Razmišljam, dvojim, pobojavam se.
Na pisanje ovog uvida potakao me ljudski „običaj“ da prirodne pojave i svijet oko sebe
doživljava iz perspektive vlastitih cipela. Pitam se kako bi danas izgledao svijet i život na
Zemlji da je čovjek bio sposoban odmaknuti se iz vlastite perspektive i staviti se, npr., u
perspektivu Planeta na kojem živi? Zato bi rado vidio da čovjek više i češće doživljava svijet
oko sebe iz perspektive planeta Zemlje, o čijem zdravlju izravno ovise njegovo zdravlje i
sudbina.
Sklon sam vjerovati da je Zemlja snažan i izdržljiv planet. Usprkos tome, sve više osjećam da je Zemlja sve osjetljivija i ranjivija na neodgovorno ponašanje čovjeka. I da je njezino
„strpljenje“ na zadiranja, uništavanja i onečišćenja, zagađenja tla, vode i zraka, pri kraju.
Izvjesno je da će i ona u određenom trenutku početi „pucati po šavovima“, kao i čovjek
preopterećen životnim problemima. Sigurno i ona ima točku „pucanja“ (čovjeku nedokučivu), nakon koje se svi prirodni sustavi ruše domino efektom kao kule od karata. Na žalost, o svemu tome ovisi i sudbina čovjeka.
Zdrav čovjek, i još kad živi u blagostanju, vjeruje da zdravlje mora potrajati zauvijek,
uzimajući ga „zdravo za gotovo“, kao neiscrpan resurs. No, onda se u životu čovjeka često
dogodi neka neočekivana bolest ili nevolja koja ga odvede u nerješivu situaciju, očaj i
naposljetku smrt.
Analogija koja potiču na razmišljanje i djelovanje
Često se pitam može li čovjek shvatiti da…
…onako kao što i on sam ima razne dijelove tijela (kožu, glavu, kosu, čelo, oči, obrve, uši, nos, usta, ruke, noge, prste, …), koji čine jednu manju funkcionalnu cjelinu,…
…tako i Zemlja ima svoje dijelove tijela (površinu, tlo, travu, livade, nizine, oranice, travnjake, pašnjake, polja, vodu, močvare, mora, oceane, ledenjake, šume, planine, …) koji, kad su zdravi, čine nama za život najvažniju funkcionalnu cjelinu.
Shodno tome, pitam se i koliko će još dugo trajati ta beskonačna čovjekova neutaživa glad za prirodnim resursima potrebnim za zadovoljenje potreba globalnog potrošačkog društva?
Jedno od mojih pitanja je – može li čovjek, prije nego što postane prekasno za njegov vlastiti opstanak, shvatiti da je stanje kritično i da hitno mora postati obziran prema svom jedinom domu, odgovorno ga koristiti i čuvati za buduće generacije?
Jesu li ljudi, oni koji su toliko obuzeti svojim kratkoročnim interesima i problemima, uopće i kadri i sposobni u pravom svjetlu prepoznati sve učestalija upozorenja koje nam Zemlja šalje u vidu goruće okolišne i klimatske, sveopće planetarne krize?
Ima li nade da čovjek shvati ozbiljnost situacije u kontekstu vlastitog zdravlja i opstanka?
Može li čovjek barem na tren osvijestiti kako se osjeća prilikom prehlade, bolova u određenom dijelu tijela (grlobolja, glavobolja) ili sasvim male ozljede (kad zagrebe kožu ili natuče prst)? Nije mu ugodno, trpi. Ili kako se osjeća kad mu tjelesna temperatura poraste za 1,5 ili 2 °C? Osjeća li se zdravo?
Može li čovjek – iz perspektive vlastitog bolesnog stanja – zamisliti kako se „osjeća“ Zemlja u situaciji kad joj je prosječna temperatura već porasla za 1,2 °C u odnosu na normalnu temperaturu iz predindustrijskog razdoblja?
Mnogo je simptoma bolesne Zemlje, poput:
- dugih suša, potopa, uraganskih oluja, sada i izvan obiju Amerika,
- zagađenog zraka u čitavim gradovima (gdje svatko pametan nosi zaštitnu masku čim izađe iz stana),
- u siječnju o.g. odlamanja od Antartike drugog najvećeg ledenjaka u povijesti (1550 km2) ili
- potpunog pomora ribljeg fonda u australskoj rijeci u ožujku o.g., zbog nedostatka kisika u vodi. Slika površine vode potpuno prekrivene bjelkastim trbusima ribe obišla je i užasnula svijet (Nije to prvi put; bilo je u Novom Zelandu…).
I da naša bolesna Zemlja, s povišenom temperaturom, mora nastaviti obavljati sve životne funkcije koje su neophodne za nju, ali i za održanje zdravlja čovjeka, svekolike flore i faune? Koliko će još Zemlja uzmoći pročišćavati zrak, vodu i tlo, proizvoditi hranu, održavati povoljnu klimu za život i opstanak čovjeka?
Zaključno
Obzirom na čovjekovu prirodu i navadu da sebe stavlja u centar svemira i sveg života na planetu Zemlji…i da sve ljude, bića i zbivanja oko sebe prosuđuje prema svojim vrijednostima, stavovima, uvjerenjima, predrasudama, pretpostavkama, razmišljanjima i ponašanjima… kad ćemo se osposobiti za sagledavanje zdravlja čovjeka u kontekstu zdravlja Zemlje?
Odgovornost čovjeka za osobnu sigurnost i zdravlje u neraskidivoj je vezi i sa zdravljem Planeta! Kako to da ne umijemo povezati te dvije dimenzije i krenuti u trenutačnu akciju. Donekle znamo i odgovor: da, to je zbog čovjekove nesavršenosti i brojnih ograničenja! Iz nekog razloga (naše prirode), nas ljude stanje uopće puno ne „dira“ ovo vitalno u daljoj budućnosti (godina 2030., 2050.? Ta to je tako daleko!).
S druge važnom nam se čini i ona neka posve beznačajna sitnica samo zato jer se događa i vidi odmah, danas. Mnogom je čovjeku bliži onaj njegov mali/veći današnji egoizam, negoli sve zajedništvo kao presudan uvjet budućnosti. Na žalost, ne umiju svi zaključiti kako je upravo to zajedništvo vodilo čovjeka kroz veličanstveno odmicanje od vlastite životinjske prirode ka umnom biću, uzvišenom homo sapiensu (ljudi su nekad bili tek životinje s pozicijom negdje u sredini hranidbenog lanca), gospodaru koji se bahati da može postati gospodarom Zemlje i svemira, koji ne shvaća da zdravlje i sudbina čovjeka izviru iz zdravlja Zemlje.
Eto, to mi se čini toliko važnim, da moram o tome i razmišljati i s vama dijeliti.
Imam osjećaj da se postojećim načinom života čovjek ubrzano približava tom neodredivom trenutku u svojoj povijesti i nedokučivoj točki „pucanja po šavovima“ prirodnih sustava Zemlje. I to me sve više brine i zaokuplja, potiče na zauzimanje aktivnog stava, pisanje, komunikaciju s drugima, na javno dijeljenje vlastitih promišljanja, slutnji, upitnika i spoznaja. Možda do razrješenja onog krajnjeg pitanja: biti ili ne biti? Ostati ili nestati?
Zdravlje Zemlje je krhko, krhko kao i ovo naše, jer smo u suštini jedno.
No, ipak, čini mi se da djelujemo…polako, mukotrpno. Sve veći broj ljudi se odaziva razumom i djelovanjem na dramu Zemlje, klimatsku i okolišnu.
Da barem stignemo na vrijeme!
Matija Hlebar
Stručnjak za održivi razvoj i izvještavanje o održivosti (ESG)
U Koprivnici, 2. travnja 2023.
DOBRA HRVATSKA
Ožujak, 2023.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.