvidjeti posljedice strogo disciplinarnog usavršavanja koje se nameće svakom znanstveniku?

Ja u disciplinu etike baš puno i ne vjerujem, jer se to lako može pretvoriti u nekakav vjeronauk, od kojega također nije bilo puno koristi. Mislim da bi svi ljudi, svi profesori morali biti zadojeni idejom humanizma. Zapravo, svi profesori i odgajatelji moraju djelovati u duhu humanizma. Ne biste smjeli predavati povijest, ako joj ne pristupate humanistički. Pa čak bi se i matematika trebala gledati s humanističkog stajališta. Etika, kao poseban predmet, nije potrebna.

Znanje čovječanstva je ogromno, godišnje se ispišu milijuni stranica originalnih priloga, na svim poljima ljudske djelatnosti. Brzina stvaranja novih spoznaja je takva da se ukupno znanje čovječanstva danas udvostručuje svakih pet godina. Međutim, čini mi se da nije daleko dan kad ćemo dostići maksimalnu brzinu, kad će brzina akumulacije znanja početi opadati. Koje je Vaše mišljenje o tome?

To je sasvim krivo. Radi se o brkanju znanja sa samom znanošću. Znanost je najveći napredak ostvarila negdje između 1925. i 1933., dakle u tih osam godina je učinjeno više nego u čitavom kasnijem razdoblju. Neka vrsta znanja jest ako možete pripremiti kozmetičke preparate bolje od nekog drugog, ali ja to ne bih računao pod pravo znanje.

Što se radova tiče, danas ih se proizvodi previše. Zavladala je pogreška koju označavamo sintagmom publish or perish. Međutim, Nature je nedavno objavio jedan rad koji je u potpunosti napravilo računalo. Bila je to senzacija, a radilo se o radu iz kemije. Publicira se tisuće znanstvenih radova, jer oni su nažalost uglavnom rutinski. Kemijskih spojeva ima nekoliko milijuna i stalno se objavljuju nekakve preinake, ali to nije ono pravo znanje. Ako i računalo može napraviti jedan dobar rad, onda to zapravo pokazuje što se danas sve objavljuje. Treba objavljivati ono što su doista otkrića, ono što zbilja donosi nešto novo, a ne rutinske radove.

U Vašem poznatom tekstu Čarobnjakov šegrt napisali ste: “A on je (Leo Szilard, nesretni inicijator atomske bombe) doista u moralnom mamurluku digao ruke od ubojite fizike i prebacio se na molekularnu biologiju, odakle će se roditi jednako pogubno strašilo.” Da li bi do tog mamurluka došlo i da je on imao u vidu buduće primjene svojih otkrića? Je li potrebno da znanstvenik razmišlja i o mogućnostima buduće (zlo)upotrebe svojih istraživanja? Ili znanstvenik smije pretpostavljati da je znanost vrijednosno neutralna te prepustiti rezultate svog istraživanja političarima i biznismenima da ih koriste kako im drago?

To je bila Tellerova teza s kojim sam polemizirao, kad smo se potpuno razišli. Edward Teller je tvrdio da je znanstvenikova stvar istraživati sve što može, bez obzira na konzekvence. Briga je političara hoće li se to primijeniti. Ja sam odgovorio da je velika odgovornost znanstvenika i za primjenu znanosti, jer daje ljudima u ruke nešto što oni neće odgovorno primijeniti. Prema tome, svi su ljudi odgovorni za svoja djela, pa tako i znanstvenik mora biti odgovoran. Moj prijatelj Leo Szilard bio je prvi koji je došao na ideju atomske bombe i u početku je bio strastveni pobornik njene izgradnje. Međutim, on je bio i Einsteinov prijatelj i čak su zajedno patentirali neke stvari u Berlinu. Kad je Hitler bio u naponu snage i pobjede, Szilard i Einstein su napisali pismo Rooseveltu u kojem upozoravaju na mogućnost stvaranja atomske bombe. Roosevelt to nije ozbiljno shvatio. Tad je Szilard otišao do Enrica Fermija u Chicago i tamo su napravili nuklearni reaktor. Nakon pobjede kod Staljingrada i poraza Erwina Rommela u Africi bilo je sigurno da će Njemačka izgubiti rat.

Szilard tada postaje najogorčeniji protivnik atomske bombe i posvuda agitira protiv nje. I u samom Los Alamosu su se ljudi podijelili. Jedan dio bio je za obustavu rada pa je Julius Robert Oppenheimer sazvao sastanak s Johnom Simpsonom, voditeljem jedne od znanstvenih grupa u sklopu projekta Manhattan. On također s kršćanskog stajališta nije znao što bi. Onda je general Leslie R. Groves, vojni šef projekta, postavio pitanje opravdanosti milijardi dolara uloženih u taj projekt. To se moralo iskoristiti u gradnju atomske bombe. I to je bio glavni argument koji ih je sve pokolebao. Jer, kako se opravdati pred Senatom, kojemu bi izgledalo da su te pare uludo potrošene?

Vidite, novac je grozna stvar. A pogotovo su strašna stvar ti političari.

Prva ideja je bila da se atomska bomba baci na Kyoto pa je Oppenheimer rekao: “Nemojte uništiti Kyoto, to je ipak riznica umjetnosti.” Onda su se odlučili za industrijski centar. Kao što svi dobro znamo, atomske bombe su bačene, pobijene su stotine tisuća uglavnom nevinih ljudi, a mnogima od nas srušio se svijet.

Leo Szilard je nakon rata otišao u molekularnu biologiju, jer to nije opasno područje. Zato sam i ja osnovao molekularnu biologiju na Institutu Ruđer Bošković, s opravdanjem da će za vrijeme atomskog rata biti teških zračenja i da se za to trebamo pripremiti. Kao što znate, već jedan foton može izazvati mutacije pa je, prema tome, to trebalo proučiti. Szilard bi sigurno danas opet bio protiv zle primjene otkrića molekularne biologije.

Vidite li danas slične društvene nakane na globalnoj karti koje mogu biti inicijatori eksplozije nekih znanstvenih disciplina i mogu li neke nove “utakmice” ostaviti tako strašne posljedice na onoj nehumanoj strani?

Reći ću nešto što će možda mnoge sablazniti. Znanstveno-tehnička revolucija ima svoje dobre strane. Ona je proširila naše horizonte, ona je dovela do mnogih korisnih primjena. Međutim, donijela nam je i mnogo štete. Ne samo to. Ona stvara tako veliku produkciju, ona ima takve potencijale, da to kapitalizam ne može podnijeti. Kapitalističko tržište je premalo da apsorbira tu silnu sposobnost naše industrije. Asimptotski gledano, kraj toga je da će nekoliko industrijskih divova namiriti čitavo tržište, jer zapravo njime vladaju. Svi drugi će biti bez posla, zarade i bez ičega. To je zapravo totalni debakl. Prema tome, ta sprega znanstveno-tehničke revolucije i kapitalizma sigurno vodi u bankrot i propast.

Bitno je da to mladi shvate.

Bit kapitalizma je stvaranje profita. Prema tome, domaće tržište to ne može namiriti i onda se tvrtke bore za izvoz. Nastaje strašna borba za izvoz. Međutim, to ne ide samo mirnim putem, nego se treba ići i u rat. Najgore je u tome što zbog povećanja konkurentnosti poduzeća na tržištu moraju drastično smanjivati socijalna prava. Ipak je sociodemokracija u Europi uspjela stvoriti radnička prava, mirovine, zdravstveno osiguranje itd. Sad se to ponovno smanjuje kako bismo postali konkurentniji za izvoz. Ludost je politike da glavna stvar postaje izvoz. Proizvodnja mora biti okrenuta domaćim ljudima, nama koji živimo ovdje.

Kapitalizam je u eri znanstveno-tehničke revolucije postao kočnica, zapravo nevolja svijeta. To političari još ne shvaćaju. Oni i dalje misle da je taj neoliberalni kapitalizam ideal svijeta. Taj neoliberalizam, kojega je John Williamson inicirao, bio je jedna od ideja prosvjetiteljstva koja je bila vezana uz sva socijalna prava. Danas, međutim, to više nije tako. Oni to zovu neoliberalizam, ali to je zapravo kapitalistički fundamentalizam, koji kao dogmu ima slobodno tržište, a slobodnim tržištem vladaju tehnološki jaki industrijski divovi koji upropaštavaju sve one koji su slabi, dakle, poduzeća, ekonomije itd. To je propast. Dok svijet ne shvati da je ta kapitalistička globalizacija najveći neprijatelj čovječanstva, nećemo izaći iz te situacije. Naravno, to se ne može postići terorističkim i anarhističkim akcijama, nego se protiv toga moramo boriti jasnim shvaćanjem problematike. Ja ne vjerujem u nasilne metode. Sve te nasilne metode donijele su više zla nego dobra.

Prijevara je kapitalizma da je slobodno tržište slobodno. Ono je zapravo sve samo ne slobodno. To je tržište u kojemu tehnički razvijeniji uništavaju one koji su slabiji i to je ta današnja globalizacija. Kad se neki naši ljudi oduševljavaju globalizacijskim procesima, to samo odražava niski nivo naše politike.

Što je od Vašeg iznimnog zalaganja za principe humanizma i socijalne pravde ostalo danas u hrvatskom društvu, a što pak u svjetskoj zajednici?

Od svega toga je ostalo vrlo malo. Zapravo, svi smo bili vrlo razočarani Hiroshimom. Međutim, istovremeno se rodio neki novi optimizam. Naime, nakon Drugog svjetskog rata čitav je svijet bio prestrašen atomskim bombama i tad smo uspjeli uvjeriti svijet da je apsolutno nužno opće i potpuno razoružanje. Pritisak tih mirotvornih pokreta bio je toliko velik da su čak i Ujedinjeni narodi donijeli zaključak da je to i njihov najvažniji i hitni cilj. Ipak, kao što znate, od toga se nije obistinilo ništa, nego je nastupila još veća utrka u naoružanju.

Ja sam tada dosta pisao. Albert Einstein i Bertrand Russell su svojim memorandumom osnovali Pagvaško društvo. U početku je to društvo kontaktiralo velike znanstvenike SSSR-a, Velike Britanije i SAD-a. Mi smo osnovali stalni komitet, koji su činila tri Amerikanca, tri Engleza i tri Rusa. Ja sam bio deseti član, kao predstavnik zemlje izvan tih blokova. Naš cilj je bio opće i potpuno razoružanje. Kad je ta Deklaracija Ujedinjenih naroda bila prihvaćena, osnovan je komitet osamnaestorice kojemu je bio cilj ostvarenje našega cilja.

Tada se sastalo nas pedesetak u Cambridgeu 1962. i tu je bio najaktivniji Philip Noel-Baker, koji je ujedno bio i predsjednik UN-ovog komiteta za razoružanje te nosilac Nobelove nagrade za mir. On je postao i nakon toga ostao moj najbolji prijatelj. No bilo je tu i mnogo uglednih predstavnika SSSR-a, SAD-a, Velike Britanije… Mi smo tada jednodušno zaključili da je opće i potpuno razoružanje u interesu čitavog čovječanstva, da je to provedivo u roku od četiri godine i da je to svima u interesu. Taj naš dokument je razrađen vrlo savjesno, a ja sam mnogo pomogao Noel-Bakeru. Čitav taj plan razoružanja i akcija bio je baza za sastanak UN-ovog komiteta osamnaestorice, koji je održan u Ženevi. Međutim, kao što se zna, oni se nisu maknuli s mjesta, tako da su sva ta naša nastojanja bila uzaludna.

Bio sam predsjednik Pagvaške konferencije za Jugoslaviju i mi smo se zalagali za te iste ideale. Što je još važnije, izdavali smo časopis Encyclopedia Moderna, koji je bio prvi multidisciplinarni i pluralistički časopis u Europi. Taj se časopis zalagao za sistem pluralizma kakav smo željeli da zavlada u svijetu, tako da smo izvršili neki utjecaj. Koliko je od tog utjecaja ostalo, ne znam.

Što biste od tih nastojanja nama mladima ostavili kao ono za što bi se u svijetu u kakvom živimo trebalo pa i moralo boriti i zalagati?

Mislim da je važno da znanstvenici zadrže kozmopolitski duh. Svjetsko društvo je zbilja ugroženo. Ugroženo je atomskim bombama, ekološkim problemima pa i ovom globalizacijom, što zbilja vodi u propast. Prema tome, rekao bih da je prva stvar da se znanstvenici osjete odgovornima za čitav svijet, da budu humanisti i da budu odani načelima mira i prosperiteta svijeta. Mislim da je takva atmosfera vladala na Ruđeru Boškoviću. U mojoj grupi, od tih desetak ljudi, nitko nije bio član partije. Oni su bili kozmopoliti, čak pomalo lijevo orijentirani, ali su osjećali tu znanstvenu odgovornost i svi smo bili humanisti. Mislim da je to najvažnije.

Najgore je kad znanstvenik postane specijalist koji misli samo na svoju struku, a još je gore kad se stavi u službu vlade i ideologije. Znanstvenici se trebaju otrgnuti od svake ideologije, pogotovo od nacionalizma ili vjerskog fanatizma.

Svjedočili smo svim tim zloupotrebama znanja, tim negativnim pojavama do kojih dolazi kad znanstvenici djeluju neodgovorno. Upravo je ljudska neodgovornost uzrok svom tom nacionalizmu, utrci u naoružanju, kapitalizmu koji se oteo kontroli.
Mi smo sanjali jedan bolji, pravedniji svijet, društvo utemeljeno na načelima humanizma.

Pokušali smo to ostvariti, ali nismo uspjeli. Zato je čitav moj život, više ili manje, jedan promašaj.

Ali vi mladi, ako ste sve te ideje prihvatili, morate ih provesti.

Mi smo izgubili taj veliki rat.

Razgovarao: Bojan Pečnik, 11. travnja 2006.
Uredio, komentirao i pripremio za objavljivanje: Nikola Biliškov
Preuzeto – izvor NOVA AKROPOLA: OVDJE 

DOBRA HRVATSKA
Travanj, 2022.

odgovorno@odgovorno.hr

Ako vam se članak svidi, dijelite ga: podržite osvješćivanje društva za sutrašnji održivi svijet.