„Oni koji vide gledaju malo važne stvari, kako je tko odjeven, je li lijep ili ružan… Meni su svi lijepi, elegantni, veseli, a priroda… Nju sada doživljavam puno intenzivnije nego kada sam vidio. Svojim bogatstvom i mene jako obogaćuje.“
„Većina ljudi misli da mi slijepi ljudi možemo tek malo ili ništa. Sljepoća jest veliki hendikep, ali unatoč tome možemo urediti život i živjeti ga punim plućima. Mene sljepoća nije zakočila, nego mi je dala poticaj za dalje.“
***
Neki ljudi zadivljuju vrlinama, snagom, optimizmom, ciljevima i stazom života. Jedan je od njih slijepi istarski planinar Feručo Lazarić iz Svetvinčenta. Nakon što je vid izgubio u četrdesetoj, okrenuo se planinarenju, razvio silnu vjeru u sebe i životnu radost. Postignuća ovoga neumornog i uvijek vedrog planinara privlače kao svjetionik. Kad je u društvu, drži atmosferu, pjeva i svira gitaru. I gazi stalno, već 25 godina, sad u 68-oj.
Iako slijep, Feručo Lazarić prohodao je prije dvije godine u komadu put uzduž cijele hrvatske obale. Ne može se puno ljudi pohvaliti da su prohodali našu najdužu prugu – Viu Adriaticu, dulju od čuvenog puta Santiago de Camino – a među malobrojnima je bio i Feručo. Ispenjao je i više vrhova od 2900 metara, a onih od 1000 ili 2000 matera, pregršt. Jedan ga je prijatelj jednom ohrabrio da se i on popne uz okomitu stijenu visine 20-ak metara na penjalištu u Rovinju. Poslije izvedenog Feručova podviga i njegov je pratitelj stavio povez preko očiju: okušao se i sam u „penjanju na slijepo“. Bili su veseli nakon.
Feručovi planinarski pothvati postali su širom poznati, uz njega je mnoštvo on-line pratitelja kao i čitatelja njegove dvije knjige. Često se pojavljuje u javnosti. Zbog svega, sačinili smo poseban kolaž-izbor Feručovih izjava danih medijima u razno vrijeme.
INTERVJU – INSPIRIRACIJA
PRIČA PRVA
O svladavanju Via Adriatice, planinarske rute duge 1100 km
Možda najveći planinarski izazov za Feruča Lazarića bila je ruta Via Adriatica. Na taj se pohod tada 65-godišnji slijepi planinar uputio krajem rujna 2020. godine sa svojim prijateljem i vršnjakom Sergiom Ostovićem. Njih dvojica prešli su 14 planina, 12 rijeka, dva jezera, sedam županija, ukupno 1100 kilometara. Krenuli su s juga, a do Rta Kamenjak u Istri trebalo im je gotovo dva mjeseca. Svakog su dana prelazili od 15 do 20 kilometara, što je „norma“ za spremne i zdrave hodače. Kako Feručo rado ističe u svim prilikama, najljepše što im se dogodilo bili su brojni susreti s planinarima i drugim ljudima koji su im bili lokalni vodiči, pružali konačište i okrijepu.
Nakon svega, Feručo Lazarić izjavio je da ni u jednom trenutku nije niti pomišljao odustati.
– Toliko sam se naslušao o žuljevima. Čuo sam da su neki i odustajali zbog njih. Ja sam ih dobio odmah prvi dan. Stavio sam flastere, a ujutro bih se tijekom prvih pedesetak koraka osjećao kao da hodam po žeravici. No, onda bi bol nestala i nakon nekoliko dana prestao sam koristiti flastere. Tijelo se jednostavno prilagodi, tabani su mi hrapavi kao šmirgl-papir. I na koncu, smršavio sam 12 kilograma. Niti jedne sekunde nisam pomislio odustati ili se pitao što mi to treba. Naprotiv, uživao sam u svem tom hodanju i upoznavanju ljudi. Naravno, bilo mi je teško. Prvih sam se nekoliko dana mučio s tim žuljevima, a bila je i jesen, pa nije falilo ni lošeg vremena. Po zvizdanu, usred podneva hodati po Pelješcu… Htio sam vidjeti kako ću funkcionirati bez žene i njezine kuhinje, bez kreveta, bez kupaonice i tople vode i mogu reći da sam se odlično snašao. Čovjek može funkcionirati bez svega toga, naravno, samo tijekom nekog perioda – govori Lazarić.
Via Adriaticu Lazarić je prohodao držeći lijevom rukom ruksak svoga prijatelja vodiča, a desnom svoj dvadeset godina stari štap koji je nekad koristio za skijanje. Tridesetak vodiča, ljudi koji vole planinariti sami su im se javljali i nudili im pomoć. Jedan ih je lokalni mladić znalački proveo kroz Dinaru, a prijateljica planinarka Davorka Prusić preuzela je koordinaciju vodiča.
– Ljudi su nam pomagali, davali nam hranu i smještaj. Bilo je trenutaka kad bi ljudi javili da su me vidjeli na televiziji i pitali bi mogu li mene i prijatelje počastiti pivom ili ručkom – priča Lazarić.
– To što doživljavamo na putu prava je bajka! Samo lijepe stvari nam se događaju. I težinu od 20-25 kilograma koliko teži ruksak zaboravim, kao i zvizdan kad upekne i kišu koja nas iznenadi… sve to zaboravimo kada nas dočekaju predivni ljudi na stazi – izjavio je tom prilikom Lazarić.
U izjavi tijekom hodačkog pothvata, Feručo kaže:
– Kad sam krenuo, znao sam – nema stajanja. Sljepoća nije nikakva prepreka za put. Osjećam vjetar, mirišem prirodu, čujem šum lišća i koračam dalje. Zaplešem, zapjevam katkad i jednostavno hodam. Društvo mi pravi prijatelj Sergio Ostović, koji me je i pozvao na putovanje. Trenutačno prolazim južni dio Velebita, što mi je dosad najkompliciraniji dio. Teško je slijepom čovjeku paziti na svaku škrapu, a uz to na leđima nositi 25 kilograma stvari.
– Većina ljudi misli da mi slijepi ljudi možemo tek malo ili ništa. Sljepoća jest veliki hendikep, ali unatoč tome možemo urediti život i živjeti ga punim plućima. Mene sljepoća nije zakočila, nego mi je dala poticaj za dalje – poručio je Feručo.
ODNOS S PRIRODOM, POSEBAN JE!
Otkako je slijep, Feručo Lazarić ima poseban i puniji odnos s prirodom, o čemu kaže:
– Oni koji vide gledaju malo važne stvari, kako je tko odjeven, je li lijep ili ružan… Meni su svi lijepi, elegantni, veseli, a priroda… Nju sada doživljavam puno intenzivnije nego kada sam vidio. Svojim bogatstvom i mene obogaćuje.
– U prirodi dobivamo skromnost, toleranciju, sve postaje puno jednostavnije. Nema kave? Pit ćemo vodu. Nema jutarnje krafne? Veselje je ako se pronađe koja feta pancete, sardina ili konzerva nečega. Nisam nijednom osjetio da mi zbog planinarske, nekad i oskudne, prehrane fali energije. Bitno je kretanje, shvatio sam da tijelu gode napori i dugotrajno hodanje. Preko noći regeneracija i već sljedećeg dana opet je sve spremno za nove napore – objašnjava Feručo.
Izvori, ako želite više:
Glas Istre: FERUČO LAZARIĆ, SLIJEPI PLANINAR IZA KOJEG JE NOVI REKORD
Glas Istre: NOVI POTHVAT SLIJEPOG PLANINARA FERUČA LAZARIĆA
24 sata: Slijepi planinar iz Istre
Slobodna Dalmacija: Feručo Lazarić izgubio je vid u 40. godini, ali nije pokleknuo
***
PRIČA DRUGA
O knjigama, tehnikama tjelovježbe i hodanja, usponu na vrhove planina i života: „Koliko je teško, toliko je čovjek na kraju sretan.“
Rodom iz gradića Svetvinčenat u Istri, Feručo Lazarić počeo se planinarenjem baviti prije dvadesetak godina kada je zbog ablacije mrežnice izgubio vid i bio primoran odustati od drugih sportskih aktivnosti, osobito skijanja. Godine 2020. u vlastitoj je nakladi objavio svoju prvu knjigu „Planinarenje na slijepo“, u koju je pretočio iskustva s raznih planinarskih pothvata. U knjizi je opisao doživljaj velikih i malih planina koje je propješačio, ali i svoj pristup životu u kojem uživa punim plućima unatoč invalidnosti. Autor opisuje kako je bilo popeti se na planinske vrhunce vrlo opasne i za ljude s vidom kao što su Olimp (Grčka, 2918 m n.v.), Musala (Bugarska, 2925 m n.v.) i Triglav (Slovenija, 2864m n.v.).
Počeo je pisati članke nakon što je pročitao tekstove Željka Brdala, također slijepog planinara.
– Brdal mi je rekao da je vrlo važno da mi slijepi planinari ljudima prenesemo naše doživljaje. I tako sam počeo pisati. To mi je postao užitak. Pišem o tome kako putovanje može biti lijepo, makar i na slijepo. Sljepoća je veliki invaliditet. Nemam iluzija, ali i u tim okvirima život može biti ispunjen, može se živjeti punim plućima. Zaista puno putujem, planinarim, družim se s mnogima. I o tome pišem. Tako sam došao do 210 stranica svoje prve knjige – kaže Feručo.
Godinu dana nakon prve, Feručo Lazarić objavio je i svoju drugu knjigu – „Na drugi način lijepo“, koja je također nadahnuta iskustvima s planinarenja iz pozicije čovjeka koji ne vidi, ali i te kako osjeća. I u njoj ističe: „Putovanje je lijepo, makar i na slijepo“.
Uz ostale planinare, Feručo je planinario i s doajenom planinarenja, Stipom Božićem s kojim se po snijegu i hladnoći popeo na Kozjak. Feručo ima posebnu tehniku hodanja: prilikom hoda pridržava se za ruksak vodiča.
– Slijepi ljudi obično imaju štap kojim se povezuju s vodičem ili uže, a ja sam od prvog dana stavio lijevu ruku lagano na ruksak pratitelja-prijatelja, a desnom rukom držim svoj stari skijaški štap koji je dosta čvrst. Kako se držim za ruksak pratitelja točno znam treba li ići lijevo, desno, gore ili dolje.
– Puno je kod mene i onog običnog planinarenja, ali pojavi se prilika i za ono teže, izazovnije, kao kada sam bio na Triglavu. Koliko je teško, toliko je čovjek na kraju sretan. Tako me raduju brda i volim o tome poslije pisati. Imam na računalu program za čitač ekrana i govornu jedinicu – pojasnio je tehniku pisanja.
VOZIM I BICIKL, TANDEM. NARAVNO, ZA VOLANOM JE PARTNER!
– Redovito vježbam, održavam kondiciju. Dvadesetak godina svako jutro vježbam. Za nas slijepe osobe jako je važno brzo reagirati na razne situacije, recimo kada naiđemo na rupu ili kamen. Ako zapnem, brzo reagiram i ne gubim ravnotežu. Zbog toga slijepi planinar mora biti u dobroj formi i mora puno toga znati. Osim toga, moram imati jake noge i ruke, pa sam napravio improviziranu teretanu gdje također vježbam s utegom od pet kilograma. Osjećaj da imaš snagu u rukama i nogama čini čovjeka pokretljivijim. Uza sve to vozim i bicikl – tandem, što je odlično za kondiciju. Naravno, za volanom je partner – priča Lazarić.
– Jednostavno uživam u planinarenju. Nije da težim nekim uspjesima. Ne, to dođe spontano. Kada sam bio na Olimpu s voditeljima Radmilom Marićem i Kristinom Marjanović, on mi je rekao da sam druga slijepa osoba na Olimpu – nakon Homera – dodaje uz smijeh.
Izvor dodatno, ako želite još više: Glas Istre
PRIČA TREĆA
Kako je sve počelo, kako sam se uspravio
Iako je od ranih dana patio od slabovidnosti, Feručo Lazarić imao je već 40-ak godina kada je posve izgubio vid. Uvijek je živio sto na sat, bavio se različitim sportovima, trčanjem i biciklizmom, a osobito je volio skijanje. Od mladosti je svirao gitaru i pjevao (nekad je svirao na plesnjacima), volio se družiti, praviti vino. Najprije je radio u pulskom Uljaniku, a potom je s obitelji u rodnom Svetvinčentu otvorio pizzeriju. A onda se iznenada spustio mrak…
– Nakon male depresije zbog prijašnjeg punog života, a potom prisilno biti u kući, dobro sam sve razmotrio te sam odlučio naviknuti se na novu situaciju. Počeo sam otkrivati nove vrijednosti života, koje ljudi, oni vidjevši ne vide, ne primjećuju. Među tim novim stvarima otkrio sam ljepotu prirode, a zatim i planinarenja.
DOŽIVLJAVAM SVE INTENZIVNIJE, POTPUNO DRUGAČIJE I NEOPISIVO VAMA KOJI VIDITE!
– Razmišljao sam o svome životu i o vremenu dok sam vidio, i usudim se reći da me ova moja sljepoća na neki način ispunila. Usudim se reći čak i to da ne bih bio tako sretan i ispunjen čovjek da sada opet vidim, a smatram se sretnim, život mi je ispunjen. U svojoj sljepoći našao sam nešto što treba istraživati i što istražujem svakodnevno. U tim okvirima sam si organizirao život i živim, kako se to kaže, punim plućima. Nekada bih jednostavno sjeo u auto i negdje otišao, volio sam voziti bicikl, skijati, a to su načini kako brže prolaziš kroz krajolike. U planinarstvu je sve sporije. Pošto ne vidim, prisiljen sam ići sporije i pažljivije. Ali tako imam više vremena, okrenem se sebi, tokom hoda intenzivno koristim sva svoja druga osjetila – njuh, sluh, stopalima opipavam teren i u tome uživam. Ranije nikada nisam zaista čuo žubor potoka koji teče niz brdo, huk vjetra, zvuk grana koje se na vjetru njišu, lišće koje pada, pjev ptica. Sve to i još puno toga sada doživljavam puno intenzivnije, potpuno drugačije i neopisivo vama koji vidite. Znam, jer imam oba iskustva – priča Feručo.
Kada je počeo intenzivno planinariti s prijateljima/pratiteljima, nije bilo lako. Prisjeća se:
– Neki su se bojali voditi me. Pa šta ću ja u brdima? Onda sam odlučio napraviti neki podvig, ovako na slijepo. Kako sam se koristio računalom… imam onaj program za slijepe… vidio sam… utipkao sam Olimp. I vidim tamo neke iz Beograda (planinarsko društvo Željezničar, op.a.), kako organiziraju, zajedno s klubom iz Zaprešića, pohod na Olimp. Odmah sam im poslao e-mail.
– Možda je malo neobično, ali planinariti sam počeo tek kada sam izgubio vid u četrdesetim godinama. Prije toga sam skijao i amaterski se bavio drugim sportovima. Najprije sam sa suprugom ljeti obilazio mjesta na kojima smo nekad zimi skijali. Od 2000. godine moja supruga i ja počeli smo pohoditi brda, uglavnom sami, manje s prijateljima. Obišli smo mnoga brda u tih 15 godina, a ja, iako sam potpuno slijep, nisam se niti okrznuo – napisao je Feručo Lazarić. Međutim, nakon nekog vremena moja supruga više nije mogla planinariti zbog problema s kralježnicom. Okrenuo sam se oko sebe… i povezao s planinarskim društvima i u planine otada idem uvijek s pratiteljem, zapravo, mnogi mi ljudi daju podršku – kaže Lazarić.
I tako, Feručo se s planinarima koji vide ravnopravno penjao i svladao gotovo 3000 metara visok vrh Olimpa Mitikas. Bilo je to u rujnu 2018. godine. Kiša i vjetar usporavali su uspon, koji je trajao 16 sati.
– Da, bilo je baš teško, 2918 metara visine. I ima pravog penjanja na tri točke. No imao sam osjećaj za stijenu, jer sam se i ranije penjao. Nakon Olimpa otvorila su mi se vrata i za druge uspone – priča Feručo.
Iduće godine, 2019. Feručo je osvojio i bugarski vrh Musalu na 2925 m n.v. i slovenski Triglav na 2864 m n.v., koji je bio tehnički puno zahtjevniji. Slijedili su drugi, veći i manji planinarski pothvati među kojima se ističe dvomjesečna tura rutom Via Adriatica 2020. godine.
***
Poruka iz knjige „Planinarenje na slijepo“, Feruča Lazarića
– Bila mi je velika želja razbiti predrasude o sljepoći, kako osobne tako i cijele zajednice, uvjerenje da slijepe osobe imaju vrlo ograničene sposobnosti i mogućnosti djelovanja. Cilj mi je dokazati da i osobe oštećenog vida, uz pomoć videće pratnje mogu, kao i videći planinari, hodati planinskim predjelima i osvajati vrhove. Nadalje, želio bih slabovidnim i slijepim osobama otvoriti vrata u čudesan svijet planina. Planinareći, kao i putujući, upoznajemo sebe i svoju predivnu domovinu. Naša brda spadaju u niže planine, ali svojom raznolikošću pobuđuju interes i utažuju glad za osvajanjem i najstrastvenijim planinarima. Ima ih po svim dijelovima Hrvatske i pružaju nezaboravne doživljaje i vidike. Želim istaknuti da, kao slijepi ili slabovidni, možemo sasvim dobro funkcionirati u grupi s videćim planinarima, pa čak doprinijeti dobrom raspoloženju optimizmom i pozitivnom energijom koju smo izgradili upravo zahvaljujući svom hendikepu i uvjetima života na slijepo. Dokazati da se tu silnu ljepotu može osjetiti i drugim osjetilima, ne samo vidom, i u njoj u potpunosti uživati.
***
Neće baš svaka nevolja čovjeku spremno otvarati nova vrata, vrata iza kojih će biti dobar život. Ali, to nije ni rijetko. Feručo Lazarić – veliki planinar, junak ove priče, zatim mladi Slaven Škrobot – svjetski putnik, invalid od vrata na niže, pa Helen Keller – slavna američka književnica, koja je slijepa i nijema doživjela 98 godina, prvi su primjeri kojih sam se sjetila. Njihove priče znaju biti tako velike da bi nama zdravima, onima bez većih ograničenja uslijed bolesti ili nečeg drugog, mogle, ili bolje kazano – trebale – biti putokaz za priču:
KAKO SMISLENO I ISPRAVNO ŽIVJETI.
Izvori, ako želite saznati još o Feruču:
Glas Istre
Glas Istre – arhiva
TRIS
DOBRA HRVATSKA /MDM
Studeni, 2022.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.