Nepotrebna stvar s ekološkom otiskom. Toaletni papir – namirisan i sa sličicama srca i psića
Što je svjetska nagrada „IG NOBEL“ i kako je dobiti? Teško, konkurencija je ogromna, čak i za DOP i održivi razvoj.
IG NOBEL govori o ljudima i bedastoćama, odlukama i ponašanjima protiv zdravog razumu, etike, struke, koji su ipak postojali i stalno postoje, čak su i dobro nagrađeni.
Prva svjetska dodjela Ig Nobela održana je 1991 pod geslom
„Za radove koji se ne mogu i ne bi smjeli biti ponovljeni“.
IG Nobel – naziv, vrste, ugled, ogromna konkurencija
Naziv Ig Nobel dobijen je rastavljenjem engleske riječi „ignoble“, što znači loš, sumnjiv, nekvalitetan… rad, cilj, karakter. Dakle, tu ima nešto sumnjivo. Definicija nagrade je jednostavna: napravite nešto što će ljude začuditi / nasmijati kao „ozbiljan rad sumnjive svrhovitosti“. U drugom koraku to možda ljude natjera da se zamisle. Neki put nagrada dublje poručuje: „Ne dogodilo se nikad više!“. Slično onoj pravoj Nobelovoj nagradi i ova pokriva šest područja – književnost, kemiju, fiziku, medicinu, mir, ekonomiju, ali i specifična druga, prema potrebi, kao: psihologija, arheologija, održivost, nutricionizm, matematika, meteorologija, komunikacija, sociologija, inženjertsvo i sl. Treba li uopće reći – konkurencija je ogromna; oko 5000 nominiranih na godinu pa odbor na čelu s uglednim znanstvenikom s Univerziteta Harvarda Marc Abrahamsom ima itekako težek posao.
Ceremnija Ig Nobel datira od 1991. i predstavlja parodiju na pravu Nobelovu nagradu
Cerominija dodjele je svečano-zabavna i održava se u najekskluzivnijoj tamošnjoj sali pred uglednom publikom. Nagradu uručuju pravi nobelovci i naravno, ne dođu svi laureati na preuzimanje. Tako nisu došli ni Akihiro Yokoi i Aki Maita za izum „bića“ Tamagotchija. Sjećate se, ta je svjetska manija trajala 1996. i 1997. Kako došla (potrošačka manija), tako i prošla. (No, prodano je tih jaja na milijune i milijune). Elektronska igračka oblika jajeta glumila je bebu pa ukoliko bi „roditelj“ propustio ili pogriješio napraviti pravu radnju u pravi trenutak (pritiskanjem komande) ispao bi iz igre. Sličan primjer javne pomame bilježi i igra Pokemon, un trajanju traje od 1095. pa do danas. Pokemon je Hrvatskom zavladao u 2019., toliko da su se i političari s najviših funkcija javno uključili – ne bi li, valjda, zaradili među nama još koji bod. Trajalo kojih par mjeseci i – muk! Stidimo li se.
Za sociologiju i psihologiju ostala je misterija: zašto su ljudi bili spremni čekati u redu cijelu noć da bi se dočepali „djeteta“, zašto su pristajali buditi se noću, trčati u pauzi s posla doma da ga nahrane, previju ili prošetaju, umire?
Završna rečenica na ceremoniji dodjele glasi: „Ako niste dobili Ig Nobelovu nagradu – a osobito ako jeste – želimo više sreće sljedeće godine…“ Nama smrtnicima koji još nismo dobili Ig NOBELA ona bi mogla značiti: „Pazite što radite, premda izgleda pametno. Ig Nobel na svakoga vreba!“
IG NOBEL – poruka čovječanstvu „Da se ne ponovi!“
Možda se čini da se Ig Nobelova nagrada bavi samo nestvarno čudnom, komičnom i skoro glupom ljudskom aktivnošću koju najbolje opisuje poruka iz naroda: „Manite se ćorava posla.“ ili „Besposlen pop i jariće krsti“. I da je riječ o pravom spektaklu i zabavi za elitu, znanstvenike, uglednike. Ali Ig Nobel ostvaruje i neke jake pozitivne učinke na svijet:
IG NOBEL ukazuje na ono što se nije smjelo dogoditi jer se protivi zdravom razumi, struci, etici, pocrtava ono loše i štetno, izlaže javnom podsmjehu pa i sramoti. Zahvaljujući velikom publicitetu i interesu javnosti, svijet doznaje činjenice o svim „djelima“ iz užeg izbora, a koje u publikacijama i na webu objavljuje društvo Annals of Impropable Researsch, čime polučuje pozitivne učinke na društvo.
Bizarni primjeri pobjednika
- Vjerujete li da je netko istraživao preferiraju li pilići u Švedskoj lijepe ljude ili kako žvakanje kauguma različitog okusa utječe na moždane valove?
- I to da je znanstveni časopis neupitne reputacije Nature objavio rad koji se bavi asimetrijom testisa kod ljudi i na antičkim kipovima? Zvuči nevjerojatno, ali – DA – sve se to dogodilo i k tome zaslužilo svjetski poznatu Ig Nobelovu nagradu.
- I rješenja nekih praktičnih problema dobila su priznanje, kao: tri su ugledna znastvenika razradila precizne upute za muškarce kako rješiti problem zločestog patentnog zatvarača.
- A jedan je ispirač zlata u kanadskoj divljini izumio seriju odijela za zaštitu od napada grizlija. Jest da kompletno odijelo teži oko 150 kg… Bizarno, ha.
Eto, zato su svi dobili svjetsku IG Nobel nagradu.
Primjeri IG Nobel u velikom biznisu
U iznimnim slučajevima Ig Nobelova se dodjeljuje i za „dostignuća“ koja nisu objavljena u vidu rada, pa i za velike poslovne događaje, na primjer:
- Ig Nobel za ekonomiju dodijeljen je propaloj investicijskoj banci Lehman Brothers, koju je vodila skupina špekulanata i menadžera željnih bonusa u milijardama dolara. Propašću te banke 2007. zatrubljen je početak svjetske krize. Zaslužnici nisu došli na ceremoniju primanja nagrade, kao što nisu bili, najveća većina svjetskih špekulanata, nikad ni tuženi, suđeni
- Ig Nobel za kemiju (i okoliš) dodjeljen je naftnoj kompaniji BP British Petroleum za (ne)djelo „Najveća ekološka katastrofa u povijesti SAD – izljev naftne bušotine u Meksičkom zaljevu 2010.“ Podsjetili smo se koliko se kompanijama „fućka“ za sve jer BP je u pet godina imao tri incidenta samo u SAD.
***
Hrvati bi zasigurno kao i svi drugi mogli složiti dobar popis nominacija za Ig Nobela.
Prva dodjela Ig Nobela održana je 1991 pod geslom:
„Za radove koji se ne mogu i ne bi smjeli biti ponovljeni“.
Prof. dr. sc Predrag Zarevski
(prilagođeno i preuzeto, knjiga-godišnjak UM 2013, )
DOBRA HRVATSKA
Srpanj, 2023.
Zamišljen pred kipom “Preživljavanje najdebljih” (mislim na nejednakost u svijetu)
U jesen 2019. imao sam u svojstvu suca i člana žirija lijepu priliku sudjelovati na Međunarodnoj izložbi i ocjenjivanju sireva u Herningu u Danskoj. Da znate – Danska je velesila u proizvodnji mlijeka i sireva, među prvima u izvozu maslaca i sira tipa feta u svijetu. Nakon što sam ispunio što je službenim programom bilo predviđeno, sve obveze,
preostalo mi je je izvjesno slobodno vrijeme, koje sam odlučio provesti na obali Sjevernog mora, u gradiću Ringkobingu, čuvenom, među ostalim, i po neobičnom kipu na mjesnom trgu. Našao sam se pred tri i pol metra visokom brončanom skulpturom koja u prvi mah odbija, gotovo plaši svojom ružnoćom. A poslije vam postane bliska, jer ona je zapravo –
PORUKA.
Pred sobom vidite silno mršavog, izgladnjelog afričkog dječaka koji na ramenima nosi ogromnu bijelu pretilu ženu. Skulptura ima ime: „Preživljavanje najdebljih“ (Survival of the Fattest). Ta žena, viša od dva metra i široka gotovo metar, predstavlja zapadni bogati svijet koji je globalizacijom i suvremenom kolonizacijom zajašio na male i siromašne, većinu svijeta. Kip su izradili Jens Galschiøt i Lars Calmar 2002., kao simbol nejednake raspodjele dobara u svijetu. Žena u ruci, uza sve, drži još i vagu, simbol uravnoteženosti i pravde. Ali njezine su oči zatvorene, bez ikakve je želje da ih otvori, gleda svijet i vidi istinu. Podno skulpture rečenica:
„SJEDIM NA LEĐIMA ČOVJEKA. STENJE
POD MOJIM TERETOM. ZA NJEGA BIH
UČINILA SVE, ALI NIKADA NEĆU SIĆI S
NJEGOVIH LEĐA.“
Godine 2009. umjetničko djelo je bilo preseljeno u Kopnehagen, u povodu 15. Konferencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime, gdje je Jens Galschiøt izložio čitav niz skulptura pod zajedničkim imenom „Sedam metara“.
„Preživljavanje najdebljih“ našlo se u kopenhaškoj luci – očito s ciljem – odmah pokraj svjetski poznate skulpture „Mala sirena“, koja ljude podsjeća na jednu od najljepših bajki velikog danskog pripovjedača Hansa Christiana Andersena. Stajalo je uz „Malu sireni“ i međunarodnoj javnosti cinično sugeriralo istinu – kako svjetski moćnici na raznim konferencijama o klimatskim promjenama i drugom zapravo samo pričaju – BAJKE.
I u New Yorku u rujnu 2019. i u Katowicama u prosincu 2018. … bajke! „Malu sirenu“ godišnje posjeti više od milijun ljudi. Čitajući nedavno knjigu Pascala Brucknera „Ljubav prema bližnjemu“ naišao sam na istu temu, na zanimljivu rečenicu: „Moj mi je otac prenio
svoju teoriju o pretilosti; ona je proizvod hiperkonzumerizma u njegovoj završnoj fazi, koji bićima nalaže da gomilaju oko sebe, u sebe… bilo što, uključujući i salo.“ Kako bi takav hiperkonzumerizam i mnogo šta drugog u njih opstali, bogate zemlje smišljaju barijere siromašnima, podcjenjuju vrijednost njihova rada, crpe njihove resurse. I to je jedan razlog zašto je onaj dječak tako mršav.
Dok gledam taj kip, jasno mi je da oba bića pate na svoj način, da će se jednom dječak srušiti od tereta i oba će se svijeta slomiti. A kako bi se to promijenilo, treba prvo otvoriti oči u susret stvarnosti svijeta, najprije prema nepravdi.
Dok nije pravedno, neće biti održivo!
Prof. dr. sc. Samir Kalit
Agronomski fakultet Zagreb
DOBRA HRVATSKA
Srpanj, 2023.
Održivi razvoj i neodrživi svijet, dokle možemo tako? (Hlebar i Tudor)
Promjena klime je prvi, ali ne i jedini odgovor Zemlje na atak civilizacije na nju i nas same. Zašto je svakom vrapcu već jasno da ne možemo nastaviti raditi po starom? A zašto nama ljudima nije? Jest jasno, ali nije svima prihvatljivo! Održivi rast i razvoj bez uvažavanja planetarnih granica ne postoje, čovječanstvo mora mijenjati paradigmu i smjer.
Sav taj izniman i svekoliki napredak, od predindustrijskog razdoblja do danas, naša civilizacija temelji na obilju fosilnih goriva (ugljena, nafte i prirodnog plina) pa smo u svim područjima života s razlogom postali duboko ovisni o fosilnim izvorima energije. Stoga ne čudi što smo sami sebi nadjenuli nepopularni naziv „fosilizirana civilizacija“. Ali troši se i sve ono drugo vitalno za nas i majku Zemlju.
Postojeće linearno gospodarstvo pogonjeno fosilnim gorivima nanosi katastrofalne posljedice planetu Zemlji i svim oblicima života. Šteta ubrzano raste za sadašnje generacije, a nemjerljiva će biti posebno za generacije koje tek dolaze – za našu djecu.
Tako su se, primjerice, dopustive emisije ugljičnog dioksida u atmosferu koje ostavljaju nadu da čovječanstvo može sačuvati porast prosječne globalne temperature ispod kritičnog praga od 1,5 °C u 3 posljednje godine doslovno prepolovile! Stoga je vremena za očuvanje života kakav poznajemo na „našem planetu“ sve manje i na raspolaganju imamo svega nekoliko godina prije nego što dosegnemo kritično globalno zatopljenje od 1,5 °C.
Također, znanstvena zajednica je friško objavila da će se prasak prijelomne točke planetarnih ekosustava vjerojatno dogoditi mnogo ranije nego što se prvotno predviđalo. Nedvojbeno je da su planetarni problemi poput gubitka bioraznolikosti, iscrpljivanja prirodnih resursa i klimatskih promjena međusobno usko povezani.
Podržavanje nepotrebnog čak i kad skupo stoji
S druge strane se nalazi veliki paradoks čovječanstva jer se danas veliki dio energije proizvedene iz fosilnih goriva koristi za proizvodnju i prijevoz proizvoda koji se nikad ne koriste za zadovoljavanje naših potreba i zapravo nam uopće nisu potrebni. Jedan noviji izvještaj pokazuje da smo si proizveli dovoljno odjeće za idućih čak 100 godina! Svatko imalo pametan može se zapitati s kojom svrhom sve ovo dalje radimo? Ali – problem je složen jer se naš gospodarski i društveni model temelji na konceptu stalno rastuće ekonomije, proizvodnje i potrošnje, bez osvrtanja na stvarnu cijenu. Mnogi vjerojatno žele i čine sve da se prava cijena i ne ustanovi! I tako, dok nastavljamo raditi po starom, emisije stakleničkih plinova nastavljaju rasti, a oceani i odlagališta otpada u siromašnim zemljama zatrpavaju se miješanim komunalnim i raznolikim drugim otpadom, u kojem prevladavaju plastika, tekstil i e-otpad.
Taj je model zagovarala, nametnula i učvrstila tako dobro u javnosti i društvu, da izgleda čak i kao normalan i potreban – elita kojoj sve ovo odgovara poradi uskih egoističnih interesa – elita gospodarska i financijska, i s njom simbiotički povezana politička. Intelektualci kritičkog i proaktivnog duha već su podcrtali kako će ta naša elita spremna na sve, prije pustiti da se svijet uvali u najkritičniju zonu borbe za opstanak, do kataklizmične točke kakve nije bilo u ljudskoj u povijesti, nego li da odstupi od svojih interesa.
Tko će kolabirati, Zemlja ili ljudi?
Zemlja ne može nastradati, nje će biti. Nestat će one Zemlje koja odgovara ljudima.
Zašto se ni u aktualnoj kriznoj situaciji većina svjetskih političara, poslovnih lidera i ekonomista ne zaokuplja mišlju i bjesomučnim traženjem odgovora na pitanje kako će planetarna kriza utjecati na gospodarstvo i živote svih nas u bliskoj budućnosti? Kako će manjak resursa, gubitak bioraznolikosti, klimatske promjene i nestašica hrane utjecati na gospodarstvo? Kako će na klimatsku i okolišnu krizu utjecati umjetna inteligencija? Hoće li planetarni sustav uskoro kolabirati kao posljedica sukoba između našeg postojećeg gospodarskog sustava i ograničenja našeg planeta? Ne može više biti stalnog godišnjeg raste svega, ako su resursi Zemlje, to je bar jasno, ograničeni. Gdje je granica fizičkog rasta i trošenja sebe i svega zemljinog poradi – čega? Radi besmisla. Tko će postaviti te konačne granice rasta – ljudi ili priroda, Zemlja? Ako ih postavi Zemlja, to će značiti odbacivanje tereta i počinitelja!
Zagovaranje i poštivanje umjerenosti, kad je manje više
Potrebno nam je ubrzano i odlučno smanjenje emisija stakleničkih plinova i raubanje cjelokupnih resursa (kapaciteta i potencijala) Zemlje, zapravo brza tranzicija na klimatski neutralno i kružno gospodarstvo te istovremena obnova prirode. Shodno tome, trebamo se hitno i iskreno svi početi baviti obuzdavanjem stalnog fizičkog rasta i prekomjerne potrošnje (svijet ima zaliha za 100 godina unaprijed, ne samo odjeće već i građevina, i prometala, i uređaja…). Moramo osmisliti bolje i otpornije društvo sa zaista održivom proizvodnjom i potrošnjom u kojem će se znati koji su stvarni okolišni troškovi dobara i usluga. I ono na što malo tko još i misli – treba uložiti mnogo toga da bi se ozlijeđena Zemlje, resursi, predjeli, živi svijet, pa i ljudi, oporavili, regenerirali i vratili svoje zdravlje na razinu koja je bila do predindustrijskog razdoblja, prije ove kataklizmičke avanture.
Trebamo početi dugo razdoblje zagovaranja jednostavnijeg, razboritog života, tj. prestanak postojanja čovjeka samo kroz posjedovanje, postajanje, samoobmanu.
Naravno, sve ovo je moguće ostvariti, ali samo ako se elitni dio društva i svi mi, posebno najveće kompanije, dovoljno brzo prilagodimo novim pravilima igre u klimatski neutralnom i kružnom gospodarskom modelu koji će zadovoljiti umjerene potrošačke potrebe. Dodajemo zabrinuto – uz uvjet da potrebne promjene gospodarskog modela stignemo napraviti dovoljno brzo.
Matija Hlebar, stručnjak za održivi razvoj
Goran Tudor, promotor DOP i održivosti, urednik odgovorno.hr
DOBRA HRVATSKA
Srpanj, 2023.
www.odgovorno.hr
odgovorno@odgovorno.hr
Razgovor – Ana Lemić: Velebit bez 550 sela, u tri desetljeća, nestalo je divne raznolikosti života
Planinarka Ana Lemić zabilježila je svako od tih nestalih velebitskih sela i o tome napisala novu knjigu (prošireno izdanje), želeći prepoznati neku novu šansu za hrvatsku mitsku planinu.
„Prije 20 godina rijetko sam nailazila na stanovnike, a danas više nemam kome donijeti kavu ili slatkiše“. Jer u velebitskim selima život se uglavnom ugasio. Dok je za neke bio podosta anakron, mnogi žale za ovim gubitkom jer je u mnogočemu to bio idealan spoj suživota čovjeka i prirode, kakav danas mnogi vole vidjeti kao sastavnicu održivosti.
O tome govori, a nedavno je napisala i knjigu, naša sugovornica umirovljena profesorica matematike i fizike – Ana Lemić, koja iza sebe ima gotovo osam dekada života i voli reći da su ona i njezin terenac istinski oldtajmeri.
Profesorica Lemić cijeloga je života radila u gospićkoj gimnaziji, odgajala je i učila generacije. Aktualni ličko-senjski župan Ernest Petry često voli istaknuti da je profesorica Lemić u gimnaziji bila njegova razrednica. Pitamo je od kuda joj ideja da svoj autorski rad »Sela i stanovi na Velebitu« posveti Velebitu i njegovim stanovnicima.
Glogov čaj
– Od kada za sebe znam, u mojoj se kući pričalo o Velebitu. Moj djed i otac radili su u gospićkom sudu s doktorom Ivanom Gojtanom, začetnikom organiziranog planinarenja u Gospiću i šire.
Upravo je dr. Gojtan i napravio planinarski dom na Visočici. Moj otac je također bio i član Matice hrvatske od 1933. godine, tako da sam i ja veći dio svojega života na tome tragu. Još sam kao djevojčica svakoga dana gledala u Velebit, onako impozantan i poseban.
Doma smo imali vrlo veliku biblioteku, pa sam ja odrastala uz očeve priče i knjige, maštajući o Velebitu. Gledala sam Velebit s kućnog praga, koji se pružio u dužini, u plavkastoj tmini i pri tom zamišljala kakvi su to ljudi koji na njemu stalno žive?!? Nisam vjerovala da ću ikada kročiti u neko od tih sela jer mi je sve to tada izgledalo jako nedokučivo. Prolazile su godine i ostvarilo se na pomalo poseban način.
Radeći u gimnaziji kao profesorica, jednoga dana sam na izlet povela svoje đake. Naravno, na Velebit, kamo sam ja prije toga išla dva, tri puta s iskusnijim planinarima.
– Išli smo na Visočicu jer je to tada bio pojam. I danas je odlazak na taj impozantni vrh atrakcija za svakog planinara. Ako nisi bio na Visočici, kao da nisi niti bio na Velebitu, iako je s 1.619 metara nadmorske visine to jedan od nižih vrhova Velebita. Još je jedan razlog zbog kojega sam počela planinariti.
Jedan ugledni gospićki doktor zamolio me da mu na Velebitu naberem plodove gloga kako bi od njih pravio čaj za bolji rad srca. Ja sam odgovorila: »Za srčane probleme nama pacijentima propisujete injekcije i tablete, a sebi kuhate glogov čaj«.
Odgovor doktora bio je svakako logičan: »Kada bih ja nekoj baki rekao da se vrati kući, nabere i osuši glog od kojega će praviti čaj za bolji rad srca, odmah bi mi rekla da sam lud jer većina ljudi vjeruje samo u tablete i injekcije«, prisjeća se Ana dodajući da je tom prilikom pošla u podrum po rakiju da počasti doktora u gostima.
Na povratku se malo »zapuvala« kao da je rakiju donijela iz daleka, a doktor je to odmah zamijetio i pozvao je na pregled, gdje je ustanovljeno da ima prošireno srce. Terapija je podrazumijevala više hoda, pa se planinarenje pokazalo kao najbolji lijek.
Gimnazijalci planinari
Pitamo što ju je, osim prebogate flore i faune, najviše fasciniralo u pohodima na Velebit. Slijedi brz i očekivan odgovor.
– Fasciniralo me sve! Često smo išli na Visočicu, ali se ona svaki put činila drukčija. Ovisno o dobi dana, dijelu godine, vremenskim prilikama, zalascima Sunca… Svakoga puta sam mislila da sam na nekom drugom izletu, da se Velebit promijenio. Onda sam krenula dalje jer su se interesi proširili.
Obišla sam Vaganski vrh, Sveto brdo, Dabarske kukove, Zavižan… Ne postoji niti jedan velebitski vrh koji nisam obišla i po nekoliko puta. Tako sam često gledala Velebit s njegove ličke i primorske strane. Kopnena strana je zelena, pošumljena, dok je primorska strana »usovna«, kamenita, teška za hodanje, ali je također prelijepa na svoj način. Kada sam malo bolje upoznala Velebit, u gimnaziji sam svoje đake učlanila u Planinarsku grupu.
Toliko sam bila sretna što sam svoje učenike često vodila u planine. Ne samo na Velebit. Bili smo na Risnjaku, Kleku, Bjelolasici, Mosoru, Kozjaku, bili smo u svim nacionalnim parkovima. Zato su mnogi od njih nakon gimnazije nastavili studirati šumarstvo, prirodoslovlje ili biologiju. Uoči prvog odlaska u planine sazvala sam roditeljski sastanak. Roditelji su bili malo skeptični, valjda misleći kako će ova žena voditi našu djecu u planine?!?
Bile su to ‘60. godine 20. stoljeća i žene su rijetko planinarile, a većina muževa je tada govorila: »Da je moja, ne bi išla«! Svakoga puta sam na izlet vodila člana HGSS-a i dvoje odraslih planinara. Bilo je to vrijeme kada je toj omladini grad mogao vikendom ponuditi samo birtije. Kada su se djeca vraćala s planinarskih izleta puna dojmova i sretna, počeli su me zvati roditelji i pitati kada se opet ide na neki izlet, prisjeća se Ana.
Prošireno izdanje knjige, informativne i lijepe
Ana Lemić fascinantna je žena, izuzetno svježe memorije, pamti do najsitnijih detalja sve obilaske i susrete s ljudima i selima diljem Velebita.
– Znala sam za neka sela i veća naselja po Velebitu. Te ljude smo zvali Podgorci i znalo se da u vrijeme žege i suše prelazili Velebit dolazeći u Liku. Tu su mijenjali svoje smokve i grožđe za žito. Mjera za mjeru. Hodajući Velebitom naišla bih na neko selo, fotografirala ga i razgovarala s ljudima. Uvijek sam nosila dnevnik, evidentirala datum i osnovne značajke toga sela. Toponime, ljude i mnoge detalje. Sve to mi je kasnije jako dobro došlo.
Skupila se tako jedna »kritična masa« materijala, jer je nekada Velebit bio itekako naseljen. Onda su mi pomogle topografske karte i dostupna literatura. Tek tada sam shvatila da u rukama imam veliko dokumentarno bogatstvo Velebita, koji je inače širem auditoriju gotovo nepoznat.
Do detalja je do tada Velebit već bio istražen, njegova bogata flora i fauna, krajobrazna raznolikost, njegove bogate forme krša. Ali o životu na Velebitu nije se znalo gotovo ništa. Zato sam jedanput sebi rekla: »Ana, sada ćeš sve ostaviti po strani i samo ćeš to raditi!«.
– Materijala je bilo mnogo, a kada na nešto zagrizeš – nema popuštanja. Pazite, govorimo o 550 sela po Velebitu koja su nestala! Danas još ponegdje živi po jedan, dvoje ili najviše troje ljudi. Govorimo tek o dva do tri posto nekadašnjih sela. U svakom od tih sela sam osobno bila, fotografirala ih, zavela u svoj dnevnik, opisala…
Novo, prošireno izdanje moje knjige »Sela i stanovi na Velebitu« ima 848 stranica, s više od 2.000 ilustracija čiji sam također autor. Tek je nekoliko fotografija legendarnog Ante Vukušića sa Zavižana, istinske legende Velebita. Prvo je izdanje knjige doslovno razgrabljeno, pa sam nedavno realizirala drugo, prošireno izdanje jer su neka sela bila minirana u vrijeme nastanka prvog izdanja u kojemu je opisano oko 500 sela, zaselaka, ljetnih stanova.
Kako je to najbolje napisao akademik Tonko Maroević, recenzent obiju knjiga »zanesenom dušom i fotoaparatom u ruci išla sam u Velebit«. Problem u obilascima nekih sela jest činjenica da se ondje već desetljećima ne živi, postoje samo zarasle kozje staze.
– U knjizi sam spomenula naseljavanje Ilira po Velebitu, onda su došli Rimljani, Huni, Avari, Turci i na koncu Bunjevci. Kuće su se u početku gradile od drveta, ali je austrijska vlast to zabranila, pa je kamen ostao jedini građevinski materijal. Od kamena su se gradile kuće, šterne za vodu, stolići pred kućom, kamenice za napajanje blaga, pa čak i oluci za odvod kišnice, pa i pseće kućice. Kada sam prije 20 godina obilazila neka sela, nailazila bih tek rijetko na nekog živog stanovnika. Sada je sve to ostalo pusto.
U selu Kalić-Jurčić išla sam kozjom stazom, ali sam naišla na kuću iz koje se vidio dim iz dimnjaka. To je u ravnini iznad Jablanca i Starigrada. Nigdje travke u sinjem kamenjaru. U kući me dočekala baka Maša stara 84 godine.
Od kada joj je umro muž, ona je sama u selu provela 24 godine. Njezin muž Grgo pravio je opanke za cijelo podgorje. Od Starigrada kod Senja pa do Karlobaga i Barić Drage. Ti su stanovnici mahom umrli, a sela sasvim opustjela. Nisam više imala kome ponesti kavu ili nekakav slatkiš, konstatira Ana.
Doci i drage
– Živjelo se nekada teško i glavne poljoprivredne grane bile su stočarstvo i poljoprivreda na iskrčenim docima ograđenim suhozidom. Velebit sa primorske strane kao da ima dvije stepenice. Do 500, 600 metara dominirali su dolci i drage koje su zvali podovi – Starčević Pod, Štokić Pod, Borovački Pod… Bila su to stalna naselja.
Početkom ljeta paše za stoku bi nestalo i selilo se u više zone. Ondje su nastambe bile još skromnije i primitivnije, a zvali su ih stanovi. Tada se u više predjele selilo cijelo selo: sve blago, čeljad, psi i mačke. Koncem listopada na toj bi visini pao prvi snijeg i moralo se opet seliti natrag. Živjelo se vrlo teško i skromno.
Kruha je bilo malo jer je bilo i malo obradivih površina. Obitelji su bile velike jer je bilo puno djece, iako je smrtnost dojenčadi bila velika zbog surovih uvjeta života. Živjelo se s malo kruha i puno strpljenja. Tu i tamo se netko iselio u prekomorske zemlje i nastojao barem malo poboljšati život svoje obitelji.
– Kada bi nastupile duge zimske noći, a nije bilo petroleja za rasvjetu, koristila se luč. Tesala su se iznutra borova stabla i dobivala luč koja je pomoću borove smole osvjetljavala kućanstva. Pod tim svjetlom žene su prele vunu i plele odjevne predmete, a muškarci tesali držalice za motiku ili radili sitne popravke, prepričala nam je dio ove vrijedne knjige profesorica Ana Lemić.
Pitali smo je i za reakciju čitatelja.
– Nisam mogla vjerovati koliko je veliko zanimanje za ovu knjgu. Iz tiska je izašlo tek drugo izdanje, a prodano je više od 300 knjiga. Telefonski pozivi stižu odsvakud iz Hrvatske, čak i iz inozemstva. Jučer su mi bili bračni par iz Kanade, žena vuče korijene s Velebita. Kupili su dvije knjige
Knjigu sam promovirala u Zadru i Splitu na njihov poziv, a i iz mnogih gradova zanimanje publike je veliko. U prvom izdanju knjige 2013. godine opisala sam oko 500 sela. Zašto? Do ostalih nisam mogla stići jer je okolni teren još bio miniran. Poput terena kod Tulovih greda nadomak Maslenice. Slično je tada bilo i kod Zrmanje.
Sada sam nakon 10 godina zaokružila cjelinu s opisanih 550 velebitskih sela, kazuje nam neumorna profesorica.
Pjesma o orlu i sokolu
Nekadašnji suživot ličkog i primorskog dijela Velebita najbolje je opjevan u staroj narodnoj pjesmi nepoznatog autora. Pjesma je stara gotovo 300 godina.
Mili Bože čuda velikoga di dvi ‘tice zemlju podilile. Suri orle i sivi sokole.
Među grade u vrh Velebita. Međ sobom se ‘tice pogodile
Koja među priđe, odsici joj krila do ramena.
Kad je bilo o Petrovu danu sleti orle u srid Like ravne da se napije vodice lađane.
Njemu dođe soko, ptica siva, da mu siče krila do ramena
Al ga vrati sura ‘tica orle:
Nemoj mene, moj sokole sivi. Kada bude o Jurjevu danu dat ću tebi pupa zelenoga, dat ću tebi cvića rumenoga!
Tako kaže drevna pjesma, orlu ostadoše krila, a Lika i Primorje ostadoše povezane cjeline, s Velebitom u sredini.
Razgovarao: Marin Smolčić
Foto: Luka Jeličić
Preuzeto: NOVI LIST
DOBRA HRVATSKA
Srpanj, 2023.
Crveni alarm (3): Pametnima dosta. Poznati glečeri u Europi nestaju, odlomljeni ledenjački otoci plove od Antartike.
Zašto su se odlomili, dva najveća ledenjaka dosad? Klima! Čovjek!
Ledenjaci plove oceanima kao golemi brodovi budeći strahopoštovanje, budeći opravdani
strah civilizacije na pomisao o razmjerima promjena i razaranja Zemljine kopnene i zračne
ovojnice uslijed klimatskih promjena koji su već ozbiljno u tijeku. Glečeri u svijetu pa i oni u
našem bližem susjedstvu – Europi odlaze u povijest, a ledene ploče kontinenata Antartike i
Artika razlamaju se u komadima. Čuveni glečer u srcu Dolomita Južnog Tirola u Italiji na
planini Marmolada uz centar Cortina d’Ampezzo, spominje se danas u turističkim
prospektima 2023. kao „ledenjak u nestajanju“. Odlomljeni golemi ledenjački „otoci“ krstare
južnim Oceanom.
***
Ledenjak A76a odvojio se od ledene ploče Filchner-Ronne još u svibnju 2021., trenutno je
najveći „aktivni“ (ploveći) ledenjak na svijetu, dug 170 km (udaljenost od Zagreba do
Slavonskog Broda), a širok 25 km (udaljenost od Zagreba do Samobora, od Zadra do
Biograda. Tko se vozio Cresom, zna da Cres nije područje od „par koraka“ (405 km2) , a ovaj
je ledenjak veći od Cresa čak 10 puta. Njegova je površina golema – 4.320 km2, što znači da
je 1,8 puta veći od našeg najvećeg poluotoka Istre (2813 km). Zamisli to nešto golemo, veće
znatno od naše Istre, kako plovi prema tebi nama. Tako se osjećao oceanograf Geraint
Tarling, koji je bio na brodu u Weddellovu moru kad im se ledenjak A76a našao naa vidiku.
„Bio nam je izravno na putu i trebalo nam je 24 sata da ga obiđemo, rekao je za BBC i
dodao: Prikupili smo vodu oko ledenjaka pomoću posebnih cijevi ispod broda, tako da
imamo mnoštvo uzoraka za proučavanje.“
A76a, danas nošen strujama i vjetrovima, putuje na sjever prema Falklandu, na kojem putu
mi mogao skrenuti bliže obali i nasukati se, što bi moglo dovesti do njegovog raspadanja na
manje sante leda koje bi ugrozile promet brodova.
Drugi ledenjak, A81, krajem siječnja 2023. odvojio se od ledene ploče Brunt. Znanstvenici su
očekivali da će se odvojiti i ranije, a sad procjenjuju da bi nošen morskim strujama mogao
krenuti istim putem kojim ide i A76a.
CC BY-SA 3.0 IGO)
Iako su ova dva ledenjaka impresivnih dimenzija, još postoji i treći od goleme braće – A23a,
koji je odvojivši od kontinenta još 1986. dugo plutao i sad se polako topi usidren na
grebenima plitkog. (skoro 40 godina)
l ledanjaci su svjedoci, posljedica
Od prvog dana otkako su se odvojili, A76a i A81 su se našli na radaru znanstvenika jer bi
zbog svoje veličine i putanje mogli ometati pomorski promet, ali i utjecati na seobu divljih
životinja. Ovako veliki ledenjaci imaju značajan utjecaj na svjetska mora. Dok se tope
ispuštaju ogromne količine slatke vode, što mijenja razinu slanosti oceana, a to pak može
ugroziti živote nekih organizama.
Izazove otapanja golemih masa vječnog leda na kopnu i u moru, nužno moramo
sagledavati kao problem u kontekstu klimatskih promjena koje čovjek može i treba
priječiti i sanirati samo promjenom svog ponašanja i života uopće. Prilagodba
promjena je malo, i nadalje neizvjesno djelovanje!
Izvori – reference :
https://www.morski.hr/deset-puta-veci-od-cresa-trenutno-najveci-ledenjak-na-svijetu-
odvojio-se-od-antarktike/
https://zimo.dnevnik.hr/clanak/znanstvenici-pomno-prate-kretanje-dva-golema-ledenjaka-
koji-su-se-odvojili-od-antarktike—771009.html
DOBRA HRVATSKA
Srpanj, 2023.
www.odgovorno.hr
odgovorno@odgovorno.hr
Svjetska populacija broji preko osam milijardi ljudi – Svjetski dan stanovništva
Trebalo je stotine tisuća godina da svjetska populacija naraste na jednu milijardu – a zatim je u zadnjih 200 godina narasla sedam puta. U 2011. globalna populacija dosegla je granicu od sedam milijardi, a u studenom 2022. dosegla je brojku od osam milijardi.
Ovaj dramatičan rast uglavnom je potaknut sve većim brojem ljudi koji prežive do reproduktivne dobi, a popraćen je velikim promjenama u stopama plodnosti, sve većom urbanizacijom i velikim migracijama. Ovi će trendovi imati dalekosežne implikacije za generacije koje dolaze.
Globalna populacija je na povijesno visokoj razini, premašivši 8,3 milijarde ljudi 2026. godine. Trenutni porast stanovništva procjenjuje se na oko 69 milijuna ljudi godišnje. Svjetsko stanovništvo raste po stopi od oko 0,84% godišnje tijekom 2026. To je smanjenje u odnosu na 0,85% u 2025. i 0,97% u 2020. godini. Godišnja stopa rasta dosegla je vrhunac sredinom 1960-ih, kada je iznosila oko 2%. Stopa rasta se od tada gotovo prepolovila i nastavit će padati u nadolazećim godinama.
Iako se rast stanovništva usporava, svijet se i dalje suočava s izazovima povezanim s urbanizacijom, potrošnjom resursa, utjecajem na okoliš i ekonomskom nejednakošću.
Ujedinjeni narodi (UN) predviđaju da će globalno stanovništvo nastaviti rasti, iako sporijim tempom, prije nego što dosegne vrhunac oko 2080-ih. Brzi rast gospodarstava u razvoju, posebno u Africi i Južnoj Aziji, predstavlja izazove i prilike, utječući na globalna tržišta, radnu snagu i ekološku održivost.
Svjetski populacijski trendovi
U zadnjih 50 godina doživjeli smo ogromne promjene u stopama plodnosti i životnom vijeku. Početkom 1970-ih žena je u prosjeku imala 4,5 djece, a do 2021. prosječna globalna stopa plodnosti pala je na 2,3 djece po ženi. U međuvremenu, prosječni životni vijek na globalnoj razini je porastao, s oko 64 godine u ranim 1990-ima na 71 godinu u 2021. (Globalni očekivani životni vijek zapravo se smanjio sa 73 godine u 2019. uglavnom zbog utjecaja pandemije COVID-19.)
Osim toga, svijet je svjedok visoke razine urbanizacije i ubrzane migracije. Prva godina u kojoj je više ljudi živjelo u urbanim nego ruralnim područjima bila je 2007., a do 2050. godine oko 68% svjetske populacije živjet će u gradovima.
UN-ova glavna projekcija stanovništva (srednja varijanta) sugerira da će svjetska populacija narasti na gotovo deset milijardi do sredine ovog stoljeća, te da će se ujednačiti na oko 10,4 milijarde do 2080-ih.
Značajne razlike među zemljama i kontinentima
Za mnoge od najnerazvijenijih zemalja svijeta predviđa se da će se stanovništvo udvostručiti između 2022. i 2050. godine. S druge strane, predviđa se da će se stanovništvo u više od 60 zemalja i područja diljem svijeta smanjiti do 2050. godine zbog pada plodnosti i, u nekim slučajevima, povećanog iseljavanja. U zemljama s visokim dohotkom, migracija, a ne plodnost, bit će glavni pokretač populacijske dinamike u sljedećih nekoliko desetljeća.
Dobna distribucija također utječe na to hoće li se populacije proširiti ili smanjiti. Danas ima više adolescenata i mladih nego ikad prije. Kako ti mladi postaju roditelji, njihova će brojnost potaknuti kontinuirani rast globalne populacije, unatoč padu stope plodnosti. U zemljama sa stanovništvom koje stari, s druge strane, demografska skupina žena u reproduktivnoj dobi možda se smanjuje. To bi moglo rezultirati sporim rastom ili smanjenjem populacije.
Izazovi i prilike
Dosezanje globalne populacije od osam milijardi je brojčani pokazatelj, ali naš fokus uvijek mora biti na ljudima. U svijetu koji nastojimo izgraditi, 8 milijardi ljudi znači 8 milijardi prilika za život dostojanstvenog i ispunjenog života. – Glavni tajnik UN-a António Guterres
Porast stanovništva donosi izazove i prilike. Ovaj rast s jedne strane predstavlja uspjeh čovječanstva. Prijelaz s veće na nižu smrtnost i plodnost odražava postignuća u zdravstvu, obrazovanju i ljudskim pravima. Pad razine plodnosti također stvara prilike za zemlje da ostvare demografsku dividendu – gospodarski rast koji se može dogoditi kada se poveća broj ljudi u radnoj dobi i smanji broj uzdržavanih osoba.
Demografski megatrendovi imaju dalekosežne implikacije. Utječu na gospodarski razvoj, zapošljavanje, raspodjelu dohotka, siromaštvo i socijalnu zaštitu. Oni također utječu na napore da se osigura univerzalni pristup zdravstvenoj skrbi, obrazovanju, stanovanju, sanitarnim uvjetima, vodi, hrani i energiji. Napori da se održivo zadovolje potrebe i želje rastuće svjetske populacije imat će implikacije za sve zemlje – kao i neuspjeh u ispunjavanju ovih potreba.
Demografski trendovi i sudbina obitelji
Kako bi na održiviji način odgovorili na potrebe pojedinaca, kreatori politika moraju razumjeti koliko ljudi živi na planetu, gdje su, koliko su stari i koliko će ljudi doći nakon njih. UNFPA je jedan od najvećih svjetskih financijera prikupljanja podataka o stanovništvu i pomaže zemljama u prepoznavanju i razumijevanju takvih trendova koji su ključni za razvoj. Prikupljene podatke prikazuje njihova Nadzorna ploča svjetske populacije.
Svjetski dan stanovništva
Svjetski dan stanovništva 1989. godine ustanovilo je Upravno vijeće Programa za razvoj Ujedinjenih naroda — UNDP. Nadahnuće im je bilo veliko zanimanje javnosti za obilježavanje ‘Dana pet milijardi’ 11. srpnja 1987. Opća skupština Ujedinjenih naroda stoga je odredila 11. srpnja kao ‘Svjetski dan stanovništva’, a rezolucijom 45/ 216 to je službeno učinjeno u prosincu 1990. Obilježava se svake godine s ciljem naglašavanja rastućih problema koji dolaze s rastućom globalnom populacijom.
U idealnom svijetu, 8 milijardi ljudi znači 8 milijardi prilika za zdravija društva osnažena pravima i izborima. No svijet se suočava s brojnim izazovima: klimatske promjene, nasilje, diskriminacija. Svijet je u svibnju dosegao posebno turobnu prekretnicu: Više od 100 milijuna prisilno raseljenih diljem svijeta.
U svijetu od 8 milijardi uvijek mora postojati prostor za mogućnosti.
DOBRA HRVATSKA
ĐURO HORVAT – Veliko hvala
Dobri ljudi i inovatori trebaju puno više Zemlji nego Nebu.
Plemenita čovjeka i zvjezdana neba, nikad se nagledati (Ivo Andrić)
VELIKO HVALA ĐURI
Za sve što si učinio zelenom dobrom svijetu.
Đuro Horvat: „Naš Tehnix je dobar primjer – sudionik svih suvremenih zalaganja za dobar život ljudi i Zemlje i poželjan partner čitavu svijetu.“
Tehnix d.o.o. utemeljen je 1991., godinu dana ranije nego se održala povijesna konferencija o klimatskim promjenama Riu de Janeiru. I samo to sve govori – o pionirskom pothvatu, viziji koju je imao utemeljitelj Đuro Horvat. Uskoro će 30 godina puta od onih prvih iskustava do današnjeg lidera u proizvodnji sofisticirane ekološke opreme, čak 360 proizvoda. Današnji Tehnix s pet stotina zaposlenika vlasnik je i 50 patenata, surađuje sa znanstvenicima i vlastima širom svijeta.
Horvat je menadžer s priznanjima, do onog visokog ranga – „Drugi menadžer svijeta u EY izboru“ prije dvije godine.
I sve nas je to ponukalo na ovaj veliki intervju, prvi ususret velikoj 30. Tehnixovoj obljetnici.
Tehnix je u svijetu prepoznat kao zagovaratelj i realizator ekoloških zalaganja? Kako je počeo vaš veliki put.
Bilo je to prijelomno doba; kao i mnogi drugi našao sam se sam na tržištu rada. No, moja je odluka bila – napravit ću nešto novo, svoje, Tehnix d.o.o. Od tog prvoga dana odlučio sam baviti se proizvodnjom opreme za zaštitu voda i gospodarenje komunalnim otpadom. Znao sam da je to područje bilo nedovoljno pokriveno dobrim tehničkim i tehnološkim rješenjima što je nosilo veliki rizik za okoliš. Na primjer, jedan litra otpadnog motornog ulja bačena u prirodu može zagaditi milijune litara pitke vode. Prvi naši proizvodi bili su specijalne posude – kontejneri za sakupljanje otpadnog motornog ulja. Obilazio sam hotelska naselja, marine, komunalna poduzeća…, nudili smo i uvjeravali. Ali,. kucali smo na otvorena vrata jer mnogi su to već trebali. Danas su takve posude standard u cijeloj Europi. Drugi naši proizvodi su bili separatori za pročišćavanje površinskih zauljenih voda. Razvili smo vlastiti asortiman – 12 tipova opreme koja se također sada koristi u većem dijelu europskih zemalja. Ugrađeni su i u sustave autocesta u Republici Hrvatskoj i svim susjednim zemljama. I osobno, imali smo na umu onaj najviši motiv – zaštititi prirodu, naše zajedničko blago. Tehnix je uspio, a priroda ne, po naletom naše brzoplete civilizacije.
Odgovorni ljudi se sada pitaju: možemo li zaustaviti daljnju klimatsko, i drugo, devastiranje planeta Zemlje? I na koji način gospodarstvo, tvrtka poput Tehnix-a, može utjecati na to?
Ja sam gotovo siguran da su građani Republike Hrvatske svjesni kako moramo, zajedno i svatko ponaosob, čim više činiti u zaštiti zajedničkog doma, a to su Lijepa naša i svijet u kojem živimo. Uzmimo samo turističku industriju koja nas u cijelom svijetu čini prepoznatljivim. Primjer Donjeg Međimurja, Preloga, Čakovca, Murskog Središća, pa dalje otoka Krka na Jadranu, pokazuje da se može mnogo. Grad Prelog je prvak Hrvatske u tome – odvojeno uspijeva sakupiti 62,7 posto otpada s čime ulazi u evropski gornji razred. Ali – s našom opremom! Sa Tehnixovom tehnologijom bitno unapređujemo zaštitu prirode, kopna i mora, pitkih voda. Svi naši vrtići, škole, građani, komunalna poduzeća, svaki dan, svaku godinu bilježe napredak.
Kako ocjenjujete stanje i inicijative u nas, pogotovu djelovanje vlasti, na planu ulaganja u održivost? Da li se Hrvatske planski pokreće ka održivom sustavu?
Ovo što se sada događa u Republici Hrvatskoj je nacionalna sramota koju plaćaju građani.
Što za Tehnix znači nova europska politika „Zeleni plan“, cilj „Europa 2050. – prvi klimatski neutralan kontinent“. Ekologija je u prosincu proglašena jednim od prvih prioriteta, planira se u to dodatno ulagati po 260 milijardi eura na godinu? Vama se otvaraju velika vrata.
Mi smo u Europu ušli prije 25 godina, u Europi odavna nalazimo tržište za dio svojih proizvoda, ušli smo u strateško partnerstvo s Mercedesom, na konferencijama smo i u razgovorima diljem Europe. Baš zato nam najnovija strateška orijentacija Europe na zaštitu okoliša znači mnogo. Isto je početkom 2020. najavio i Putin za Rusiju. Znači da ovakve kompanije kaka je naša ulaze u samo središte najvažnijih gospodarskih pa čak i društvenih djelovanja.
Danas je kompanija Tehnix putem svojih promotora pridonosi oblikovanju najboljih politika. Naše odlične reference i prepoznate sposobnosti razvijaju nadu i povjerenje. Glasni smo – ne samo zbog svojih poslovnih interesa, već i kao odgovorni građani i odgovorno vodstvo – stalo nam je do ozdravljenja i spasa planeta Zemlje. Ponosni smo na činjenice – doprinosimo uspješnoj provedbi politike zaštite okoliša u Europskoj uniji i u svijetu.
Nudili ste rješenje za čisto more od smeća. Poseban hrvatski problem je smeće koje dolazi morskim strujama na našu obalu iz susjednih zemalja. Kako ide ta inicijativa ?
Nudili smo i nudimo sve više prava rješenja za čista mora, ne samo našeg, nego sva mora na svijetu. Bio sam u Gani, Gvineji pa tamo su zatrpani svi potoci smećem, najljepše oceanske plaže, more uz obalu zatrpano je gotovo 500 m smećem. Strašno! Oni nemaju ni pitku vodu, nemaju gdje loviti ribu. Mole nas da im pomognemo svojim tehnološkim rješenjima. Bili smo u Egiptu, drevnoj civilizaciji koja je postala eko žrtvom vlastitim smećem zatrpali su sve što pripada prirodi. Rijeka Nil je zagađena.
Održali smo prvu eko-konferenciju o zaštiti Jadranskog mora u ožujku 2019., u najljepšem gradu na svijetu, Dubrovniku. Pokrovitelj konferencije bila je predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović. Pozvali smo sve stručnjake iz Albanije, Crne Gore, BiH. Našoj konferenciji odazvali su se i stručnjaci iz EU. Prepoznali smo i dogovorili potrebu korištenja najboljih Tehnix tehnologija koje mogu značajno i brzo doprinijeti zaštiti kako Jadranskog mora, tako i rijeka i pritoka koje se slijevaju u Jadransko more.
Koliko su Vaša rješenja prihvaćena na stranim tržištima?
Kažemo za sebe i to ne čini nam se to neskromnim: „Mi možemo sve: savjetujemo, projektiramo, proizvodimo, održavamo, servisiramo. Iniciramo i predvodimo promjene u svijesti ljudi i strategijama razvoja ekonomije i društva.“ Prihvaćanost naše tvrtke na svjetskom tržištu to najbolje potvrđuje – izvozimo u preko 40 zemalja svijeta. Hrvatska je malo tržište za rad jedne ovakve kompanije.
Stalno pratimo što se događa na europskom i svjetskom tržištu. Sa svojim suradnicima prošao sam gotovo cijeli svijet. Naša tehnološka rješenja danas trebaju cijelome svijetu, ona se koriste od Sankt Petersburga, Moskve, Sibira, gotovo cijela Europa, Egipat, Izrael, Azija, mnogi nas kopiraju, a mi smo zbog toga sretni i ponosni i razvijamo dalje, nove i bolje, još bolje, najsloženije proizvode za zaštitu prirode. Nekadašnji svijet je išao u samo dva pravca – razvoj sirovina i razvoj proizvoda, a što i kuda s proizvodom nakon njegova isluženja to je pitanje bilo zanemareno. Skroz. Nitko se nije bavio razvojem industrijske reciklaže uporabljenih proizvoda.
Tvornica TEHNIX proizvodi čitave tvornice! Kakve su to tvornice?
Uloživši velika vlastita sredstva, razvili smo naš najsloženiji proizvod: tvornicu pod nazivom MO-BO-TO za potpunu reciklažu prikupljenog i dopremljenog – predsortiranog ili miješanog – komunalnog otpada, Sposobni smo svaku takvu tvornicu prilagoditi kupcu, mjereno potrebnim kapacitetom prema broju stanovnika u mjestu (1 stanovnik – 1 kg otpada – 1 dan). O izuzetnoj složenosti proizvoda zorno govori podatak da MO-BO-TO objedinjuje 100 proizvodnih operacija.
Prvo takvo postrojenje postavljeno je u državi Rumunjskoj, a zadnje u Srbiji. Do danas imamo u funkciji 35 postrojenja. Imamo i očekivanja jako puno.
Vaša nova strateška suradnja je ona s Mercedesom? Što Hrvatskoj, ali i vama, znače komunalna vozila Ekomunal, proizvedena u proizvodnoj kooperaciji Mercedesa i Tehnixa?
Ugovor i suradnja s kompanijom Mercedes datira od 2016. i Tehnix je obogatila na mnogo načina. Tržištu nudimo 9 tipova specijalnih komunalnih vozilla za prikupljanje, sabijanje i istovar komunalnog brenda „Ekomunal“. Podcrtao bih ono najvažnije u tome – ono što se do sada uvozilo 100%, sada se proizvodi u Hrvatskoj. Sve je to rezultiralo rastom konkurentnosti – nudimo devet tipova kamionskog vozila s funkcijama koje znače nov doprinos cirkularnoj ekonomiji i to po znatno nižim cijenama od nekadašnjih uvoznih i domaćih. Naši su ciljevi visoki pa ove godine planiramo proizvesti … vozila, a krenuli smo i u izvoz. Naša prednost je i naš imidž stečen u svijetu, posebno s tvornicama za kompletnu reciklažu MO-BO-TE.
U određenom broju zemalja imate svoje tvornice, razvijenu mrežu predstavništava. Kako oni posluju?
Da, imamo tvornicu u Srbiji s 50 zaposlenih, predstavništva u Makedoniji, Luxembourgu i Njemačkoj koja jako uspješno posluju.
Kako se očituje cirkularna ekonomija na primjeru vašeg asortimana? Da li ste preuzeli suodgovornost za vozila i svoje drugi proizvode kad ih jednom kupci izluže? Zna li se gdje će završiti – ide li u oporabu, reciklažu?
Jedna smo od rijetkih tvrtki koja se brine gdje i kako završava njezin proizvod nakon vijeka trajanja. Evo vam dobrog i najnovijeg primjera – korisnicima vozila Ekomunala pružamo novu dodanu vrijednost osiguravši za njih servis i održavanje. Ali, ne samo to – preuzimamo natrag vozila po modelu „staro za novo“. Stara vozila otpremamo u partnerska tvrtku osposobljenu u ovom kraju da iz onog starog izvuče nešto korisno, sirovinu, dijelove. Krenulo se u izvoz, šire od regije, u Ukrajinu, Rusiju, Bangladeš…
Tvornica u Donjem Kraljevcu se prostorno širi pa je prošle godine sagrađena hala za proizvodnju eko-vozila. Imate planove i za 2020., zar ne?
Tako je. Godine 2019., nakon samo 90 dana gradnje završena je nova tvornica za komunalna vozila, s kapacitetom 500 vozila na godinu. U 2020. gradimo dalje – novu halu za proizvodnju eko opreme, koju puštamo u pogon ove godine do ljeta.
Kad je počela šira međunarodna suradnja Tehnixa i znanstvene zajednice?
Republika Hrvatska nije imala propise i norme za zaštitu okoliša, tako da se otpad kompletno odlagao na deponije i smetlišta koja su svaku godinu zauzimala sve veći prostor. Već 1995. godine izlagali smo svoje proizvode na sajmu IFAT u Münhenu, gdje smo bili iznenađeni interesom za naše proizvode, patente koje smo već tada sami razvili. Na tom sajmu upoznali smo svjetskog stručnjaka za okoliš, g. dr. Heriberta Gischa, direktora eko instituta u Saarbrückenu. Upoznao nas je s njemačkim normama za okoliš što nas je još više ohrabrilo u razvoju novih proizvoda. Kopiju njemačkih normi dostavili smo našem resornom Ministarstvu koje je upravo radilo radilo prve pravilnike za zaštitu okoliša.
Povezani ste i s mnogim našim ekspertima i znanstvenicima.
Imao stalne kontakte. Jako nam puno znače i donose vrijedne rezultate, ali i mi vrijedimo njima. Pomažu našim projektnim timovima, koristimo rezultate njihova rada. Prije nekoliko godina imao sam i zapaženo predavanje u HAZU na temu primjene suvremenih tehnologija za gospodarenje komunalnim otpadom.
Mnoge ovo muči pa ćemo pitati i Vas: osjećate li problem radne snage, hoće li vam zatrebati uvoz iz trećih zemalja? Hrvatski ljudi su otišli u inozemstvo. Hoće li se neki vratiti, zašto bi se uopće vraćali, čime ih vi možete motivrati?
Naši djelatnici su naša vrijednost, naš ponos u koji ćemo i dalje ulagati kroz dobre plaće. Pa mi smo prošle godine isplatili 14 plaća. Računamo na povratak naših ljudi iz inozemstva i zapošljavanje kod nas.
Poznat je Tehnixov ponos na akumulirano znanje, iskusne i predane zaposlenike. Koje godine je bio vaš prvi patent, koliko ih je ukupno? Pomaže li vam imidž inovatora u poslovanju po svijetu?
Svoje znanje i vještine ulažemo u naše proizvode, a time činimo proizvode konkurentnima i trajno funkcionalnima. Imamo preko 50 vlastitih patenata, prvi su iz ranih 90-ih. Naši kupci vjeruju u Tehnix-ovu kvalitetu, to nam je na ponos.
Dobili ste, Vi osobno i Tehnix, mnoga stručna i društvena priznanja koja su sva posložena kod vas u posebnoj povećoj prostoriji.
Dobili smo stotine hrvatskih, europskih i svjetskih priznanja. Nagrada je to koja nas još više obvezuje da činimo sve što možemo ova planeta bude i ostane naš trajni zajednički dom, lijep za nas i generacije koje dolaze. Pa, nismo mi ljudi sami na svijetu! A kome to ptice pjevaju ujutro rano i navečer prije spavanja, a koje to ribe mašu repom kad nas vide?
Jako sam sretan i ponosan na činjenicu da smo u proizvodnji ekološke opreme najbolji u Republici Hrvatskoj i regiji – i svim našim zaposlenicima na tome čestitam, i zahvaljujem na doprinosu. Stvorili smo vlastitu, zajedničku kulturu rada i življenja. Naša kompanija je ugodno mjesto za življenje, što je veoma važno jer u njoj provodimo veći dio svojih života, u njoj smo ostvarili zadovoljstvo i sreću naših obitelji.
Kako biste Vi sami sebe opisali, u kojim ste životnim ulogama?
Mnogo je toga. Vidite i sami – uvijek sam entuzijastičan, vedar. Konstruktivan u kritici, otvoren i optimističan prema promjenama. Kaže se „Nebo je granica“, a mi dodajemo „Svijet nam je granica“. Kad otkrijem probleme, vidim izazov i osmijeh naših kupaca.
U svemu tome ja sam mnogo – poslovni čovjek, poduzetnik, stručnjak, inovator i izumitelj, promotor održivosti, humani kapitalist. Partner i prijatelj mnogima. Obiteljski čovjek, otac i ponosan na svoje Međimurje i Hrvatsku u kojoj je život najljepši.
Razgovor vodio: Goran Tudor
DOBRA HRVATSKA/ GT
Veljača, 2020.
Osječka bajkoterapija krenula u Hrvatsku. Plemenita dr. Brana Kandić Splavski.
Tko još ima vremena za bajku? Vremena, i za što? Vremena uopće za življenje u ovozemaljskom životu? Tko mari za Tri praščića, Zlatokosu, Malu sirenu? Kad je takva recesija, depresija, suša, kamate… i sve! Tko onda da mari za „Bilo jednom davno…“, „Živjeli su sretni…“?
Pa, marim ja! Radeći od 2004. s bajkama i kroz bajke razvila sam svoj način liječničke pomoći teško oboljelima, s imenom – bajkoterapija.
Bajke i bajkoterapija, sreća i zdravlje
Iz mojega dnevnika:
Po zanimanju sam liječniica, specijalist obiteljske medicine, a „po duši“ bajkopisačica. Godine 2004. napisala sam prvu knjigu bajki Andreina školjka, i tada su se moj osobni i profesionalni život sasvim promijenili… Jedna moja pacijentica umirala je od posljedica karcinoma mozga. Nije se više mogla micati ni govoriti, tek je nepomično ležala komunicirajući očima. Bila sam joj u kućnom posjetu. Što reći ljudskom biću u takvoj patnji? Gledale smo se dugo, dugo, a onda sam se sjetila svoje upravo objavljene knjige koju sam slučajno imala pri ruci.
Otvorila sam prvu od četrnaest bajki i počela čitati. I dolazila sam dan za danom s novom pričom. Nismo došle do kraja… stigle smo tek do desete, a ja nikada neću zaboraviti zahvalnost, ljubav i, čak, sreću u očima te žene dok su je riječi barem na kratko nosile u jedan ljepši svijet. Neću zaboraviti ni suze na njezinim obrazima, te najljepše točke na kraju čitanja. Poslije su mi članovi obitelji drugih teških bolesnika došli sa željom da se i njima čita i tako je nastao projekt Lijekovi od lijepih riječi.
***
Moje prijateljice, educirani volonteri (a među njima i puno osoba s invaliditetom) i ja odlazili smo bolesnima te im uz uzglavlja, u kućama ili u bolnicama, čitali priče. Kao nekada kako su to činile bake, majke i očevi.
***
Potaknuta od mnogih i ohrabrena učinjenim, 2009. osnovala sam udrugu Palia-Centar koja se bavi promicanjem medicinskih, socijalnih i humanih prava teških bolesnika i onih koji su blizu kraja, svih uzrasta (nažalost, u Hrvatskoj u sustavu zdravstva nemamo nijednu ustanovu za palijativnu skrb). Držali smo predavanja, radionice, s ciljem edukacije građana o potrebi i pravu na dostojanstvenu njegu teško bolesnih osoba. I onda, 2010., naša je Udruga posegnula opet za bajkom – pretočili smo moju bajku Ogledalo, iz knjige Andreina školjka, u kazališnu predstavu. Željela sam da se u pripremama i izvedbi nađu baš „svi“; sudjelovali su bolesnici, djeca i odrasli, iz cijeloga grada, sudjelovali su i volonteri i medicinari i profesionalni glumci. U našim art-radionicama onkološke bolesnice šile su, krojile i izrađivale kostime za plesače u predstavi, a plesači su bili i djeca s Downovim sindromom. Djeca liječena od leukemije i malignoma izradila su stabla i kulise od slame, glazbu su pisali amateri, tehničku potporu dali su mladi liječeni od ovisnosti o drogi. (Koliko se svih njih tad osjećalo potrebnima, a bili su tako sami!) Sudjelovala su i djeca iz vrtića, osnovnih škola, studenti, umirovljenici, a cjelinu su na scenu postavili režiser, scenograf i glumci Glumačke akademije. Nakon sedam mjeseci druženja i pripreme, u prepunom Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku izveli smo predstavu „za pamćenje“. Najmlađa od 300 sudionika, samo tri godine stara, rekla je da „pleše za svog bolesnog djeda, da mu bude bolje“. Predstava je izvedena još jedanput, snimljena je i kao film o volontiranju dobila je nagradu u Bruxellesu. Moja bajkoterapija mora ići dalje… B.K.S.
***
Arsen Dedić Branki: … O ovim neo-bajkama moglo bi se govoriti samo njihovim jezikom. To nije jezik svakodnevnice, jezik televizora… politički rječnik, pa ni jezik književnosti na kakav su nas navikavali. To je jezik sna.
Brana Kandić Splavski
RIJEČ UREDNIŠTVA:
Brana je neobična, iznimna osoba, uz koju učimo i punimo se zahvalnosti, spoznaja i poleta. Mi bliži joj zovemo je skraćeno – Brana, inače je Branka,
Kao liječnica u Osijeku, obilazeći starije osobe, oboljele i potrebite, osjetila je što im (još, posebnno) treba. Toplina, pažnja, nešto lijepo da čuju, pobude ono najsvečanije u sebi dok je još svjetla. Njezini palijativni projekti podrške bili su prvi i jedinstveni u Hrvatskoj. Osijek je odavno ponio prvenstvo, luč.
Brana se pamti, i sad je pokretač prekrasnih kreativnih programa, uljepšala je mjesece i godine, živote svojim sugrađanima, svojim idejama i zalaganjem potakla i čitavu Hrvatsku na razvoj te zanemarene dimenzije u životima starijih i bolesnih. Naime, kvaliteta življenja može biti poboljšana uvijek, a kad je teško onda i naročito; kad ležiš u krevetu mjesecima, slabo se krećeš, boli, čini ti se da si ostao sam, teku stalne misli – što će biti. I tada se netko od nekuda pojavi. Dođe Čovjek.
U tom traganju izmislila je Brana čitanje priča i bajki, poezije… kao terapiju – bajkoterapiju.
I ne samo to, Brana je i književnica i pjesnikinja. Napisala je više knjiga bajki, poezije i pjesme u prozi. Kad sam to čitao – rekoh si – otkrila nam je kako zajedno mogu biti , tako dobro, lijepa riječ i liječnička skrb. Hodaju kao nešto iznimno, čudesno.
Mnogi znaju da je doktorica Branka Kandić Splavski već obavilo ono o čemu se govori obično na kraju – svakim danom ostavlja iza sebe ovaj svijet ljepšim.
Sretan sam za darove našeg prijateljstva.
Brana je pred neko vrijeme prešla raditi u Zagreb, s istim naumom kako je razmišljala i onda u Osijeku na svom početku, da podrži razvoj palijative.
Na kraju ove objave – pročitajte još jednom što je napisao onaj veliki, recenziju Arsena Dedića.
Goran Tudor
DOBRA HRVATSKA
Srpanj, 2023.
NAJČITANIJE
Buvljak Hrelić, sreća. Najekologičniji šoping-centar u državi. Najveći muzej u regiji.
Zašto bih nedjeljom išao na čuveni narodni sajam Hrelić, poznat regiji, a sad i šire? Jer je tamo dobro, mnogima na dobrobit.
Nakon što je...
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.