U ovom dokumentu donosimo izbor slajdova s radionice “Dubinska provjera ljudskih prava u praksi”, koju je u veljači 2017. u Zagrebu održala Jovana Stopić, pravnica u Beogradskom centru za ljudska prava.
U ovom dokumentu donosimo izbor slajdova s radionice “Dubinska provjera ljudskih prava u praksi”, koju je u veljači 2017. u Zagrebu održala Jovana Stopić, pravnica u Beogradskom centru za ljudska prava.
DJEČJI RAD ČEST JE U DALEKIM ZEMLJAMA, A IMA GA I U EUROPSKOJ UNIJI. KRŠE SE MNOGA LJUDSKA PRAVA. ALI, STANJE JE BOLJE, SLIJEDE VEĆE AKTIVNOSTI……
O aktualnoj temi utjecaja kompanija na ljudska prava krajem veljače 2017. održana je radionica pod nazivom “Dubinska provjera ljudskih prava u praksi” u organizaciji Hrvatske gospodarske komore i Hrvatskog poslovnog savjeta za održivi razvoj (HR PSOR). Vodila ju je Jovana Stopić, pravnica u Beogradskom centru za ljudska prava, s kojom smo tom prilikom razgovarali o tome jesu li tvrtke prepoznale važnost ove teme. Jovana Stopić bavi se integracijom pitanja ljudskih prava u poslovnom sektoru u Srbiji od 2013. godine te ima više od deset godina iskustva u primjeni načela zaštite ljudskih prava, monitoringu i izvještavanju o ljudskim pravima te strateškom parničenju.
Koliko i kako poslovni sektor može afirmirati i pridonijeti razvoju ljudskih prava u društvu?
Utjecaj kompanija na nivo poštovanja ljudskih prava može biti pozitivan, i tada su kompanije pokretači ekonomskog i društvenog razvoja, ali nažalost nerijetko se kompanijama pripisuje naglašeno sudjelovanje u kršenjima ljudskih prava. Mnoge kompanije nastoje svojom politikom CSR (DOP) ili filantropskim aktivnostima pridonijeti unapređenju životne sredine i društva na mjestima gdje posluju. Te su aktivnosti, naravno, više nego dobrodošle i zaslužuju priznanje. Ipak, treba imati na umu da se korporativnom filantropijom ne može „zamijeniti“ primarna obveza kompanija da se suzdržavaju od kršenja ljudskih prava i da otklone kršenja ljudskih prava u koja su same bile uključene. Poštivanje ljudskih prava u srži je svake društvene odgovornosti i izrazito važan aspekt DOP-a.
Na koja ljudska prava kompanije u našoj regiji imaju najveći utjecaj?
Teško je dati takvu generalnu ocjenu jer ljudskih prava je mnogo. Kompanije mogu imati utjecaj na sva ljudska prava kao što su diskriminacija, zdravlje na radu, privatnost, slobodno uživanje imovine, sloboda udruživanja, zabrana prinudnog rada, pravo na zdravu životnu sredinu itd. Utjecaj kompanija na ljudska prava ponekad je direktan – na prava zaposlenih ili potrošača, na primjer, ili može biti posredan, najčešće kroz lanac dobavljača.
Čime se treba rukovoditi kod procjene vlastitog utjecaja?
Na svakoj kompaniji je da prilikom procjene vlastitog utjecaja, odnosno utjecaja svojih dobavljača ili suugovarača/klijenata na ljudska prava prepozna prioritetna pitanja zaštite ljudskih prava. Pritom bi kompanija trebala respektirati kriterije poput – jačine svog negativnog utjecaja, bilo potencijalnog ili postojećeg, rasprostranjenosti odnosno obima kršenja prava, npr. broj ljudi koji su pogođeni, kao i to je li štetne posljedice koje su nastale kršenjem ljudskih prava moguće otkloniti ili su one trajne.
Što prepoznajete kao najveći problem u odnosu poslovnog sektora prema pitanjima ljudskih prava u Srbiji?
Poštivanje ljudskih prava od strane kompanija još uvijek je tema kojom se izuzetno rijetko bavimo u Srbiji. U Srbiji se, naravno, dosta govori o pojedinim područjima zaštite ljudskih prava u ovom kontekstu, prvenstveno prava vezanih za rad i zapošljavanje, ali se jako malo govori o utjecaju poslovnog sektora na ljudska prava generalno. Smatram da bi pokretanje dijaloga o ovoj temi na nacionalnom i regionalnom nivou bilo veoma značajno, a posebno u smislu usvajanja nacionalnih akcijskih planova za ljudska prava i biznis, kojim bi između ostalog država jasno definirala očekivanja od kompanija. Usvajanje NAP-a je obveza prema UN Guiding Pinciples on Business and Human Rights, koje podržava Europska unija i koja od svojih članica očekuje njihovo usvajanje. Koliko mi je poznato, ni jedna od zemalja u regiji za sada nije inicirala usvajanje NAP-a.
Jeste li radili neko istraživanje o tome koliko domaćih kompanija i tvrtki u Srbiji zapošljava posebnog djelatnika zaduženog za ljudska prava i kakvi su rezultati toga istraživanja, ako ste ga proveli? Možete li to usporediti s velikim kompanijama u razvijenim zemljama?
Nismo, ali bilo bi svakako zanimljivo provesti ovakvo istraživanje u Srbiji i regiji.
Kako izvještavanje o ljudskim pravima može potaknuti kompanije da se bave tim pitanjima, da percipiraju probleme u tom području i da ih povezuju sa svojim poslovanjem?
Izvještaji o stanju ljudskih prava mogu biti korisni kompanijama koje žele procijeniti vlastiti utjecaj na ljudska prava, bilo postojećeg ili potencijalnog, na primjer u sklopu provođenja procesa dubinske provjere utjecaja na ljudska prava (due diligence). Oni mogu biti korisni pri prepoznavanju rizika, koji na prvi pogled ne izgledaju očito povezani uz poslovanje konkretne kompanije i njenih dobavljača ili klijenata, a mogu biti i izvor podataka o zaštiti ljudskih prava koja je kompanija već prepoznala kao prioritetna. Na primjer, izvještaji o ljudskim pravima mogu ponuditi podatke o eventualnim nedostacima nacionalnog okvira za zaštitu ljudskih prava u odnosu na međunarodno prihvaćene standarde, ukazati na društvene grupe koje su posebno izložene kršenjima pojedinih prava ili na primjere kršenja ljudskih prava od strane drugih kompanija koje posluju u istom sektoru.
Ove spoznaje kompanije kasnije mogu koristiti kako bi razvijale vlastite politike i procedure vezane za ljudskih prava, kako bi pridonijele razvojnim inicijativama koje su u skladu s lokalnim razvojnim potrebama i prioritetima, pri uspostavljanju suradnje s lokalnim stanovništvom ili organizacijama itd.
Različiti izvještaji o ljudskim pravima su brojni za Srbiju, Hrvatsku i druge zemlje u regiji. Beogradski centar za ljudska prava je u suradnji s Danskim institutom za ljudska prava objavio izvještaj „Human Rights and Business County Guide: Serbia“, koji sadrži sveobuhvatne informacije o ljudskim pravima u lokalnom kontekstu, koje su potrebne kompanijama kako bi uspješno mogle upravljati svojim utjecajem na ljudska prava.
Kako procedura due diligence može pomoći u poštivanju, odnosno sprečavanju kršenja ljudskih prava? Što ona točno uključuje i kako se provodi?
Due diligence ili dubinska provjera utjecaja na ljudska prava omogućava kompanijama da prepoznaju, spriječe ili ublaže negativne utjecaje na ljudska prava, odnosno da objasne što u tom smislu poduzimaju. Dalje, ovaj postupak kompaniji može pomoći da umanji rizik od sudskih i drugih postupaka koji bi se protiv nje mogli voditi zbog povrede ljudskih prava.
Postupak due diligence provodi tvrtka unutar sebe, a sve počinje procjenom stvarnih i potencijalnih negativnih utjecaja na ljudska prava s kojima kompanija može biti povezana. Rezultate procjene utjecaja treba potom objediniti i integrirati ih u različitim procedurama i funkcijama u okviru kompanije. Trebalo bi osmisliti i poduzeti odgovarajuće mjere za otklanjanje prepoznatih rizika, odnosno ukloniti štetu koja je već nastupila. Situacija je složenija ako prepoznati rizik nije posljedica direktnog djelovanja kompanije, već je u vezi s, primjerice, poslovnim odnosima s drugim subjektima. U sljedećem koraku trebalo bi pratiti provođenje mjera usmjerenih na sprečavanje/otklanjanje kršenja ljudskih prava.
I, što je zadnji korak u tome?
Konačno, kompanija bi trebala javno izvijestiti o načinu na koji je otklonila svoje negativno djelovanje na ljudska prava. Primjerena forma informiranja javnosti ovisit će o mnogo faktora, i može biti različita, od konzultacija s pogođenim stranama do integriranih financijskih i nefinancijskih izvještaja ili godišnjih tematskih izvještaja.
Također, veoma je važno naglasiti da se ovdje ne radi o jednokratnom već o kontinuiranom procesu, koji treba iznova provoditi u redovitim vremenskim intervalima ili kada god za time postoji potreba, na primjer, prije početka poslovanja na novom tržištu.
Zašto je važno uključivanje svih dionika u praćenje odnosa biznisa prema ljudskim pravima? Osobito naglašavate ulogu civilnog sektora. Zašto je važno da civilni sektor prati kompanije i kako on može djelovati kao korektiv?
Uključivanje zainteresiranih stana, osobito pogođenih i ugroženih pojedinaca i zajednica, jako je važno u različitim fazama provođenja dubinske provjere utjecaja i omogućava točniju procjenu negativnih utjecaja kompanije na ljudska prava. Ponekad uključivanje zainteresiranih stana nije moguće, ali onda treba konzultirati predstavnike civilnog sektora koji imaju specifična znanja o ljudskim pravima, položaju manjinskih i ranjivih grupa i slično.
Civilni sektor i branitelji ljudskih prava svojim izvještajima i drugim aktivnostima mogu ukazati i na situacije u kojima kompanije mogu koristiti svoj utjecaj kako bi spriječile kršenja ljudskih prava. Primjera radi, nakon nedavnog objavljivanja izvještaja jedne međunarodne nevladine organizacije za zaštitu životne sredine, određene velike banke u svijetu pristale su pooštriti kriterije za investiranje u poduhvate koji mogu imati razarajuće posljedice na životnu sredinu i uvele su dodatne zahtjeve za svoje postojeće i buduće klijente u tom pogledu.
Svakako posljednjih godine gospodarstveni i civilni sektor daleko više rade zajedno na prevladavanju izazova s kojima se kompanije susreću pri prepoznavanju i otklanjanju negativnog djelovanja na ljudska prava.
Kada je riječ o težim kršenjima ljudskih prava, obično se pomišlja na velike globalne kompanije. No, ista pravila vrijede i za mala i srednja poduzeća.
Mala i srednja poduzeća (MSP) su veoma brojna te je njihov utjecaj na ljudska prava također veoma značajan. MSP se često susreću s posve drugačijim izazovima kada su u pitanju ljudska prava i, naravno, raspolažu neusporedivo manjim resursima od multinacionalnih kompanija. Ipak, njihove obveze da poštuju ljudska prava, odnosno da nastoje prepoznati i spriječiti kršenje ljudskih prava bez sumnje postoje.
Jedno je od dvojbenih pitanja i koliko daleko seže odgovornost kompanija za ljudska prava u lancu dobavljača. Možete li navesti neki pozitivan, odnosno negativan primjer kršenja ljudskih prava u lancu dobavljača za koje je kompanija preuzela (ili nije) odgovornost?
Pitanje odgovornosti kompanija u lancu dobavljača je veoma aktualno i primjeri su zaista brojni. Dosta se govori, na primjer, o problemu upotrebe dječjeg rada u tvornicama tekstila u Aziji ili o masovnom teškom dječjem radu na plantažama na kojima se proizvodi kakao u Africi. Ali, treba napomenuti da dječji rad nije prisutan samo u dalekim zemljama, već se može pronaći i kod dobavljača iz Europske unije, premda daleko rjeđe. U posljednje vrijeme dosta se govori i o suzbijanju radne eksploatacije migranata iz Sirije u lancu dobavljača. Primjeri su, nažalost, u Europi i drugdje brojni i raznovrsni.
Kažete da je pitanje ljudskih prava i biznisa nova, velika tema kojoj se sve više pridaje značenje. Zašto onda nema obvezujućih zakonskih akata koje nameću obvezu kompanijama da izvještavaju o ljudskim pravima?
Pitanje da li kompanije imaju utjecaj na ljudska prava danas je sasvim prevaziđeno, to nije umjesno! Rasprava se sada vodi o pojedinim pitanjima odgovornosti kompanija, odnosno obvezama koje postoje u području ljudskih prava i biznisa, kako za poslovni sektor tako i za države.
Na nivou EU, Direktiva o nefinancijskom izvještavanju, koja je nedavno stupila na snagu, obvezuje određene velike kompanije da objavljuju informacije o politikama, rizicima i rezultatima rada koji se odnose na zaštitu životne sredine, prava zaposlenih, poštivanje ljudskih prava, antikorupcijske mjere i zastupljenost u upravljačkim tijelima.
Navedite neke zemlje koje prednjače u strožem uvođenju regulative u području povezanosti ljudskih prava i poslovnog sektora.
Posljednjih godina u više država usvojeni su propisi kojima se uvode različite obveze provjere utjecaja na ljudska prava ili objavljivanja informacija o pojedinim pravima, kao što su npr. zabrana ropstva i trgovine ljudima ili dodatni zahtjevi za transparentnost kompanija u ekstraktivnoj industriji. Prošlog mjeseca u Francuskoj je usvojen zakon koji nalaže najvećim francuskim kompanijama izradu godišnjih javno dostupnih planova koji bi se odnosili na procjenu i otklanjanje negativnih utjecaja na društvo i planet, a predviđa i kaznene mjere zbog nepoštivanja ovih obveza. Slične zakonske inicijative postoje i u drugim državama, na primjer, u Nizozemskoj, Švicarskoj itd. Ovo je područje u kojemu možemo očekivati dinamičan razvoj propisa na nacionalnom i nadnacionalnom nivou.
Portal za promicanje i afirmaciju DOP-a i održivog razvoja
Veljača, 2017.

Zaštita ljudskih prava u poslovnom sektoru jedno je od važnih pitanja današnjice o kojemu se u svijetu vodi sve više računa. Kada se kaže „kršenje ljudskih prava“, obično se pomišlja na najteža kršenja poput dječjeg rada, a to je nešto što se, u percepciji javnosti, događa negdje drugdje. Pogrešno. Kršenje ljudskih prava ne uključuje samo tako drastične primjere već i manje teška kršenja poput kršenja prava na obrazovanje, na dostojanstvene uvjete rada, na privatnost i slično. Nije li očiti primjer kršenja ljudskih prava nama dobro poznata praksa da tvrtke mjesecima ne isplaćuju plaće svojim radnicima. Govori se o slučajevima korupcije prilikom zapošljavanja u našem javnom sektoru. I tu su na djelu kršenja ljudskih prava kao što su principi jednakosti i nediskiriminacije. Okrenemo li se oko sebe, uočit ćemo na svakom koraku različite primjere kršenja ljudskih prava.
Ali, kakva je veza ljudskih prava i kompanija? Ljudska prava krše pojedinci, države, ali i tvrtke. Kompanije utječu na ljudska prava svuda i bez obzira na način poslovanja, na veličinu (mala, srednja i velika poduzeća te multinacionalne korporacije) ili vlasništvo (privatne i državne). Iako kompanije mogu i pozitivno utjecati na ljudska prava, na primjer tako da zapošljavaju stanovništvo, razvijaju infrastrukturu, potiču kulturu poslovanja i pridonose općem društvenom razvoju, čest je i njihov negativan utjecaj na ljudska prava.
O svemu tome je pred predstavnicima civilnog društva i poslovnog sektora govorila Jovana Stopić, pravnica u Beogradskom centru za ljudska prava, koja je kao gošća organizatora Hrvatske gospodarske komore i Hrvatskog poslovnog savjeta za održivi razvoj (HR PSOR) u Zagrebu krajem veljače 2017. vodila radionicu “Dubinska provjera ljudskih prava u praksi”. Među mnogim primjerima teško vidljive, neizravne veze, biznisa i ljudskih prava, Jovana Stopić navela je primjer kompanija iz IT sektora koje su se našle pred sudskom tužbom za teško kršenje ljudskih prava torturom i nečovječnim postupanjem. Vrlo teška optužba, koja se čini nemogućom dok se ne objasni. Kompanije za proizvodnju softvera i velike internetske kompanije, naime, predavale su podatke o svojim korisnicima državama s diktatorskim režimima, koje su ti režimi iskoristili da uhite borce za demokraciju i podvrgnu ih mučenju.
Kada govorimo o direktnom utjecaju kompanija na ljudska prava, zaposlenici su prvi krug u kojemu je on vidljiv, a slijede dobavljači i ugovarači (za globalne kompanije taj je utjecaj najvidljiviji kroz lanac dobavljača), lokalne zajednice, potrošači, klijenti, korisnici usluga itd. Kada je riječ o kršenju ljudskih prava zaposlenika, Jovana Stopić je na radionici navela primjere iz svoje zemlje. Primijećeno je da su neke tvrtke u Srbiji koristile biometrijske podatke, konkretno otisak prsta, za kontrolu redovitosti dolaska na posao zaposlenika, a da pri tome nisu imale razrađene procedure za zaštitu tih podataka što je dovodilo ili moglo dovesti do zloporabe. Drugi je primjer da su zaposlenicama na rodiljnom dopustu u nekim tvrtkama na kućnu adresu počele stizati promotivne ponude proizvoda za njegu beba i majki, jer su njihovi osobni podaci „iscurili“ iz tvrtki i iskorišteni su za direktni marketing.
Nažalost, kompanije uglavnom nemaju business case (studija slučaja ili protokol za postupanje u određenom poslovnom slučaju) za poštovanje ljudskih prava i ne vide razlog da se njima bave. Doduše, tvrtke prepoznaju ljudska prava kao svoju etičku i moralnu obvezu, ali uglavnom ne vide njihov direktan utjecaj na svoje poslovanje. Ipak, tijekom godina mijenjao se način gledanja javnosti, ali i kompanija prema kršenju ljudskih prava, najviše zbog velikih kampanja nevladinih udruga protiv nekih tvrtki koje su kršile ljudska prava, na primjer kampanja protiv Nikea zbog loših uvjeta proizvodnje njihovih tenisica u Vijetnamu uz primjenu dječjeg rada. Promjeni načina gledanja na ljudska prava pridonijelo je i lakše dokazivanje kršenja ljudskih prava na sudu. Ipak, prijelomni je trenutak bio kada su Ujedinjeni narodi 2011. donijeli UN smjernice o poslovnom sektoru i ljudskim pravima (UNGP) ili UN Guiding Principles on Business and Human Rights. Iako je riječ o neobvezujućem pravnom dokumentu, prihvatile su ga i države i kompanije te je UNGP danas glavni instrument kada su u pitanju ljudska prava i biznis. Smjernice UNGP nedavno je na hrvatski jezik preveo Hrvatski poslovni savjet za održivi razvoj – HR PSOR, te su one dostupne na njihovoj internetskoj stranici (www.hrpsor.hr). UNGP, iako neobvezujući pravni okvir, polako ulazi i u pravne dokumente EU (i nekih drugih zemalja). Nova europska Strategija o DOP-u u velikoj će se mjeri temeljiti na zaštiti ljudskih prava. EU od država članica zahtijeva i da usvoje Nacionalne akcijske planove za zaštitu ljudskih prava, što je već učinilo 12 država, a isto čeka i Hrvatsku. Važan je korak prema poštivanju ljudskih prava i to što je u EU od 1. siječnja ove godine na snazi obveza nefinancijskog izvještavanja za sve kompanije s više od 500 zaposlenika, koje obuhvaća i izvještavanje o utjecaju kompanija na ljudska prava.
UN smjernice o poslovnom sektoru i ljudskim pravima (UNGP) propisuju tri stupa:
Dakle, navedeni drugi stup UNGP-a bavi se obvezama korporacija i procedurom due diligence ili dubinskom provjerom ljudskih prava. Prema njemu, polazna, osnovna je obveza kompanija da poštuju ljudska prava, odnosno da se suzdržavaju od njihovog kršenja. Sve više od toga, poput nekih filantropskih aktivnosti, gradnje škola, renoviranja bolnica i slično, dobro je došlo, ali je dobrovoljno i ne potire utjecaj kompanija na ljudska prava. Na primjer, ako kompanija uništi životni prostor neke seoske zajednice, taj svoj štetan utjecaj ne može kompenzirati time što će na drugom mjestu izgraditi školu.
Prema ovom dokumentu jest Naredna obveza kompanija obveza da zaštitu ljudskih prava ugrade u svoju politiku. Preporuka je da izjava o zaštiti ljudskih prava dođe iz vrha kompanije kako bi imala veću snagu. Ta izjava treba biti jasno komunicirana i zaposlenicima i javnosti, dobavljačima i drugim poslovnim subjektima te državnim tijelima. Obveza se odnosi na sva međunarodno priznata ljudska prava te na sve tvrtke bez obzira na veličinu, kao i na dobavljače i poslovne partnere te vrijedi i u slučajevima kada država ne ispunjava svoje obaveze u pogledu zaštite ljudskih prava.
I na kraju, treća je obveza kompanija da uklone štetne posljedice kršenja ljudskih prava do kojih je došlo njihovim djelovanjem.
Interna provjera može se provoditi kao zasebna procedura, a može biti dijelom nekih drugih procedura; u svakom slučaju podrazumijeva se izvještavanje o ljudskim pravima. Izvještaji kompanija o rizicima kršenja ljudskih prava trebali bi biti iskreni i predložiti kako otkloniti rizike od kršenja ljudskih prava te kako umanjiti štetu od već počinjenih kršenja ljudskih prava. Veoma je važna svijest kompanija da one utječu na kršenje ljudskih prava i njihova otvorenost da o tome govore te da svoje djelovanje korigiraju. Pri tome im puno mogu pomoći organizacije civilnog društva i javnost općenito time što će pratiti njihovo izvještavanje i upozoravati na propuste te poticati kompanije da što više smanje svoj utjecaj na kršenje ljudskih prava.
www.odgovorno.hr
Ključni dokument koji regulira odnos poslovnog sektora prema ljudskim pravima su UN smjernice o poslovnom sektoru i ljudskim pravima (UN Guiding Principles on Business and Human Rights – UNGP), koje su Ujedinjeni narodi donijeli 2011. godine.
Taj dokument kao svoja temeljna načela jasno proklamira obvezu država da na svom teritoriju i u svojoj nadležnosti moraju osigurati zaštitu od kršenja ljudskih prava, bez obzira tko ih krši, što uključuje i poduzeća. Također, u dokumentu stoji da sva poduzeća u svom poslovanju moraju poštivati ljudska prava, odnosno suzdržavati se od njihova kršenja.
Iako ovaj pravno neobvezujući dokument ne razrješava sve dileme u ovom području, predstavlja solidan temelj za druge pravne dokumente te njegovi principi polako, ali sigurno ulaze u legislativu zemalja Europske unije i nekih drugih zemalja. I nova europska Strategija DOP-a, koja uskoro treba biti usvojena, uvelike će se temeljiti na UNGP-u.
Smjernice UNGP nedavno je na hrvatski jezik preveo Hrvatski poslovni savjet za održivi razvoj – HR PSOR, i one su dostupne na internetskoj stranici.
Više na: http://hrpsor.hr/ljudska-prava-1-116.html
Hrvatska Lutrija d.o.o. priređuje igre na sreću, što uključuju lutrijske i kladioničke igre, igre na automatima, igre u casinu, te igre koje se priređuju putem Interneta. Igre se priređuju tako da budu zabavne igračima, da ih se štiti od razvoja ovisnosti, da su korisne za društvo i da budu, doista – Više od Igre. To nalaže odgovoran pristup poslovanju. Hrvatska lutrija d.o.o. članica je udruženja europskih i svjetskih lutrijskih organizacija i dosljedno primjenjuje standarde odgovornog priređivanja igara na sreću, što potvrđuje europskim i WLA certifikatima odgovornog priređivača igara na sreću.
Ovisnost postoji – mnogi su rizični činitelji tome
Ključni čimbenici koji neku igru na sreću čine opasnom i rizičnom za razvoj ovisnosti su učestalost igranja, brzina događaja i saznavanja rezultata, te subjektivni osjećaj igrača da se znanjem i vještinom može utjecati na ishod, odnosno na dobitak. Naglašeno rizična igra je sportsko klađenje, najviše za mlade, ali i za odrasle.
„83% hrvatskih srednjoškolaca se prije punoljetnosti bar jednom u životu kladilo, kockalo ili okušalo u nekoj drugoj igri na sreću. Svaki treći srednjoškolac se redovito kladi na sportske rezultate. Na žalost ni mladi, a ni njihovi roditelji ne smatraju da su igre na sreću jako štetne i opasne, a upravo zbog kockanja i klađenja oko 12 posto hrvatskih srednjoškolaca ima ozbiljne, štetne psihosocijalne posljedice.“ – navodi doc.dr.sc. Neven Ricijaš s Edukacijsko rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu.
Dostupnost igara na sreću naglo je porasla, a tržište je postalo zasićeno legalnim i ilegalnim priređivačima pa ovisnost o kocki kod maloljetnika postao poseban brzorastući problem društva.
Hrvatka lutrija u suradnji s drugima u razvoju preventivnih aktivnosti i odgovornog igranja na sreću – projekt KOCKANJE MLADIH U HRVATSKOJ
Hrvatska Lutrija d.o.o. uvidjela je nedostatke u sustavnom pristupu problemu ovisnosti i započela akcije istraživanja i iznalaženja potencijalno zainteresiranih dionika. U izuzetno malom krugu dionika ostvarena je kvalitetna komunikacija i suradnja.
Od 2010. godine Hrvatska Lutrija podupire znanstveno-istraživački projekt „Kockanje mladih u Hrvatskoj“ u okviru kojeg se je razvio i prvi nacionalni preventivni program kockanja mladih pod nazivom „Tko zapravo pobjeđuje?“ realiziran u suradnji s Edukacijsko rehabilitacijskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu.
Ciljevi ovog preventivnog programa su osvijestiti i educirati mlade ljude, prezentirati iskrene i informacije o igrama na sreću jer često djeca misle da je klađenje lagan način zarade novaca i korisno utrošeno vrijeme – pa eto postaju „vrsni znalci“ sportskih prilika, često potencirani od strane prijatelja koje djeca prihvaćaju da bi se uklopila u željeno društvo, tzv. pritisak okoline. Projekt „Tko zapravo pobjeđuje?“ trenutno je u završnoj fazi i trebao bi u srednjim školama zaživjeti s početkom nastave u rujnu 2017.
Radi bolje integracije mjera društveno odgovornog poslovanja u sveukupno poslovanje, uspostavljeno i Povjerenstvo za DOP, sastavljeno od 9 članova iz različitih organizacijskih jedinica.
U projekt izrade materijala i edukativnih sadržaja za prevenciju od kockanja u mladih (projekt „Tko zapravo pobjeđuje“) ukjučeni su svi strateški dijelovi organizacije, od Uprave do Ureda za strateški razvoj u kojem je pozicionirana služba za DOP.
Osim financijskih sredstava uložena u istraživanja, tu su i sredstva namijenjena edukaciji zaposlenika Hrvatske lutrije i dionika.
Hrvatska Lutrija se iskazala i kao primjer i poticanju komunikacije između znanstvenika i stručnjaka iz područja ovisnosti i državnih regulatora.
Svojim predanim partnerstvom tim sa Edukacijsko rehabilitacijskog fakulteta pod vodstvom doc.dr.sc. Nevena Ricijaša pomaže nam svakodnenovo u tome da dobivena profesionalna znanja uspješno primjenimo u praksi.
Bilo bi izuzetno dobro rješenje kad bi se ovom pristupu odgovornog poslovanja, kakav je u Hrvatskoj lutriji, priključili i drugi priređivači – time bi se pokrenula šira društvena intervencija s ciljem izgradnje sigurnog okruženja za igranje, za dosljednije poštivanje zakonskih normi u vezi sa zabranom kockanja u maloljetnih osoba. I, na koncu, puno bi se više subjekata uključilo u sanaciju velikih posljedičnih problema koje iza sebe ostavlja neodgovorno priređivanje igara.
Zagovaranje projekta unutar poduzeća podrazumijevalo je aktivan rad na poboljšanju postojećih politika i praksi, a zagovaranje izvan poduzeća sastojalo se u osvješćivanju igrača i javnosti o štetnosti uključivanja maloljetnih osoba u igre na sreću.
Upravljanje projektom, troškovi, komunikacija…

Nositelj projekta je Edukacijsko rehabilitacijski fakultet sveučilišta u Zagrebu, a voditelj projekta doc.dr.sc. Neven Ricijaš, član Odsjeka za poremećaje u ponašanju, te tim koji se sastoji od sljedećih suradnika – dr.sc. Dora Dodig, doc.dr.sc. Valentina Kranželić, dr.sc. Aleksandra Huić. Ključne projektne aktivnosti definirane su ugovorom. Od strane Hrvatske Lutrije tim su činili članovi povjerenstva za DOP i voditeljica Irena Krklec, univ.spec.oec. U osmišljavanju i kreiranju edukativnog materijala za prodavače Hrvatske Lutrije koji je razvijan paralelno sa ostalim sadržajem, kako bi se povezalo gradivo za škole i materijali za prodavače na Edukacijsko rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu organizirane su fokus grupe djelatnika HL-a.
Svi resursi se pomno planiraju, a izvršenje svake faze projekta praćeno je odgovarajućim izvještajima. Trošak prvog djela projektnih aktivnosti iznosio je 75.000,00 kuna. Tu su još i troškovi tiskanja edukativnog materijala – priručnika u nakladi 200 primjeraka kao i radnih bilježnica u nakladi 1500 primjeraka…
Komunikacija je prilagođena različitim ciljanim skupinama. Interno su korišteni svi komunikacijski kanali, primjerice intranet, interno glasilo Bubamara, a što se tiče komuniciranja eksternoj javnosti korištene su web stranice, godišnja izvješća, nastupi u radio i tv emisijama, stručnim skupovima.
Rezultati istraživanja „Kockanje adolescenata u gradu Zagrebu“ (2010.) te „Navike i obilježja kockanja adolescenata u urbanim sredinama u Republici Hrvatskoj“ (2011.) i „Sportsko klađenje i druga rizična ponašanja hrvatskih srednjoškolaca (2015.)“ prezentirani su i distribuirani među uključenim partnerima te objavljeni na web stranicama Hrvatske Lutrije, www.lutrija.hr
Podcrtavamo društvene i poslovne koristi
Sve navedene aktivnosti usmjerene su ostvarivanju postavljenih projektnih ciljeva koji obuhvaćaju suzbijanje i sprječavanje pojave ovisnosti o kocki među djecom i mladima te rizičnog ponašanja djece i mladih vezano uz eksperimentiranje sa igrama na sreću.
Ukoliko se igre priređuju na odgovoran način one su korisne za društvo – omogućuju zabavu i igru, a generiraju i sredstva koja se vraćaju društvu i dalje za društveno korisne djelatnosti. Kad se igre priređuju na neodgovoran način, dovodi to do razvoja široke i visoke ovisnosti o igrama na sreću, a onda i svih negativnih utjecaja po život ovisnika – trošenja velikih iznosa novca, ulazak u dugove – prodaju imovine, destabilizaciju obitelji i budućnosti svoje djece… Utječe to na posao pa i na gubitak posla te spremnost na rizične radnje (Do novca treba doći na bilo koji način!).
Hrvatska Lutrija d.o.o. i nadalje namjerava podržavati program.
Jednako su važni, ako ne i važniji, neki naši praktični koraci. Naime, iako je Zakonom o igrama na sreću zabranjeno primanje uplata od osoba mlađih od 18 godina, Hrvatska Lutrija d.o.o. je zauzela stav da maloljetnike nikako ne dovodimo u kontakt s igrama na sreću. Nadalje, maloljetnicima nije dozvoljeno ni biranje ekspres ili instant lutrije u prisutnosti roditelja. Učinili smo to uvažavajući apel stručnjaka na nezrelost mladih do 18 godina da zauzmu ispravan stav prema igrama na sreću.
Plan za 2017.
Plan za 2017. godinu obuhvaća provođenje najvažnije aktivnosti cijelog projekta – izlazak na „teren“, među učenike – izvođenje predavanja i radionica te podjelu info-materijala u 15 zagrebačkih i 15 škola iz ostalih gradova u RH . I dalje ćemo podržavati rad udruga za liječenje ovisnosti o kocki (KLOK). I dalje ćemo upućivati mlade i građane na odgovorno igranje i smanjivanje rizika od pojave ovisnosti, kako radimo i sad na svim našim prodajnim mjestima i na portalu.
Pristup Hrvatske lutrija uvažava ljudska prava djece i mladih na razvoj do punog potencijala, podiže svijest u roditelja i građana i, nadamo se, razvija odgovorniji pristup igrama na sreću u cijelom društvu, počevši od od priređivača, zakonodavca pa do roditelja i samih maloljetnika na čijim se leđima sve ovo tako žestoko slama.
Igrajmo, zabavimo se, ali uvijek odgovorno.
Irena Krklec
specijalistica za društveno odgovorno poslovanje
Igor Zlatevski
direktor Ureda za strateški ravoj
www.odgovorno.hr
Sukladno Metodologiji oblikovanja DOP primjera
Ožujka 2017.

Atmosfera je sve toplija, led se topi, mijenja se klima, ugroženi su ljudi, flora, fauna… svijet i planet Zamlja kakve sada poznajemo!
Tko sve to zamišlja jasno i vizualizira, uhvati ga muka i velika tuga.
I onda se nađu neki koji na to umiruju čovječanstvo, naravno, iz uskih svojih interesa ili nesposobnosti za proaktivno sagledavanje stvari. I čak odriču svoje buduće sudjelovanje i usvajanje sporazuma između zemelja svijeta. A u ovome bi se doista trebali naći svi – rame do ramena, glava uz glavu, svi od „prvog“ do „zadnjeg“ građanina svijeta
Klimatolozi i ekolozi upozoravaju – led na Arktiku ubrzano se topi što bi moglo utjecati na klimu na cijelom planetu, a onda naravno i na čovječanstvo u cjelini. Protekle 2016. godine zabilježena je najviša temperatura na Arktiku otkad je mjerenja, pa umjesto da u jesen uđe s minus 25 Celzijevih stupnjeva, Arktik se topio na tek nešto nižim temperaturama od ništice. I temperatura mora bila je oko 4 stupnja više nego inače. Zbog neuobičajeno visokih temperatura na sjevernoj polarnoj kapi, puno kasnije od uobičajenog došlo je do zaleđivanja mora i formiranja leda na Arktiku. Još je gore što se tako visoke temperature bilježe već treću godinu zaredom.
U novom izvještaju o stanju na Arktiku američke Državne administracije za oceane i atmosferu (NOAA), navodi se da je riječ o rekordno visokim temperaturama zabilježenim u 2016. godini. Prosječna godišnja temperatura zraka na području Arktika od listopada 2015. do rujna 2016. povećala se za 3,5 stupnjeva Celzijusa u odnosu na onu zabilježenu 1900. godine dok se razina morskog leda smanjila za oko 30 posto u posljednjih 25 godina.
Još se nije stišala uzbuna zbog Arktika, a već stiže i upozorenje sa Zemljina južnog pola, Antarktike. Ondje se u proteklih mjesec dana drastično proširio rascjep na ledenom grebenu Larsen C, prijeteći da se ogromna masa leda odvoji od toga grebena. Naime, nekoliko posljednjih godina taj se rascjep postupno širi, no sada je dosegao 80 kilometara te ga uz greben veže još samo 20-ak kilometara leda. Kada i on popuca, od Larsena C odvojit će se divovska santa od 5000 četvornih kilometara, a izgled Antarktike više nikada neće biti isti. Riječ je o površini ča 2,5 puta većoj od naše Istre. K tome, topljenje tako velike količine leda zacijelo neće proći bez podizanja razine mora. Recimo i to da ovo nije prvi ledeni greben koji se otopio – godine 2002. otopio se ledeni greben Larsen B.
Stručnjaci upozoravaju da se led na polovima topi tri puta brže nego prije samo 20 godina što bi moglo izazvati domino-efekt na klimu i okoliš na cijelom planetu. Zbog efekta globalnog zatopljenja, naravno, tope se ledenjaci i u drugim dijelovima svijeta. Primjerice, u
U nacionalnom parku Montana u SAD-u od 150 velikih ledenjaka sada je ostalo tek 25 ledenjaka većih od 25 hektara. Stručnjaci iznose i ovaj dramatični podatak: u lipnju 2016. godine bilo je 11,1 milijuna četvornih kilometara morskog leda, dok je prije 30 godina bilo oko 12,7 milijuna četvornih kilometara leda. Da bi smo lakše predočili koliko se leda otopilo u samo 30 godina, recimo da je riječ o površini velikoj kao šest Velikih Britanija.
Suprotno očekivanju, topljenje leda i rekordno visoke temperature na polovima dovode do oštrih zima u Europi, Aziji i SAD-u. Naime, hladni zrak s Arktika zbog specifičnih kretanja morskih struja dolazi do kopna i uzrokuje vrlo niske temperature i raniji početak zime i snijega, a upravo toj pojavi i svjedočimo ovih godina. Jasno je da nas čekaju još drastičnije klimatske promjene jer globalne će temperature još porasti između 0,3 i 4,8 Celzijevih stupnjeva do kraja 21. stoljeća. Svake godine otopi se 234 milijuna kilotona leda, pa će zbog toga doći i do dizanja razine mora između 26 i 82 centimetra do kraja stoljeća. A to znači da će nEstati neki niski otoci, plaže, gradovi i naselja će biti poplavljeni, promijenit će se se flora i fauna…
Kad znamo problem, morali bismo znati i načine za njegovo rješavanje!
www.odgovorno.hr
Provjerili smo u dva komunalna poduzeća, u podružnici Čistoća Zagrebačkog holdinga i u Čistoći Varaždin, što čine da bi povećali količine sakupljenog tekstilnog otpada.
Zagreb – velika ulaganja, brzi rast
Zagrebački holding, podružnica Čistoća, intenzivnije odvojeno sakuplja otpadni tekstil od građana od 2014. godine. Tada su postavljeni spremnici u reciklažnim dvorištima, a već iduće, 2015. godine, postavljeni su i prvi spremnici za tekstil na javne površine u Zagrebu. Prošle je godine postavljeno 96 spremnika za tekstil u skupine sa spremnicima za papir, staklo i plastiku. Lokacije takvih „zelenih otoka“, kako ih zovu, dogovaraju se u suradnji s Vijećima gradskih četvrti. Kako nam kažu u Zagrebačkom holdingu, ove godine na javne površine postavit će još 500 spremnika za odvojeno sakupljanje otpadnog tekstila.
– Trenutno tekstilni otpad sakupljamo jednim vozilom pet dana u tjednu, a s povećanjem broja spremnika povećat ćemo i broj vozila. U postupku javne nabave je nabavka vozila za tu namjenu – kažu u Zagrebačkom holdingu.
S većim brojem kontejnera za tekstil raste i sakupljena količina. Dok je 2015. podružnica Čistoća od građana sakupila 145 tona otpadnog tekstila, 2016. godine ta je brojka narasla na 264 tone što je 80 posto više.
– Sav prikupljeni tekstilni otpad – kažu u zagrebačkoj Čistoći – predajemo ovlaštenoj organizaciji za obradu tog otpada čime pridonosimo modelu kružnog gospodarstva prema odredbama Zakona o održivom gospodarenju otpadom i smjernicama u tek donesenom Planu gospodarenja otpadom Republike Hrvatske – kažu u Zagrebačkom holdingu, podružnica Čistoća.
Uz financijsku potporu Grada Zagreba socijalna zadruga Humana Nova Zagreb otvorila je u Ulici Grada Gospića broj 3 ReUse shop, prvi zagrebački outlet dućan i sortirnicu tekstila. Podružnica Čistoća u suradnji sa zadrugom sakupljat će i predavati određenu količinu tekstila za outlet dućan i/ili reciklažu. Stoga, ako imate stare odjeće za koju smatrate da još može nekome poslužiti, donesite je u zadrugu Humana Nova. Tako ćete pomoći ne samo zaštitu okoliša već i ljude koji su (nakon puno muke) konačno našli posao upravo u toj zadruzi.
Varaždin – sakupljanje od vrata do vrata
Čistoća Varaždin ima kraće iskustvo u sakupljanju tekstilnog otpada od zagrebačke Čistoće, jer je tekstil počela sakupljati tek od 1. siječnja 2016. Ondje su se odlučili za drugačiji način sakupljanja, u vreće, a ne u kontejnere. Tekstil se sakuplja od vrata do vrata, a građanima se daju smeđe vreće od 140 litara. Prošle su godine vreće s tekstilom u Čistoći Varaždin sakupljali svaki drugi mjesec, a ove će godine to smanjiti na dva puta godišnje, i to u toplijim mjesecima (travanj, rujan) kada je manja vjerojatnost da kiša namoči tekstil. Pokazalo se da češće sakupljanje nije potrebno i da samo stvara nepotrebne troškove obilaska cijelog područja.
Čistoća Varaždin nabavila je jedno vozilo za sakupljanje tekstila, a sakupljeni se tekstil privremeno skladišti u natkrivenom skladištu do predaje ovlaštenom sakupljaču. Prošle su godine sakupili oko 150 tona tekstilnog otpada, a toliko očekuju i ove godine. Dobro za jedan grad te veličine. Odlično. Sav tekstilni otpad predaje se u tvrtku Regeneracija Zabok na recikliranje. U Čistoći Varaždin razmatraju i opciju izgradnje centra za ponovnu uporabu otpada, pa tako i tekstilnog.
Čini se da bi sakupljenog i ponovno upotrijebljenog otpada moglo biti i više kada bi građani bili bolje educirani o vrijednosti takvog otpada. Poseban problem, kažu u oba komunalna poduzeća, čine nesavjesni građani koji pokušavaju iz spremnika izvući odjeću i uzeti što im odgovara, pri čemu oštećuju spremnike i raskapaju vreće pa se otpad mora ponovno razvrstavati, što stvara nemale dodatne troškove komunalcima.
Osim dobrih primjera koje smo ovdje naveli, postoje i drugi. Tako se porast odvojenog sakupljanja starog tekstila bilježi i u Velikoj Gorici, Jastrebarskom i drugim gradovima. Svakako valja pohvaliti i pothvat jedne udruge: Udruga Ukras Hrvatske iz Koprivnice jedne je godine samoinicijativno krenula u sakupljanje tekstilnog otpada te je tvornici za preradu isporučila čak 80.000 kilograma.
Dakle, može se.
A i mora se!
Vaše stare traperice, poderani ručnici i plahte, rastegnute majice i sva ostala odjeća koja više nije dovoljno dobra da biste je poklonili mogu postati vrijedna sirovina od koje se obradom dobiva pouzdan i zdrav izolacijski materijal za građevinarstvo i auto-industriju. Rekli smo: mogu postati, ali samo ako ih ubacite u kontejner za tekstil, a ne u običan kontejner za komunalni otpad.
Stara odjeća je vrijedna sirovina
Podsjetimo, prema važećim pravilnicima, kao tekstilni otpad građani mogu odložiti čistu i suhu odjeću (veste, košulje, hlače, kapute…), zatim obuću te kućanski tekstil (ručnici, plahte, zavjese…).
Dok odvojeno sakupljanje plastike, papira i stakla postaje uobičajena slika u našim domovima, na tekstil kao da zaboravljamo. Vjerojatno stoga jer nismo ni svjesni koliko je to dragocjena sirovina (čak toliko da je i uvozimo), ali i zato jer su kontejneri za tekstilni otpad dosad bili rijetkost. Srećom, i to se u posljednje vrijeme mijenja pa sve češće, uz kontejnere za plastiku, staklo i papir,u Zagrebu i još nekim gradovima možete vidjeti i posebne kontejnere za tekstil, dok se u nekim mjestima tekstil sakuplja u posebne vreće. Nadamo se da će to izmijeniti i lošu statistiku u nas koja pokazuje: u našem ukupnom miješanom komunalnom otpadu tekstilni otpad čini 3,7 posto (podaci za 2015.).
Do 2020. Godine Hrvatska mora smanjiti biorazgradivi otpad na odlagalištima za 68 posto u odnosu na 2015 godinu. Europa je znatno odmakla naprijed!
Recimo i to da svaki stanovnik godišnje proizvede oko 11 kilograma tekstilnog otpada, a taj je otpad 50 posto biorazgradiv. U cijeloj Europskoj uniji tako nastane oko 5 milijuna i 800 tisuća tona tekstilnog otpada godišnje, od čega se reciklira samo milijun i pol tona. Sve ostalo završi na odlagalištima miješanog komunalnog otpada.
Disciplinirani Nijemci uspiju reciklirati najviše tekstila, oko 800 tisuća tona. Prema procjenama, u 2015. godini na deponijama općeg tipa u Hrvatskoj je završilo i 46.000 tona tekstilnog otpada.
Nepovoljne posljedice nesakupljanja starog teksila
Time što ne odvajamo i ne recikliramo tekstilni otpad sebi činimo višestruku štetu:
* Kako prvo, u smeće bacamo skupu i korisnu sirovinu.
* Zatim, nepotrebno zatrpavamo odlagališta koja već sada u mnogim gradovima postaju ozbiljan problem. A i Europska unija sili nas na promjene, pod cijenu novčanih sankcija.
* I konačno, ako vas se svi ovi podaci nisu dojmili, recimo i to da se recikliranjem samo jednog kilograma tekstila proizvede 7 kilograma manje ugljičnog dioksida.
Domaći tvornica za oporabu tekstila raste, napreduje
Spomenimo još jednu korist od recikliranja tekstila. Jedini hrvatski oporabitelj tekstilnog otpada, Regeneracija – Zabok, prerađuje ovaj otpad i od njega stvara filc koji se koristi kao izolacijski materijal u građevinskoj i auto-industriji te zamjenjuje izolacijske materijale koji se dobivaju iz nafte. Ova uspješna tvornica prošle je godine preradila oko 6000 tona tekstilnog otpada, od čega je iz Hrvatske došlo oko 65% ili 4.000 tona, a ostatak je uveszen iz susjednih zemalja. Ove godine plan im je reciklirati 9000 tona, a nadaju se da će uspjeti sakupiti najmanje 4500 tona tekstilnog otpada iz Hrvatske. Regeneracija je nakon prevladane krize prije nekoliko godina prerasla u uspješnog izvoznika – u Europi ostvarjuje 95% svojih prihoda. Pružila je i izglednu egzistenciju svojim sugrađanima – zaposlenih je više od 200.
Nužna edukacija građana
No ipak, Hrvatska bilježi brzi rast – godine 2012. Regeneraciji je predano 800 tona, a u protekloj 2016. čak 4000 tona. Tome su osobito pridonijele neke tvrtke, pa i udruge. A neke se nisu ni pomaknule s mjesta. One su problem, a još više niska svijest građana koji još nisu usvojili naviku da iz svojih domova redovitno prazne nekorisni tekstil. Edukacija i podizanje svijesti (i savjesti) o tome naš je pravi put.
Odgovoran građanin – kako djelovati
Dakle, sve polazi od građanina, savjesnog i odgovornog. Takav je na redu.
Evo naputaka, podsjetnika, kako djelovati da bismo ostvarili društvene ciljeve:
Dobra Hrvatska – MDM

Zvuči nevjerojatno, ali gotovo svaki peti radnik na radnom je mjestu izložen nekoj od kancerogenih tvari. I to ne u siromašnim regijama svijeta, nego u Europskoj uniji.
U EU umre svake godine 102.500 osoba, a u svijetu 666.000 ili svakih 47 sekundi jedna osoba zbog izloženosti kancerogenim tvarima tijekom radnog vijeka.
Ako se to ne spriječi, za dva desetljeća broj radnika koji će se razboljeti i umrijeti zbog izloženosti opasnim tvarima povećat će se za čak 80.000 osoba, na njih 180.000 svake godine. Velika pogibelj po okoliš i ljude dolazi iz nekih tvorničkih pogona!
Naime, čak 53 posto smrti koje se povezuju s radnim okruženjem na razini EU posljedica su izloženosti kancerogenim tvarima tijekom radnog vijeka. Zato je Europska agencija za zaštitu na radu (EU-OSHA) pokrenula kampanju za zdrava radna mjesta, koja će se provoditi 2018. i 2019. godine. Prema jednoj studiji EU-OSHA, gotovo svako treće oboljenje od raka pluća te jedan od pet slučajeva leukemije može se pripisati profesionalnoj izloženosti kancerogenim supstancama.
Najpogođenije zemlje EU-a su Nizozemska, Velika Britanija i Belgija te Italija.
Rak pluća je najčešća vrsta u ukupnom broju obolijevanja od raka kao posljedice izloženosti opasnim tvarima na poslu, a na tu vrstu raka otpada od 54 do 75 posto. Izloženost azbestu i dalje je vodeći uzrok obolijevanju od raka pluća – u čak 45 posto. Često radnici obolijevaju i od raka kože, raka dojke i raka mjehura.
Europska komisija u svibnju prošle godine predložila je reviziju direktive o kancerogenim i mutagenim tvarima te mjere koje trebaju spriječiti izloženost radnika utjecaju 13 kancerogenih tvari. Kako piše Novi list, u siječnju 2017., Komisija je te mjere proširila na još sedam kancerogenih tvari čime je –
Poboljšana zaštita za oko četiri milijuna radnika u Europi.
Ipak, smanjenju dopuštenih graničnih vrijednosti protive se lobisti mnogih ‘prljavih’ industrija, a problem je i to što izloženost mnogim štetnim kemikalijama na poslu uopće ne potpada pod REACH, odnosno EU propise za registraciju, evaluaciju, autorizaciju i restrikciju kemikalija, na primjer dizelski ispušni plinovi, dim koji nastaje varenjem, silicij i slične kemikalije uopće nisu obuhvaćene tim propisima.
Ukupno je detektirano 50 tvari opasnih po život 20 milijuna radnika!
Prema podacima Eurostata, u Europi se godišnje proizvede oko 31 milijun tona kancerogenih, mutagenih i kemikalija toksičnih za reproduktivne organe, a prema podacima Europske komisije, oko 20 milijuna radnika u EU izloženo im je na svom radnom mjestu.
A među njima vodeći su: azbest, dizelski ispušni plinovi, mineralna ulja, pesticidi, sunčevo zračenje, katran, tekućine za obradu metala, silicij, razna otapala, lakovi, drvna prašina i slično. Kako smo već rekli – neki potpadaju pod zakonsku regulativu, a neki su potpuno izvan dometa propisa.
Dobra Hrvatska
Izvršni odbor Zbora novinara HND-a za okoliš u suradnji s HEP Opskrbom raspisao je Natječaj za godišnje nagrade za najbolji novinarski rad o zaštiti okoliša “Velebitska degenija”.
Nagrade (ukupno četiri) dobivaju novinari i fotoreporteri za najbolje autorske radove i fotografiju o zaštiti okoliša objavljene u tisku, internetu, na radiju i televiziji. Svaka nagrada sastoji se od novčanog dijela (10.000 kn), plakete i diplome, a dodjeljuje se u prigodi Dana planeta Zemlje, 22. travnja.
Nagrade se dodjeljuju za radove objavljene u razdoblju od 1. ožujka 2016. godine do 28. veljače 2017. godine.
Pravo predlaganja kandidata za nagradu imaju:
Prijedloge treba dostaviti na adresu:
Hrvatsko novinarsko društvo
Zagreb, Perkovčeva 2
– za Natječaj o zaštiti okoliša –
Rok za dostavu prijedloga je 3. travnja 2017 . godine.
Predlagači su dužni, uz obrazloženu kandidaturu, priložiti kopiju teksta, CD ili DVD snimljenih i objavljenih radijskih i televizijskih priloga i emisija te fotografija s naznakom gdje i kada su objavljeni, s najviše 3 priloga po autoru.
Izvor: http://www.hnd.hr/natjecaj-za-godisnje-nagrade-velebitska-degenija
Kontakt: Silva Celebrini, predsjednica Zbora novinara HND-a za okoliš
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.