U suradnji s Hrvatskim šumama, Dukat planira ove godine posaditi 10.000 sadnica stabala, što je jedna od najvećih korporativnih akcija pošumljavanja u Hrvatskoj. Prvi terenski izlazak Dukatovih zaposlenika u akciji pošumljavanja za 2022. izveden je već početkom proljeća: 50-ak Dukatovih zaposlenika posadilo je 1.000 sadnica hrasta lužnjaka u mladoj šumi u Turopoljskom Lugu nedaleko Velike Gorice, na površini od 4.000 m2.
„U našem svakodnevnom radu kontaktiramo i surađujemo s lokalnim zajednicama, udrugama, poduzećima i školama s ciljem promicanja i podizanja svijesti kod svih građana o važnosti i značenju šuma. Šume znače život i zato Hrvatske šume uvijek podupiru i podržavaju svaku inicijativu u tom smjeru. Zahvaljujemo Dukatu na projektu koji je tematski vezan za šume. Zasigurno smo ovom prilikom zajedno doprinijeli očuvanju naših šuma te barem malo smanjili negativan utjecaj klimatskih promjena“, izjavio je u povodu Dukatova korporativnog projekta pošumljavanja Krunoslav Jakupčić, predsjednik Uprave Hrvatskih šuma.
Uz hrast lužnjak u šumi kod Turpolja, uskoro će biti će posađeno narednih 9.000 sadnica i to u Gorskom kotaru, u šumi stradaloj najezdom potkornjaka kod Vrbovskog, na površini od 45.000 m2.
Dukat i Hrvatske šume zajedno za šume
Hrvatske šume su, osim na ovom, partner Dukatu i na obrazovnom ekoprojektu „Dukatići čuvaju šume i prirodu“.
„Kao vodeća i najdugovječnija mljekara u zemlji posvećena odgovornom poslovanju, svjesni smo svoje odgovornosti prema okolišu i poduzimamo konkretne korake u njegovoj zaštiti. Ponosan sam što su naši zaposlenici prepoznali ovu inicijativu i uključivanjem u pošumljavanje potvrdili da svatko od nas može dati svoj doprinos u borbi s klimatskim promjenama. Zeleni tepih pokriva gotovo 50 posto površine naše zemlje i ovom akcijom, jednom od najvećih pojedinačnih korporativnih akcija pošumljavanja u Hrvatskoj, želimo direktno doprinijeti njegovom očuvanju“, izjavio je u povodu početka pošumljavanja Duško Glišić, direktor Dukata.
Projekt pošumljavanja nije prva inicijativa koju Dukat provodi s ciljem zaštite okoliša i u kojoj sudjeluju zaposlenici.
Već devet godina u sklopu Zelene čistke Dukatovi volonteri čiste ilegalna odlagališta otpada u Zagrebu, Bjelovaru i Karlovcu.
Od nedavno Dukat provodi i projekt kružnog gospodarstva kojim se otpadna višeslojna kartonska ambalaža nastala tijekom proizvodnje upotrebljava za proizvodnju toaletnih ručnika, papira i njihovih držača koje koriste zaposlenici u prostorima tvrtke.
Ova je velika inicijativa pokrenuta s ciljem obnavljanja hrvatskog šumskoga fonda i dio je desete obljetnice projekta „VOLIM MLIJEKO!“. Tako iz više od 7.300 pristiglih likovnih radova inspiriranih zelenim plućima Zemlje niče prava šuma te Dukat na simboličan i društveno-odgovoran način obilježava jubilarno izdanje projekta.
Uspješnost Ivana Supeka (1915. –2007.) na mnogim, prividno različitim poljima, učinila ga je jedinstvenom pojavom, ne samo u okvirima Hrvatske, već i u svijetu. Vrhunski fizičar, otac suvremene hrvatske znanosti, osnivač Instituta Ruđer Bošković, intelektualac širokog interesa, aktivist – pobornik mira i humanizma… A koji je u mladosti želio postati filozof i književnik. Danas se X. zagrebačka gimnazija zove njegovim imenom.
Mnogi ga pamte po njegovom zalaganju na mirotvornom planu. Neki će ga pamtiti po njegovom političkom djelovanju, nikad u okvirima bilo koje stranke. Jednako i za vrijeme Hrvatskog proljeća, ali i u vrijeme 90-tih, kada se žestoko suprotstavio i Titovu i Tuđmanovom režimu. Istovremeno, bio je i književnik koji je za sobom ostavio brojne romane, drame i pjesme.
Tijekom svog života ovaj je veliki čovjek surađivao s najvećim znanstvenicima 20. stoljeća, kao što su Werner Heisenberg, Albert Einstein, Niels Bohr… Uvijek se bez milosti, vođen načelima humanizma, borio protiv znanstveničke neodgovornosti, strančarenja, dodvornosti diktatorskim režimima, koji su čovječanstvo doveli do ruba ponora nuklearnog rata, ali i do mnogih drugih pojava s tragičnim posljedicama.
Foto: knjiznica.phy.pmf.unizg.hr
U klimi gramzivosti neoliberalnog kapitalizma, koja je dovela do globalne recesije, preraspodjele snaga, obnove mračne sjene nuklearne opasnosti koja se vrlo lako može prometnuti u ponovnu utrku u naoružanju, djelo Ivana Supeka jednako je aktualno kao i kad je u svojoj glavnini stvarano.
***
SJEĆANJE SVJEDOKA
Sjećam se Ivana Supeka. Tog izrazito visokog čovjeka uspravnog hoda, često udubljenog u misli ili u raspravu, često sam susretao na Zrinjevcu. Više od ikoga, bio mi je nadahnuće, ne samo za vrijeme studija, nego i dalje. Jednom sam mu, ne mogavši izdržati, prišao i pružio ruku, rekavši da mu zahvaljujem na svemu što je učinio za čovječanstvo. Nakon tog kratkog razgovora rekao mi je da je sad na nama mladima vrlo teško breme i da upravo mi trebamo odvesti ovaj svijet na put odgovornosti. Zadnji njegov istup protiv rata, kojemu sam prisustvovao, bio je onaj za vrijeme protesta protiv invazije SAD-a na Irak 2003. godine. Iako kratak, u tom je govoru iznio nekoliko misli o civilizacijskom ambisu u koji nas sve gura divlji kapitalizam što se izmakao kontroli i koji, u svom nastojanju za širenjem tržišta, stalno kreira nove ratove. Mi smo ga, kao studenti, jednom pozvali da nam održi predavanje. Vrlo rado se odazvao, ali nije želio držati predavanje, nego razgovarati s nama.
No, sam Ivan Supek je, kao što se vidi i iz ovog intervjua, otišao duboko razočaran, kako u hrvatsko društvo, tako i u cijeli svijet. U Hrvatskoj, pa i na samom Institutu Ruđer Bošković, svjedočimo samo daljnjem nazatku. Vrijeme je, zato, za obnovu humanističkih ideja. Treba to usaditi što većem broju ljudi, a naročito znanstvenicima i nastavnicima.
Zato konačno, dvije godine nakon njegove smrti, iznosim ovaj intervju, koji je održan u travnju 2006. na inicijativu članova portala Connect, za što je posebno zaslužan dr. sc. Bojan Pečnik koji je prikupio naša pitanja i snimio razgovor s akademikom Supekom. Smatrajući da će tako biti dostupan široj javnosti, prebacio sam taj razgovor u tekstualni oblik. U sirovom obliku, tekst je bio prepun digresija, koje bi odvodile misli sugovornika često i predaleko od postavljenog pitanja. Radi stvaranja što smislenije cjeline, prerasporedio sam pitanja i odgovore, dodao nekoliko dodatnih pitanja, ali sam i dopunio neke Supekove odgovore uzimajući rečenice iz nekih drugih njegovih tekstova.
Često ste isticali da Vaš prvenstveni interes nije bila fizika, već filozofija i književnost. Kako to da ste, kao čovjek takvih interesa, “zalutali” u fiziku?
Da, mene je uvijek više interesirala književnost i filozofija. Zapravo sam prvi doktorat upisao iz filozofije. No, tada se pojavio Werner Heisenberg s idejom jedinstva čovjeka i svijeta i da se to tako treba gledati. To je ta čuvena kopenhagenska interpretacija kvantne teorije. Baš zbog toga što sam želio prodrijeti u tu dubinu, u jedinstvo čovjeka i Prirode, zato što sam želio razvijati filozofiju na tim temeljima, napravio sam ekskurziju u fiziku. Onda se dogodilo to da su me svi profesori precijenili, smatrali me vrlo talentiranim itd. Tako sam doktorirao teorijsku fiziku, iako sam želio doktorirati filozofiju.
Kakav je bio Vaš doprinos fizici?
Nakon velike mature studirao sam u Zürichu, Parizu i Leipzigu, tek kratko i povremeno se vraćajući u Zagreb. S Wernerom Heisenbergom sam u početku najviše radio na problemu vakuuma. Doduše, doktorirao sam na supravodljivosti, jer mi je Heisenberg dao temu iz tog područja kad sam došao tamo. On je i sam radio na problemu supravodljivosti i mislio je da ima rješenje za to. Mislio je da ću ja, s obzirom na to da sam bio dobar matematičar, to dotjerati do kraja. Heisenberg je objasnio opće rezonantne sile, na sličan način kako je Ernest Rutherford objasnio magnetizam. Slična je nuklearna sila između protona i neutrona. On je imao tu ideju. Mislio je da će ta Coulombova sila dovesti do toga da se elektronski plin pretvori u kompleks, u kolektiv. No, čim se stvori kolektiv, on ima puno veći pobuđeni energetski rascjep i ne mogu ga tako lako uznemiriti titraji rešetke, jer otpor nastaje titranjem rešetke. Međutim, ja sam pokušavao tu njegovu ideju razraditi u nekoliko mjeseci. Onda je jednog dana u Leipzig došao eksperimentalni fizičar, profesor Joss, s problemom oštrih linija u fluorescencijskim spektrima supravodiča, koji nije mogao riješiti. Ako je to kruto tijelo, onda ono ima vrpce, dakle trebale bi se vidjeti mrlje. On je to ispričao Friedrichu Hundu, a Hund je došao do mene i pitao me bih li to znao objasniti. Rekao sam da ću pokušati. I doista, nakon dva-tri tjedna sam to riješio, pokazavši da je fononska interakcija tisuću puta jača od fotonske, tako da svi elektroni padnu na najniži nivo. Zbog toga nastaju oštre linije. S tim objašnjenjem sam došao kod Heisenberga i Hund je rekao da je to sjajno. Htjeli smo to objaviti, ali postojala je jedna poteškoća. Pozivao sam se na jedan rad Felixa Blocha, ali tad se nisu smjeli citirati radovi Židova bez dozvole njemačkog ministarstva unutrašnjih poslova. Ja nisam htio tražiti tu besmislenu dozvolu, tako da je taj rad izvisio. On je objavljen tek poslije rata. Međutim, Heisenberg je i dalje mislio da to rješenje ne vrijedi. On je i nakon rata vjerovao u svoju hipotezu o kolektivima elektrona. Ipak, pokazalo se da moja ideja stvarno vodi rješenju problema supravodljivosti. Naime, s istom tom hipotezom su John Bardeen i njegovi suradnici Leon Cooper i John Robert Schrieffer stvarno riješili supravodljivost 1957. godine, za što su dobili i Nobelovu nagradu. Da je Heisenberg u ono doba prihvatio moju ideju, vjerojatno bismo uskoro mi bili došli do rješenja supravodljivosti. Sigurno je da kroz te Heisenbergove diferencijalne i integralne jednadžbe važe principi invarijantnosti. Iz principa invarijantnosti čestica, iz simetrija i drugoga se može izvući mnogo toga pa i supravodljivost. Mislim da je i jedan i drugi pristup dobar, nikad nisam mislio da je moj način jedini ispravan.
Kako je nastao Institut Ruđer Bošković?
Nakon rata se više nisam želio baviti fizikom. Imao sam neku odvratnost prema čitavom stanju nakon bacanja atomskih bombi na Hiroshimu i Nagasaki. Ne znam, bio sam toliko uključen u te mirotvorne pokrete, a užasno me ljutilo ponašanje nekih fizičara. Čak mi je bilo i žao zbog toga. Međutim, u ono vrijeme nakon rata vladala je velika hajka na teorijske fizičare, na kvantnu teoriju i Einsteinovu teoriju relativnosti, tako da sam ipak smatrao da trebam nekako obraniti tu teoriju. Mislio sam kako, iako mi se ta praksa zloupotrebe fizike u militantne svrhe ne sviđa, teorija ipak s time nema nikakve veze. Mislio sam, ako od mene zatraže da dođem predavati, vrlo rado ću to prihvatiti. Treba odgajiti teorijske fizičare koji će biti vođeni humanizmom.
Prvo sam radio kao profesor na Medicinskom fakultetu i tamo sam zapravo želio osnovati molekularnu biologiju. No na području teorijske fizike vladala je potpuna pustoš. Akademija je tada bila prazna. U Hrvatskoj je postojao jedan profesor teorijske fizike, koji je za vrijeme rata otišao u penziju, ali i inače nikad ništa nije napravio i njegova je disertacija ispod nivoa magisterija. To je bilo vrlo žalosno i smatrao sam svojom odgovornošću podignuti teorijsku fiziku. Mogu reći da sam je zbilja podignuo. Oko mene se okupilo desetak mladića, od kojih je najpoznatiji vrlo talentirani Vladimir Jurko Glaser pa Gaja Alaga, Boro Jakšić, Ivan Babić-Gjalski (sin Ksavera Šandora), Krunoslav Ljolje, Grossmann, Janković… To su sve ljudi koji su i u inozemstvu vrlo poznati i koji su bili vrlo dobri. Godine 1948. nastao je jaz između Tita i Staljinovog bloka i otvorila se mogućnost da pokrenem institut za teorijsku fiziku. S obzirom na to da sam imao punu podršku Tita i Kidriča, koji je također želio institut, nitko se zapravo nije miješao. Imao sam potpunu ovlast da radim što hoću.
Vi ste bili politički aktivni, iako nikad u okvirima bilo koje stranke. Kako biste to objasnili?
Da, poduzimao sam i neke političke akcije. Nikad nisam bio ni u jednoj političkoj partiji niti sam osnovao partiju; za mene je politika mnogo šira, za mene je politika borba za opće dobro, kao što je to još Aristotel definirao. Prema tome, svi se mi moramo baviti politikom i okupljati. Naravno, stranke ne smiju biti interesne grupacije, nego se moraju okupljati oko ideja, pa onda članstvo bira koje će ideje pobijediti. To je moguće samo ako se ne stvori politička profesija. Političari ne bi smjeli biti plaćeni, već treba shvatiti da je dužnost svakoga od nas da se bavi politikom, da pokaže svoju dušu. Ako je netko plaćen za bavljenje politikom, i to plaćen puno više od ostalih, stvara se politička profesija koja misli samo na svoj interes. To se zaista dogodilo, ne samo Hrvatskoj, nego i čitavom svijetu. Svuda je politička profesija nemoralna, puna korupcije. Prema tome, ja sam bio za to da ljudi stvaraju partije, da formiraju udruge itd. Međutim, sve se to treba temeljiti na principu dobrovoljnosti. Tako je to, recimo, govorio sveti Pavao. On je rekao apostolima i svećenicima da ne primaju novac. Rekao im je da moraju imati svoje zanimanje. I on je imao svoj obrt, za koji je dobivao novac. Čim se iz toga stvorila interesna sfera s puno novca, kao što je Crkva, nestao je nauk kršćanstva. To bi, znate, trebala biti jedna od glavnih pouka.
Možete li dati komentar kako smo došli do vrlo loše obrazovne slike? Je li prije bilo bolje?
Mislim da nije bilo puno bolje, samo se nešto više čitalo. Mislim da je s ovom globalizacijom provalila šund literatura i kvaziumjetnost koja zapravo zaglupljuje narod kako ne bi razmišljao o bitnim problemima svijeta. To nije, kako bi brzopleto netko mogao zaključiti, cilj neke skupine ljudi, nego to samo nastaje kao proizvod potrošačkog društva. Dovoljno je pogledati listu najčitanijih (tj. najprodavanijih) knjiga. Prema tome, globalizacija je sa svojim težištem na profitu upropastila kulturu i upropastit će je još i više.
Da li bi uvođenje etike i sličnog kao predmeta u sve sveučilišne studije stvorilo potpunijeg znanstvenika? Možemo li predvidjeti posljedice strogo disciplinarnog usavršavanja koje se nameće svakom znanstveniku?
Ja u disciplinu etike baš puno i ne vjerujem, jer se to lako može pretvoriti u nekakav vjeronauk, od kojega također nije bilo puno koristi. Mislim da bi svi ljudi, svi profesori morali biti zadojeni idejom humanizma. Zapravo, svi profesori i odgajatelji moraju djelovati u duhu humanizma. Ne biste smjeli predavati povijest, ako joj ne pristupate humanistički. Pa čak bi se i matematika trebala gledati s humanističkog stajališta. Etika, kao poseban predmet, nije potrebna.
Znanje čovječanstva je ogromno, godišnje se ispišu milijuni stranica originalnih priloga, na svim poljima ljudske djelatnosti. Brzina stvaranja novih spoznaja je takva da se ukupno znanje čovječanstva danas udvostručuje svakih pet godina. Međutim, čini mi se da nije daleko dan kad ćemo dostići maksimalnu brzinu, kad će brzina akumulacije znanja početi opadati. Koje je Vaše mišljenje o tome?
To je sasvim krivo. Radi se o brkanju znanja sa samom znanošću. Znanost je najveći napredak ostvarila negdje između 1925. i 1933., dakle u tih osam godina je učinjeno više nego u čitavom kasnijem razdoblju. Neka vrsta znanja jest ako možete pripremiti kozmetičke preparate bolje od nekog drugog, ali ja to ne bih računao pod pravo znanje.
Što se radova tiče, danas ih se proizvodi previše. Zavladala je pogreška koju označavamo sintagmom publish or perish. Međutim, Nature je nedavno objavio jedan rad koji je u potpunosti napravilo računalo. Bila je to senzacija, a radilo se o radu iz kemije. Publicira se tisuće znanstvenih radova, jer oni su nažalost uglavnom rutinski. Kemijskih spojeva ima nekoliko milijuna i stalno se objavljuju nekakve preinake, ali to nije ono pravo znanje. Ako i računalo može napraviti jedan dobar rad, onda to zapravo pokazuje što se danas sve objavljuje. Treba objavljivati ono što su doista otkrića, ono što zbilja donosi nešto novo, a ne rutinske radove.
U Vašem poznatom tekstu Čarobnjakov šegrt napisali ste: “A on je (Leo Szilard, nesretni inicijator atomske bombe) doista u moralnom mamurluku digao ruke od ubojite fizike i prebacio se na molekularnu biologiju, odakle će se roditi jednako pogubno strašilo.” Da li bi do tog mamurluka došlo i da je on imao u vidu buduće primjene svojih otkrića? Je li potrebno da znanstvenik razmišlja i o mogućnostima buduće (zlo)upotrebe svojih istraživanja? Ili znanstvenik smije pretpostavljati da je znanost vrijednosno neutralna te prepustiti rezultate svog istraživanja političarima i biznismenima da ih koriste kako im drago?
To je bila Tellerova teza s kojim sam polemizirao, kad smo se potpuno razišli. Edward Teller je tvrdio da je znanstvenikova stvar istraživati sve što može, bez obzira na konzekvence. Briga je političara hoće li se to primijeniti. Ja sam odgovorio da je velika odgovornost znanstvenika i za primjenu znanosti, jer daje ljudima u ruke nešto što oni neće odgovorno primijeniti. Prema tome, svi su ljudi odgovorni za svoja djela, pa tako i znanstvenik mora biti odgovoran. Moj prijatelj Leo Szilard bio je prvi koji je došao na ideju atomske bombe i u početku je bio strastveni pobornik njene izgradnje. Međutim, on je bio i Einsteinov prijatelj i čak su zajedno patentirali neke stvari u Berlinu. Kad je Hitler bio u naponu snage i pobjede, Szilard i Einstein su napisali pismo Rooseveltu u kojem upozoravaju na mogućnost stvaranja atomske bombe. Roosevelt to nije ozbiljno shvatio. Tad je Szilard otišao do Enrica Fermija u Chicago i tamo su napravili nuklearni reaktor. Nakon pobjede kod Staljingrada i poraza Erwina Rommela u Africi bilo je sigurno da će Njemačka izgubiti rat.
Szilard tada postaje najogorčeniji protivnik atomske bombe i posvuda agitira protiv nje. I u samom Los Alamosu su se ljudi podijelili. Jedan dio bio je za obustavu rada pa je Julius Robert Oppenheimer sazvao sastanak s Johnom Simpsonom, voditeljem jedne od znanstvenih grupa u sklopu projekta Manhattan. On također s kršćanskog stajališta nije znao što bi. Onda je general Leslie R. Groves, vojni šef projekta, postavio pitanje opravdanosti milijardi dolara uloženih u taj projekt. To se moralo iskoristiti u gradnju atomske bombe. I to je bio glavni argument koji ih je sve pokolebao. Jer, kako se opravdati pred Senatom, kojemu bi izgledalo da su te pare uludo potrošene?
Vidite, novac je grozna stvar. A pogotovo su strašna stvar ti političari.
Prva ideja je bila da se atomska bomba baci na Kyoto pa je Oppenheimer rekao: “Nemojte uništiti Kyoto, to je ipak riznica umjetnosti.” Onda su se odlučili za industrijski centar. Kao što svi dobro znamo, atomske bombe su bačene, pobijene su stotine tisuća uglavnom nevinih ljudi, a mnogima od nas srušio se svijet.
Leo Szilard je nakon rata otišao u molekularnu biologiju, jer to nije opasno područje. Zato sam i ja osnovao molekularnu biologiju na Institutu Ruđer Bošković, s opravdanjem da će za vrijeme atomskog rata biti teških zračenja i da se za to trebamo pripremiti. Kao što znate, već jedan foton može izazvati mutacije pa je, prema tome, to trebalo proučiti. Szilard bi sigurno danas opet bio protiv zle primjene otkrića molekularne biologije.
Vidite li danas slične društvene nakane na globalnoj karti koje mogu biti inicijatori eksplozije nekih znanstvenih disciplina i mogu li neke nove “utakmice” ostaviti tako strašne posljedice na onoj nehumanoj strani?
Reći ću nešto što će možda mnoge sablazniti. Znanstveno-tehnička revolucija ima svoje dobre strane. Ona je proširila naše horizonte, ona je dovela do mnogih korisnih primjena. Međutim, donijela nam je i mnogo štete. Ne samo to. Ona stvara tako veliku produkciju, ona ima takve potencijale, da to kapitalizam ne može podnijeti. Kapitalističko tržište je premalo da apsorbira tu silnu sposobnost naše industrije. Asimptotski gledano, kraj toga je da će nekoliko industrijskih divova namiriti čitavo tržište, jer zapravo njime vladaju. Svi drugi će biti bez posla, zarade i bez ičega. To je zapravo totalni debakl. Prema tome, ta sprega znanstveno-tehničke revolucije i kapitalizma sigurno vodi u bankrot i propast.
Bitno je da to mladi shvate.
Bit kapitalizma je stvaranje profita. Prema tome, domaće tržište to ne može namiriti i onda se tvrtke bore za izvoz. Nastaje strašna borba za izvoz. Međutim, to ne ide samo mirnim putem, nego se treba ići i u rat. Najgore je u tome što zbog povećanja konkurentnosti poduzeća na tržištu moraju drastično smanjivati socijalna prava. Ipak je sociodemokracija u Europi uspjela stvoriti radnička prava, mirovine, zdravstveno osiguranje itd. Sad se to ponovno smanjuje kako bismo postali konkurentniji za izvoz. Ludost je politike da glavna stvar postaje izvoz. Proizvodnja mora biti okrenuta domaćim ljudima, nama koji živimo ovdje.
Kapitalizam je u eri znanstveno-tehničke revolucije postao kočnica, zapravo nevolja svijeta. To političari još ne shvaćaju. Oni i dalje misle da je taj neoliberalni kapitalizam ideal svijeta. Taj neoliberalizam, kojega je John Williamson inicirao, bio je jedna od ideja prosvjetiteljstva koja je bila vezana uz sva socijalna prava. Danas, međutim, to više nije tako. Oni to zovu neoliberalizam, ali to je zapravo kapitalistički fundamentalizam, koji kao dogmu ima slobodno tržište, a slobodnim tržištem vladaju tehnološki jaki industrijski divovi koji upropaštavaju sve one koji su slabi, dakle, poduzeća, ekonomije itd. To je propast. Dok svijet ne shvati da je ta kapitalistička globalizacija najveći neprijatelj čovječanstva, nećemo izaći iz te situacije. Naravno, to se ne može postići terorističkim i anarhističkim akcijama, nego se protiv toga moramo boriti jasnim shvaćanjem problematike. Ja ne vjerujem u nasilne metode. Sve te nasilne metode donijele su više zla nego dobra.
Prijevara je kapitalizma da je slobodno tržište slobodno. Ono je zapravo sve samo ne slobodno. To je tržište u kojemu tehnički razvijeniji uništavaju one koji su slabiji i to je ta današnja globalizacija. Kad se neki naši ljudi oduševljavaju globalizacijskim procesima, to samo odražava niski nivo naše politike.
Što je od Vašeg iznimnog zalaganja za principe humanizma i socijalne pravde ostalo danas u hrvatskom društvu, a što pak u svjetskoj zajednici?
Od svega toga je ostalo vrlo malo. Zapravo, svi smo bili vrlo razočarani Hiroshimom. Međutim, istovremeno se rodio neki novi optimizam. Naime, nakon Drugog svjetskog rata čitav je svijet bio prestrašen atomskim bombama i tad smo uspjeli uvjeriti svijet da je apsolutno nužno opće i potpuno razoružanje. Pritisak tih mirotvornih pokreta bio je toliko velik da su čak i Ujedinjeni narodi donijeli zaključak da je to i njihov najvažniji i hitni cilj. Ipak, kao što znate, od toga se nije obistinilo ništa, nego je nastupila još veća utrka u naoružanju.
Ja sam tada dosta pisao. Albert Einstein i Bertrand Russell su svojim memorandumom osnovali Pagvaško društvo. U početku je to društvo kontaktiralo velike znanstvenike SSSR-a, Velike Britanije i SAD-a. Mi smo osnovali stalni komitet, koji su činila tri Amerikanca, tri Engleza i tri Rusa. Ja sam bio deseti član, kao predstavnik zemlje izvan tih blokova. Naš cilj je bio opće i potpuno razoružanje. Kad je ta Deklaracija Ujedinjenih naroda bila prihvaćena, osnovan je komitet osamnaestorice kojemu je bio cilj ostvarenje našega cilja.
Tada se sastalo nas pedesetak u Cambridgeu 1962. i tu je bio najaktivniji Philip Noel-Baker, koji je ujedno bio i predsjednik UN-ovog komiteta za razoružanje te nosilac Nobelove nagrade za mir. On je postao i nakon toga ostao moj najbolji prijatelj. No bilo je tu i mnogo uglednih predstavnika SSSR-a, SAD-a, Velike Britanije… Mi smo tada jednodušno zaključili da je opće i potpuno razoružanje u interesu čitavog čovječanstva, da je to provedivo u roku od četiri godine i da je to svima u interesu. Taj naš dokument je razrađen vrlo savjesno, a ja sam mnogo pomogao Noel-Bakeru. Čitav taj plan razoružanja i akcija bio je baza za sastanak UN-ovog komiteta osamnaestorice, koji je održan u Ženevi. Međutim, kao što se zna, oni se nisu maknuli s mjesta, tako da su sva ta naša nastojanja bila uzaludna.
Bio sam predsjednik Pagvaške konferencije za Jugoslaviju i mi smo se zalagali za te iste ideale. Što je još važnije,izdavali smo časopis Encyclopedia Moderna, koji je bio prvi multidisciplinarni i pluralistički časopis u Europi. Taj se časopis zalagao za sistem pluralizma kakav smo željeli da zavlada u svijetu, tako da smo izvršili neki utjecaj. Koliko je od tog utjecaja ostalo, ne znam.
Što biste od tih nastojanja nama mladima ostavili kao ono za što bi se u svijetu u kakvom živimo trebalo pa i moralo boriti i zalagati?
Mislim da je važno da znanstvenici zadrže kozmopolitski duh. Svjetsko društvo je zbilja ugroženo. Ugroženo je atomskim bombama, ekološkim problemima pa i ovom globalizacijom, što zbilja vodi u propast. Prema tome, rekao bih da je prva stvar da se znanstvenici osjete odgovornima za čitav svijet, da budu humanisti i da budu odani načelima mira i prosperiteta svijeta. Mislim da je takva atmosfera vladala na Ruđeru Boškoviću. U mojoj grupi, od tih desetak ljudi, nitko nije bio član partije. Oni su bili kozmopoliti, čak pomalo lijevo orijentirani, ali su osjećali tu znanstvenu odgovornost i svi smo bili humanisti. Mislim da je to najvažnije.
Najgore je kad znanstvenik postane specijalist koji misli samo na svoju struku, a još je gore kad se stavi u službu vlade i ideologije. Znanstvenici se trebaju otrgnuti od svake ideologije, pogotovo od nacionalizma ili vjerskog fanatizma.
Svjedočili smo svim tim zloupotrebama znanja, tim negativnim pojavama do kojih dolazi kad znanstvenici djeluju neodgovorno. Upravo je ljudska neodgovornost uzrok svom tom nacionalizmu, utrci u naoružanju, kapitalizmu koji se oteo kontroli. Mi smo sanjali jedan bolji, pravedniji svijet, društvo utemeljeno na načelima humanizma.
Pokušali smo to ostvariti, ali nismo uspjeli. Zato je čitav moj život, više ili manje, jedan promašaj.
Ali vi mladi, ako ste sve te ideje prihvatili, morate ih provesti.
Mi smo izgubili taj veliki rat.
Razgovarao: Bojan Pečnik, 11. travnja 2006. Uredio, komentirao i pripremio za objavljivanje:Nikola Biliškov Preuzeto – izvor NOVA AKROPOLA: OVDJE
Skladišni radnici Amazona u Bessemeru u Alabami glasovali su dva puta protiv formiranja prvog sindikata Amazona u SAD-u – i u 2021. i u travnju 202. Da je je tome pridonijela itekako snažno pridonijelo kontra-djelovanje glavne uprave Amazona, javnosti je već poznato, jer službeni Amazon i Jeff Bezos i ne kriju svoje stavove. I zato – sve što je vrijedilo za 2021-u, vrijedi i danas, s time da su ove godine 2022. zabilježene i nove „pikanterije“, o kojima smo pisali u članku iz prošlog tjedna.
Kako se tekla sveobuhvatna akcija protiv oformljenja sindikata 2021.
S velikom većinom radničkih glasova protiv, Amazon je uspješno porazio prvi pokušaj sindikalizacije u Alabami, 2021. Prebrojavanje glasova završeno je 9. travnja 2021., a konačni rezultat bio je 1.798 glasova protiv i 738 glasova za, s 505 osporenih i 76 poništenih glasačkih listića.
„Lako je predvidjeti da će sindikat reći kako je Amazon pobijedio na ovim izborima jer smo zastrašivali zaposlenike, ali to nije istina. Naši zaposlenici čuli su daleko više anti-Amazon poruka od sindikata, kreatora politike i medija nego što su čuli od nas. Ni Amazon nije pobijedio, već su naši zaposlenici donijeli odluku da glasaju protiv pridruživanja sindikatu“, priopćili su iz Amazona.
Škola anti-sindikalnih mjera
No, Sindikat maloprodaje, veleprodaje i robnih kuća (RWDSU) podnio je službeni prigovor Nacionalnom odboru za radne odnose (NLRB) u kojemu tvrdi da se Amazon ipak nezakonito miješao u glasovanje. „Nećemo dopustiti da Amazonove laži, obmane i ilegalne aktivnosti prođu nekažnjivo, zbog čega službeno podnosimo optužbe protiv svih nečuvenih i očito nezakonitih radnji koje je Amazon poduzeo tijekom glasovanja o sindikatu“, izjavio je predsjednik RWDSU-a Stuart Appelbaum. Tijekom glasanja Amazon je vodio agresivnu anti sindikalnu kampanju i borio se protiv napora radnika da se organiziraju diljem zemlje, u vrijeme dok je 5800 Amazonovih skladištara izjašnjavalo o uspostavljanju sindikata..
Napori Amazona uspostavi sindikata i medijski su bili dobro organizirani a u veljači je Amazon pokrenuo i anti-sindikalne oglase na vlastitoj streaming platformi Twitch. No, vodstvo Twitcha se usprotivio odluci vlasnika te su oglasi s te platforme ukinuti, uz izjavu da ta platforma ne služi za političko oglašavanje i da se takvi oglasi nikada nisu ni trebali naći na Twitch platformi.
Sindikalna grupa More Perfect Union ide tako daleko pa izvještava je da je Amazon zatražio od lokalnih vlasti da promijene vrijeme na semaforima ispred skladišta, kako bi se brže promijenili iz crvenog u zeleno. RWDSU je tvrdio da je to bio trik u pokušaju sprečavanja da sindikalni članovi ne razgovaraju s radnicima Amazona na semaforu.
U Bessemeru, Amazon je također distribuirao anti-sindikalnu odjeću i vodio ciljane reklame potičući radnike da glasaju protiv. Jedan od prigovora RWDSU-a usmjeren je na poštanski sandučić američke poštanske službe koji je instaliran ispred skladišta, kako bi navodno potaknuo radnike da glasuju.
Također, navodi se da je Amazon u nekim slučajevima slao više SMS poruka dnevno radnicima i dijelio bedževe na kojim je pisalo “glasajte protiv” , te su također izjavili kako su naknade i početne plaće koje traže sindikati iste kao i one što je Amazon ponudio.
***
Glasovanje sindikata obilježeno je apelima Amazona da promijeni praksu NLRB-a. U veljači je Insider izvijestio da je NLRB odbio zahtjev Amazona da provede izbore za sindikat uživo, rekavši da tvrtka mora dopustiti glasanje poštom. I nakon zatvaranja glasanja 29. ožujka 2021., NLRB je odbio zahtjev Amazona za pojačanim nadzorom prostorije u kojoj su pohranjeni glasački listići u sjedištu radničkog odbora u Birminghamu u Alabami. Sindikalni napori dobili su višestranačku potporu političara tijekom glasovanja. Senator Bernie Sanders posjetio je Bessemer zajedno s organizatorima sindikata kako bi im dao potporu, a isto je učinio i republikanski političar Marco Rubio koji je dao podršku sindikalnim naporima. Također, predsjednik Joe Biden govorio je o prednostima sindikalizacije, ali nije izričito spomenuo ovaj sindikalni slučaj.
Da ste Guliver s nogama visokim koliko je more duboko, i da onako guliverski krenete, polako, koračati priobalnim dijelom Jadranskog mora, i pritom pretraživati dno, tražeći sve ono oku lijepo, najvjerojatnije tamo ne biste našli i ona raskošna crvena stabalca koralja. Općenito u teritorijalnim vodama Hrvatske, njega je malo, a u vodama do 50 metara dubine, skoro da ga i nema.
Izlovljen je koralj u nas na razne komercijalne načine. Grubo i nepažljivo lomljen (uništavan) povlačenjem ribarskih mreža potegača, onih koje oru i po dnu mora zahvaćaju sve redom. A nema ga i stoga što je naše obalno more, do naokolo rubnih otoka Kornata, Lošinja i susjednih Ilovika i Unija, Visa, Korčule pa do Mljeta, postalo toplo more – aktualnim zatopljenjem atmosfere grije se ljeti prekomjerno za „ukus“ koralja. Tu, u takvim „barama“, crveni jadranski koralj ne može živjeti pa nestaje; njemu je životni ambijent dubine ugodan kad je temperatura vode ne mlaka, već hladna. Nestali su lijepi koraljni grebeni duž Kornatskog otočja, pojedinačno ga ima, a preostale jadranske kolonije žive redovito u većim dubinama.
Jednom me jedna lijepa prilika dovela na par dana u Crveno more, njegov jordanski dio. Uplatili smo lokalnoj agenciji izletnički aranžman naslovljen „Gledanje koraljnih grebena“. Kad smo pristigli na lokaciju oboružani maskama i perajama, a prije skakanja u more, dobili smo i uputu vodiča i mornara: „Naravno da nećete kidati koralje, onako za uspomenu. Ali ne smijete ih ni dodirnuti, čak ni pogladiti, jer će poslije toga oni uginuti. Probudit ćete ih, a oni žive jedino sanjajući.“ I tako smo mi ronili (lebdjeli) povrh i naokolo nekoliko koraljnih obitelji, nevjerojatnih oblika, čudesnih boja. Vidio sam najrazličitije cvijeće po poljima i brdima, grozdove od latica (sve to planinareći); no ovo koraljno cvijeće u Jordanu bilo je ljepše. Postalo mi je jasno – zašto je aranžman dobio naziv „Gledanje…“ a ne „Obilazak koraljnih grebena“. Do užitka se najviše dolazi, dakle, pozornim dugim gledanjem.
Pa se pitam danas: zbilja, koliko ljudi čuva koralje u našem Jadranu, na način kako je to činio simpatični mornar-pripovjedač na brodu u Jordanu, pored grada Akabe.
Eto, to je moja priča.
U nastavku saznat ćete više o koralju, stanju kolonija, njegovu životu i sudbini te naporu ljudi da se sačuva; prenosim sažetak aktualne informacije o koralju, sa stranice zaštita-priroda.hr.
***
Crveni koralj – to neobično, kompleksno i prelijepo biće, dar Zemlje.
Crveni koralj (Corallium rubrum) je živo biće, raste, ali nije biljka kako se na izgled može učiniti. U stvari riječ je o mineralu koji je sastavljen od nekoliko tisuća minijaturnih životinjica. Njegova prekrasna boja i neobičan izgled pretvorile su ga u vrlo poželjan materijal za izradu nakita što je dovelo do sustavnog izlova ovog organizma i uništenja njegovog staništa.
Gdje se u Jadranu nalazi crveni koralj?
Velika eksploatacija crvenog koralja dovela je do toga da je populacija crvenog koralja u malim jadranskim dubinama već izuzetno smanjena, a pitanje je dana kada će se to dogoditi i s većim dubinama, s obzirom na to da tehnike ronjenja i izlova napreduju svakim danom.
Crveni koralj je organizam kojemu za rast i razvoj treba jako čisto more kakav naš Jadran još jest, posebno vanjske strane otoka. Za život koralja najbitnije je da mu je podloga na kojoj raste što čišća i da se nalazi pod utjecajem struje. Zašto je struja potrebna koralju? Zato jer čisti njegov dom od sedimentacije i zato što mu donose hranu u obliku sićušnih planktona.
Crveni koralj naraste do promjera od 50 centimetara. Koralj raste jako sporo i vrlo je osjetljiv na djelovanje čovjeka, što ga, osim izlova, još dodatno ugrožava.
EU pokušava spriječiti pretjerani izlov crvenog koralja i njegov nestanak
Osim u Jadranskom moru crveni se koralj nalazi i u Sredozemnom moru, a zakonom su donesene razne preporuke koje pokušavaju suzbiti prekomjerni ulov ovog fantastičnog morskog bića.
Zabranjuje se vađenje koralja bilo čime osim čekićem;
Izlov je zabranjen na područjima plićim od 50 metara kako bi se izlovljeni koraljni fond mogao oporaviti (osobito jer jako sporo raste);
Ne smiju se vaditi koralji koji su manji od 7 centimetara u promjeru.
Upozoravajuće brojke koje govore o izlovu u Europi. Samo u Sredozemnom moru izlovi se do 20 tona crvenog koralja na godinu.
Izazovi izlova koralja u Hrvatskoj
Što se tiče Hrvatske, sudbina koralja je zapravo loša. Hrvatski zakon je neobičan; po njemu su crveni koralji u nas ugrožena vrsta, ali nisu zaštićena vrsta (jednom su bili i na listi strogo zaštićenih). Postoje trgovačka društva koja od državnih institucija imaju koncesiju na vađenje koralja pa to i dalje čine. No, nove koncesije Ministarstvo zaštite okoliša više ne izdaje.
Zaštiti takvih područja odmaže mali broj rendžera i ljudi koji bi se brinuli o njihovoj zaštiti. Loš utjecaj imaju i ribari koji današnjim načinom komercijalnog ribarenja poprilično uništavaju sve živo na morskom dnu. Osobito su štetni krivolovci koji koriste dinamit i tako trajno uništavaju kolonije i njihova staništa.
Ronioci-amateri koji žele vidjeti crvene koralje mogu to donekle učiniti u nacionalnim parkovima i parkovima prirode kao što su Kornati, Telašćica i Mljet; no njihov je izlov tamo strogo zabranjen i kažnjiv zakonom.
Utjecaj klimatskih promjena na crveni koralj
Uništenju populacije koralja pridonose i klimatske promjene jer je porast temperature mora pogibeljan za koralje. Crveni koralj obitava na temperaturama od 12-14 stupnjeva Celzijusa, a temperature više od tih ga ubijaju. Ovime su najviše ugrožene kolonije koje se nalaze na manjim dubinama, do 50 metara, koje se brzo ugriju u situaciji kad je, kako znamo, temperatura mora u našem priobalju od 24 pa nekad i do 26 stupnjeva.
Visoke temperature ne bi bile problem da potraju nekoliko dana, ali one potraju mnogo duže i time unište crveni koralj i mnoge druge morske organizme.
Što predlažu naši znanstvenici
Preporuka znanstvenika s hrvatskih učilišta ide za time da se državnom regulativom stvore dvije vrste zaštićenih morskih zona:
zone u kojima se crveni koralj ne smije loviti te
zona u kojima se ne smije loviti ni riba.
Time bi se očuvali ekosustavi, a neće doći do smanjenja izlova, kao što se većina ribara boji. Naime, na tim mjestima riba i koralji će se jače razmnožavati, a njihova će se populacija širiti i van tog područja.
Nevezano za institucionalne mjere, mi građani možemo biti presudni da daljnji život i opstanak koralja – suzdržavanjem od kupnje i korištenja koralja i sličnog morskog blaga iz Prirode.
Radnici u objektu Amazona na Staten Islandu u New Yorku uspjeli su početkom travnja 2022. izglasati povijesnu odluku o formiranju sindikata. Osnivanje je prihvatila većina radnika – njih 55%. I naišli su potom na kiselo lice svog poslodavca – na negodovanje i osporavanje od strane vodstva Amazona.
I nije to jedino po čemu Amazon i vlasnik Jeff Bezos posebni, kontraverzni. Poznata je neosjetljivost Amazona na potrebe društva, prava i status radnika, zaštitu Zemlje… Tko od čitatelja želi ući u temu, neka samo ugugla, ima svega.
Kako je završilo izjašnjavanje 2022., i što im predstoji?
Za osnivanje Radničkog sindikata Amazona (ALU) glasala su 2.654 radnika (oko 55 %), a protiv 2.131, objavio je Nacionalni odbor za radne odnose (NLRB), prenio je Reuters. Time bi to trebao postati prvi organizirani sindikat radnika ovog internetskog prodavača u Sjedinjenim Državama.
Glasanje predstavlja pobjedu za organizirane radnike u SAD-u i prekretnicu za one koji godinama alarmiraju javnost kako je radna praksa Amazona prijetnja radnicima.
Nasuprot tome, u pogonu Amazona u Alabami, većina radnika odbila je sindikalizaciju, iako ishod nije konačan. Osporeno je 416 glasačkih listića o čemu će se odlučiti u idućim tjednima. Ta je količina listića dostatna za promjenu rezultata, saopćio je NLRB.
Pod pretpostavkom da se odbace svi prigovori na glasanje u New Yorku i da sindikat bude certificiran od NLRB-a kao predstavnik zaposlenika, sindikalnim pregovaračima predstoji „tvrdo“ pregovaranje s Amazonom kako bi ispunili očekivanja zaposlenika o boljoj naknadi i uvjetima rada.
Što kaže Biden
Bijela kuća je saopćila da je američkom predsjedniku Joeu Bidenu drago što se čuju glasovi radnika Amazona. Biden izjavlje:
“Svaki radnik u svakoj državi trebao imati slobodan i pošten izbor da se pridruži sindikatu.“
Glasnogovornica Bijele kuće Jen Psaki dodala je da su radnici Amazona na Staten Islandu “odlučili organizirati svoj osnovni sindikat, da bi uspješnije pregovarali o boljim poslovima i boljem životu”.
Amazon općenito ne odobrava sindikalno organiziranje i priječi ga
Ono što veći dio svijeta 21. stoljeća smatra demokratskom tekovinom čovječanstva – organiziranje radnika u sindikate – Amazon i vlasnik mu Jeff Bezos ne odobravaju i priječe ga sustavno pa je tako i istovjetno izjašnjavanje radnika u 2021. bilo neuspješno.
Kako se čuje, i onda i ovaj puta su u Amazonu poduzimane mjere protiv aktivnosti samoorganiziranja radnika u sindikate – masovnih slanjem upozoravajućih i dezinformirajućih SMS, twitter i e-poruka radničkom mnoštvu.
Uz to, Amazon se uoči ovog glasanja obraćao zaposlenicima porukom, u smislu: Ne treba vam sindikat. Treba vam/nam izravna komunikacija radnika i poslodavca, bez posrednika. U tome je vodstvo korporacije djelomično i uspijevalo pa smo u TV reportaži iz Alabame tih dana mogli čuti izjavu zaposlenice koja se s time slaže – „da bude izravno povezana sa svojim poslodavcem“; i glasala je protiv.
Koja je, dakle, konačna Amazonova poruka radnicima, dosta lukavo sročena u ovom obliku? Sindikati kao povijesno dostignuće organiziranog djelovanja radništva u društvu nije vam potrebno.
Složit ćemo se samo u jednome: Da, sindikati su potrebni baš ovakvom Amazonu.
U saopćenju kompanije Amazon stoji: „Razočarani smo ishodom glasanja na Staten Islandu jer vjerujemo da je izravan odnos s kompanijom za naše zaposlenike najbolji“. I dodaju još, da će pokušati osporiti izjašnjavanje radnika u New Yorku sudskim putem, pozivom na procesne greške i „preveliko nagovaranje i neopravdani pritisak sindikalaca na radnike“.
Samo 10,3 posto američkih radnika učlanjeno je u sindikate 2021.
Konferencija „Poslovanje po mjeri djece i obitelji” će obraditi važne aspekte teme „ravnoteža posao/obitelj“ i prezentirati rezultate najnovijeg istraživanja. Organizatori UNICEF i Hrvatska udruga poslodavaca (HUP), nositelj Global Compact mreže za Hrvatsku, pozivaju vas da sudjelujete – dođite u prostore HUP-a, Radnička cesta 37a, Zagreb, 26. travnja 2022.
Pridružite nam se 26. travnja od 10 do 12 sati
Na konferenciji će biti predstavljeni rezultati anketnog istraživanja s poslodavcima o poslovnim praksama naklonjenim djeci i obitelji te rezultati ankete među djecom i mladima o tome kako na njih utječu radne obaveze njihovih roditelja ili skrbnika.
Anketno istraživanje je provedeno s ciljem sagledavanja postojećeg stanja i izazova, prepoznavanja primjera odgovornih poslovnih praksi i kreiranja preporuka za stvaranje radnog okruženja naklonjenoga zaposlenicima i njihovim obiteljima.
U programu konferencije sudjeluju:
Damir Zorić, glavni direktor HUP-a
Regina M. Castillo, predstojnica Ureda UNICEF-a za Hrvatsku
Željka Josić, državna tajnica, Središnji državni ured za demografiju i mlade
Voditeljice istraživanja prof. dr. Nataša Krstić i dr. sc. Andrijana Mušura Gabor
Nina Topić, UNICEF-ova mlada ambasadorica za prava djece i mladih
Predstavnici poduzeća
Pridružite nam se 26. travnja od 10 do 12 sati i doznajte kako poslovanje po mjeri obitelji može pozitivno utjecati na poslovnu produktivnost i dobrobit zaposlenika i njihovih obitelji.
Darko Berljak u baznom logoru ekspedicije Cho Oyu 2007.; Foto: preuzeto sa stranice HPS
Hrvatski planinarski savez (HPS) jedna je od najstarijih hrvatskih institucija uopće, a osnovan je 1874. godine kao Hrvatsko planinsko društvo u vrijeme Austrougarske Monarhije. Tada je to bio deveti planinarski savez osnovan u svijetu. Planinarstvo je ostavilo snažan trag u hrvatskom društvu, učinilo prirodu dostupnom, približilo ljude.
Danas je HPS krovna udruga svih planinara i član Hrvatskog olimpijskog odbora, a u sklopu Saveza postoje komisije za alpinizam, speleologiju, planinsko skijanje, planinarske putove, objekte, zaštitu prirode, vodičku službu i školovanje. U sklopu Saveza 1950. osnovana je i čuvena Hrvatska gorska služba spašavanja (HGSS), koja je 55 godina djelovala kao integralni dio Saveza, a od 2005. je samostalna udruga premda je i dalje član Saveza.
U vrijeme kada sve više ljudi u sebi osjeća Rousseauov poziv povratka prirodi, o planinarenju razgovaramo s predsjednikom HPS-a, Darkom Berljakom, koji je prvi na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu diplomirao na temu planinarskog turizma, bio 27 godina tajnik HPS-a te tajnik HGSS-a, vodio himalajske ekspedicije i napisao četiri knjige.
Smatrate li da su planinarenje i boravak u prirodi važni za izgradnju održivog društva, društva po mjeri čovjeka, i zašto?
Među različitim tumačenjima doprinosa planinarenja izgradnji održivog društva najbliže mi je ono koje ističe četiri pozitivna učinka planinarenja na čovjeka i društvo: fiziološke, psihološke, socijalne i filozofske učinke. Fiziološki, kretanje po planinskoj prirodi utječe na poboljšanje našeg zdravlja, krvožilnog, mišićnog i dišnog sustava. Psihološki su učinci vidljivi čim zađemo na planinu – ondje se dobro osjećamo, opušteni smo, relaksirani od stresa i ubrzanog tempa svakodnevnog života, pa planinarenje ima gotovo terapeutski učinak. Socijalni su učinci također jasni – družimo se, stječemo nova poznanstva, pomažemo jedni drugima i razvijamo empatiju, čuvamo prirodu itd. Planinarenje ima i filozofske učinke – planine nas potiču na razmišljanje o ljudskoj egzistenciji, na meditaciju, na propitkivanje ustaljenih vrijednosti i slično. Za razliku od drugih sportova, a planinarstvo i jest i nije sport, u planinarstvu su svi koji hodaju po brdima pobjednici, jer protivnik nam nije drugi čovjek, a još manje priroda.
Okrijepa s pogledom na Kvarner (autor Goran Tudor)
Što je Hrvatski planinarski savez danas – koje su mu zadaće?
Istaknut ću samo najvažnije. Naš je osnovni cilj briga za članstvo, koje stručno osposobljavamo kroz razne oblike školovanja: seminare, tečajeve, radionice i sl. Članove usmjeravamo i u razvoj specijalističkih djelatnosti, alpinizam, planinsko skijanje, osposobljavamo ih da budu markacisti, vodiči, zaštitari prirode i drugo. Savez počiva na dva stupa, koja shvaćamo kao svoje poslanje, a to su briga o planinarskim putevima i briga o objektima, dakle, skrbimo o infrastrukturi u planinama. Isto je u svim zemljama, jer putevi čine planine prohodnima, a objekti pružaju zaštitu u planinskoj prirodi. U početku smo infrastrukturu volonterski gradili za sebe, ali s vremenom je ona postala javno dobro kojim se koriste svi izletnici, turisti, šetači i planinari koji nisu naši članovi.
HRVATSKI PLANINARI U BROJKAMA
Kako ukratko predstaviti Hrvatski planinarski savez (HPS)? Možda najbolje u brojkama.
HPS se sastoji od 340 udruga (pravnih osoba), od čega je 290 planinarskih društava. Ostali su članovi gradski i županijski planinarski savezi, stanice vodiča koje postoje u svim većim mjestima i Hrvatska gorska služba spašavanja (HGSS) sa svojih 25 stanica.
HPS ima 36.000 individualnih članova (podatak iz 2021.), što je u prosjeku oko stotinu po društvu, premda ima malih planinarskih društava, ali i onih s tisuću članova. Od toga broja većinu, 21.000 članova, čine odrasle osobe (u HPS-u ih zovu seniori), zatim oko 6.000 mladih te nešto više od 8.000 umirovljenika. Svaka skupina plaća poseban iznos članarine.
HPS se brine o 6.500 tisuća kilometara planinarskih staza označenih planinarskim oznakama ili markacijama. Samo na Medvednici označenih je staza gotovo 400 kilometara. Budući da HPS brine o označavanju planinarskih puteva i obnovi markacija, imaju pune ruke posla. „To je poput pranja prozora na visokom neboderu; dok dođete do gornjih prozora, oni dole se već zaprljaju“, kaže predsjednik Darko Berljak.
HPS također skrbi o 157 planinarskih objekata, od kojih je nešto više od 40 planinarskih domova, 70-ak planinarskih kuća koje rade po najavi, a 38 su otključana skloništa s nužnim standardom.
A ciljevi i projekti?
Što se tiče naših ciljeva, želimo stvoriti uvjete da ukupna planinarska djelatnost bude što bolja, ali da kroz naše djelovanje njegujemo i planinarsku etiku, razvijamo čovjekoljublje, da smo nesebični u tom pristupu i da imamo ispravan, zaštitnički odnos prema prirodi te da razvijamo i promičemo suradnju između članova Saveza.
Projekt kao izraz posljednjih je godina jako popularan, a – iako to ranije nismo tako nazivali – Savez od samog svog osnutka ide iz projekta u projekt. Sve staze koje smo gradili, planinske kuće, škole i ekspedicije, sve su to bili projekti. Od najnovijih projekata ističem susret na europskoj razini za mjesec dana u Skopju „Unapređenje dobrog upravljanja penjanjem i planinarenjem u Europi“. To je dio napora Europskog planinarskog saveza kojim se nastoje uvesti isti standardi za sve planinarske saveze država članica i kandidata. A ponosni smo i na svoju nakladničku djelatnost. Izdajemo puno planinarskih vodiča, a ističem da već 124 godine izdajemo svoj časopis, mjesečnik „Hrvatski planinar“, ujedno i najstariji časopis koji neprekidno izlazi u Hrvatskoj.
Čini se da su u posljednje vrijeme hodanje po prirodi dobilo veliki zamah, da je šetača više nego u vrijeme prije pojave Covid-19.
Mislite na dojam koji je stvoren u proljeće prije dvije godine, u vrijeme kad je bilo zabranjeno kretanje između županija i kad je na snazi bilo ograničenje slobodnog kretanja. Tada su planinari, ali i oni koji nisu planinari, pohrlili u izletišta u okolici gradova, recimo na zagrebačko Sljeme, splitski Marijan, Mosor i slično. Tako se stekao dojam da su svi usred korone počeli ozbiljno planinariti. Ostajemo u nadi da će nešto od toga trajno ostati, kao dobre navike građana – novih hodača.
Na putu za Alan (autor Goran Tudor)
Ipak, činjenica je da je više ljudi u prirodi, to je neka vrsta spontanog pokreta ka prirodi, ali on još nije organiziran ni usustavljen. Odražava li se taj trend i na članstvo u planinarskim društvima?
Prema podacima, u 2020. godini u nekim je savezima, pa tako i u našem, došlo do drastičnog pada članstva, što je očekivano – organizirani skupovi su ograničeni ili zabranjeni, prostorije društava su bile zatvorene, planovi izleta se nisu radili… Kao i mnogošto drugo u društvu, i organizirana planinarska akcija je tada opala. Korona je planinarstvu nanijela dosta šteta. Kod nas je članova bilo manje za 5%, u Sloveniji za 10%, u Njemačkoj još više. Članovi nisu obnavljali članstvo jer se nisu mogli slobodno kretati i koristiti članskim povlasticama. To se u 2021. godini popravilo i sada smo ponovno na nivou kao prije pandemije. Treba reći da se od kraja Drugog svjetskog rata bilježi konstantan porast broja ljudi koji posjećuju planinsku prirodu.
Kakav značaj ima sve veća dostupnost informacija o putovanjima, hodanju, krajevima, prirodnom okruženju… putem interneta?
U posljednjih nekoliko godina porast hodača u prirodi uvelike je potaknut internetom i društvenim mrežama. Danas je to važan dio života svakog čovjeka, pa sve više ljudi, kada požele krenuti u brda, savjete, rute, pa i suputnike za takav izlet potraže na internetu. Želim upozoriti da na taj način nerijetko dobiju nepotpune ili pogrešne podatke, a u planine često idu kako bi na društvenim mrežama objavili što atraktivniju fotografiju. Takvo, nazovimo ga internet planinarstvo, smatram nesigurnim putem u planinu, iako je taj trend jako izražen i zasad mu nema lijeka.
Koji bi, po vama, bio ispravan put?
Ispravan put je jednostavan: kao i u svemu u životu ne treba preskakati stube, već postupno stjecati znanja i iskustva u planinarenju. Ako netko to ne želi, ne mora se nužno uvoditi u planinarenje kroz planinarska društva, ali planinarska iskustva mora stjecati najprije na lakšim turama pa tek onda na težima. Neki misle da je dovoljno kupiti skupu i modernu opremu, ali to je daleko od istine. Najjednostavniji je pristup otići u neku planinarsku školu, a uz one besplatne u planinarskim društvima, ima dosta i privatnih koje se plaćaju. U planinarskim društvima članovima je dostupan velik izbor planinarskih tura različitih težina koje se dogovaraju na sastancima ili preko planinarskih grupa.
Naslovnica knjige
Što HPS i planinarska društva rade da privuku nove članove, da planinarenje učine atraktivnim za mlade?
I Savezu i planinarskim društvima osnovni cilj nije kvantiteta nego i kvaliteta. Važno nam je da svako planinarsko društvo broji optimalan broj članova i da je među njima dovoljno onih aktivnih koji će provoditi ciljeve – od označavanja puteva (markacija), organizacije izleta do volonterskog dežuranja u domovima i uređenja puteva.
Neke posebne kampanje nemamo, ali otprije 15 godina počeli smo organizirati male planinarske škole, koje su trajale tjedan dana. Tada je vladao tako velik interes za njih da nam je ponestalo kapaciteta. Stoga smo počeli organizirati tečajeve za voditelje takvih škola, propisali smo kurikulume o tome što se i kako podučava.
Da li društvo valorizira ulogu HPS i planinara na planu edukacije i osvješćivanja čovjeka za boravak u prirodi?
To ne znam, ali činjenica je da danas nema ni jednog ozbiljnijeg planinarskog društva koje ne organizira planinarske školeza djecu. Mimo toga, na tisuće ljudi završava opće i napredne planinarske škole svake godine, a među njima je mnogo mladih.
K tome bilježimo i barem pet puta više izletnika, šetača, povremenih planinara, koji nisu članovi ni jednog društva, ali su ipak u nekoj vezi s nama: hodaju stazama koje održavaju planinari, zalaze u domove i skloništa koja su građena volonterskim radom generacija, uče o pravim podvizima prvih planinara-junaka, kojima dugujemo prve pisane vodiče, jedinstveno uređene staze kakva je Premužićeva staza na Velebitu, posjećuju botaničke vrtove u prirodi…
Imate li u svojim naporima podršku državnih institucija?
Zbog svoga dugog postojanja, Savez je djelovao u pet država, od Austrougarske Monarhije do danas. Nažalost, podrška je u svima uglavnom izostajala. Neke su se dobre stvari tijekom vremena i izgubile. Primjerice, prije stotinjak godina postojala je zakonska odredba koja je predviđala kaznu za onoga tko uništi planinarsku markaciju. Danas toga nema, pa čak i šumarije prilikom sječe drva ponekad posijeku drvo s markacijom a da nas o tome ni ne obavijeste, a kamoli što drugo. Dobro je, međutim, što je Savez dobio javnu ovlast da jedini smije stavljati planinarske markacije.
Između dva svjetska rata Savez je inicirao proglašenje prvih nacionalnih parkova (Štirovača i Paklenica na Velebitu), a u to je vrijeme podignuta i većina planinarskih objekata o kojima od tada skrbi gotovo isključivo Savez. Neki su od njih u prošloj državi bili društveno vlasništvo, neki su dograđivani i popravljani, ali sva ta desetljeća planinari i Savez brinuli su se o njima volonterskim radom. Samo u zadnjih 30 godina za održavanje, obnovu i osiguranje tih objekata potrošili smo milijune kuna iz članarina Saveza i povremenih donacija.
Kakav je današnji status planinarskih domova kao materijalnog dobra?
Nažalost, u novije vrijeme na površinu izlaze novi problemi. Naime, dok država nakon Domovinskog rata nije marila, a čini nam se nije ni znala da posjeduje nekretnine u planinskim područjima, prije nekoliko godina većina (oko 70%) tih objekata ušli su u Registar državne imovine. U toj smo situaciji pokušali objasniti svoju dosadašnju ulogu, ali čini se da nismo polučili uspjeh niti vidimo neku perspektivu kao upravljači tih objekata. U zadnje dvije godine nadležno je ministarstvo povuklo neke poteze s namjerom da se ulože europska sredstva u obnovu 12 objekata koje je Savez predložio.
Čuvena Rossijeva koliba na Premužički (autor Goran Tudor)
Do kuda se stiglo s povlačenjem europskog novca?
Najnoviji je prijedlog da se umjesto države za europska sredstva kandidiraju javne ustanove, jer su mnogi od tih objekata podignuti u zaštićenim područjima, a javne ustanove (i one su državne), najvjerojatnije će u budućnosti i upravljati tim objektima.
Kako vidite budućnost tog modela – domova u vlasništvu države? Osjećate li se zakinutim?
Mi se u Savezu pitamo: gdje smo mi u toj priči, mi planinari, koji smo se tolike godine brinuli o planinskim objektima.
Smatramo da prebacivanje upravljanja planinskim objektima iz naših u druge ruke neće dobro funkcionirati, jer nitko o njima ne može brinuti kao mi koji to radimo iz ljubavi i bez ikakve materijalne koristi. Ti su objekti veći dio godine prazni i gotovo nikad nisu profitabilni. Kada se uz pomoć novca iz europskih fondova poveća standard u njima, nitko ne garantira da upravljanje neće putem natječaja pripasti nekom ugostitelju koji će moći više ponuditi. K tome, nikako nismo zadovoljni povećanjem standarda u tim objektima jer to nužno znači i zadiranje u očuvanu planinsku prirodu i njezino onečišćenje. Dakle, Savez je podignuo većinu tih objekata i o njima se brinuo sve ove godine, a nije njihov vlasnik. Pa ipak, od nas se očekuje da skupljamo papire potrebne za povlačenje novca iz EU fondova što nas dovodi u apsurdnu situaciju.
Kako je u drugim zemljama? Koja bi država mogla biti dobar primjer?
U nekim drugim planinarskim zemljama država se aktivno brine o planinarskim domovima, na primjer Slovenija daje 400.000 eura godišnje za planinarske domove, a Austrija oko dva milijuna eura. Također, u Sloveniji sva planinarska društva koja su upravljala objektima u planinama u pretvorbi su ih dobila u vlasništvo, a kao osiguranje od moguće prenamjene uvedena je obveza da 10% njihova vlasništva ostaje u rukama Planinske zveze Slovenije.
Većina planinarskih domova čini nam se zastarjelima i sa starim konceptom kolektivnih spavaonica. Osnivaju li se novi planinarski domovi?
U Savezu smo se još davnih dana opredijelili za pristup da ne gradimo nove planinarske objekte, a ovi koji postoje trebali bi zadržati isti standard kakav imaju, čak i ako ne ispunjavaju minimalne tehničke uvjete. Zašto? Pa, stoga što bilo kakvo povećanje standarda znači i negativan utjecaj na prirodu. Domovi koji imaju suvremene spavaonice, tuševe, kuhinju i sl. moraju imati riješeno i pitanje otpadnih voda, grijanja, proizvode puno više otpada, zahtijevaju stalnu opskrbu i još mnogo toga što sve zagađuje čistu planinsku prirodu. K tome, pitanje je kakav bi bio financijski efekt od takvih domova jer oni gotovo nikad nisu profitabilni. Stoga smo odlučili da je perspektiva našeg planinarstva izgradnja skloništa, dakle, otključanih objekata u koje se u planini ljudi mogu skloniti, koja imaju peć i solarni panel za rasvjetu i punjenje mobitela, a sve ostalo planinari moraju donijeti i odnijeti sa sobom. To je najbolji način koji planinarima pruža sigurnost, a najmanje negativno utječe na planinski okoliš. Za sličan su se pristup odlučile i neke druge zemlje poput Južne Koreje. Bio sam ondje i uvjerio se da rade isto – u planinama su goli objekti koji služe kao sklonište.
U vrijeme početaka organiziranog planinarenja u Hrvatskoj planinari i članovi planinarskih društava bili su uglavnom znanstvenici, liječnici, književnici…, ukratko, društvena elita. Naslijedili su ih bogati građani, pa radnici u poduzećima, a potom umirovljenici. Tko su danas planinari, članovi planinarskih društava?
– U vrijeme osnivanja Saveza logično je da su prvi planinari bili društvena elita, jer su imali dovoljno vremena i novca da bave planinarenjem, a imali su i veliku znanstvenu znatiželju. Nakon tih planinarskih pionira, a osobito s rastom standarda, uključivale su se i ostale skupine ljudi, od siromašnih (planinarenje je rekreacija koja najmanje košta), srednje klase do bogatih, pa čak i današnjih tajkuna koji si mogu platiti skupe inozemne ture. Danas se među planinarima nađe i političara i ljudi s visokim činovima u vojsci, intelektualaca, ali i običnih ljudi; svi jednostavno uživaju u šetnjama prirodom.
Planinarski dom na Zavižanu podno vrha Vučjak (autor Goran Tudor)
Nekad je svako veće poduzeće imalo svoje planinarsko društvo. Podržava li danas korporativni sektor tu aktivnost?
Da, osnivanje planinarskih društava u poduzećima bio je trend 70-ih godina prošlog stoljeća i to se poticalo. Doduše, u nekim su poduzećima i pretjerivali, pa su znali upisati sve radnike u planinarsko društvo. Tako je Industrogradnja imala 15.000 planinara na papiru, od kojih je u planine odlazilo valjda tek 10% članova. Jaka planinarska društva imali su i INA, „Rade Končar“ i druga poduzeća. Danas su od njih opstala tek malobrojna koja još imaju neku financijsku podršku poduzeća, na primjer u Plivi. Nove tvrtke ne pokazuju nikakvo zanimanje za podršku planinarskim društvima, ali znaju organizirati team building za zaposlenike pri čemu angažiraju nas ili HGSS da im organiziramo neke sadržaje. Podrška velikih poduzeća nekad je bila značajna, ali danas više ne postoji.
Znači li to da se HPS izdržava isključivo iz članarine?
Da, financiramo se iz članarina, putem samostalne djelatnosti poput prodaje literature, nešto novca dobivamo od HOO-a, ali samo za programe u kojima sudjelujemo i za dva zaposlenika. Kad imamo neke akcije, tražimo sponzorstva i donacije. Članarine na neki način vraćamo članovima kroz kolektivno osiguranje od nesreća u planinama, kroz škole i tečajeve koje organiziramo i sl. Petina članarina ide u održavanje objekata, pa smo u zadnjih desetak godina utrošili oko tri milijuna kuna u održavanje objekata.
Osnivaju li se nova planinarska društva?
To je dinamičan proces. Može se reći da u prosjeku svake godine primimo u Savez deset novih društava, a pet ih prestane s radom. No, prošle godine se nijedno društvo nije ugasilo, a pojavilo se pet-šest novih.
Možete li navesti neke planove i akcije HPS-a za ovu godinu?
Darko Berljak
Najvažnija nam je godišnja aktivnost Dani hrvatskih planinara, koji se svake godine održavaju na drugom mjestu, a posjeti ih više tisuća ljudi. Ove godine od 27. do 29. svibnja održat će se u Vrgorcu i okolnim brdima.
Nastavit ćemo s održavanjem naših specijalističkih škola, a u suradnji s Ministarstvom gospodarstva i održivog razvoja, od kojeg smo dobili sredstva, i HGSS-om obnovit ćemo 15 planinarskih skloništa na koja će se postaviti solarni paneli i još neka oprema.
U suradnji s Planinskom zvezom Slovenije, s kojom i inače odlično surađujemo, započinjemo Erasmus projekt osposobljavanja vodiča, koji će svojim stručnim znanjem i vodstvom i osobama s invaliditetom omogućiti da posjećuju planine. U taj europski projekt uključit će se i druge zemlje iz okolice, od Italije do BiH, Srbije i Makedonije.
Razgovor vodila: Mirela Drkulec Miletić DOBRA HRVATSKA Travanj, 2022.
Alferd Nobel je stvarao na mnoge načine i za života stvorio mnogo, ali ono najveće djelo ostavio je za kraj života. Utjecaj Alfreda Nobela na svjetski razvoj i progresivna zalaganja čovječanstva proteže se već više od stoljeća.
Alfred Nobel (1833.-1896.) bio je švedski industrijalac, jedan od bogatijih i moćnijih ljudi svijeta svog doba, što mu je uspjelo zahvaljujući pronalasku dinamita. Eksploziv je sredinom 19. st. bio svijetu iznimno potreban – kako u mirnodopske svrhe (gradnja tunela, putova, trasa, luka, vodotoka…), ali i za vojne svrhe (municija i eksplozivne naprave). Njegova je imperija obuhvaćala preko 90 tvornica u 20 zemalja. U njegovu su vlasništvu bila čak 355 patenta. Danas u svijetu ima mnogo bogatijih osoba nego je nekad bio Nobel – pitamo se koji će njihov trag biti.
Nobel potvrđuje mnoge talente
Nobel je bio višestruko talentirana osoba; osim što je bio vrstan inženjer, pronalazač, poduzetnik i menadžer, govorio je četiri jezika, zanimao se za znanost, pisao poeziju i drame. Razmišljao je da postane književnikom. Nije imao fakultetsku naobrazbu, ali je postao počasni doktor Sveučilišta u Upsali i član Švedske akademije znanosti…. Za sebe je govorio da je usamljenik, melankolik, idealist.
Velika odluka: kud ide bogatstvo?
Svjestan duboko da je sav njegov biznis bio u tijesnoj vezi sa smrću mnogih, Nobel se početkom svoje treće dobi dosta okupirao razmišljanjem o tome kakvo će sjećanje na njega ostati u budućim generacijama. Tada je i promijenio prethodnu zamisao o „običnoj“ oporuci. Novi testament Alfreda Nobela jako je uvrijedio izumiteljevu rodbinu, koja, na kraju nije ostala bez ičega.
Prema ovom dokumentu, najveći dio Nobelove pokretne i nepokretne imovine će biti pretvoren u kapital koji treba staviti u pouzdanu banku. Prihod od kapitala trebao bi svake godine osiguravati dovoljan novac za dodjelu pet novčanih nagrada osobama koje su iznimno zadužile cio svijet, i to: znanstvenicima koji su došli do najznačajnijih otkrića na polju fizike, kemije i medicine, autorima koji su stvorili najbolja književna djela, kao i onima koji su dali najznačajniji doprinos „koheziji nacija, uklanjanju ropstva ili smanjenju postojećih vojski i promociji mirovnih konvencija“ (Nagrada za mir).
Rođaci su se usprotivili Nobelu i sudski pokušali oporuku osporiti, da bi na kraju suglasnost ipak bila postignuta.
O posebnosti i značenju Nobelove nagrade za čovječanstvo
Godinu dana nakon što je Nobel umro u San Remu, s radom je započela njegova Zaklada. Temeljna vrijednost kapitala iznosila je, po procjenama, današnjih 500 milijuna dolara. Iz zarade na plasirani kapital Fonda (kamate, dividende), dodjeljuju se Nobelove nagrade, počev od 1901., u vidu posebnog priznanja te znatnog novčanog iznosa (danas milijun dolara).
Prema testamentu, nagrade su se imale dodjeljivati, kako sam spomenuo, u pet područja i to: za kemiju, fiziku, medicinu, književnost i mir. Od 1968. postoji i šesta nagrada – Nagrada za ekonomiju.
Znamo da je za svo čovječanstvo 10. prosinca poseban dan! Tada se svečano, na dan Nobelove smrti, uručuju Nobelove nagrade. Četiri nagrade uručuje švedski kralj u Stockholmu, dok se Nagrada za mir uručuje u Oslu, u nazočnosti norveškog kralja. Nobelovu nagradu za ekonomiju dodjeljuje Švedska banka.
Na početku je Odbor zaprimao 300 prijava godišnje, a u naše doba i 2500. Kandidate predlažu pojedinci, ali ne i organizacije.
Prvi laureati, 1901. – da ih posebno istaknemo
Prvu Nobelovu nagrada na polju medicine i fiziologije dobio je bakteriolog iz Njemačke Emil Adolf von Bering, koji je razvijao cjepivo protiv difterije.
Laureat iz fizike bio je Wilhelm Roentgen za otkriće zraka nazvanih po njemu.
Prvi dobitnik za kemiju bio je Jacob Van’t Hoff, koji je istraživao zakone termodinamike za različita rješenja.
Nagradu za književnost dobio je tada René Sully-Prudhomme.
Povijesnu, prvu Nagradu za mir podijelili su 1901. Jean-Henri Dunant, humanist iz Švicarske, osnivač je Međunarodnog odbor Crvenog križa i Frederic Passy, vođa pokreta za mir u Evropi. O Dunantu se u povijesti često čuje – vidite dolje i zašto.
Postoje i višestruki dobitnici Nobelove nagrade
U povijesti nagrade, zabilježeni su dvostruki dobitnici:
Francuskinja Maria Curie-Skladowska (1903. – fizika, 1911. – kemija),
Amerikanac John Bardeen (1956. i 1972. – fizika) te
Britanac Frederick Sanger (1958. i 1980. – kemija).
***
Samo je jedan trostruki dobitnik Nobelove nagrade:
Međunarodni odbor Crvenog križa (1917., 1944., i 1963.)
***
Nobelova nagrada je najveće priznanje koje čovječanstvo dodjeljuje osobama koje su posebno zadužile svijet. Na svakoj svečanosti dodjele Nobelove nagrade svijet svjedoči i slavi iznimna dijela ljudskog stvaralaštva i zalaganja.
***
Institucija Nobelove nagrade je najveći živi spomenik ikome ikad postavljen. Alfredu Nobelu!
„Pronađi posao koji voliš i nećeš morati raditi niti jednog dana u životu? – koliko ste samo puta čuli ili pročitali tu čuvenu izreku? Sjećate se i one od Thomasa A. Edisona: „Ni jedan dan u životu nisam radio. Cijeli sam svoj život – stvarao. Moj je život bio igra.“ I Edison i narod misle, pri tome, na zadovoljstvo radnika vrstom posla, važnim motivom da se svatko od nas rado zaputi ujutro na posao.
Dvije gornje izreke zvuče, dapače, čak i samorazumljivo. Međutim, jesu li ljubav i strast koje osjećamo prema onome čime se bavimo dostatni da bismo svaki radni dan započinjali s osmijehom na licu? Je li grč u želucu, s druge strane, biti posljedicom nečeg drugog, snažno odbijajućeg?
Svi se psiholozi slažu da je vrsta posla važna, ali nije dostatna za sreću u uredu.
Što se to događa s radnom snagom, zadovoljstvom zaposlenika i zabrinutošću poslodavaca s druge strane?
Čovječanstvo se pokušava naviknuti na ono nešto novo normalno, a nesumnjivo je da žali i za onim starim nenormalnim.
U svijetu je ustanovljen novi fenomen – Big Qiut – koji je prema pisanju mnogih portala stigao i u Hrvatsku. Radnici očekuju da ih tvrtka poštuje, da je odnos poslodavca prema njima korektan u mnogom aspektu, da su kao zaposlenici (u neku ruku) nešto i kao partneri poslodavcu A kako je takva praksa relativno rijetka, mnogi radnici lako i učestalo napuštaju tvrtku. Lojalnost radnika tvrtki u slučaju generacije Z općenito je mala i to se unaprijed zna. Velika potražnja za adekvatnom radnom snagom danas je apsolutna pojava : na svakom izlogu u gradu vidimo natpise poput traži se djelatnica, trebamo djelatnika. Poslodavci su suočeni s velikim problemom – sve češće znaju reći kako im je ograničenje „broj 1“ za redovno poslovanje i rast tvrtke upravo radna snaga. S druge strane, poslodavci ne mogu uvijek puno napraviti, i kad hoće, jer ekonomski, a u zadnje vrijeme i politički i okolišni uvjeti za poslovanje, sve teži su.
I zato je svakom poslodavcu postalo nasušno važnim sljedeće strateško usmjerenje: uspostaviti adekvatnu korporacijsku kulturu i korektne radne uvjete te fer status zaposlenika.
Nekad su istraživanja, ona od prije 15 ili 20, 30, godina na Zapadu govorila: „Radnici češće napuštaju tvrtku zbog šefa, nego li zbog plaće ili politike tvrtke.“ Danas je sve važno.
„Radnici, radujete li se odlasku na posao?“
Odgovor na ovo pitanje doznao je MojPosao, provođenjem ankete u kojoj je sudjelovalo više od 1.000 ispitanika.
Neugodu, tjeskobu i strah osjećaju mnogi, njih 34%! Prema istraživanju, 34 posto radnika u Hrvatskoj svakodnevno odlazi na posao s grčem u želucu, osjećajući se tjeskobno ili čak prestrašeno pri pomisli na ono što ga očekuje u satima koji slijede.
Petina zaposlenih (21%) priznaje kako se s tim negativnim emocijama suočava često, 18% ih proživljava povremeno, dok 15% radnika tvrdi kako se u radnom okruženju najčešće osjećaju ugodno, a mučninu u želucu doživljavaju rijetko, tek u iznimnim situacijama.
Na nezadovoljstvo radnika poslom utječe niz faktora, koje oni navode kao RAZLOGE ZA NE-SREĆU NA POSLU, a to su: loši međuljudski odnosi s kolegama, loši odnosi s nadređenim osobama, niska plaća, prekomjerna količina posla, mobing, nagomilani stres, kratki rokovi, nesigurnost posla te izostanak podrške od strane poslodavca.
Pri odlasku jutrom na posao i u nedjelju dobro se osjeća 11% zaposlenih! Naime, 11% radnika tvrdi kako nikad, neovisno o situaciji, na posao ne dolaze praćeni mučninom u želucu. Na pitanje koja je njihova tajna, daju odgovore, koji si ujedno i SAVJETI ZA SREĆU NA POSLU. Sugeriraju kako se rješenje krije u pronalasku posla koji će nas ispunjavati te radnog okruženja sa normalnim i neopterećenim ljudima.
Ističu kako je nužno odmah u startu zauzeti čvrst stav i ne dopustiti nikome manipulaciju, uvrede ili prebacivanje radnih zadataka koje drugi ne žele odraditi na nas.
Život nije samo posao, stoga bismo se kroz karijeru trebali voditi krilaticom „radi da bi živio, nemoj živjeti da bi radio“, poručuju ispitanici.
***
Test za ambiciozne poslodavce
Ne bi li ovaj jednostavni test: „Radnici, radujete li se odlasku na posao?“, mogao biti onaj polazni za kojim će poslodavac posegnuti? A da svi daljnji sofisticirani alati i upitnici neka budu nadogradnja u traženju suptilnijih odgovora.
Opća skupština UN-a je 2013. godine proglasila 6. travnja Međunarodnim danom sporta za razvoj i mir. Time je prepoznata pozitivna uloga koju sport i tjelesna aktivnost imaju u zajednicama i životima ljudi diljem svijeta. Odabrani datum je i dan kada se obilježava otvaranje prvih modernih Olimpijskih igara u Ateni 1896. godine.
Međunarodni dan sporta za razvoj i mir potiče aktivan životni stil i pronalaženje načina da se sport učini dostupnim svima. Također postoji poseban fokus na tome da se više djece uključi u sport.
Sport ima moć promijeniti svijet. Sport je temeljno pravo i snažan alat za jačanje društvenih veza i promicanje održivog razvoja i mira, solidarnosti i poštovanja prema svima.
Sport je kroz povijest igrao važnu ulogu u svim društvima, bilo u obliku natjecateljskog sporta, tjelesne aktivnosti ili igre. Ali kakve veze sport ima s Ujedinjenim narodima? Zapravo, sport predstavlja prirodno partnerstvo za sustav Ujedinjenih naroda, uključujući UNESCO.
Sport i igra su ljudska prava koja se moraju poštivati u cijelom svijetu.
Sport se sve više prepoznaje i koristi kao jeftino i visokoučinkovito sredstvo u humanitarnim naporima, za razvoj i izgradnju mira. I to ne samo od strane sustava UN-a već i od strane nevladinih organizacija, vlada, razvojnih agencija, sportskih saveza, oružanih snaga i medija.
Sport se više ne može smatrati luksuzom ni u jednom društvu. On je važno ulaganje u sadašnjost i budućnost, posebice u zemljama u razvoju.
Zbog svog ogromnog dosega, neusporedive popularnosti i promicanja pozitivnih vrijednosti, sport bitno pridonosi ispunjavanju ciljeva UN za razvoj i mir. U Deklaraciji 2030. Plana za održivi razvoj dodatno se potvrđuje uloga sporta u društvenom napretku: “Sport je važan faktor u omogućavanju održivog razvoja. Prepoznaje se sve veći doprinos sporta pri ostvarenju razvoja i mira, u promicanju tolerancije i poštovanja te doprinos pri osnaživanju žena i mladih ljudi, pojedinaca i zajednice te ostvarivanju ciljeva zdravstva, obrazovanja i socijalne uključenosti”.
Globalna tema Međunarodnog dana sporta za razvoj i mir 2023. godine je “Postizanje rezultata za ljude i planet”. Ova sveobuhvatna tema omogućuje da se aktivnosti IDSDP-a široko usredotoče na utjecaj sporta na održivi razvoj i mir.
Od osnaživanja žena i djevojaka, mladih ljudi, osoba s invaliditetom i drugih marginaliziranih skupina do unaprjeđenja ciljeva zdravlja, održivosti i obrazovanja, sport nudi golem potencijal za unapređenje ciljeva održivog razvoja i za promicanje mira i ljudskih prava.
Unutar globalne teme 2023. godine, “Postizanje rezultata za ljude i planet”, u četvrtak, 6. travnja 2023. u sjedištu UN-a održat će se niz razgovora u stilu Davosa, koji naglašavaju moć nogometa i drugih sportova u unapređenju ciljeva održivog razvoja i ljudskih prava. Rasprave će se usredotočiti na tri glavne teme: održivost i klimatske akcije, ravnopravnost spolova i borba protiv rasizma i govora mržnje. Virtualni događaj se prenosi uživo na UN Web TV i na UN- ovom YouTube kanalu.
Na obilježavanje Međunarodnog dana sporta za razvoj i mir pozvane su međunarodne, regionalne i nacionalne sportske organizacije, civilno društvo, nevladine organizacije i privatni sektor te svi ostali relevantni akteri spremni na suradnju i podizanje svijesti o važnosti i ulozi sporta pri očuvanju i unapređenju zdravlja.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.