Međunarodni dan svjesnosti o opasnostima od mina i pomoći u protuminskom djelovanju obilježava se 4. travnja svake godine. Proglasila ga je Opća skupština UN-a 08.12.2005. Dan ima za cilj podizanje svijesti o nagaznim minama, traženje pomoći za rad protiv mina i napredak u njihovom uklanjanju.
Obilježavanje Međunarodnog dana svjesnosti o opasnostima od mina poziva države na kontinuirane napore, uz pomoć Ujedinjenih naroda i relevantnih organizacija, za razvoj nacionalnih kapaciteta protuminskog djelovanja. Nažalost, još uvijek u brojnim zemljama, uključujući i Hrvatsku, mine i eksplozivi zaostali iz rata predstavljaju ozbiljnu prijetnju sigurnosti, zdravlju i životu stanovništva. Osim toga predstavljaju i važnu zapreku društvenom i gospodarskom razvoju na nacionalnoj i lokalnoj razini.
Godine 2025. Međunarodni dan svjesnosti o opasnosti od mina i pomoći u protuminskom djelovanju obilježit će se pod sloganom “Sigurna budućnost počinje ovdje”.
Nadovezujući se na Pakt budućnosti, zajednica Ujedinjenih naroda za protuminsko djelovanje naglašava potrebu za financiranjem mikro projekata i projekata s brzim učinkom za rješavanje hitnih potreba osoba s tjelesnim invaliditetom pogođenih sukobom.
Služba Ujedinjenih naroda za protuminsko djelovanje (UNMAS)
Više od 20 godina rad Službe Ujedinjenih naroda za protuminsko djelovanje (UNMAS) vođen je potrebama pogođenih ljudi i prilagođen prijetnji od eksplozivnih opasnosti s kojima su suočeni civili, mirovne snage i humanitarci.
UNMAS radi na spašavanju života, olakšavanju raspoređivanja misija UN-a i isporuci humanitarne pomoći, zaštiti civila, podršci dobrovoljnom povratku interno raseljenih i izbjeglica, omogućavanju humanitarnih aktivnosti i aktivnosti oporavka te zagovaranju međunarodnih humanitarnih i ljudskih prava zakon.
UN ima za cilj svijet bez mina i eksplozivnih ostataka rata, gdje pojedinci i zajednice žive u sigurnom okruženju pogodnom za razvoj i gdje su potrebe žrtava prepoznate. Dvanaest odjela i ureda Tajništva UN-a, specijaliziranih agencija, fondova i programa igra ulogu u programima protuminskog djelovanja u 30 zemalja i tri teritorija. Protuminska akcija omogućuje mirovnim snagama da provode patrole, humanitarnim agencijama da dostavljaju pomoć, a običnim građanima da žive bez straha da bi ih jedan pogrešan korak mogao koštati života.
Mine u Hrvatskoj i dalje ubijaju
U Hrvatskoj mine iz Domovinskog rata još nisu do kraja razminirane te nažalost i dalje odnose žrtve. Minska polja prekrivaju još 48,6 četvorna kilometra, dok je dodatno 2,1 četvorna kilometra zagađeno isključivo neeksplodiranim ubojnim sredstvima, prema podacima MUP-a iz travnja 2025.
Minski sumnjiva područja prisutna su u 2 županije i 14 gradova i općina. Procjenuje se da se na tim područjima nalazi približno 6.300 mina te neeksplodiranih ubojnih sredstava, posebno u područjima intenzivnih borbenih djelovanja tijekom Domovinskog rata.
Cjelokupno MSP Republike Hrvatske obilježeno je s 1.977 oznaka upozorenja na minsku opasnost.
U Hrvatskoj je do sredine 2024. od mina stradalo 610 osoba, od kojih 207 smrtno, a 40 pirotehničara izgubilo je život obavljajući poslove razminiranja.
Do 2021. godine poslovi razminiranja koštali su više od 7 milijardi kuna (929 milijuna eura). Za njihov dovršetak do 2026., prema podacima, potrebno je još 224 milijuna eura objavio je u rujnu 2022. Hrvatski sabor. Hrvatska to planira pokriti s gotovo 94 milijuna iz državnog proračuna, a ostatak stranim i europskim fondovima.
Svi dionici hrvatskog protuminskog sustava, od tijela državne uprave, lokalne i područne samouprave, civilnog društva i privatnog sektora, u suradnji s kontekstualnim međunarodnim institucijama, kontinuirano i sinergijski djeluju na ublažavanju posljedica minske opasnosti u Republici Hrvatskoj, a posebice na osiguravanju i osnaživanju svih oblika kapaciteta za razminiranje, pomoći minskim žrtvama, edukaciji o minskoj opasnosti te svim ostalim akcijama utvrđenih smjernicama relevantnih nacionalnih i međunarodnih propisa, ugovora i protokola.
U svrhu smanjenja minske opasnosti i sigurnog kretanja građanima je dostupna i mobilna aplikacija MINE.info koja se besplatno instalira na mobilne uređaje ili tablete putem Google Play Storea ili iTunes Apple Storea. Aplikacija prikazuje lokacije na karti i položaj najbližih MSP-a (temeljem ažuriranih baza podataka RCZ-a), daje zvučne i vizualne obavijesti u slučaju približavanja MSP-u, omogućava SOS poziv koji šalje točnu lokaciju nadležnoj službi te ima i edukativnu komponentu u vidu popisa i fotografija minsko-eksplozivnih i neeksplodiranih ubojnih sredstava koji se mogu naići u prirodi, kao i mogućnost fotografiranja i prijave pronađenog sumnjivog predmeta.
Stoga nije na odmet ponovo skrenuti pozornost na minsku opasnost te upozoriti na obvezno poštivanje oznaka minske opasnosti:
NE ULAZITE U OZNAČENA MINSKA POLJA I MINSKI SUMNJIVA PODRUČJA!
POŠTUJTE ZNAKOVE OPASNOSTI OD MINA!
NE UKLANJAJTE ZNAKOVE OPASNOSTI – BUDITE ODGOVORNI PREMA DRUGIMA!
NE DIRAJTE NEPOZNATE PREDMETE I EKSPLOZIVNE OSTATKE RATA!
OBILJEŽITE MJESTO PRONALASKA MES-a ili NUS-a I OBAVIJESTITE POLICIJU NA BROJ 192 ILI SUSTAV ŽURNE POMOĆI NA BROJ 112!
IZBJEGAVAJTE RIZIČNO PONAŠANJE – ZOVITE UPOMOĆ!
RAZMINIRANJE PREPUSTITE STRUČNJACIMA!
POLJOPRIVREDNICI, ZEMLJA JE VAŠE VELIKO BLAGO, ALI ŽIVOT JE DALEKO NAJVEĆE!
BRANJE GLJIVA I SKUPLJANJE DRVA ZA OGRIJEV MOŽE BITI KOBNO!
DJECO, OPASNA PODRUČJA NISU IGRALIŠTA!
RIBIČI, LOVCI, NEKA VAŠA OMILJENA MJESTA SADA SU MINIRANA. BUDITE RAZUMNI, IZBJEGAVAJTE IH, POSTOJE I SIGURNI PROSTORI
Čak i najduže putovanje počinje običnim prvim korakom. Svako putovanje, kratko ili dugo, donosi usput nešto novo, nešto lijepo, nešto ružno i uvijek ono neočekivano. Upravo to neočekivano može izmijeniti put, a djelomično možda i cilj. Važno je stići, ali stići na dobar cilj. Život nema generalnu probu, ne teče život po crti. Kad iz druge perspektive sagledaš, shvatiš da si upravo izbjegao da se pogubiš po putu kojeg si smatrao najboljim i najsigurnijim. Samo prati znakove, odozgo – širim pogledom. Kad osjetiš ono: „bit će dobro“, slijedi ih. Život je veliko putovanje, i nema cilj. Ima etapne ciljeve, da bi u punini bio smislen. Pazimo na putovanje, da je lijepo, da pobijedimo nevolje, da je smisleno.
Ovo je priča o djevojci koja upravo ide važnim putem, djevojci koja svoj teret i iskušenja, kaže se križ, nosi visoko podignute glave i uspravnih leđa. Možda baš taj detalj, da hoda ne spuštajući glavu, otkriva ili stvara probleme na putu…
Dolazak, ulazak
Sa svoja tri brata ta je djevojka od 2011. učinila našu obitelj još većom, velikom, gleda li se onako šire. Stigla je nama na kratko (tako su rekli iz Socijalnog), malo prije svog trećeg rođendana, koji je postao njezin prvi kojeg je proslavila uz tortu (!), puhanjem u svjećice, aplauz, prigodnu pjesmicu i poklon. Prvi put – tri u jedan!Od prve se vidjelo da je drugačija. Izgledala je kao dijete nekog drugog podneblja, kao sitna princeza koja stiže iz daleka, iz neke daleke egzotične zemlje. Došla je sa jednom ružičastom torbicom i nekoliko igračaka koje su joj tete iz doma brižno spakirale, toliko da joj se uvijek nađu blizu. (Zamislite te njezine zadnje trenutke tamo, pitanja u njoj: „Miču me. Odlazim, gdje?!“). U našoj kući dočekalo ju je puno plišanih igračaka, lutaka, no ona tu svoju torbu nije ispuštala iz ruku. Valjda joj je to imalo posebnu vrijednost zato jer je bilo ono nešto doista prvo njezino. Ušavši u naš stan izabrala je svoje mjesto u kutu pored vrata, leđima okrenuta zidu – i tu bi dugo sjedila, vadeći često i marno iz torbe tih nekoliko igračaka pa ih opet u torbu vraćajući …
Promatrala je, puno vremena samo promatrala. Valjda nas je procjenjivala: ima li koga kome će prvome pružiti svoje male ruke? Ponašala se kao vjeverica u medvjeđem brlogu, spremna, ali i oprezna, spremna da sjedne u krilo, ali ne i da stavi ruke oko vrata.
Nismo znali – da li ona uopće priča? Tih dana niti se smijala, niti plakala. I kada vratim misli unazad kroz tih naših petnaest godina, znam da Vanesa zaista rijetko plače. Njezina tuga meni je, pak, prepoznatljiva i bez vidljivih suza na licu. Kod nekih osoba suze je teško zamijetiti, bez obzira koje i kolike su velike boli, fizičke ili psihičke, emocionalne. Kao prava stamena žena iz priča i života, ona umije stisnuti zube i izdržati!
Foto: Naša zajednica je narasla. Nedjeljom na okupu. / Zorica Radonić
Brzo se uklapala i uskoro postala miljenica – prijateljica, mlađa sestrica mojim kćerima, danas već odraslim djevojkama, koje su uživale vodeći je sa sobom na kave s prijateljicama, u šoping… Vidi se da ih prihvaća i voli. Jednom je bila i zvijezda dana na učiteljskom fakultetu na kojem je naša mlađa kćerka upravo završavala. Kasnije, tijekom odrastanja razvilo se i između nje i moje biološke kćeri i ono još veće, kumstvo, krštenja i krizme. Željela je prolaziti put svojih vršnjaka i sličiti im. Što se toga tiče ni sad se ništa nije promijenilo, samo sad se razvio obrnuti slijed: djeca mojih kćeri njuobožavaju, ona je glavna faca za svaki party, bez nje to je dosadan dan, ona im vraća ljubav i pažnju „majki“. Sve izazove i borbe koje smo prolazili, uz njezina dva starija brata kroz vrtić i osnovnu školu u njezinom odrastanju, nismo zapravo ni primjećivali. Već u vrtiću pokazala se kao vrlo socijalizirana i vrlo empatična. U skupini su imali dječaka sa daunovim sindromom kome je bila pomagačica i prijateljica, u školi zaštitnica…
Počinje prva škola
Krenuvši u školu, prvi razred, dobila je učiteljicu, koja je kroz sve četiri godine bila ona ista „slučajna druga majka“, kao i njezinom najstarijem bratu, Fabijanu. Sve je teklo baš onako kako smo željeli, ništa nije trebalo objašnjavati; sve se nametalo poznatim i jasnim samo po sebi. Još je u vrtiću našla (izabrala) svoju najbolju prijateljicu, Laru, i to prijateljstvo i danas traje. Ono po čemu je oduvijek bila posebna, i onako malecka, a i danas, jest njezina, čini mi se, ogromna hrabrost i snaga. Činila se zrelom i dovoljno snažnom da se nosi sa svim izazovima koji ju čekaju. Uvijek se takvom doimala,mislim da je takvom stvarno i bila. Mislim, vjerujem.
U našoj kući, riječ trauma spominje se često. Svako dijete taj križ nosi na svoj način. Netko traumu i pobjedi, boreći se kako najbolje zna i umije, a nekad trauma pobjedi njega, usprkos velikoj borbi… Osoba ih ove priče odlučila je da ne želi biti žrtva i da ne želi biti pobijeđena! Tražila je od svog brata da joj priča o detaljima njihovog teškog prijašnjeg života u Zagrebu, potom bi to pretvarala u nekakve šale, zezancije i zafrkancije. Bezbroj puta sam se, iz perspektive odrasle osobe sa puno životnog iskustva, divila toj njezinoj snazi. Prihvatila je ono što sam bezbroj puta ponovila i njezinoj braći: ti nisi ni za što kriva, ti se nemaš čega sramiti, podigni glavu gore i budi ponosna na sebe. Prihvati svijet tražeći šanse i pozitivno!!! Gledala je jednog brata kako se guši u svojim tajnama i strahovima, drugog kako ga uništava sve što je zakopao u sebi i što nije puštao van, kako ne umije svoja leđa osloboditi od tereta pod kojim su pucala i krvarila. Odlučila je da ne želi ići tim putem: niti prvim, niti drugim. I tako je, poprilično lako, prošla osnovna škola.
Željena plava odora žene pomagačice
Odabir njezinog budućeg zanimanja bio je vezan uz ono što je često slušala. Iz naše obitelji, uže i malo šire , četiri su djevojke završile medicinsku školu. Sve četiri su se, vrlo mlade i zaposlile. Priča o toj struci bila je česta tema u našim obiteljskim sakupljanjima. Tako je i Vanesa vidjela u tome sebe, željevši pomagati ljudima, htjela je plavu odoru i sigurnost. No, to je značilo i odvajanje od obitelji i boravak u srednjoškolskom domu od ponedjeljka do petka . Smatrala sam da ona to može, s ja – smatrala sam ju dovoljno zrelom za taj korak, po mom mišljenju, korak u sigurnost. I tako je se i Vanesi okrenuo novi list života! Puna entuzijazma krenula je u veliki grad. Bila sam sretna kada je vrlo hrabro, već pri upoznavanju sa novim prijateljima, ponosno i bez ikakvog uvijanja rekla: ja živim u udomiteljskoj obitelji, ja sam udomljena. Razbijala je predrasude, ostavljala ljude u čudu, zbog lakoće s kojom se o tome govori. Mislim da je u tom srednjoškolskom domu bila prvo (jedino) dijete koje je živjelo u udomiteljskoj obitelji i dijete koje s ljubavlju priča o svojim udomiteljima, o svojoj obitelji, braći…
Sa istim stavom je ušla i u razred u kojemu nije nikoga poznavala, bila je sama i tražila je prijatelje. Svaki dan se javljala iz tog novog grada prepričavajući događaje iz škole ili doma u kojem je stanovala. Neki predmeti u školi bili su joj jako teški, nastavnici vrlo kruti i zahtjevni – no to smo već znali i bili spremni za tu borbu. Neki su opet bili predivni, susretljivi, empatični, a tu empatiju je Venesa posebno osjećala jer je i sama bila takva. Razrednicu je obožavala. Tako da sam kroz njezine priče o raski naprosto osjećala pozitivnu energiju koju ta mlada žena širi oko sebe. Vanesa je uvijek bila magnet za takvu energiju, osjećala je i cijenila svaku toplu riječ. Zapravo, uvijek je više u odnosu na svoje vršnjake proživljavala nepravdu, jer je nepravdu, onu životnu, najbolje poznavala .
Priča koja je pročitana bila je previše za njezino okruženje
Nakon nekog vremena dogodila se i ta školska zadaća na temu „Moja najveća životna pobjeda“. I tada je moja djevojka, otvoreno, bez zadrške i cenzure, pisala o svome životu, pisala je vrlo detaljno o svemu onom o čemu joj je najstariji brat pričao: o danima na ulici, baraci u kojoj su živjeli, o gladi. Pisala je naivno i iskreno o detaljima za koje treba puno hrabrosti i snage napisati ih i objaviti dugome. Pisala je kako je njezina pobjeda, najveća – životna, upravo to što prihvaća sve što je bilo, što ponosna živi u udomiteljskoj obitelji, o tome kako su joj biološki roditelji daleki nepoznati stranci koje nije imala priliku upoznati… Prođe neko vrijeme, i onda prilikom obrade književnog djela „Antigona“, profesorica je zapita: „Smijemo li pročitati tvoju zadaćnicu?“
Uz Vanesino dopuštenje profesorica je pročitala rad te dodala: „Pogledajte kakvu hrabru predsjednicu imate (bila je predsjednica razreda), usporedivši je sa Antigonom iz starogrčke književnosti, hrabrom ženom. Vanesi su tada pobjegle suze, a njezine suze, rekla sam, teško ikad polete. Profesorica ju je na to, onako toplo majčinski, zagrlila. Čista, prirodna i jednostavna, prava ljudska gesta.
No, od toga trena ništa više nije bilo isto. Jedna grupa učenika, shvatila je sve to njezino kao izazivanje posebne pažnje, upucavanje, dodvoravanje, čak misleći da ona već i ima određene posebne privilegije. Ili su mislili nešto drugo, ne znam. Te male glave slijedile su neke svoje staze zaključivanja. Često poslije sve tog pomislim: što one, te male glave mogu zaključivati o životu, nakon tako malo života za sobom. I mi odrasli znamo kako je zaključak o životu nekad teško donijeti… No, što god to bilo, razvilo se u lošem smjeru: Vanessu su počeli izbjegavati, ignorirati… Dolazila bi u školu, sjedila sama u klupi, dok su se prema njoj ponašali kao da je duh, kao da ne postoji. I tako svaki dan. O njoj su kružili ružni komentari, postala je tema za priče u grupama, koje bi joj netko nekad ipak, u dobroj namjeri, prenio. Veliki teret odjednom se sručio na njena leđa, dušu. Počela je tonuti, prestala se smijati, krenuli su problemi sa gastritisom, bolovima u stomaku pa je često izostajala iz škole. Neko je vrijeme provela i u bolnici, na liječenju, i sve teže joj je bilo hvatati gradivo do kojeg joj, kad je jednom bilo propušteno, bilo teško i doći. Postajala je naočigled svima neko drugo dijete, dijete koje šuti, dijete koje se počelo zatvarati. Po prvi put našla se izgubljena na putu – problem je rastao, a ona je sve manje o njemu progovarala.
Nije znala kako dalje, krenula je predaja?
Snaga razrednih lidera bila je prevelika, dok su ona tiha i dobra djeca izabrala ostati po strani da i sami ne postanu žrtve. Gledala sam dijete koje pada, gubi se na svom odabranom putu i osjećala strašnu nemoć, tugu, razočarenje… Sve što smo gradili kroz godine, njezin stav koji smo uspjeli izgraditi, stav da vrijedi kao i drugi, da je ponosna i hrabra, odjednom je postalo zamka u koju je naivno upala. Imala je uz sebe mene i našu obitelj kao bezrezervnu podršku, razrednicu koja je pokušavala pomoći s druge strane, no između toga našle su trule, popucale karike; one su za jednu petnaestogodišnjakinju bile presudno važne. Nas dvije smo bile čvrsto tlo s jedne i s druge strane, no provalija između nije imala mosta da bi se to tlo povezalo. Gledala sam Antigonu koja se bori izaći ispod slojeva zemlje kojom je bila živa zakopana, baš kao u tragediji koja ju je obilježila.
Žena hrabrost postala je žrtva svoje hrabrosti!
Gledala sam dijete kako u prostor škole odlazi sa grčem, strahom, bolovima u trbuhu, glavoboljom. Krenuli su napadi anksioznosti, osjećaj gušenja dok se nalazila u prostorima škole. Gledala sam u svemu i sliku današnjeg društva, mlade ljude koji svoj život i probleme skrivaju iza selfija napravljenih pored tuđih automobila, u toaletima luksuznih hotela u koje su samo zbog tog selfija i ušli, prikazujući lažnu i iskrivljenu sliku stvarnog života.
Gledala sam tu mladost, koja ciljajući nekad, kao i stariji češće, svom uspjehu, gazi preko drugih bez trunke empatije, bez želje da pruži ruku pomoći onome koji se utapa.
Nažalost, srela sam i profesore koji nisu vidjeli dijete iz čijih cipela lipti krv , koji, a odrasli su ljudi, nisu ni pokušali obuti njezine cipele i izvući iz njih bar poneki kamenčić kako bi djeca mogla lakše nastaviti dalje.
I ne mogu opisati olakšanje koje sam osjetila kada je rekla: „Ne mogu više, želim kući!“ Bilo je to pred njezin rođendan. A Vanesin rođendan se poklapa sa Danom državnosti, 30. svibnja, a dan je prije Nacionalnog dana udomiteljstva, koji se obilježava 31. svibnja. Slavili smo (smijem li to reći?!) sva tri datuma, a zapravo smo obilježavali prekid jednog teškog puta kojim više nije mogla. Zid koji se na tome putu ispriječio bio je nepremostiv, niti ga je mogla preskočiti, a ni zaobići. Morala se oprostiti od svega onoga što je na tom putu zavoljela: svoje razrednice, odgajatelja u srednjoškolskom domu u čijoj je sjeni tražila zaklon, prijatelja kojih je bilo, ali ne u dovoljnom broju ili su bili dio one tihe, a dobre populacije koja nije znala pružiti otpor.
… iz korijena posječenog stabla, uvijek krene nova mladica
Ustvari, ona je za mene pobijedila onoga trenutka kada je iskoračila i priznala u sebi, konstatirala da tim putem ne može/ ne želi više nastaviti. Pobijedila je kada je poslala poruku razrednoj grupi da se nakon teške godine oprašta s njima i da ne zamjera nikome. Pobijedila je kada joj je povratno stigla poruka jedne djevojke koja je rekla: „Žao mi je… žao mi je što sam bila dio ekipe, žao mi je što ne mogu vratiti vrijeme…“
A mi smo promijenili put, ali nismo odustali od cilja. Postoje različiti putevi kojima se može stići tamo gdje želiš, a ja znam da će ona tamo i stići uz podršku svih nas koji je volimo. A puno nas ima! Cijela smo vojska načinjena od malih i velikih koji vole. Izgradili smo tvrđavu koju baš nije lako srušiti. A poneka noga u tur ( tako reče jedan moj omiljeni pjesnik) dobro dođe da iskočimo iz te svoje sigurne oaze. Zapravo pogura nas ka novom smjeru, osvijesti, razbudi, ohrabri da učinimo korak na kojeg nismo ni pomišljali, nismo se smatrali sposobnima. Od tada, put ogradimo sa više znakova upozorenja i znakova opasnosti i dalje vozimo opreznije.
I da se opet smijemo
Ovu godinu, a sve se događalo u 2024., nismo prihvatili kao totalni neuspjeh već kao iskustvo iz kojeg smo naučili. Naučili smo da svijet ne možemo mijenjati, da mu se moramo nekako prilagoditi, a ponajprije mijenjati sebe. Rasti učeći. Naša Antigona je otresla prašinu sa sebe i krenula dalje, piše nove stranice svog životnog dnevnika, bori se sa izazovima. Život je gusto tkanje, satkano od sreće i tuge.
***
I ova priča, ovdje objavljenja, njoj je podrška, a svijetu poruka.
Želim joj puno dobrih ljudi na putu, puno iskrenih i dobrih prijatelja, a nadasve hrabrosti i mudrosti da se nosi sa svime što život čini, otkriva i donosi. I strpljenja, puno strpljenja…
Ja osobno ovu priču želim posvetiti svima onima koji prolaze sličnim putem, sa željom da pobijede i uspiju. Kad se mjeri visina uspjeha, neka se ne zanemari činjenica odakle je netko startao. Iz podruma, močvare… ili na drugoj strani, sa osunčane livade proplanka.
Posvećujem priču i udomiteljima, ljudima podrške, njihovoj djeci, budućoj djeci djece, svima onima koji umiju ući i hodati u cipelama djece, koji ne odustaju, koji stvaraju sretne završetke. Posvećujem je onima koji su baš nama bili uz bok, koji su i ne znajući to, izbliza ili daleka, svojom podrškom na desetke načina pridonosili rastu jedne snažne i ponosne žene. Čineći to na razne načine sad kad odrasta, kad je najvažnije. Gestom – pozivom na rođendan, pozivom da bude mala ili velika djeveruša, dajući i time mladoj osobi na važnosti, kao ravnopravnoj, kao sestri, sestrični, kumi… Bez tih karika ovaj lanac ne bi izdržao.
Onima drugima, ravnodušnom svijetu, koji (ne)svjesno rane, zajednici koja se izmakne i ne pojavi podrškom kad treba, namjenjujem staru mudrost iz koje se puno uči: Pobjeda nad slabim nije pobjeda.Pobjedanadslabimjeporaz.
Na 1594 metra nadmorske visine, Štefanija Vukušić, bila je jedina žena koja je ikad radila na Zavižanu. Četiri godine, od 1972.-1976., obavljajući i muške i ženske poslove, danima sama, a jednom i čitava dva tjedna. Na visokoj planini, uživajući svu njezinu ljepotu i sklanjajući se od velikih prijetnji! To mogu samo osobe od posebna materijala. Žena-junakinja, žena-vrlina! Na poslu meteorološkog motrenja zamijenila je svog legendarnog oca, onog koji je kao prvi iz obitelji Vukušić, 1962. došao raditi na Zavižan.
Onaj koji osjeća strah ne može i ne smije raditi na Zavižanu. Jer moraš biti sposoban za sve, za kuhanje, male popravke, cijepanje drva, čišćenje snijega…. kaže Štefanija Vukušić, danas Tomaić (r.1953.) iz Krasna. Izaći na studen i do -26, otrpjeti pjeskarenje lica snijegom, probiti se kroz nanose visoke metrima…
Rekla sam im „zašto ja ne bih mogla raditi na Zavižanu!“
Štefanija je kćer Drage – Dražena Vukušića i ima tri brata (Ante, Dragutin i Luka). Nakon njezinih četiri godine, izazovni posao na Zavižanu preuzima Ante Vukušić, živa legenda Vukušića i Zavižana, motritelj, fotograf i autor, koji je na tom mjestu ostao punih 40 godina. Pa dolaze drugi od Vukušića. Danas Štefanija, udana Tomaić, živi svoj obiteljski život i mir u Krasnom.
– Otac je počeo raditi 1962. na Zavižanu kao meteorolog. Živjeli smo u Donjoj Kladi i onda smo znali ići k njemu gore. Uvijek me zanimala meteorologija. Kad sam završila osnovnu školu s 13 godina, jedino je u Beogradu bila srednja meteorološka. No roditelji me nisu pustili jer sam bila premlada – kaže Štefanija.
Otišla je u Belgiju 1969. godine čuvati djecu, a onda se nakon tri godine vratila u Hrvatsku. Te 1972. godine je Štefanija otišla na Zavižan.
Njezin brat Ante bio je u vojsci, a otac je bio sam na Zavižanu. Njegov kolega je dulje bio na bolovanju pa se tad raspisao natječaj za motritelja.
– Rekla sam ocu da idem na Zavižan. Pa me tata pitao: ‘Pa kako ćeš ti, ti si žensko?’. Ja sam rekla da idem. Ako sam mogla biti sama u Belgiji, onda sama mogu i na Zavižanu. Došla sam gore 1972. godine. Ondje sam bila s tatom, a kad bi on imao slobodne dane, otišao bi kući, a ja bih ostala sama. Ostajala bih gore sama po desetak dana, a nekad i po dva tjedna – kaže Štefanija i dodaje da joj je veljača 1973. godine bila jedna od najružnijih mjeseci jer je vrijeme bilo jako loše.
Najružniji i najteži dani života
Bilo je minus 26 Celzijevih stupnjeva te veljače. Sjeverni vjetar je puhao toliko jako da vjetrometar nije mogao mjeriti. To je bio jedan od njezinih najružnijh dana tamo gore. Ali i druge godine su znale biti izazovne.
– Sjećam se 1974. godine, kad je 14 dana bila magla te se prst nije vidio pred nosom. Također, tijekom zime je inje bilo debelo pola metra. Imala sam sreću da je najveći snijeg, kad sam bila na Zavižanu, bio visok metar i pol. Gore nismo imali struju pa sam imala agregat i petrolejku – prisjeća se Štefanija kako je živjela na Zavižanu. Što se tiče hrane, prije odlaska na Zavižan, u rujnu su Vukušići pripremali hranu.
– Konzerve, brašno, jaja, krumpir i zelje smo nosili gore, a meso i suho meso donijeli bismo na leđima kad bismo išli iz Donje Klade. Pješice nam je trebalo jedno četiri sata do gore. Imali smo gore plinski hladnjak u kojemu smo držali meso, a kad je vani bilo hladno, onda smo meso držali na prozoru – kaže Štefanija i dodaje da joj na Zavižanu nikad nije bilo dosadno. „Budila bih se u mrkloj noći, da bih u 4 sata poslala prvo izvješće i tako svakog sata sve do 14 popodne, a nakon toga još dva puta u danu. Zadnje izvješće se šalje u 22. Između posla, motrenja i pisanja izvještaja, često sam pisala, čitala i crtala na staklu.“
Na Velebitu je svima lijepo, ono čudesno i dobro je pretežito, ali zna biti, kao i na svakoj planini, teških trenutaka, surovo i mukotrpno. U životu meterološke obitelji Vukušić tog zadnjeg je više. Nekad previše. Ali i kad zapadne snijeg sa zapusima od 4 metra, nađe se poticaja za sreću. Onako kako je to u zajedničkoj knjizi Ede Popovića i Ante Vukušića „Čovjek i planina“ ispričao baš Ante: „… Te zime tjedan dana je padao snijeg sa zapadnjakom… Kad se konačno digla magla, kad je nastalo zatišje pred buru, prizor koji sam ugledao bio je fantastičan. Vijenac između Balinovca, Medviđih dolina i Modrić doca, sve je bilo kao u Alpama, visoki, oštri bridovi. Prizor je trajao pola sata, nisam mogao odvojiti oči od njega, stajao sam ispred kuće i samo gledao.“ Gledao s ushitom.
Foto: Meteorološka postaja Zavižan, čiji je rad počeo davne 1953. godine, smještena je neposredno ispod velebitskog vrha Vučjak, na visini od 1594 metara nadmorske visine. / Autor: Ante Vukušić – fotografija preuzeta sa stranica Nacionalnog parka Sjeverni Velebit
Bez obzira kako sam, kako je vani, izvještaji se trebaju slati
Štefanija se prisjetila i siječnja 1974. godine, kad je na Zavižanu bila s mlađim bratom Lukom, tad je pala 300 metara niz padinu.
– Luka koji je 1974. godine bio osmi razred osnovne škole kod mene je došao za zimske praznike na Zavižan. Gore je vrijeme bilo takvo da se po danu otopi, a po noći sve zaledi. Tata i brat Josip su to jutro otišli sa Zavižana i rekli nam: ‘Nemojte slučajno izlaziti na taj snijeg jer ćete se polomiti’. A mi smo jedva dočekali da oni odu. Uzela sam papir za motrenje i jedan karton te smo otišli iza kućice gdje je bila dolina duboka 300 metara. Rekla sam Luki da nećemo mi dolje, nego ćemo se samo na malom prostoru sanjkati na tom kartonu. I spustili smo se jedanput, i drugi put. I sad Luki ja kažem, ti stoji tu, a sad ja ću sama. I treći put idem sama, i kako smo ugladili još malo taj led ispod snijega, spustila sam se i sletjela u dno te doline duboke 300 metara.
Kad sam pala dolje, bio je mrak oko mene. Digla sam i mislila jesam li živa. Luka se sjurio za mnom i umalo je, kad me je vidio, a inače nije volio krv, pao u nesvijest. Ruke su mi bile razderane, sva sam bila krvava. No bol i krvarenje nisu me spriječili da obavim mjerenje i telefonski predam izvještaj u Zagreb. Navečer smo brat i ja pješačili još tri kilometra na susjedni vrh Plješivicu, gdje je tad bila vojska i njihov vojni liječnik. On me pregledao i sanirao mi ozljede, a zatim sam se vratila na Zavižan. Tata je saznao tek nakon dvije godine – kaže Štefanija.
„Ako te nečega strah, moraš se sa time suočiti… Pošla sam u susret…“
Meteorologinju, koja se, za razliku i od mnogih muškaraca, umjela priviknuti na samotnjački život na Velebitu, posjećivale su razne zvijeri koje inače žive na planini.
– Znala sam vidjeti vukove i medvjede u daljini, a jednom me prestrašila jedna lisica. Izašla sam navečer u 21 sat kako bih obavila motrenje. Vani je bio snijeg koji je obasjavala mjesečina. Čula sam tad jedan zvuk, kao krik. Ukočila sam se jer nisam znala što je. Sjetila sam se da se ako te je nečega strah moraš s time i suočiti. Otišla sam na rub kruga u sklopu kojeg je bila kuća te pustila sličan zvuk. Tad sam vidjela da se radi o lisici i onda je ona pobjegla – kaže Štefanija.
Životinje je nisu plašile, nego vjetar koji je, kaže, stvarao stražne zvukove. S munjama i gromovima se također susrela, a jedan udar groma je prespavala.
– Tijekom zime 1973. jako je grmjelo. Grom je tad opalio u kuću. Izgorjeli su svi kablovi, agregat, telefoni, a ja sam spavala i ništa nisam čula. Tata koji je bio gore sa mnom došao je u sobu kod mene i pitao jer znam što se dogodilo. Kaže on: ‘Pa grom nam je skoro kuću raznio, a ti spavaš’. Odgovorila sam mu: ‘Pa dobro, eto, spavam.’ Smije se Štefanija danas o tome.
Planinu treba poštovati
Na Zavižanu je dala otkaz jer se posvetila obitelji.
– Udala sam se 1974. i rodila najstarijeg sina. Zatim su došla još dva sina pa nisam više mogla raditi na Zavižanu. Nakon što sam prestala raditi išla sam gore u ispomoć dok se nije prešlo na kompjutore. Danas imam u Krasnom kišomjere i šaljem mjesečni izvještaj u meteorološki zavod. Mladima poručujem da se planine ne treba bojati te je treba poštovati. Oni koji se žele baviti meteorologijom, osim znanja, trebaju imati i ljubav prema poslu – poručila je.
OSVRT UREDNIŠTVA ODGOVORNO.HR
Tako je, kako kazivaše Štefanija, i sa nekim drugim, mnogim zanimanjima. Ili ćeš posao prihvatiti kao životno poslanje, kroz njega graditi sebe i svoj identitet, ili se ne upuštaj u to! Neki poslovi pružaju mnogo, ali i traže mnogo. To mogu raditi odabrani. Svi koji su radili i rade na Zavižanu, od te su sorte.
No, svaki posao je vrijedan. Svaki je posao vrijedan punog zalaganja, daje mnogo. O tome je, na svoj način, sve kazao indijski filozof i pjesnik Tagore, pišući ovako: „Čovjek je radnik. Ako nije to, nije ništa!“
Na Zavižanu trebaš biti predan do kraja. Kad voliš planinu, lakše je.
EKSTREMI DO SADA ZABILJEŽENI NA ZAVIŽANU:
najniža izmjerena temperatura: -28,6 °C 10. 2. 1956.
najviša izmjerena temperatura: 28,3 °C 22. 7. 2015.
najveća visina snijega: 322 cm 21. 3. 2013.
najveća dnevna količina oborine: 155,4 mm 26. 12. 2009
najveća mjesečna količina oborine: 672,8 mm listopad 1992.
najviši izmjereni tlak zraka: 855,8 hPa 17. 9. 1975.
kokosovo.drvo, 1.7.2018. Svaka cast na hrabrosti – biti tako sama, nigdje zive duse i jos u tim uvjetima. Evo recimo, ja zivim sama u Zagrebu i nije bas da mi je uvijek svejedno
Nedavno dodavanje 482 novoprocijenjene vrste gljiva dovodi njihov broj na Crvenom popisu IUCN-a do 1300, od kojih je najmanje 411 u opasnosti od izumiranja. Dakle prema procijeni stručnjaka gotovo trećini svih vrsta gljiva s crvenog popisa prijeti izumiranje zbog ljudskog djelovanja i klimatskih promjena.
Kraljevstvo gljiva najveće je na svijetu nakon životinjskog, s procijenjenih 2,5 milijuna vrsta – od kojih je oko 155.000 dobilo imena.
Gljive su heterotrofni organizmi (to znači da za razliku od biljaka koriste gotove organske materije). Prema načinu života mogu biti saprobne, parazitske i mikorizne.
Saprobne razgrađuju biljne ostatke (mrtve dijelove biljaka) i omogućuju kruženje materije u prirodi. Bez tog procesa život na Zemlji ne bi bio moguć.
Parazitske parazitiraju na drugim organizmima.
Treća grupa gljiva ima specifičan obostrano koristan odnos sa biljkama i nosi naziv mikorizne gljive. Neke vrste biljaka ne mogu klijati bez prisutnosti ovih gljiva. Mikoriza je vrlo važna za šumsko drveće jer bez ovih gljiva šume znatno zaostaju u rastu i slabije su otpornosti prema bolestima. Naime, gljive uzimaju iz supstrata vode i mineralne materije koje koriste biljke u procesu fotosinteze.
Gljive su neopjevani heroji života na Zemlji, čine samu osnovu zdravih ekosustava – ali su dugo bile zanemarene. Sada je vrijeme da to znanje pretvorimo u djelo i zaštitimo neobično gljivično kraljevstvo, čije goleme podzemne mreže održavaju prirodu i život kakav poznajemo.
glavna direktorica IUCN-a dr. Grethel Aguilar nakon ažuriranja crvene liste
Zašto su gljive ugrožene?
Brzi rast poljoprivrednih i urbanih područja zamijenio je staništa gljiva, dovodeći 279 vrsta u opasnost od izumiranja. Otjecanje dušika i amonijaka iz gnojiva i onečišćenje motora također prijeti 91 vrsti. To su ozbiljne prijetnje u Europi, koje utječu na vrste koje su dobro poznate u tradicionalnom selu, kao što je osjetljiva vlaknasta voštanica (Hygrocybe intermedia).
Najmanje 198 vrsta gljiva je u opasnosti od izumiranja zbog krčenja šuma za proizvodnju drva, ilegalne sječe i krčenja za poljoprivredu. Posebno su štetne čiste sječe starih šuma, koje uništavaju gljive koje se ne stignu ponovno uspostaviti. Trideset posto starih borovih šuma diljem Finske, Švedske i Rusije posječeno je od 1975. godine, zbog čega su vrste kao što je divovski vitez (Tricholoma colossus) postale ranjive.
I klimatske promjene utječu na gljive. Više od 50 vrsta gljiva je u opasnosti od izumiranja zbog promjena u obrascima požara u SAD-u, koje su drastično promijenile šume. Jele su od 1980. godine postale dominantne u visokim planinskim šumama Sierra Nevade, smanjujući stanište za ugroženi Gastroboletus citrinobrunneus.
Kako će gubitak gljiva utjecati na život na Zemlji?
“Iako gljive uglavnom žive skrivene pod zemljom i unutar drva, njihov gubitak utječe na život iznad zemlje koji ovisi o njima. Kako gubimo gljive, osiromašujemo usluge ekosustava i otpornost koju one pružaju, od suše i otpornosti na patogene u usjevima i drveću do skladištenja ugljika u tlu, ” rekao je profesor Anders Dahlberg, koordinator tijela za Crveni popis IUCN-a i SSC stručnjak za gljive. “Važno je zaštititi više starih šuma. Šumarske prakse trebale bi uzeti u obzir gljive, na primjer ostavljajući mrtvo drvo i raštrkana stabla, a proaktivno upravljanje šumama može pomoći u upravljanju intenzitetom požara.”
Većina biljaka surađuje s gljivama kako bi uzimale hranjive tvari i stoga ne mogu postojati bez njih, naglašava IUCN.
Gljive obavljaju najveći dio globalne reciklaže organske materije i time omogućuju povratak nutrijenata u supstrat. Pored nekih bakterija gljive su jedini organizmi koji mogu razlagati glavni konstitutivni dio mase biljnog tijela, lignina i celuloze. Bez njih bi bio prekinut tok kruženja materije u prirodi. Biljne zajednice bi se vrlo brzo našle zatrpane u vlastitom otpadu.
Gljive uspostavljaju simbiotske zajednice, takozvane mikorize sa više od 90 odsto biljnih vrsta. Prvenstveno su to drveća. Neke od tih zajednica su esencijalne, pa gljiva pomaže biljci u bržem i učinkovitijem usvajanju vode i mineralnih materija iz zemlje, a zauzvrat gljiva od biljaka uzima gotovu organsku hranu koju ova stvara u procesu fotosinteze.
Mnoge gljive su jestive, koriste se u proizvodnji hrane i pića uključujući fermentaciju te čine osnovu brojnih lijekova.
Gljive također podržavaju napore bioremedijacije za čišćenje kontaminiranih mjesta.
Gljive se svakodnevno testiraju na nove inovativne i maštovite načine kako bi koristile ljudima. Inženjeri, medicinski istraživači i dizajneri koriste prirodne sposobnosti raznih gljiva za antibiotike, građevinske materijale, filtriranje vode, čišćenje toksičnog otpada, suzbijanje štetočina, tekstil i druge svrhe.
Svjetski dan meteorologije obilježava se svakog 23. ožujka još od 1961. Cilj obilježavanja je istaknuti vitalnu ulogu koju je meteorologija odigrala u poboljšanju svakodnevnog života i dugoročnog planiranja. To je također trenutak za razmišljanje o tome koliko je daleko stigla znanost predviđanja vremena i kamo ide.
Meteorologija kao znanost stekla je veliki značaj u 19. i 20. stoljeću, s napretkom u tehnologiji promatranja, satelitskim slikama i modeliranju klime. Svjetski dan meteorologije postao je platforma za rješavanje važnih ekoloških pitanja poput globalnog zatopljenja, smanjenja rizika od katastrofa i uloge tehnologije u poboljšanju točnosti vremenske prognoze.
Datum obilježavanja Svjetskog dana meteorologije odabran je u spomen na dan osnivanja Svjetske meteorološke organizacije (WMO) 1950. godine. Ove se godine stoga na ovaj dan obilježava i 75. obljetnica Svjetske meteorološke organizacije.
Svjetska meteorološka organizacija (WMO) slavi 75 godina
Donošenjem Konvencije WMO-a, 23. ožujka 1950. stvorena je organizacija koja će postati autoritativni glas sustava UN-a o vremenu, klimi i vodi.
Od svog osnutka, WMO koordinira i potiče rad nacionalnih meteoroloških i hidroloških službi i partnera diljem svijeta. Postavio je – i stalno podigao – standarde za visokokvalitetne, vjerodostojne informacije i usluge za podršku donošenju odluka u svim sektorima gospodarstva i društva.
WMO je bio pionir znanosti o Zemljinom sustavu kako bi spasio živote i sredstva za život te podržao održivi razvoj i socio-ekonomsko blagostanje. Kumulativne dobrobiti ovoga pretvaraju se u mnogo milijardi dolara i milijune spašenih života.
Tijekom ove obljetničke godine, WMO naglašava potrebu za kontinuiranim ulaganjem i predanošću u suočavanju s rastućim globalnim izazovima i prilikama. Ključna područja uključuju:
Vremenske prognoze i rana upozorenja – Rana upozorenja moraju raditi za sve, posvuda kako bi zaštitila zemlje i zajednice od katastrofa koje osakaćuju gospodarstva i uništavaju živote i snove.
Uvidi i usluge o klimi i okolišu pokreću socio-ekonomski razvoj i štite kapitalna i infrastrukturna ulaganja. Oni informiraju o ublažavanju klimatskih promjena, prilagodbi i otpornosti.
Praćenje i upravljanje vodnim resursima sve je važnije u eri povećane potražnje i sve većeg pritiska na zalihe svježe vode.
Danas su isprepleteni sustavi atmosfere, oceana, vodenih tokova, kopna, ledenog pokrivača i biosfere, koji čine prirodni okoliš, ugroženi ljudskim aktivnostima. Razumijevanje i predviđanje ovih složenih interakcija ključno je za izgradnju učinkovitih sustava ranog upozoravanja. U nadolazećim godinama, znanstveno vodstvo i koordinacija WMO-a stoga će biti sve važniji u rješavanju rastućih utjecaja ekstremnih vremenskih i klimatskih promjena.
Zajedno zatvaramo jaz u ranom upozoravanju
Svjetski dan meteorologije 2025.: Zajedno zatvaramo jaz u ranom upozoravanju
Klimatske promjene danas već značajno mijenjaju globalne vremenske obrasce. WMO je nedavno potvrdio da je 2024. bila najtoplija zabilježena godina. Svjedočimo sve ekstremnijim vremenskim prilikama. Rano rastući tropski cikloni, razorne padaline, olujni udari, poplave, smrtonosne suše i šumski požari su u porastu. Razina mora raste, izlažući gusto naseljena obalna područja obalnim poplavama i utjecajima oceanskih valova. Društveni učinci ovih događaja nastavljaju se dugo nakon što naslovi izblijede.
Stoga je ovogodišnja tema dana meteorologije „Zajedno zatvaramo jaz u ranom upozoravanju” relevantnija nego ikada. Kako se ekstremni vremenski događaji pojačavaju, stalne inovacije u meteorologiji postaju od vitalne važnosti.
Evolucija meteorologije tijekom ovih 75 godina bila je izvanredna. U 1950-ima, prognoze su jedva mogle predvidjeti 24 sata unaprijed s razumnom točnošću. Danas je petodnevna prognoza točna koliko je točna bila jednodnevna prognoza 1980-ih. Predviđanja praćenja uragana dramatično su se poboljšala – prosječna trodnevna pogreška praćenja smanjila se s preko 300 milja 1990. na manje od 100 milja danas.
Sada meteorološki svijet osvaja umjetna inteligencija koja u kombinaciji s temeljnim pristupima i ljudskom stručnošću otvara nove mogućnosti za rješavanje problema meteoroloških predviđanja.
I dok su mogućnosti predviđanja značajno napredovale, ostaju praznine u mrežama promatranja, točnosti predviđanja i pristupu visokokvalitetnim klimatskim i hidrološkim podacima. Jačanje nacionalnih meteoroloških i hidroloških službi (NMHS) u zemljama u razvoju nije samo vitalno za prilagodbu klimatskim promjenama – ono je ključno za globalnu otpornost, sigurnost i ekonomsku stabilnost.
Stoga WMO kao UN-ova specijalizirana agencija za vrijeme, klimu i vodu, nastavlja koristiti snagu partnerstva kroz svoju mrežu od 193 države članice i teritorija. Cilj je zajedničkim uklanjanjem jaza u ranom upozoravanju izgraditi sigurniji i otporniji svijet.
Sat za planet Zemlju – subota 22. ožujka u 20,30! Ugasi svjetla koja nisu nužna, štedi energiju jedan sat… na bilo koji način – dapače, bilo kad u subotu. Dokaži sebi da si svjestan svega ovog današnjeg što se prirodi i u prirodi događa. Zagrli Majku Zemlju! Pošalji joj svoju poruku svojom akcijom.
U subotu, 22. ožujka, je i Svjetski dan voda.
Svjetski dan Planeta Zemlje je 22. travnja.
ČIME SE NAŠ SVIJET BAVI, ŠTO KORISTI, A U ŠTO ULAŽE?
Preko pola globalnog BDP-a (55%), odnosno otprilike 58 bilijuna američkih dolara, ovisi o prirodi i uslugama koje ona pruža. No naš trenutni gospodarski sustav ne pridaje gotovo nikakvu vrijednost prirodi.
Gotovo 7 bilijuna američkih dolara godišnje odlazi u aktivnosti kojima se pogoršavaju klimatska i prirodna kriza.
Ali – samo 200 milijardi američkih dolara čovječanstvo troši se na rješenja u skladu s prirodom.
Sat za planet Zemlju (Earth Hour) pokrenut je u Sydneyu 2007. godine kao građanska inicijativa u znak prosvjeda protiv klimatskih promjena i poziv na hitnu akciju. Miilijuni ljudi širom svijeta u određenu subotu u ožujku isključuju svjetla kako bi izrazili simbolički čin podrške Zemlji. Zemlje naše regije uključene su u akciju od 2009. godine.
Milijuni širom svijeta svakog ožujka isključuju svjetla na jedan sat kako bi pokazali svoju nepokolebljivu predanost zaštiti prirode. Uključi se i ti u subotu, 22.ožujka, u 20:30 sati!
Regionalna organizacija WWH Adria poziva: posjetite stranicu o Izvještaju o stanju planeta da saznate više. Možete se podsjetiti, osvijestiti, možda osjetiš ona – klik – pročitaj o onom što je moguće činiti. Ti si sigurno dio:
buduće transformacije očuvanja prirode
buduće transformacije našeg prehrambenog sustava
budeće transformacije našeg energetskog sustava
buduće transformacija ulaganja i trošenja novca
Transformacija očuvanja prirode
Više zaštite
Zaštićena područja trenutno pokrivaju 16% kopnenih površina i 8% oceana, ali velikim brojem tih područja ne upravlja se učinkovito. Moramo zaštititi 30% kopnenih i vodenih površina našeg planeta i obnoviti 30% degradiranih područja do 2030. godine. Ovo je prilika koju ne smijemo propustiti ako želimo doseći do sada neviđenu razinu učinkovitog očuvanja prirode.
Zemlja autohtonih naroda
Podržavanje i priznavanje prava autohtonih naroda i lokalnih zajednica vjerojatno je jedan od najučinkovitijih načina očuvanja bioraznolikosti na širem području. Teritoriji autohtonih naroda pokrivaju četvrtinu globalnog zemljišta, uključujući i značajan postotak mjesta najvažnijih za očuvanje bioraznolikosti. U brojnim slučajevima se na tim teritorijima već stoljećima održivo upravlja vrstama i ekosustavima.
Rješenja temeljena na prirodi
Suradnja s prirodom umjesto rad protiv nje može biti odgovor i na druge društvene probleme. Obnova šumskih, močvarnih i obalnih staništa može apsorbirati emisije ugljika i pomoći zajednicama u prilagodbi na klimatske promjene. Ublažavanje posljedica klimatskih promjena uz pomoć rješenja utemeljenih na prirodi može potencijalno smanjiti godišnje emisije stakleničkih plinova za 10 – 19%, doprinijeti ekosustavima i pomoći ljudima.
Svjesni svih utjecaja ljudi na prirodu – njenih resursa koje često uzimamo zdravo za gotovo, a koji ne mogu izdržati naše potražnje bez posljedica – te njenih mogućnosti, WWF je desetljećima upozoravao da moramo promijeniti naše ponašanje.
Svjetski dan voda održava se 22. ožujka svake godine, od 1993. kada je njegovo obilježavanje inicirao UN. Dan je usmjeren na isticanje važnosti slatke vode.
Svjetski dan voda podiže svijest o 2,2 milijarde ljudi koji žive bez pristupa sigurnoj vodi. Vitalno je hitno poduzimanje radnji za rješavanje globalne krize vode. Temeljni fokus Svjetskog dana voda je podrška postizanju cilja održivog razvoja 6: voda i sanitacija za sve do 2030. godine.
UN je 2025. godinu proglasio Međunarodnom godinom očuvanja ledenjaka, s prvimSvjetskim danom ledenjaka koji će se održavati svakog 21. ožujka. Cilj je podizanje globalne svijesti o kritičnim vezama između kriosfere, klimatskih promjena, ciklusa vode, gospodarstva, okoliša i društva.
Zajedničko obilježavanje prvog Svjetskog dana ledenjaka i Svjetskog dana voda održat će se 20. i 21. ožujka 2025. u sjedištu UNESCO-a u Parizu. Ovaj će događaj poslužiti kao platforma za dijalog i djelovanje u vezi sa stanjem svjetskih ledenjaka i njihovim utjecajima na globalnu sigurnost vode, zajednice i ekosustave.
Ovogodišnja tema naglašava hitnu potrebu za zaštitom ledenjaka, budući da njihovo brzo otapanje prijeti sigurnosti vode, ekosustavima i sredstvima za život, zahtijevajući kolektivnu globalnu i lokalnu akciju.
Zašto je Svjetski dan voda važan?
Statistika o slatkoj vodi govori sama za sebe:
Više od dvije milijarde ljudi još uvijek živi bez pitke vode.
Godine 2021. više od 2 milijarde ljudi živjelo je u zemljama s nedostatkom vode. Očekuje se da će se to pogoršati zbog klimatskih promjena i rasta stanovništva.
Svjetska zdravstvena organizacija upozorava da bi se “povijesne stope napretka trebale udvostručiti” kako bi svijet postigao univerzalnu pokrivenost osnovnim uslugama pitke vode do kraja desetljeća.
Samo 0,5% vode na Zemlji je upotrebljiva i dostupna slatka voda – a klimatske promjene opasno utječu na tu opskrbu, kaže Svjetska meteorološka udruga. Tijekom proteklih 20 godina kopneno skladištenje vode – uključujući vlagu u tlu, snijeg i led – opadalo je brzinom od 1 cm godišnje, s velikim posljedicama za sigurnost vode.
Od klimatskih promjena do urbanizacije i demografskih promjena, vodoopskrbni sustavi suočavaju se s brojnim rizicima. Izvješće Svjetskog ekonomskog foruma o globalnim rizicima za 2025. navodi “nestašice prirodnih resursa” kao četvrti najveći rizik u sljedećem desetljeću.
Zato je podizanje svijesti o očuvanju i zaštiti slatke vode za svakoga na Zemlji od vitalnog značaja, posebno dok svijet želi pronaći – i implementirati – rješenja.
Topljenje ledenjaka i kriza vode i klime
Voda i klimatske promjene neraskidivo su povezane, a ledenjaci igraju ključnu ulogu u održavanju dostupnosti slatke vode. Ledenjaci su smrznuti stražari prirode, goleme rijeke leda i snijega koje urežu Zemlju, tiho svjedočeći prolasku vremena i promjenjivim ritmovima našeg planeta. Oni su ključni za Zemljin ekosustav, djelujući kao kritični rezervoari slatke vode i pokazatelji zdravlja planeta. Osiguravaju vodu za milijune ljudi, reguliraju razinu mora i podržavaju biološku raznolikost.
Ipak, ovi smrznuti divovi su pod prijetnjom. Rastuće globalne temperature ubrzavaju topljenje ledenjaka, ometajući sezonski tok otopljene vode koja hrani glavne riječne sustave. Ove rijeke podržavaju poljoprivredu, opskrbu pitkom vodom i hidroenergiju za milijune ljudi, osobito u nizinskim regijama.
Više od 2 milijarde ljudi — što je više od ukupnog broja stanovnika Kine i Sjedinjenih Država — ovisi o ledenjacima i otapanju snijega kao ključnom izvoru slatke vode.
Stalno opadanje ledenjaka doprinosi globalnom porastu razine mora, pri čemu je današnja razina mora oko 20 cm viša nego 1900.
Predviđa se da će ledenjaci nestati na jednoj trećini sadašnjih mjesta do 2050.
Kako se ledenjaci povlače, izvori vode postaju manje predvidljivi, što dovodi do dugotrajnih suša, smanjene vlažnosti tla i opadanja razine podzemnih voda. U isto vrijeme, prekomjerno topljenje ledenjaka može doprinijeti poplavama, klizištima i poplavama izbijanja ledenjačkih jezera, ugrožavajući zajednice i infrastrukturu. Ti poremećaji utječu na ekosustave, sigurnost hrane i sredstva za život, čineći topljenje ledenjaka ključnim pokretačem izazova povezanih s vodom u klimatskim promjenama.
Ključne poruke za Svjetski dan voda i Svjetski dan ledenjaka 2025.
Ledenjaci se tope brže nego ikada. Kako planet postaje sve topliji zbog klimatskih promjena, naš smrznuti svijet se smanjuje, čineći vodeni ciklus nepredvidljivijim i ekstremnijim.
Povlačenje ledenjaka prijeti pustošenjem. Za milijarde ljudi tokovi otopljene vode se mijenjaju, uzrokujući poplave, suše, klizišta i porast razine mora te oštećujući ekosustave.
Očuvanje ledenjaka je strategija preživljavanja. Moramo raditi zajedno kako bismo smanjili emisije stakleničkih plinova i upravljali otopljenom vodom na održiviji način za ljude i planet.
Svjetski dan šuma proglasila je Opća skupština Ujedinjenih naroda 2012. godine. Od tada se on obilježava svake godine na 21. ožujka, s ciljem podizanja svijesti o važnosti svih vrsta šuma. Na Svjetski dan šuma zemlje se potiču da poduzmu lokalne, nacionalne i međunarodne napore za organiziranje aktivnosti koje uključuju šume i drveće, kao što su npr. kampanje sadnje drveća.
Šume, ključni ekosustavi za sigurnost hrane
Šume su stupovi globalne sigurnosti hrane i prehrane, od kojih žive milijuni obitelji. Oni osiguravaju osnovne namirnice kao što su voće, sjemenke, korijenje i divljač, temeljne resurse za autohtone i ruralne zajednice.
Više od pet milijardi ljudi diljem svijeta koristi šumske i nedrvne šumske proizvode za hranu, lijekove i sredstva za život.
Više od 2 milijarde ljudi oslanja se na drvo i druga tradicionalna goriva za kuhanje
Meso divljači je važan izvor proteina za domorodačke narode i ruralne zajednice, posebno u tropskim regijama. Više od 3200 vrsta divljih životinja koristi se kao hrana.
U nekim zemljama i regijama šume i drveće osiguravaju oko 20% prihoda ruralnih kućanstava.
Šume su vitalni izvor energije, osiguravaju drvo za kuhanje, igraju ključnu ulogu u poljoprivredi jer udomljuju oprašivače i djeluju na obogaćivanje tla, regulaciju klime i očuvanje bioraznolikosti. Osim toga, šumoviti slivovi opskrbljuju slatkom vodom više od 85% velikih svjetskih gradova. U kriznim situacijama šume postaju gospodarski i prehrambeni spas, osiguravaju do 20% prihoda obitelji u ruralnim područjima, jamče zdravu prehranu.
Ali ti su ekosustavi u opasnosti. Godišnje gubimo 10 milijuna hektara zbog krčenja šuma, a oko 70 milijuna hektara zahvaćeno je požarima. Zaštita i obnova šuma hitna je i neophodna: o njima ovisi dobrobit planeta i budućih generacija.
Stoga je i ovogodišnja tema za Svjetski dan šuma 2025.: “Šume i hrana”. Budućnost hrane počinje u šumama!
Forum UN-a o šumama (UNFF) organizirao je proslavu kojom se želi istaknti kako šume potiču sigurnost hrane, podržavaju život i održavaju naš planet!
Pridružite se FAO-u na online događaju za proslavu Međunarodnog dana šuma pod nazivom “Šume i hrana: uloga šuma u prehrambenim sustavima”. Ovaj korporativni događaj pridonosi obilježavanju 80. obljetnice FAO-a. Događaj će dati globalni pregled veza između šuma i hrane, praćen pričama s terena.
Ove 2026. godine ljetno računanje vremena počinje 29. ožujka u dva sata ujutro. Kazaljke se pomiču za jedan sat unaprijed pa dva sata postaje tri sata ujutro.
Ljetno računanje vremena trajat će sve do 25. listopada kada se kazaljke pomiču za jedan sat unatrag pa tri sata ujutro postaje dva sata ujutro. Tada počinje zimsko računanje vremena.
Vlada RH je Uredbom o ljetnom računanju vremena odredila ljetno i zimsko računanje vremena do 2026. godine. U pravilu promjena se uvijek događa posljednje nedjelje u ožujku, odnosno posljednje nedjelje u listopadu.
Međutim svake godine najavljuje se da je to jedno od zadnjih pomicanja sata jer se očekuje skoro ukidanje ove prakse.
Europa je još 2019. izglasala ukidanje pomicanja satova
Podsjetimo se, zastupnici Europske unije izglasali su 2019. godine ukidanje promjene vremena u svim zemljama EU-a. Od tada redovito čujemo da bi svaki prelazak na ljetno ili zimsko računanje vremena mogao biti i posljednji.
Još u rujnu 2018. Europska komisija je predložila suspenziju ove polugodišnje promjene vremena jednom zauvijek 2021. godine. Za njeno ukidanje glasalo je čak 84% Europljana. Međutim, Europska komisija prepustila je svakoj članici na volju hoće li zadržati zimsko ili ljetno računanje vremena. Svaka država članica tada je morala donijeti svoju odluku do 1. travnja 2020. Međutim, zbog krize izazvane Covidom-19, to pitanje ostaje neriješeno. Tako je ukidanje promjene vremena, izvorno planirano za 2021., “na čekanju do daljnjeg”.
Što je to ljetno računanje vremena?
Ljetno računanje vremena (engl. DST – Daylight saving time) praksa je pomicanja satova jedan sat unaprijed u odnosu na standardno vrijeme i to tijekom ljetnih mjeseci. U jesen se satovi ponovo vraćaju na standardno vrijeme. Praksa je uvedena kako bi se bolje iskoristilo prirodno dnevno svjetlo. Ljetno računanje vremena odnosi se uglavnom na umjereni zemljopisni pojas. U tropskom pojasu razdoblje dnevnog svjetla ne mijenja se kroz godinu toliko da bi opravdalo promjenu računanja vremena.
Ljetno računanje vremena sada se koristi u više od 70 zemalja diljem svijeta i obuhvaća više od jedne milijarde ljudi svake godine. Datum početka i završetka razlikuje se od zemlje do zemlje.
Zamisao o ljetnom računanju vremena prvi je put ostvarena u Njemačkoj i Austro-Ugarskoj za Prvog svjetskog rata, od 30. travnja do 1. listopada 1916. godine. U roku od nekoliko tjedana, Velika Britanija, Francuska i mnoge druge zemlje slijedile su tu ideju. Većina ih se vratila na standardno vrijeme nakon Prvog svjetskog rata. S početkom II svjetskog rata i ljetno računanje vremena ponovo se vratilo u veći dio Europe da bi opet bilo ukinuto po okončanju rata. Ponovno je uvedeno 1970-ih zbog naftnog šoka, u nastojanju da se smanji potreba za umjetnim svjetlom, a time i potrošnja energije.
Na Hrvatskom tlu se ljetno računanje vremena prvi put koristilo od 1916. do 1918., za vrijeme austrougarske vladavine, potom za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, te za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske od 1941. do 1945. godine. Od 1983. godine u Jugoslaviji, pa tako i u Hrvatskoj, ponovno je uvedeno ljetno računanje vremena, a Hrvatska je tu praksu nastavila i nakon osamostaljenja.
Prednosti i mane ljetnog računanja vremena
Ljetno računanje vremena primarno je uvedeno radi štednje energije. No brojne studije pokazuju da u modernom društvu ono ima zanemariv utjecaj na potrošnju energije. Dijelom zahvaljujući napretku tehnologije. S druge strane sve je više dokaza da ljetno računanje vremena ima negativne učinke na zdravlje.
Prednosti ljetnog računanja vremena:
Dulje trajanje dana promiče sigurnost:
– dulji dnevni sati čine vožnju sigurnijom, smanjuju stope prometnih nesreća i rizik od udara automobila u pješake,
– ekonomisti Jennifer Doleac i Nicholas Sanders otkrili su da se pljačke ukupno smanjuju za oko 7%, a u večernjim satima za 27%.
Dulji dani dobri su za gospodarstvo i turizam:
– više ljudi u kupovini nakon posla dovodi do povećanja maloprodaje. Potrošnja raste tijekom ljetnog računanja vremena, što daje poticaj gospodarstvu,
– više dnevnog svjetla u večernjim satima povećava vjerojatnost da će ljudi posjećivati parkove i druge atrakcije,
– smatra se da ljetno računanje vremena može produžiti proljetnu i jesensku sezonu za turističku industriju
Dulji dani promoviraju aktivan stil života – oko 3% je više ljudi koji se rekreiraju na otvorenom, a manje gledaju televiziju u zatvorenom prostoru…
Negativnosti ljetnog računanja vremena:
Ljetno računanje vremena je loše za zdravlje – protivi se prirodnom cirkadijalnom ritmu osobe i ima negativne posljedice za zdravlje. Na primjer, ima više srčanih udara i probavnih i imunoloških bolesti u tjednu nakon prijelaza na ljetno računanje vremena. Dugoročni zdravstveni učinci uključuju depresiju, usporeni metabolizam, debljanje i cluster glavobolje.
Ljetno računanje vremena smanjuje produktivnost – u tjednu nakon prelaska na ljetno računanje vremena bilježi se smanjena produktivnost.
Ljetno računanje vremena je skupo:
– u SAD su utvrdili da pomicanje kazaljki unaprijed ima ukupni trošak za američko gospodarstvo od 434 milijuna dolara na nacionalnoj razini, uključujući zdravstvene probleme, smanjenu produktivnost i ozljede na radnom mjestu;
– Udruga zračnog prometa procijenila je da je ljetno računanje vremena koštalo zrakoplovnu industriju 147 milijuna dolara u 2007. godini zahvaljujući pobrkanim vremenskim rasporedima sa zemljama koje ne sudjeluju u promjeni vremena.
Zimsko računanje vremena u stvari znači povratak na standardno vrijeme. No što to zapravo znači? Logično, vrijeme bi trebalo biti postavljeno na temelju meridijana kako bi čim bolje bilo usklađeno sa Suncem. Geografski se podne definira kao vrijeme kada je Sunce na najvišoj točki iznad horizonta, tj. kad zenit Sunca prolazi kroz meridijan određenog mjesta. Ujedinjeno Kraljevstvo i Maroko su, na primjer, poravnati, ali su europske zemlje geografski između njih na istim meridijanima, uključujući Francusku, Njemačku i Beneluks, sat vremena ispred.
Ova anomalija datira iz Drugog svjetskog rata. Kada su nacističke trupe napale Nizozemsku, Belgiju i Francusku, zahtijevale su da se prebace na njemačko vrijeme. Španjolski diktator Francisco Franco u međuvremenu je svoju zemlju uskladio s njemačkim vremenom po dogovoru s Hitlerom. Nakon poraza nacističke Njemačke povratak tih zemalja u prijašnje vremenske zone smatrao se previše ometajućim. Tako sad u Europi imamo sljedeće vremenske zone:
svijetlo plavo Zapadnoeuropsko vrijeme (UTC; bez prelaska na ljetno vrijeme). plavo Zapadnoeuropsko vrijeme (UTC; UTC+1 ljeti). crveno Srednjoeuropsko vrijeme (UTC+1; UTC+2 ljeti). žuto Kaliningradsko ljetno vrijeme (UTC+2) tamno žuto Istočnoeuropsko vrijeme (UTC+2; UTC+3 ljeti). svijetlo zeleno Moskovsko ljetno vrijeme (UTC+3)
Vrijeme je za promjenu?
Nastavno na odluku EU o ukidanju promjene vremena iz 2019. sve zemlje unije moraju uskladiti svoj izbor zakonskog vremena, kako bi se izbjegle pretjerano restriktivne vremenske razlike. No da bi 27-orica postigli dogovor, moraju se voditi dugotrajne rasprave… tim više što se neke južne zemlje ne slažu s tim da se ukine ova promjena vremena.
Barcelonska inicijativa za korištenje vremena osmislila je svoj prijedlog prema kojem bi se europske zemlje podijelile u četiri različite vremenske zone, uglavnom na temelju svog geograskog položaja i trenutnog standardnog tj. zimskog vremena.
Preporučene vremenske zone za europski kontinent prema Barcelonskoj inicijativi za korištenje vremena: zeleno – Zapadnoeuropsko vrijeme plavo – Srednjoeuropsko vrijeme crveno – Istočnoeuropsko vrijeme žuto – Azorska vremenska zona
I sad se ponovno vraćamo na pitanje kada će Europa stati na kraj pomicanju satova? Kako bi se rasprave nastavile, tu temu treba staviti na dnevni red zemlja koja predsjeda rotirajuće predsjedateljstvo Europskog vijeća.
Zadnji put se o ovoj temi raspravljalo tijekom finskog predsjedanja u drugoj polovici 2019. Kad će ova tema ponovno na dnevni red još nije poznato. Ono što se zna je da će vjerojatno biti potrebno razdoblje od jedne do dvije godine nakon sporazuma do primjene. Prije svega kako bi se osiguralo da prijevozne usluge, uključujući vlakove i letove, mogu prilagoditi svoj raspored.
Kliknite na sliku i pogledajte animaciju: Puls radara odbija se između satelita Sentinel-6 Michael Freilich i površine mora, prikupljajući podatke o razini oceana. / NASA/JPL-Caltech
Američka svemirska agencija NASA u četvrtak je priopćila da je globalna razina mora u 2024. porasla više od očekivanog zbog toplinskog širenja morske vode i otapanja ledenih ploča i ledenjaka.
Globalna prosječna razina mora porasla je za oko 0,76 centimetara od 2022. do 2023. godine. To je gotovo četiri puta više nego prethodne godine, objavila je NASA u četvrtak. Uzrok za ovaj “značajan skok” pripisuju snažnom fenomenu El Ninu i klimatskim promjenama.
Analiza koju je provela NASA temelji se na više od 30 godina satelitskih promatranja, s početnim lansiranjem satelita 1992., a posljednjim 2020.
Ovaj grafikon prikazuje globalnu srednju razinu mora (plavo) od 1993. mjerenu nizom od pet satelita. Puna crvena linija označava putanju ovog porasta, koji se više nego udvostručio u posljednja tri desetljeća. Isprekidana crvena linija predviđa budući porast razine mora. Izvor: NASA/JPL-Caltech
Sve u svemu, razine mora porasle su za oko 10 cm od 1993. Stopa rasta također se ubrzala, više nego udvostručivši se s 0,17 cm godišnje 1993., na trenutnu stopu od 0,43 cm godišnje.
– Trenutne stope ubrzanja znače da smo na putu da dodamo još 20 centimetara globalne srednje razine mora do 2050. – rekla je Nadya Vinogradova Shiffer, direktorica NASA-inog tima za promjenu razine mora i programa oceanske fizike u Washingtonu. Po njezinim riječima, to bi bila dvostruko veća količina promjena u sljedeća tri desetljeća u usporedbi s prethodnim stoljećem, stvarajući budućnost u kojoj su poplave daleko češće i katastrofalnije nego danas.
Uzroci porasta razine mora
Neposredni uzrok takvog skoka je El Nino, koji je zamijenio La Ninu od 2021. do 2022., kada je razina mora porasla za oko 0,20 cm.
Posljednjih godina, oko dvije trećine porasta razine mora bilo je zbog dodavanja vode s kopna u ocean topljenjem ledenih ploča i ledenjaka. Otprilike trećina dolazi od toplinskog širenja morske vode. No 2024. ti su se doprinosi preokrenuli, s dvije trećine porasta razine mora uslijed toplinske ekspanzije.
– S 2024. kao najtoplijom godinom u povijesti, Zemljini oceani koji se šire slijede taj primjer, dosežući svoje najviše razine u tri desetljeća.” – rekla je Nadya Vinogradova Shiffer.
Postoji nekoliko načina na koje toplina ulazi u ocean, što dovodi do toplinskog širenja vode. Obično se morska voda slaže u slojeve određene temperaturom i gustoćom vode. Toplija voda pluta na vrhu i lakša je od hladnije vode, koja je gušća. Na većini mjesta, toplina s površine kreće se vrlo sporo kroz te slojeve dolje u duboki ocean.
No ekstremno vjetrovita područja oceana mogu uzburkati slojeve dovoljno da rezultiraju okomitim miješanjem. Vrlo velike struje, poput onih u Južnom oceanu, mogu nagnuti slojeve oceana, omogućujući površinskim vodama da lakše skliznu duboko.
Ogromno kretanje vode tijekom El Niña – u kojem veliki bazen tople vode koji se inače nalazi u zapadnom Tihom oceanu zapljuskuje središnji i istočni Pacifik – također može rezultirati vertikalnim kretanjem topline unutar oceana.
Ali postoji i jasan ljudski trag koji je vidljiv u ovom trendu ubrzanja.
– Dugoročni skupovi podataka poput ovog 30-godišnjeg satelitskog zapisa omogućuju nam da napravimo razliku između kratkoročnih učinaka na razinu mora, kao što je El Nino, i trendova koji nam govore kamo ide razina mora. – rekao je Ben Hamlington iz JPL-a.
Tehnološke inovacije su tijekom godina donijele veću točnost mjerenja. Na primjer, radarski visinomjeri odbijaju mikrovalove od površine mora, zatim bilježe vrijeme potrebno signalu da putuje natrag do satelita, kao i snagu povratnog signala.
Osim toga svoje podatke provjeravaju i s drugim izvorima kao što su mareografi te satelitska mjerenja atmosferske vodene pare i Zemljinog gravitacijskog polja.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.