Konferencija „Poslovanje po mjeri djece i obitelji” će obraditi važne aspekte teme „ravnoteža posao/obitelj“ i prezentirati rezultate najnovijeg istraživanja. Organizatori UNICEF i Hrvatska udruga poslodavaca (HUP), nositelj Global Compact mreže za Hrvatsku, pozivaju vas da sudjelujete – dođite u prostore HUP-a, Radnička cesta 37a, Zagreb, 26. travnja 2022.
Pridružite nam se 26. travnja od 10 do 12 sati
Na konferenciji će biti predstavljeni rezultati anketnog istraživanja s poslodavcima o poslovnim praksama naklonjenim djeci i obitelji te rezultati ankete među djecom i mladima o tome kako na njih utječu radne obaveze njihovih roditelja ili skrbnika.
Anketno istraživanje je provedeno s ciljem sagledavanja postojećeg stanja i izazova, prepoznavanja primjera odgovornih poslovnih praksi i kreiranja preporuka za stvaranje radnog okruženja naklonjenoga zaposlenicima i njihovim obiteljima.
U programu konferencije sudjeluju:
Damir Zorić, glavni direktor HUP-a
Regina M. Castillo, predstojnica Ureda UNICEF-a za Hrvatsku
Željka Josić, državna tajnica, Središnji državni ured za demografiju i mlade
Voditeljice istraživanja prof. dr. Nataša Krstić i dr. sc. Andrijana Mušura Gabor
Nina Topić, UNICEF-ova mlada ambasadorica za prava djece i mladih
Predstavnici poduzeća
Pridružite nam se 26. travnja od 10 do 12 sati i doznajte kako poslovanje po mjeri obitelji može pozitivno utjecati na poslovnu produktivnost i dobrobit zaposlenika i njihovih obitelji.
Darko Berljak u baznom logoru ekspedicije Cho Oyu 2007.; Foto: preuzeto sa stranice HPS
Hrvatski planinarski savez (HPS) jedna je od najstarijih hrvatskih institucija uopće, a osnovan je 1874. godine kao Hrvatsko planinsko društvo u vrijeme Austrougarske Monarhije. Tada je to bio deveti planinarski savez osnovan u svijetu. Planinarstvo je ostavilo snažan trag u hrvatskom društvu, učinilo prirodu dostupnom, približilo ljude.
Danas je HPS krovna udruga svih planinara i član Hrvatskog olimpijskog odbora, a u sklopu Saveza postoje komisije za alpinizam, speleologiju, planinsko skijanje, planinarske putove, objekte, zaštitu prirode, vodičku službu i školovanje. U sklopu Saveza 1950. osnovana je i čuvena Hrvatska gorska služba spašavanja (HGSS), koja je 55 godina djelovala kao integralni dio Saveza, a od 2005. je samostalna udruga premda je i dalje član Saveza.
U vrijeme kada sve više ljudi u sebi osjeća Rousseauov poziv povratka prirodi, o planinarenju razgovaramo s predsjednikom HPS-a, Darkom Berljakom, koji je prvi na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu diplomirao na temu planinarskog turizma, bio 27 godina tajnik HPS-a te tajnik HGSS-a, vodio himalajske ekspedicije i napisao četiri knjige.
Smatrate li da su planinarenje i boravak u prirodi važni za izgradnju održivog društva, društva po mjeri čovjeka, i zašto?
Među različitim tumačenjima doprinosa planinarenja izgradnji održivog društva najbliže mi je ono koje ističe četiri pozitivna učinka planinarenja na čovjeka i društvo: fiziološke, psihološke, socijalne i filozofske učinke. Fiziološki, kretanje po planinskoj prirodi utječe na poboljšanje našeg zdravlja, krvožilnog, mišićnog i dišnog sustava. Psihološki su učinci vidljivi čim zađemo na planinu – ondje se dobro osjećamo, opušteni smo, relaksirani od stresa i ubrzanog tempa svakodnevnog života, pa planinarenje ima gotovo terapeutski učinak. Socijalni su učinci također jasni – družimo se, stječemo nova poznanstva, pomažemo jedni drugima i razvijamo empatiju, čuvamo prirodu itd. Planinarenje ima i filozofske učinke – planine nas potiču na razmišljanje o ljudskoj egzistenciji, na meditaciju, na propitkivanje ustaljenih vrijednosti i slično. Za razliku od drugih sportova, a planinarstvo i jest i nije sport, u planinarstvu su svi koji hodaju po brdima pobjednici, jer protivnik nam nije drugi čovjek, a još manje priroda.
Okrijepa s pogledom na Kvarner (autor Goran Tudor)
Što je Hrvatski planinarski savez danas – koje su mu zadaće?
Istaknut ću samo najvažnije. Naš je osnovni cilj briga za članstvo, koje stručno osposobljavamo kroz razne oblike školovanja: seminare, tečajeve, radionice i sl. Članove usmjeravamo i u razvoj specijalističkih djelatnosti, alpinizam, planinsko skijanje, osposobljavamo ih da budu markacisti, vodiči, zaštitari prirode i drugo. Savez počiva na dva stupa, koja shvaćamo kao svoje poslanje, a to su briga o planinarskim putevima i briga o objektima, dakle, skrbimo o infrastrukturi u planinama. Isto je u svim zemljama, jer putevi čine planine prohodnima, a objekti pružaju zaštitu u planinskoj prirodi. U početku smo infrastrukturu volonterski gradili za sebe, ali s vremenom je ona postala javno dobro kojim se koriste svi izletnici, turisti, šetači i planinari koji nisu naši članovi.
HRVATSKI PLANINARI U BROJKAMA
Kako ukratko predstaviti Hrvatski planinarski savez (HPS)? Možda najbolje u brojkama.
HPS se sastoji od 340 udruga (pravnih osoba), od čega je 290 planinarskih društava. Ostali su članovi gradski i županijski planinarski savezi, stanice vodiča koje postoje u svim većim mjestima i Hrvatska gorska služba spašavanja (HGSS) sa svojih 25 stanica.
HPS ima 36.000 individualnih članova (podatak iz 2021.), što je u prosjeku oko stotinu po društvu, premda ima malih planinarskih društava, ali i onih s tisuću članova. Od toga broja većinu, 21.000 članova, čine odrasle osobe (u HPS-u ih zovu seniori), zatim oko 6.000 mladih te nešto više od 8.000 umirovljenika. Svaka skupina plaća poseban iznos članarine.
HPS se brine o 6.500 tisuća kilometara planinarskih staza označenih planinarskim oznakama ili markacijama. Samo na Medvednici označenih je staza gotovo 400 kilometara. Budući da HPS brine o označavanju planinarskih puteva i obnovi markacija, imaju pune ruke posla. „To je poput pranja prozora na visokom neboderu; dok dođete do gornjih prozora, oni dole se već zaprljaju“, kaže predsjednik Darko Berljak.
HPS također skrbi o 157 planinarskih objekata, od kojih je nešto više od 40 planinarskih domova, 70-ak planinarskih kuća koje rade po najavi, a 38 su otključana skloništa s nužnim standardom.
A ciljevi i projekti?
Što se tiče naših ciljeva, želimo stvoriti uvjete da ukupna planinarska djelatnost bude što bolja, ali da kroz naše djelovanje njegujemo i planinarsku etiku, razvijamo čovjekoljublje, da smo nesebični u tom pristupu i da imamo ispravan, zaštitnički odnos prema prirodi te da razvijamo i promičemo suradnju između članova Saveza.
Projekt kao izraz posljednjih je godina jako popularan, a – iako to ranije nismo tako nazivali – Savez od samog svog osnutka ide iz projekta u projekt. Sve staze koje smo gradili, planinske kuće, škole i ekspedicije, sve su to bili projekti. Od najnovijih projekata ističem susret na europskoj razini za mjesec dana u Skopju „Unapređenje dobrog upravljanja penjanjem i planinarenjem u Europi“. To je dio napora Europskog planinarskog saveza kojim se nastoje uvesti isti standardi za sve planinarske saveze država članica i kandidata. A ponosni smo i na svoju nakladničku djelatnost. Izdajemo puno planinarskih vodiča, a ističem da već 124 godine izdajemo svoj časopis, mjesečnik „Hrvatski planinar“, ujedno i najstariji časopis koji neprekidno izlazi u Hrvatskoj.
Čini se da su u posljednje vrijeme hodanje po prirodi dobilo veliki zamah, da je šetača više nego u vrijeme prije pojave Covid-19.
Mislite na dojam koji je stvoren u proljeće prije dvije godine, u vrijeme kad je bilo zabranjeno kretanje između županija i kad je na snazi bilo ograničenje slobodnog kretanja. Tada su planinari, ali i oni koji nisu planinari, pohrlili u izletišta u okolici gradova, recimo na zagrebačko Sljeme, splitski Marijan, Mosor i slično. Tako se stekao dojam da su svi usred korone počeli ozbiljno planinariti. Ostajemo u nadi da će nešto od toga trajno ostati, kao dobre navike građana – novih hodača.
Na putu za Alan (autor Goran Tudor)
Ipak, činjenica je da je više ljudi u prirodi, to je neka vrsta spontanog pokreta ka prirodi, ali on još nije organiziran ni usustavljen. Odražava li se taj trend i na članstvo u planinarskim društvima?
Prema podacima, u 2020. godini u nekim je savezima, pa tako i u našem, došlo do drastičnog pada članstva, što je očekivano – organizirani skupovi su ograničeni ili zabranjeni, prostorije društava su bile zatvorene, planovi izleta se nisu radili… Kao i mnogošto drugo u društvu, i organizirana planinarska akcija je tada opala. Korona je planinarstvu nanijela dosta šteta. Kod nas je članova bilo manje za 5%, u Sloveniji za 10%, u Njemačkoj još više. Članovi nisu obnavljali članstvo jer se nisu mogli slobodno kretati i koristiti članskim povlasticama. To se u 2021. godini popravilo i sada smo ponovno na nivou kao prije pandemije. Treba reći da se od kraja Drugog svjetskog rata bilježi konstantan porast broja ljudi koji posjećuju planinsku prirodu.
Kakav značaj ima sve veća dostupnost informacija o putovanjima, hodanju, krajevima, prirodnom okruženju… putem interneta?
U posljednjih nekoliko godina porast hodača u prirodi uvelike je potaknut internetom i društvenim mrežama. Danas je to važan dio života svakog čovjeka, pa sve više ljudi, kada požele krenuti u brda, savjete, rute, pa i suputnike za takav izlet potraže na internetu. Želim upozoriti da na taj način nerijetko dobiju nepotpune ili pogrešne podatke, a u planine često idu kako bi na društvenim mrežama objavili što atraktivniju fotografiju. Takvo, nazovimo ga internet planinarstvo, smatram nesigurnim putem u planinu, iako je taj trend jako izražen i zasad mu nema lijeka.
Koji bi, po vama, bio ispravan put?
Ispravan put je jednostavan: kao i u svemu u životu ne treba preskakati stube, već postupno stjecati znanja i iskustva u planinarenju. Ako netko to ne želi, ne mora se nužno uvoditi u planinarenje kroz planinarska društva, ali planinarska iskustva mora stjecati najprije na lakšim turama pa tek onda na težima. Neki misle da je dovoljno kupiti skupu i modernu opremu, ali to je daleko od istine. Najjednostavniji je pristup otići u neku planinarsku školu, a uz one besplatne u planinarskim društvima, ima dosta i privatnih koje se plaćaju. U planinarskim društvima članovima je dostupan velik izbor planinarskih tura različitih težina koje se dogovaraju na sastancima ili preko planinarskih grupa.
Naslovnica knjige
Što HPS i planinarska društva rade da privuku nove članove, da planinarenje učine atraktivnim za mlade?
I Savezu i planinarskim društvima osnovni cilj nije kvantiteta nego i kvaliteta. Važno nam je da svako planinarsko društvo broji optimalan broj članova i da je među njima dovoljno onih aktivnih koji će provoditi ciljeve – od označavanja puteva (markacija), organizacije izleta do volonterskog dežuranja u domovima i uređenja puteva.
Neke posebne kampanje nemamo, ali otprije 15 godina počeli smo organizirati male planinarske škole, koje su trajale tjedan dana. Tada je vladao tako velik interes za njih da nam je ponestalo kapaciteta. Stoga smo počeli organizirati tečajeve za voditelje takvih škola, propisali smo kurikulume o tome što se i kako podučava.
Da li društvo valorizira ulogu HPS i planinara na planu edukacije i osvješćivanja čovjeka za boravak u prirodi?
To ne znam, ali činjenica je da danas nema ni jednog ozbiljnijeg planinarskog društva koje ne organizira planinarske školeza djecu. Mimo toga, na tisuće ljudi završava opće i napredne planinarske škole svake godine, a među njima je mnogo mladih.
K tome bilježimo i barem pet puta više izletnika, šetača, povremenih planinara, koji nisu članovi ni jednog društva, ali su ipak u nekoj vezi s nama: hodaju stazama koje održavaju planinari, zalaze u domove i skloništa koja su građena volonterskim radom generacija, uče o pravim podvizima prvih planinara-junaka, kojima dugujemo prve pisane vodiče, jedinstveno uređene staze kakva je Premužićeva staza na Velebitu, posjećuju botaničke vrtove u prirodi…
Imate li u svojim naporima podršku državnih institucija?
Zbog svoga dugog postojanja, Savez je djelovao u pet država, od Austrougarske Monarhije do danas. Nažalost, podrška je u svima uglavnom izostajala. Neke su se dobre stvari tijekom vremena i izgubile. Primjerice, prije stotinjak godina postojala je zakonska odredba koja je predviđala kaznu za onoga tko uništi planinarsku markaciju. Danas toga nema, pa čak i šumarije prilikom sječe drva ponekad posijeku drvo s markacijom a da nas o tome ni ne obavijeste, a kamoli što drugo. Dobro je, međutim, što je Savez dobio javnu ovlast da jedini smije stavljati planinarske markacije.
Između dva svjetska rata Savez je inicirao proglašenje prvih nacionalnih parkova (Štirovača i Paklenica na Velebitu), a u to je vrijeme podignuta i većina planinarskih objekata o kojima od tada skrbi gotovo isključivo Savez. Neki su od njih u prošloj državi bili društveno vlasništvo, neki su dograđivani i popravljani, ali sva ta desetljeća planinari i Savez brinuli su se o njima volonterskim radom. Samo u zadnjih 30 godina za održavanje, obnovu i osiguranje tih objekata potrošili smo milijune kuna iz članarina Saveza i povremenih donacija.
Kakav je današnji status planinarskih domova kao materijalnog dobra?
Nažalost, u novije vrijeme na površinu izlaze novi problemi. Naime, dok država nakon Domovinskog rata nije marila, a čini nam se nije ni znala da posjeduje nekretnine u planinskim područjima, prije nekoliko godina većina (oko 70%) tih objekata ušli su u Registar državne imovine. U toj smo situaciji pokušali objasniti svoju dosadašnju ulogu, ali čini se da nismo polučili uspjeh niti vidimo neku perspektivu kao upravljači tih objekata. U zadnje dvije godine nadležno je ministarstvo povuklo neke poteze s namjerom da se ulože europska sredstva u obnovu 12 objekata koje je Savez predložio.
Čuvena Rossijeva koliba na Premužički (autor Goran Tudor)
Do kuda se stiglo s povlačenjem europskog novca?
Najnoviji je prijedlog da se umjesto države za europska sredstva kandidiraju javne ustanove, jer su mnogi od tih objekata podignuti u zaštićenim područjima, a javne ustanove (i one su državne), najvjerojatnije će u budućnosti i upravljati tim objektima.
Kako vidite budućnost tog modela – domova u vlasništvu države? Osjećate li se zakinutim?
Mi se u Savezu pitamo: gdje smo mi u toj priči, mi planinari, koji smo se tolike godine brinuli o planinskim objektima.
Smatramo da prebacivanje upravljanja planinskim objektima iz naših u druge ruke neće dobro funkcionirati, jer nitko o njima ne može brinuti kao mi koji to radimo iz ljubavi i bez ikakve materijalne koristi. Ti su objekti veći dio godine prazni i gotovo nikad nisu profitabilni. Kada se uz pomoć novca iz europskih fondova poveća standard u njima, nitko ne garantira da upravljanje neće putem natječaja pripasti nekom ugostitelju koji će moći više ponuditi. K tome, nikako nismo zadovoljni povećanjem standarda u tim objektima jer to nužno znači i zadiranje u očuvanu planinsku prirodu i njezino onečišćenje. Dakle, Savez je podignuo većinu tih objekata i o njima se brinuo sve ove godine, a nije njihov vlasnik. Pa ipak, od nas se očekuje da skupljamo papire potrebne za povlačenje novca iz EU fondova što nas dovodi u apsurdnu situaciju.
Kako je u drugim zemljama? Koja bi država mogla biti dobar primjer?
U nekim drugim planinarskim zemljama država se aktivno brine o planinarskim domovima, na primjer Slovenija daje 400.000 eura godišnje za planinarske domove, a Austrija oko dva milijuna eura. Također, u Sloveniji sva planinarska društva koja su upravljala objektima u planinama u pretvorbi su ih dobila u vlasništvo, a kao osiguranje od moguće prenamjene uvedena je obveza da 10% njihova vlasništva ostaje u rukama Planinske zveze Slovenije.
Većina planinarskih domova čini nam se zastarjelima i sa starim konceptom kolektivnih spavaonica. Osnivaju li se novi planinarski domovi?
U Savezu smo se još davnih dana opredijelili za pristup da ne gradimo nove planinarske objekte, a ovi koji postoje trebali bi zadržati isti standard kakav imaju, čak i ako ne ispunjavaju minimalne tehničke uvjete. Zašto? Pa, stoga što bilo kakvo povećanje standarda znači i negativan utjecaj na prirodu. Domovi koji imaju suvremene spavaonice, tuševe, kuhinju i sl. moraju imati riješeno i pitanje otpadnih voda, grijanja, proizvode puno više otpada, zahtijevaju stalnu opskrbu i još mnogo toga što sve zagađuje čistu planinsku prirodu. K tome, pitanje je kakav bi bio financijski efekt od takvih domova jer oni gotovo nikad nisu profitabilni. Stoga smo odlučili da je perspektiva našeg planinarstva izgradnja skloništa, dakle, otključanih objekata u koje se u planini ljudi mogu skloniti, koja imaju peć i solarni panel za rasvjetu i punjenje mobitela, a sve ostalo planinari moraju donijeti i odnijeti sa sobom. To je najbolji način koji planinarima pruža sigurnost, a najmanje negativno utječe na planinski okoliš. Za sličan su se pristup odlučile i neke druge zemlje poput Južne Koreje. Bio sam ondje i uvjerio se da rade isto – u planinama su goli objekti koji služe kao sklonište.
U vrijeme početaka organiziranog planinarenja u Hrvatskoj planinari i članovi planinarskih društava bili su uglavnom znanstvenici, liječnici, književnici…, ukratko, društvena elita. Naslijedili su ih bogati građani, pa radnici u poduzećima, a potom umirovljenici. Tko su danas planinari, članovi planinarskih društava?
– U vrijeme osnivanja Saveza logično je da su prvi planinari bili društvena elita, jer su imali dovoljno vremena i novca da bave planinarenjem, a imali su i veliku znanstvenu znatiželju. Nakon tih planinarskih pionira, a osobito s rastom standarda, uključivale su se i ostale skupine ljudi, od siromašnih (planinarenje je rekreacija koja najmanje košta), srednje klase do bogatih, pa čak i današnjih tajkuna koji si mogu platiti skupe inozemne ture. Danas se među planinarima nađe i političara i ljudi s visokim činovima u vojsci, intelektualaca, ali i običnih ljudi; svi jednostavno uživaju u šetnjama prirodom.
Planinarski dom na Zavižanu podno vrha Vučjak (autor Goran Tudor)
Nekad je svako veće poduzeće imalo svoje planinarsko društvo. Podržava li danas korporativni sektor tu aktivnost?
Da, osnivanje planinarskih društava u poduzećima bio je trend 70-ih godina prošlog stoljeća i to se poticalo. Doduše, u nekim su poduzećima i pretjerivali, pa su znali upisati sve radnike u planinarsko društvo. Tako je Industrogradnja imala 15.000 planinara na papiru, od kojih je u planine odlazilo valjda tek 10% članova. Jaka planinarska društva imali su i INA, „Rade Končar“ i druga poduzeća. Danas su od njih opstala tek malobrojna koja još imaju neku financijsku podršku poduzeća, na primjer u Plivi. Nove tvrtke ne pokazuju nikakvo zanimanje za podršku planinarskim društvima, ali znaju organizirati team building za zaposlenike pri čemu angažiraju nas ili HGSS da im organiziramo neke sadržaje. Podrška velikih poduzeća nekad je bila značajna, ali danas više ne postoji.
Znači li to da se HPS izdržava isključivo iz članarine?
Da, financiramo se iz članarina, putem samostalne djelatnosti poput prodaje literature, nešto novca dobivamo od HOO-a, ali samo za programe u kojima sudjelujemo i za dva zaposlenika. Kad imamo neke akcije, tražimo sponzorstva i donacije. Članarine na neki način vraćamo članovima kroz kolektivno osiguranje od nesreća u planinama, kroz škole i tečajeve koje organiziramo i sl. Petina članarina ide u održavanje objekata, pa smo u zadnjih desetak godina utrošili oko tri milijuna kuna u održavanje objekata.
Osnivaju li se nova planinarska društva?
To je dinamičan proces. Može se reći da u prosjeku svake godine primimo u Savez deset novih društava, a pet ih prestane s radom. No, prošle godine se nijedno društvo nije ugasilo, a pojavilo se pet-šest novih.
Možete li navesti neke planove i akcije HPS-a za ovu godinu?
Darko Berljak
Najvažnija nam je godišnja aktivnost Dani hrvatskih planinara, koji se svake godine održavaju na drugom mjestu, a posjeti ih više tisuća ljudi. Ove godine od 27. do 29. svibnja održat će se u Vrgorcu i okolnim brdima.
Nastavit ćemo s održavanjem naših specijalističkih škola, a u suradnji s Ministarstvom gospodarstva i održivog razvoja, od kojeg smo dobili sredstva, i HGSS-om obnovit ćemo 15 planinarskih skloništa na koja će se postaviti solarni paneli i još neka oprema.
U suradnji s Planinskom zvezom Slovenije, s kojom i inače odlično surađujemo, započinjemo Erasmus projekt osposobljavanja vodiča, koji će svojim stručnim znanjem i vodstvom i osobama s invaliditetom omogućiti da posjećuju planine. U taj europski projekt uključit će se i druge zemlje iz okolice, od Italije do BiH, Srbije i Makedonije.
Razgovor vodila: Mirela Drkulec Miletić DOBRA HRVATSKA Travanj, 2022.
Alferd Nobel je stvarao na mnoge načine i za života stvorio mnogo, ali ono najveće djelo ostavio je za kraj života. Utjecaj Alfreda Nobela na svjetski razvoj i progresivna zalaganja čovječanstva proteže se već više od stoljeća.
Alfred Nobel (1833.-1896.) bio je švedski industrijalac, jedan od bogatijih i moćnijih ljudi svijeta svog doba, što mu je uspjelo zahvaljujući pronalasku dinamita. Eksploziv je sredinom 19. st. bio svijetu iznimno potreban – kako u mirnodopske svrhe (gradnja tunela, putova, trasa, luka, vodotoka…), ali i za vojne svrhe (municija i eksplozivne naprave). Njegova je imperija obuhvaćala preko 90 tvornica u 20 zemalja. U njegovu su vlasništvu bila čak 355 patenta. Danas u svijetu ima mnogo bogatijih osoba nego je nekad bio Nobel – pitamo se koji će njihov trag biti.
Nobel potvrđuje mnoge talente
Nobel je bio višestruko talentirana osoba; osim što je bio vrstan inženjer, pronalazač, poduzetnik i menadžer, govorio je četiri jezika, zanimao se za znanost, pisao poeziju i drame. Razmišljao je da postane književnikom. Nije imao fakultetsku naobrazbu, ali je postao počasni doktor Sveučilišta u Upsali i član Švedske akademije znanosti…. Za sebe je govorio da je usamljenik, melankolik, idealist.
Velika odluka: kud ide bogatstvo?
Svjestan duboko da je sav njegov biznis bio u tijesnoj vezi sa smrću mnogih, Nobel se početkom svoje treće dobi dosta okupirao razmišljanjem o tome kakvo će sjećanje na njega ostati u budućim generacijama. Tada je i promijenio prethodnu zamisao o „običnoj“ oporuci. Novi testament Alfreda Nobela jako je uvrijedio izumiteljevu rodbinu, koja, na kraju nije ostala bez ičega.
Prema ovom dokumentu, najveći dio Nobelove pokretne i nepokretne imovine će biti pretvoren u kapital koji treba staviti u pouzdanu banku. Prihod od kapitala trebao bi svake godine osiguravati dovoljan novac za dodjelu pet novčanih nagrada osobama koje su iznimno zadužile cio svijet, i to: znanstvenicima koji su došli do najznačajnijih otkrića na polju fizike, kemije i medicine, autorima koji su stvorili najbolja književna djela, kao i onima koji su dali najznačajniji doprinos „koheziji nacija, uklanjanju ropstva ili smanjenju postojećih vojski i promociji mirovnih konvencija“ (Nagrada za mir).
Rođaci su se usprotivili Nobelu i sudski pokušali oporuku osporiti, da bi na kraju suglasnost ipak bila postignuta.
O posebnosti i značenju Nobelove nagrade za čovječanstvo
Godinu dana nakon što je Nobel umro u San Remu, s radom je započela njegova Zaklada. Temeljna vrijednost kapitala iznosila je, po procjenama, današnjih 500 milijuna dolara. Iz zarade na plasirani kapital Fonda (kamate, dividende), dodjeljuju se Nobelove nagrade, počev od 1901., u vidu posebnog priznanja te znatnog novčanog iznosa (danas milijun dolara).
Prema testamentu, nagrade su se imale dodjeljivati, kako sam spomenuo, u pet područja i to: za kemiju, fiziku, medicinu, književnost i mir. Od 1968. postoji i šesta nagrada – Nagrada za ekonomiju.
Znamo da je za svo čovječanstvo 10. prosinca poseban dan! Tada se svečano, na dan Nobelove smrti, uručuju Nobelove nagrade. Četiri nagrade uručuje švedski kralj u Stockholmu, dok se Nagrada za mir uručuje u Oslu, u nazočnosti norveškog kralja. Nobelovu nagradu za ekonomiju dodjeljuje Švedska banka.
Na početku je Odbor zaprimao 300 prijava godišnje, a u naše doba i 2500. Kandidate predlažu pojedinci, ali ne i organizacije.
Prvi laureati, 1901. – da ih posebno istaknemo
Prvu Nobelovu nagrada na polju medicine i fiziologije dobio je bakteriolog iz Njemačke Emil Adolf von Bering, koji je razvijao cjepivo protiv difterije.
Laureat iz fizike bio je Wilhelm Roentgen za otkriće zraka nazvanih po njemu.
Prvi dobitnik za kemiju bio je Jacob Van’t Hoff, koji je istraživao zakone termodinamike za različita rješenja.
Nagradu za književnost dobio je tada René Sully-Prudhomme.
Povijesnu, prvu Nagradu za mir podijelili su 1901. Jean-Henri Dunant, humanist iz Švicarske, osnivač je Međunarodnog odbor Crvenog križa i Frederic Passy, vođa pokreta za mir u Evropi. O Dunantu se u povijesti često čuje – vidite dolje i zašto.
Postoje i višestruki dobitnici Nobelove nagrade
U povijesti nagrade, zabilježeni su dvostruki dobitnici:
Francuskinja Maria Curie-Skladowska (1903. – fizika, 1911. – kemija),
Amerikanac John Bardeen (1956. i 1972. – fizika) te
Britanac Frederick Sanger (1958. i 1980. – kemija).
***
Samo je jedan trostruki dobitnik Nobelove nagrade:
Međunarodni odbor Crvenog križa (1917., 1944., i 1963.)
***
Nobelova nagrada je najveće priznanje koje čovječanstvo dodjeljuje osobama koje su posebno zadužile svijet. Na svakoj svečanosti dodjele Nobelove nagrade svijet svjedoči i slavi iznimna dijela ljudskog stvaralaštva i zalaganja.
***
Institucija Nobelove nagrade je najveći živi spomenik ikome ikad postavljen. Alfredu Nobelu!
„Pronađi posao koji voliš i nećeš morati raditi niti jednog dana u životu? – koliko ste samo puta čuli ili pročitali tu čuvenu izreku? Sjećate se i one od Thomasa A. Edisona: „Ni jedan dan u životu nisam radio. Cijeli sam svoj život – stvarao. Moj je život bio igra.“ I Edison i narod misle, pri tome, na zadovoljstvo radnika vrstom posla, važnim motivom da se svatko od nas rado zaputi ujutro na posao.
Dvije gornje izreke zvuče, dapače, čak i samorazumljivo. Međutim, jesu li ljubav i strast koje osjećamo prema onome čime se bavimo dostatni da bismo svaki radni dan započinjali s osmijehom na licu? Je li grč u želucu, s druge strane, biti posljedicom nečeg drugog, snažno odbijajućeg?
Svi se psiholozi slažu da je vrsta posla važna, ali nije dostatna za sreću u uredu.
Što se to događa s radnom snagom, zadovoljstvom zaposlenika i zabrinutošću poslodavaca s druge strane?
Čovječanstvo se pokušava naviknuti na ono nešto novo normalno, a nesumnjivo je da žali i za onim starim nenormalnim.
U svijetu je ustanovljen novi fenomen – Big Qiut – koji je prema pisanju mnogih portala stigao i u Hrvatsku. Radnici očekuju da ih tvrtka poštuje, da je odnos poslodavca prema njima korektan u mnogom aspektu, da su kao zaposlenici (u neku ruku) nešto i kao partneri poslodavcu A kako je takva praksa relativno rijetka, mnogi radnici lako i učestalo napuštaju tvrtku. Lojalnost radnika tvrtki u slučaju generacije Z općenito je mala i to se unaprijed zna. Velika potražnja za adekvatnom radnom snagom danas je apsolutna pojava : na svakom izlogu u gradu vidimo natpise poput traži se djelatnica, trebamo djelatnika. Poslodavci su suočeni s velikim problemom – sve češće znaju reći kako im je ograničenje „broj 1“ za redovno poslovanje i rast tvrtke upravo radna snaga. S druge strane, poslodavci ne mogu uvijek puno napraviti, i kad hoće, jer ekonomski, a u zadnje vrijeme i politički i okolišni uvjeti za poslovanje, sve teži su.
I zato je svakom poslodavcu postalo nasušno važnim sljedeće strateško usmjerenje: uspostaviti adekvatnu korporacijsku kulturu i korektne radne uvjete te fer status zaposlenika.
Nekad su istraživanja, ona od prije 15 ili 20, 30, godina na Zapadu govorila: „Radnici češće napuštaju tvrtku zbog šefa, nego li zbog plaće ili politike tvrtke.“ Danas je sve važno.
„Radnici, radujete li se odlasku na posao?“
Odgovor na ovo pitanje doznao je MojPosao, provođenjem ankete u kojoj je sudjelovalo više od 1.000 ispitanika.
Neugodu, tjeskobu i strah osjećaju mnogi, njih 34%! Prema istraživanju, 34 posto radnika u Hrvatskoj svakodnevno odlazi na posao s grčem u želucu, osjećajući se tjeskobno ili čak prestrašeno pri pomisli na ono što ga očekuje u satima koji slijede.
Petina zaposlenih (21%) priznaje kako se s tim negativnim emocijama suočava često, 18% ih proživljava povremeno, dok 15% radnika tvrdi kako se u radnom okruženju najčešće osjećaju ugodno, a mučninu u želucu doživljavaju rijetko, tek u iznimnim situacijama.
Na nezadovoljstvo radnika poslom utječe niz faktora, koje oni navode kao RAZLOGE ZA NE-SREĆU NA POSLU, a to su: loši međuljudski odnosi s kolegama, loši odnosi s nadređenim osobama, niska plaća, prekomjerna količina posla, mobing, nagomilani stres, kratki rokovi, nesigurnost posla te izostanak podrške od strane poslodavca.
Pri odlasku jutrom na posao i u nedjelju dobro se osjeća 11% zaposlenih! Naime, 11% radnika tvrdi kako nikad, neovisno o situaciji, na posao ne dolaze praćeni mučninom u želucu. Na pitanje koja je njihova tajna, daju odgovore, koji si ujedno i SAVJETI ZA SREĆU NA POSLU. Sugeriraju kako se rješenje krije u pronalasku posla koji će nas ispunjavati te radnog okruženja sa normalnim i neopterećenim ljudima.
Ističu kako je nužno odmah u startu zauzeti čvrst stav i ne dopustiti nikome manipulaciju, uvrede ili prebacivanje radnih zadataka koje drugi ne žele odraditi na nas.
Život nije samo posao, stoga bismo se kroz karijeru trebali voditi krilaticom „radi da bi živio, nemoj živjeti da bi radio“, poručuju ispitanici.
***
Test za ambiciozne poslodavce
Ne bi li ovaj jednostavni test: „Radnici, radujete li se odlasku na posao?“, mogao biti onaj polazni za kojim će poslodavac posegnuti? A da svi daljnji sofisticirani alati i upitnici neka budu nadogradnja u traženju suptilnijih odgovora.
Opća skupština UN-a je 2013. godine proglasila 6. travnja Međunarodnim danom sporta za razvoj i mir. Time je prepoznata pozitivna uloga koju sport i tjelesna aktivnost imaju u zajednicama i životima ljudi diljem svijeta. Odabrani datum je i dan kada se obilježava otvaranje prvih modernih Olimpijskih igara u Ateni 1896. godine.
Međunarodni dan sporta za razvoj i mir potiče aktivan životni stil i pronalaženje načina da se sport učini dostupnim svima. Također postoji poseban fokus na tome da se više djece uključi u sport.
Sport ima moć promijeniti svijet. Sport je temeljno pravo i snažan alat za jačanje društvenih veza i promicanje održivog razvoja i mira, solidarnosti i poštovanja prema svima.
Sport je kroz povijest igrao važnu ulogu u svim društvima, bilo u obliku natjecateljskog sporta, tjelesne aktivnosti ili igre. Ali kakve veze sport ima s Ujedinjenim narodima? Zapravo, sport predstavlja prirodno partnerstvo za sustav Ujedinjenih naroda, uključujući UNESCO.
Sport i igra su ljudska prava koja se moraju poštivati u cijelom svijetu.
Sport se sve više prepoznaje i koristi kao jeftino i visokoučinkovito sredstvo u humanitarnim naporima, za razvoj i izgradnju mira. I to ne samo od strane sustava UN-a već i od strane nevladinih organizacija, vlada, razvojnih agencija, sportskih saveza, oružanih snaga i medija.
Sport se više ne može smatrati luksuzom ni u jednom društvu. On je važno ulaganje u sadašnjost i budućnost, posebice u zemljama u razvoju.
Zbog svog ogromnog dosega, neusporedive popularnosti i promicanja pozitivnih vrijednosti, sport bitno pridonosi ispunjavanju ciljeva UN za razvoj i mir. U Deklaraciji 2030. Plana za održivi razvoj dodatno se potvrđuje uloga sporta u društvenom napretku: “Sport je važan faktor u omogućavanju održivog razvoja. Prepoznaje se sve veći doprinos sporta pri ostvarenju razvoja i mira, u promicanju tolerancije i poštovanja te doprinos pri osnaživanju žena i mladih ljudi, pojedinaca i zajednice te ostvarivanju ciljeva zdravstva, obrazovanja i socijalne uključenosti”.
Globalna tema Međunarodnog dana sporta za razvoj i mir 2023. godine je “Postizanje rezultata za ljude i planet”. Ova sveobuhvatna tema omogućuje da se aktivnosti IDSDP-a široko usredotoče na utjecaj sporta na održivi razvoj i mir.
Od osnaživanja žena i djevojaka, mladih ljudi, osoba s invaliditetom i drugih marginaliziranih skupina do unaprjeđenja ciljeva zdravlja, održivosti i obrazovanja, sport nudi golem potencijal za unapređenje ciljeva održivog razvoja i za promicanje mira i ljudskih prava.
Unutar globalne teme 2023. godine, “Postizanje rezultata za ljude i planet”, u četvrtak, 6. travnja 2023. u sjedištu UN-a održat će se niz razgovora u stilu Davosa, koji naglašavaju moć nogometa i drugih sportova u unapređenju ciljeva održivog razvoja i ljudskih prava. Rasprave će se usredotočiti na tri glavne teme: održivost i klimatske akcije, ravnopravnost spolova i borba protiv rasizma i govora mržnje. Virtualni događaj se prenosi uživo na UN Web TV i na UN- ovom YouTube kanalu.
Na obilježavanje Međunarodnog dana sporta za razvoj i mir pozvane su međunarodne, regionalne i nacionalne sportske organizacije, civilno društvo, nevladine organizacije i privatni sektor te svi ostali relevantni akteri spremni na suradnju i podizanje svijesti o važnosti i ulozi sporta pri očuvanju i unapređenju zdravlja.
Yana i njezina kći Valeria stigle su u Rumunjsku u ponedjeljak, 28. veljače 2022., iz regije Hmeljnicki u Ukrajini, tražeći zaklon od krvavog sukoba koji je započeo manje od tjedan dana prije. Imaju rodbinu u Poljskoj i Italiji i tek trebaju odlučiti kamo će ići.
Ukrajinu u manje od mjesec dana napustilo više od 1,5 milijuna djece.Od početka rata u Ukrajini svako drugo dijete napustilo je svoj dom. Većina je s obiteljima izbjegla u Poljsku, Mađarsku, Slovačku, Moldaviju i Rumunjsku.Djeca koja stižu u susjedne zemlje suočavaju se s velikim rizicima (kao što su odvajanje od obitelji, nasilje, seksualno iskorištavanje i trgovanje ljudima), zbog čega je neophodno osigurati njihovu zaštitu kao i pristup uslugama.
UNICEF je pokrenuo program humanitarne pomoći i podrške s ciljem prikupljanja sredstava koja su potrebna za osiguravanje pristupa osnovnim uslugama, uključujući vodu, hitne potrepštine, zdravstvenu skrb i psihosocijalnu podršku za djecu i njihove obitelji u Ukrajini i susjednim zemljama.
Ured UNICEF-a za Hrvatsku podržao je globalni apel i poduzeo akcije
Dana 23. rujna 2018. u Ukrajini, dječje igračke leže na tlu škole koja je oštećena u ratu u Novotoshkivske u regiji Lugansk.
UNICEF hrvatska je pozvao građane da pomognu djeci Ukrajine donacijama pa je tako dosad prikupljeno preko tri milijuna kuna. Sva sredstva prikupljena putem ovog programa UNICEF će upotrijebiti za pružanje podrške i pomoći djeci u Ukrajini, susjednim zemljama, ali i u Hrvatskoj.
Ured UNICEF-a za Hrvatsku stavio se na raspolaganje Ravnateljstvu civilne zaštite kako bi u suradnji s drugim međunarodnim organizacijama, nadležnim ministarstvima, jedinicama lokalne i regionalne samouprave, javnim ustanovama i organizacijama civilnog društva pružao pomoć i podršku djeci i obiteljima iz Ukrajine.
UNICEF u Hrvatskoj spreman je pružiti psihosocijalnu i druge pomoći djeci odvojenoj od roditelja i njihovim trenutačnim skrbnicima kao i pripomoći jačanju kompetencija u školama koje su primile ukrajinske učenice i učenike. Jačanje socio-emocionalnih kompetencija pokazalo se vrlo uspješnim u Sisačko-moslavačkoj županiji nakon potresa koji su pogodili to područje krajem 2020. godine.
Uz to, Ured UNICEF-a za Hrvatsku raspolaže vrijednom ekspertizom kad su u pitanju krizne situacije pa je u Poljsku i Rumunjsku uputio vlastite stručnjake kako bi pomogli pri najvećoj migrantskoj krizi u novijoj povijesti.
UNICEF-ove humanitarne pošiljke
Medicinsku, psihološku i financijsku pomoć obiteljima pruža UNICEF zajedno sa svojim partnerima.
Zahvaljujući podršci donatora, UNICEF je do 17. ožujka dostavio 85 kamiona pomoći, koji su sadržavali 858 tona potrepština za krizne situacije, kako bi se pružila podrška djeci i njihovim obiteljima u Ukrajini i susjednim zemljama. U Ukrajinu je poslano 78 kamiona sa 780 tona pomoći dok je u susjedne zemlje poslano sedam kamiona pomoći.
Teret u kamionima sadrži medicinske potrepštine, lijekove, higijenske potrepštine, materijale za igru i obrazovanje u kriznim situacijama za djecu i mlade, kao i deke i toplu zimsku odjeću i obuću za djecu.
Prva pošiljka UNICEF-ovih humanitarnih zaliha u Ukrajinu je stigla 5. ožujka te je zaprimljena u Lavovu, a u Moldaviji su, primjerice, na granični prijelaz Palanca već 26. veljače isporučene četiri tone osnovnih higijenskih potrepština i pelena te su dostavljene i stotine igračaka na punktove za prihvat izbjeglica.
Tri su kamiona pomoći poslana u Poljsku, gdje će potrepštine biti iskorištene u okviru organiziranja lokacija „Plave točke“ putem kojih se organizira nužna pomoć djeci i obiteljima.
Više o UNICEF-ovim lokacijama „Plave točke“
Aleksandar, 7 godina, zajedno s majkom Tanjom i njihovim psom Leoleom, čekajući prijelaz preko ukrajinsko-rumunjske granice Sireta, u ponedjeljak, 28. veljače 2022. Tania namjerava otići prijateljima u Poljsku.
Kako bi se pomoglo djeci i obiteljima na putu iz Ukrajine u Moldaviju, Poljsku, Rumunjsku, Bjelorusiju, Mađarsku i Slovačku, UNICEF postavlja „Plave točke“ – lokacije organizirane duž ruta kretanja stanovništva. U okviru njih, roditelji i skrbnici mogu dobiti važne informacije te im se pruža podrška, a za djecu je osiguran prostor za odmor i igru koja im je prijeko potrebna u traumatičnim trenucima napuštanja obitelji, prijatelja i svega što im je poznato. UNICEF je dosad uspostavio pet takvih lokacija u Moldaviji i Rumunjskoj, a organiziraju se u suradnji s nacionalnim i lokalnim vlastima te UNHCR-om i drugim partnerima na odabranim strateškim mjestima. Jedna „Plava točka“ ima kapacitet dnevno osigurati podršku za tri do pet tisuća ljudi, a UNICEF planira uspostaviti sveukupno 26 lokacija u zemljama u koje svakodnevno pristižu obitelji izbjegle iz Ukrajine.
„Humanitarne potrebe u Ukrajini velike su i rastu iz dana u dan. Djeca Ukrajine hitno trebaju našu pomoć. Zahvaljujem svima koji su se dosad uključili i donirali sredstva koja su premašila tri milijuna kuna. Koristim priliku da pozovem sve hrvatske građane i tvrtke da ne zaborave djecu Ukrajine te da im nastave pomagati svojim donacijama“, poručila je Regina Castillo, predstojnica Ureda UNICEF-a za Hrvatsku.
Donirati možete na: www.unicef.hr ili na broj računa HR9223600001501092532; poziv na broj: 2263-98Kontakt za medije:
Šume su blago Hrvatske i prema Ustavu posebno su zaštićene. Boravak u šumi Japanci nazivaju „šumsko kupanje“. Sve je više građana u šumama, posebno od nedavnog početka pandemije. Šume nas ugošćuju stazama i putovima, čuvaju nam vodu, daju kisik, sirovine, mame nas bioraznolikošću bilja i životinja, jednostavno – omogućuju ljudima život. Ako je Zemlja naša majka, šume i vode su nam sestre, naše bliznakinje.
***
Svjetski dan šuma obilježava se, gle vedre slučajnosti, kao i Prvi dan proljeća i Svjetski dan poezije – svake godine na dan 21. ožujka. Od tog dana, planinari znatno intenziviraju svoje izletničke planove.
***
Bogatstvo Hrvatske i vrijednost šuma najbolje očituju brojke i činjenice:
Šume u Hrvatskoj su dominantna površina i čine 48,7% našeg kopna;
Hrvatske šume su 95 % prirodne s velikim bogatstvom bioraznolikosti (a u Škotskoj je to svega 2 %);
Godišnje se u šumama u vlasništvu RH, ali i u privatnim šumama, posječe manje drvne mase nego što priraste;
Bukva je kraljica naših šuma s udjelom od 37%, a hrast, kao car, ima 22% udjela;
Šume imaju osobitu zaštitu prema Ustavu Republike Hrvatske (s vodama još nije tako!):
Organizirano gospodarenje šumama (šumarstvo) datira u nas preko 250 godina;
Spoznaja o važnosti i vrijednosti šuma neprestano raste!
Što su nama šume?
Općeprihvaćene su činjenice u osviještenom dijelu svijeta i svjetskim organizacijama da se bogatstvom šuma treba upravljati uz poštivanje strogih ekoloških, socijalnih i ekonomskih standarda. Od svih kopnenih ekosustava šume su najbogatiji spremnik biološke raznolikosti.
Foto: G. Tudor
Prema Ustavu Republike Hrvatske, šume imaju osobitu zaštitu.
Šumarska struka i zakonodavna vlast u našoj zemlji svjesni su velikog značaja šuma za Hrvatsku. Kao vrijedan nacionalni resurs i potencijal, šume u Republici Hrvatskoj ispunjavaju gospodarsku, ekološku i društvenu funkciju, utječu na ljepotu krajobraza te razvoj ruralnog područja. Način na koji se šumama gospodari, značajno utječe na kvalitetu okoliša, a u konačnici na zdravlje i dobrobit ljudi. Spoznaja o važnosti i vrijednosti šuma neprestano raste, kako zbog njihove uloge u globalnome procesu kruženja ugljika, tako i zbog njihove funkcije u ublažavanju i prilagođavanju na klimatske promjene. Godišnje se u šumama u vlasništvu Republike Hrvatske, ali i u privatnim šumama posječe manje drvne mase nego što priraste, čime se osigurava budućnost održivog gospodarenja.
Kakve ćete šume vidjeti u RH i koliko kojih?
Ukupna površina šuma i šumskoga zemljišta u Hrvatskoj, sukladno važećoj Šumskogospodarskoj osnovi područja RH (2016-2025), iznosi 2.759.039,05 ha što čini 48,7% kopnene površine države.
Foto: G. Tudor
Prema vrsti drveća najzastupljenija je: bukva (37%), hrast lužnjak (12%), hrast kitnjak (10%), obični grab (9%), jela (8%), poljski jasen (3%), smreka (2%) te ostale vrste (19%). Iznad Pojasa hratovih šuma, sve do 1200 m nadmorske visine, proteže posljednji pojas listopadnog drveća u kojem najvažniju ulogu ima bukva.
Glavna odlika naših šuma je da su 95 % prirodne s velikim bogatstvom bioraznolikosti za razliku od ostatka europskih šuma koje to nisu. Ovakav visok udio prirodnih šuma u Republici Hrvatskoj rezultat je duge šumarske tradicije održivog gospodarenja koja traje već više od 250 godina.
Šume u svijetu
Foto: G. Tudor
Šume su najsloženiji ekosustav na Zemlji; procjenjuje se da šume pokrivaju 31% ukupne zemljine kopnene površine Zemlje kao i da čuvaju preko 80% biološke raznolikosti našeg planeta.
Šume u svijetu reguliraju lokalne, regionalne i globalne klimatske prilike, štite tlo od erozije, reguliraju slivna područja i hidrološke sustave, a značajno utječu i na kvalitetu zraka i voda. i Zato smo iznimno zabrinuti procesom deforestizacije – smanjenja površina pod šumama u svijetu, kakav je danas najekstremniji i najočitiji slučaj u brazilskoj prašumi Amazoni, gdje su „goveda pojela šume“. Neki dan, krajem ožujka 2022., mogli smo na TV gledati kako izgleda Škotska, u kojoj je nakon sustavne pretjerane višestoljetne eksploatacije, udjel prirodnih šuma pao na dva posto. Brda prekrivena sitnim raslinjem, travom i grmljem, tako to izgleda.
Jedna osobna priča
Foto: G. Tudor
„Nastojimo provesti na otvorenom što više vremena, pogotovo izvan grada, u prirodi, kako bi tijelo bilo u pokretu. Boravak u prirodnom okruženju (planina, rijeka, more..) povoljno utiče i na Darika, na njegovo kompletno psiho-fizičko stanje, na one svoje poznate načine:
stvaranje krvnih zrnaca i povećanje kisika u krvi,
rad mišića i bolju pokretljivost tijela i održavanje kondicije,
dobar imunitet i detoksikaciju organizma,
raspoloženje i koncentraciju,
optimizam i želju za životom.
Zbog česte magle i smoga u gradovima, zimi vrijeme provodimo uglavnom na okolnim planinama – ne skijamo, već šetamo kilometrima kroz borovu šumu. Šetnja čistom šumom ubraja se među poznate terapije – nazvana je i „šumskim kupatilom“ jer naše tijelo i čula kupa u čistom zraku i miru. Dokazano smanjuje i nivo šećera u krvi, stresa i krvnog pritiska, opušta čovjeka općenito, jača imunitet, smanjuje depresiju i ljutnju, kao i slabost.“
(Opaska: gornja osobna priča oboljele osobe od raka krvi preuzeta je iz knjige „MULTIPLI MIJELOM – TJELESNA AKTIVNOST, Informacije za oboljele i članove obitelji“, izdanje Udruge MIJELOMCRO i Udruženja MULTIPLI MIJELOM u BIH, 2022.)
***
Kad ljubitelji prirode posjete Lijepu našu, hrvatske šume izazivaju u njima divljenje.
Bečki tramvaji su vrlo popularni; Foto: Wiener Linien
Putnici koji koriste javna sredstva u Beču pridonijeli su da se emisija smanji za više od pola milijuna tona CO2. Sredstva javnog prijevoza u austrijskoj prijestolnici grabe svakog dana goleme kilometre pa su u 2021. prevalila 78 milijuna kilometara; zamalo da premaše rekord zabilježen u 2019. –78,1 milijun.
Beč je Bečanima radost, a svijetu uzor.
Bečani uistinu prihvaćaju etičnu i odgovornu javnu kulturu, i još mnogošto drugog u zajedničkom interesu, i zato je Beč jedan od najljepših i najpoželjnijih gradova svijeta za provesti tamo život.
***
Više od 1000 bečkih vozila javnog prijevoza – vlakova, podzemnih željeznica, autobusa i tramvaja uporno prevaljuje kilometre i kilometre:
u proteklih dvanaest mjeseci 2021. prevalila su je ukupno 78 milijuna kilometara
dnevno su prelazila približno 214.000 kilometara, što odgovara više od pet krugova oko Zemlje.
Najviše prijeđenih kilometara zabilježili su bečki autobusi, i to čak 39,5 milijuna. na drugom mjestu su tramvaji – protekle su godine prevalili 23,3 milijuna, a vlakovi podzemne željeznice 15,2 milijuna kilometara.
Član bečkog poglavarstva zadužen za javni prijevoz Peter Hanke istaknuo je da vrlo dobro razvijena mreža javnog prijevoza poput one u Beču pridonosi zaštiti okoliša.
***
Da su se građani prošle godine odlučili za korištenje automobila umjesto za javni prijevoz, proizveli bi oko 550.000 tona ugljikovog dioksida.
***
Sve više se ljudi voze, a koliko njih se „šverca“
Zanimljiva je činjenica da su putnici u javnom prijevozu u glavnom gradu Austrije među najpoštenijima u Europi. Protekle godine bečki kontrolori pregledali su vozne karte mnogim putnicima, kao i u drugim gradovima Europe. I evo što je nađeno:
Od oko tri milijuna putnika u Beču „švercalo” se njih samo 2,7 %. (Broj „švercera“ se ipak nešto i povećao – jer je njihov udio 2020. godine iznosio svega 2 %!)
U Berlinu valjanu kartu u vožnji ne posjeduje oko 3 % putnika.
U Hamburgu i Frankfurtu „šverca” se oko 5 %,
A u Parizu kontrolori stvarno trebaju biti budni – tamo se šverca oko 10 % kontroliranih putnika
Valjanost karata u bečkom javnom prijevozu svakodnevno kontrolira stotinu kontrolora Wiener Linien. U Beču je, kao i drugdje, najskuplja vožnja ona bez valjane karte i kažnjava se iznosom u visini od 105 eura, odnosno 115 eura ako se plaća s odgodom.
Beč ima jednu od najboljih mreža javnog prijevoza u svijetu u kojoj se zaista ne isplati švercati, poručuju gradski čelnici.
Djeca najbolje stječu cjeloživotne dobre navike dok su još u vrtiću, navike im osiguravaju uključivanje u društvo i sudjelovanje u izgradnji održivog boljeg svijeta. Takve su navike i one koje pridonose očuvanju prirode, razvrstavanju otpada, boravka u prirodi i svega.
Upravo zbog toga tijekom prvog tjedna proljeća u Dječjem vrtiću Čigra u Zagrebu, pod pokroviteljstvomPBZ-a, održavaju se radionice o razvrstavanju otpada za predškolce. Te se radionice uvezuju u ono kratko razdoblje od svega nekoliko vedrih dana…
Foto: Martina Petrović
NEKOLIKO VELIKIH DATUMA S PORUKOM!
Svjetski dan recikliranja, obilježavamo svake godine na dan18. ožujka
Dan proljeća, 21. ožujka,
Svjetski dan poezije, 21. ožujka
i Svjetski dan šuma, 21. ožujka
Svjetski dan voda, slavimo svake godine 22. ožujka.
Kroz igru, koja je djeci najprirodniji način učenja, djeca lako usvajaju nova znanja o utjecaju otpada na prirodu. Mogu naučiti kako je moguće, zahvaljujući razvrstavanju, ponovo iskoristiti čak dvije trećine otpada, čime se smanjuju potrebe za sirovinom i energijom, kao i onečišćenje zraka, tla i vode.
UZOR napravio priručnik „Prepoznavanje i razvrstavanje otpada“
priručniku Prepoznavanje i razvrstavanje otpada koji je izdala UZOR Udruga za održivi razvoj Hrvatske
Radionice u Dječjem vrtiću Čigra temeljene su na priručniku Prepoznavanje i razvrstavanje otpada koji je izdala UZOR Udruga za održivi razvoj Hrvatske. Razvrstavanje otpada djeci približavaju zanimljivi likovi među kojima su Vila Papirica i Bocko Boca. Oni mališanima pojašnjavaju kako prepoznati koja je stvar napravljena od kojeg materijala, te što znači koja boja spremnika za otpad.
Kao i mnogi dosad, Dječji vrtić Čigra i PBZ, prepoznali su ovo originalno rješenje iz civilnog sektora kao potrebno i vrijedno te odlučili aktivno podržati odgoj i obrazovanje djece za održivi razvoj na temu prepoznavanja i razvrstavanja otpada.
Kako se odvije igra, kako se uči dobrim navikama
„Radionicama želimo pridonijeti razvoju djetetove odgovornosti prema sebi, prirodi i budućim generacijama. Djeci želimo osvijestiti važnost njihove uloge u procesu recikliranja te ih poticati da izrastu u ekološki osviještene građane“, kazala je Vedrana Džanić, osnivačica Dječjeg vrtića Čigra.
Foto: Martina Petrović
Na radionicama djeca izrađuju plakate o razvrstavanju otpada, mjere količine otpada, rade igrokaz s lutkicama koje predstavljaju različite spremnike za otpad, te se igraju izvlačenja otpada iz mora. Na taj je način ekologija povezana s kurikulom za predškolarce – od predčitačke aktivnosti preko razvoja fine motorike do predmatematičke aktivnosti.
Vrtićarci ne samo da se rado uključuju u razvrstavanje otpada, nego na pozitivne navike potiču i ostale članove obitelji.
Sva djeca koja sudjeluju u radionicama, dobivaju na dar, i kao uspomenu, priručnik Prepoznavanje i razvrstavanje otpada Udruge UZOR.
Stoga je UZOR-ov cilj da svako dijete predškolske i školske dobi u Republici Hrvatskoj, do 4. razreda osnovne škole, čim prije dobije svoj besplatan primjerak Dječjeg priručnika za održivi razvoj – Prepoznavanje i razvrstavanje otpada.
Predstavljanje Druge nacionalne studije o stanju nefinancijskog izvješća u Republici Hrvatskoj za 2019. i 2020. godinu
Predstavljanje Druge nacionalne studije o stanju nefinancijskog izvješća u Republici Hrvatskoj za 2019. i 2020. godinu održano je 22. ožujka 2022. sa zadaćom da determinira napredak tijekom novog dvogodišnjeg razdoblja. Prva takva nacionalna studija obuhvatila je razdoblje 2017. i 2018. godine. Dok je u razdoblju 2017.-2018. Hrvatska imala 67 obveznika izvještavanja, u razdoblju 2019.-2020. imamo ih 76.
Zadnjim istraživanjem obuhvaćeno je 96 poslovnih subjekata.
Institut za društveno odgovorno poslovanje (IDOP) ovime je ponovno na važnom zadatku okupio zainteresirane partnere i to: Ministarstvo financija, Hrvatsku udrugu poslodavaca, Ekonomski fakultet i PWC.
Na predstavljanju sudjelovali su mnogi uvaženi gosti.
Izjave čelnih osoba
Uvodnim obraćanjem konferenciju otvorio je Damir Zorić, glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca.„Za dugoročna ulaganja više nije dovoljna samo profitabilnost poslovanja već investitori traže i informacije o pozitivnom utjecaju poslovanja poduzetnika na okoliš i društvo, dok su s druge strane i kupci i potrošači sve osvješteniji u odabiru proizvoda koji ne štete ljudima i planetu. Nefinancijsko izvješće sadrži osnovne informacije o poslovnim rezultatima i razvoju poduzeća i učinka njegovih aktivnosti na okolišna, društvena i upravljačka pitanja, pitanja povezana s ljudskim pravima te s borbom protiv korupcije i podmićivanja. Postaje sve važnije izvještavati o ovim podacima i rezultatima i činiti to na ispravan i transparentan način. Dodatno, ova obveza obuhvaća sve veći broj poduzeća, zbog čega smo se i kao HUP i kao nositelj UN-ove inicijative za korporativnu održivost, UN Global Compact, 2019. godine uključili u ovaj projekt želeći povećati konkurentnost naših članova na lokalnom, regionalnim i globalnom tržištu.“
Prijedlogom Direktive o korporativnom izvješćivanju uvodi se obvezna eksterna provjera nefinancijskih izvješća, a osvrt na to dao je Country Managing Partner RH PWC John Gašparac istaknuo je „važnost i uloga revizora procesu verifikacije nefinancijskog izvješćivanja jer prema trenutno važećem Zakonu o reviziji nije dužan posebno verificirati nefinacijsko izvješće već samo u kontekstu zakonske revizije provjeriti postojanost podataka koji se objavljuju u nefinacijskom izvješću u skladu s objavama finacijskog izvješća. Rezultat ove studije govori da 86% obveznika nefinacijskog izvješćavanja ne radi dobrovoljnu provjeru što znači da se manje možete osloniti na podatke prikazane u nefinacijskom izvješću jer poduzetnik sam odlučuje što prikazati bez provjere neovisne osobe. Nova direktova to želi promjeniti, te će se uvesti obveza davanja ograničenog uvjerenja na nefinancijske izvještaje za izdavatelje čime se povećava razinu uvjerenje koje će imati korisnici nefinacijskog izvještaja.“
„Od prve izmjene zakona o računovodstva zbog implementacije Direkive o nefinancijsom izvješćivanju koja je otvorila prostor za ovu važnu temu, sada sa dovoljnim iskustvom vidimo i lakše savladavamo nove momente koji dolaze sa novim izmjenama i dopunama zakona Obveznici ovu studiju mogu smatrati i vodičem za usklađivanje sa zahtjevnim zakonodavnim okvirom. Održivo poslovanje je bitan preduvijet kod donošenja odluka o financiranju, pri čemu se Europska unija ističe kao lider sa donošenjem nove Direktiva.“, naglasio je ministar financija Zdravka Marića.
Ivana Ravlić Ivanović iz Ministarstvo financija nastavno na ministrovo izlaganje, prezentirala je buduće obveze u području nefinancijskog izvještavanja. „Ono što je novo, povećan je krug obveznika izvješćivanja. Izvješće će izrađivati svi veliki poduzetnici, te mali i srednji poduzetnici čiji vrijednosni papiri su uvršteni na uređeno tržište, dok su mikro poduzetnici isključeni od obveze. Iznimka su društva kćeri, koja I dalje neće imati obvezu izrađivati I objavljivati svoje izvješće o održivosti ako se priprema konsolidirano izvješće na razini grupe. Vrlo važna tema je i izrada europskih standarda za kosporativno izvješćivanja. Prve standard možemo očekivati do kraja ove godine, a za male i srednje poduzetnike do kraja listopada iduće godine.“
Nikolina Markota Vukić IDOP
Koordinatorica ovog projekta Nikolina Markota Vukić iz Instituta za društveno odgovorno poslovanje (IDOP) dala je „pregled rezultata studije koji se zasniva na analizi sadržaja nefinancijskih izvješća prema usporedbi zakonodavnog okvira. Održivo poslovanje će, htjeli mi to ili ne, biti bitan preduvijet kod donošenja odluka o financiranju projekata.“
Predsjednik EFRAG-a Patrick de Cambourg govorio o Razvoju europskih standarda izvješćivanja o održivosti (ESRS), „ Nakon zahtjeva Europske komisije za izradu nacrta europskih standarda za izvješćivanje o održivosti, Europska savjetodavna skupina za financijsko izvješćivanje (EFRAG) na samom je kraju ispunjavanja ambicioznog vremenskog okvira izrade Europskih standarda izvješćivanja o održivosti (ESRS), te je nacrte ESRSa moguće pronaći na EFRAGovoj web stranici.”
U panel diskusiji koju je moderirala Antonija Zorić (ATD Solucije), sudjelovali su Tomislav Ridzak (HANFA), Sandra Švaljek (HNB), Tamara Perko (HBOR) i Fiona Stewart (Svjetska banka)
“Banke imaju svoju ulogu u klimatskoj tranziciji, o njihovoj uspješnosti u toj ulozi ovise i njihovi dugoročni poslovni rezultati. Očekujemo da počnu upravljati klimatskim rizicima jednako kao što upravljaju svim drugim značajnim rizicima s kojima se susreću. Također, i investitori, i potrošači i potencijalni zaposlenici od banaka očekuju da podrže ozelenjavanje i dekarbonizaciju.” Istaknula je zamjenica guvernera HNB-a, Sandra Švaljek.
U panel diskusiji koju je moderirala Antonija Zorić (ATD Solucije), sudjelovali su Tomislav Ridzak (HANFA), Sandra Švaljek (HNB), Tamara Perko (HBOR) i Fiona Stewart (Svjetska banka)
„Ulaganje u projekte koji su održivi više nije samo dio imidža ili društvene odgovornosti nekog poduzeća, već postaje preduvjet za uspješno poslovanje, kako zbog troškova koje će poduzeće imati ne prilagodi li svoje poslovanje tako i zbog nemogućnosti pristupa povoljnim EU financijskim sredstvima. Primjerice, jedan od osnovnih zahtjeva EU-a bio je potreba usklađivanja svih investicija financiranih iz NPOO-a s načelom nečinjenja bitne štete okolišu, tzv. DNSH načelom („Do no significant harm“). Stoga je važno skrenuti pažnju i privatnom i javnom sektoru na potrebu pripreme projekata u skladu s ovim načelom i EU taksonomijom. HBOR već ima značajno iskustvo u financiranju održivih projekata koji ne štete klimi, društvu i okolišu, a svoju jedinstvenu ulogu želimo iskoristiti i za poticanje drugih na prilagođavanje sve većim okolišnim i klimatskim zahtjevima.“ istaknula je predsjednica Uprave Hrvatske banke za obnovu i razvitak Tamara Perko.
Tomislav Ridzak, član Upravnog vijeća Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga „Nefinancijsko izvještavanje za europska velika i mala poduzeća intenzivno će se razvijati u naredne 4 godine jer to jedan od bitnih uvjeta da Europa do 2050. postane prvi klimatski neutralan kontinent. Plan je do 2026. godine u potpunosti uspostaviti sustav izvještavanja koji bi metodom javne objave provjerenih informacija u cijeloj EU utjecao na tokove kapitala prema poduzećima koja drže do ekološke i socijalne održivosti. Regulativa je zamišljena kako bi potaknula promjenu poslovnih procesa, i osigura dugoročne prednosti za one koje prihvate tu obvezu. Bit će dostupniji novim investitorima, dobit će povoljnije plasmane kod kreditnih institucija, lakše će pronalaziti domaće strane partnere i potrošače, a još k tome i dugoročno održivije poslovati jer će bolje upravljati rizicima u svom poslovanju.
Kada cijela regulativa zaživi, Hanfa će u tome očekivano imati nadzornu ulogu i prema izdavateljima i prema financijskom nebakarskom tržištu. No, u ovome trenutku smatramo da je naša najbitnija uloga pružiti aktualne informacije, upute, poticaj i podršku tržištu. Naše su Smjernice izdane prije godinu dana i imale za cilj da naše izdavatelje na burzi pripremimo na europsku regulativu koja dolazi jer je važno da se sve promjene odvijaju postepeno i na kvalitetan način kako nam hrvatska poduzeća u tom dijelu ne bi zaostajala za drugim EU tržištima.”
Nacionalna studija o stanju nefinancijskog izvješćivanja u Hrvatskoj za 2019. i 2020. godinu – U PRILOGU
Međunarodni dan obitelji obilježava se svake godine 15. svibnja sukladno rezoluciji UN-a iz 1993. godine. Obilježavanje pruža priliku za promicanje svijesti o pitanjima vezanim...
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.