Kako se čovjek može osjećati kad izađe iz zatvora i nema ništa i nikog? Očaj! Takvima su vlasti stalno savjetovale da počnu novi život, ali sudski dosje je svakome u stvarnosti bio preveliki kamen oko vrata. Beznadno bijaše gotovo svako traženje posla, čak i u razvijenoj Belgiji 60-ih godina, ako ti je zadnja adresa bio zatvor. Jedna se priča sjeća poslovnog prevoditelja koji je nakon odsluženja deset godina zatvora po izlasku želio raditi, činiti neko dobro u okviru svojih sposobnosti, da živi od „poštena rada“ a ne na na teret ostarjele majke i njezine ušteđevine. Trčao je za natječajima, bezuspješno slao naramke ponuda. Na njegovu sreću, tada je uz njega stao Phil Bosmans, svećenik, rekavši mu kako će on ubuduće telefonskom preporukom popratiti svaku molbu – i 127. ponuda je konačno bila uspješna.
Na temelju tog mučnog iskustva, Bosmans je odlučio 1959. otvoriti „MiN radionice“ za ljude u potrebi – bivše zatvorenike. Neki mu je čovjek dao staru gostionicu na korištenje: „Činite s njom što vas volja.“ Mnogi su potrebiti ondje dobili priliku da opet rade, zarade nešto, imaju društvo, da se otmu samoći i daljnjem propadanju. U još težoj situaciji bile su žene bivše zatvorenice, već otupjele na nasilje i bijedu – 1966-e za njih je otvorio dom-prihvatilište, a potom i za muškarce pa za djecu doseljenika.
***
Phil Bosmans je kao svećenik proveo život dajući se u rodnoj Belgiji, Francuskoj, Nizozemskoj, svijetu. Po zaređenju stupio je u red monfortanaca koji je svojedobno u Francuskoj ustanovio svećenik Georg Monfortanski sa zadaćom posvete života svećenika brizi za ljude „s ruba“, najsiromašnije, one ostavljene od svih pa i od Crkve. Bosmans i monfortanci pojavili bi se među njima kao pravi prijatelji, božji spasitelji. Propovijedao je, nalazio nesretnike po vagonima, štagljevima, barakama – ondje gdje je malo tko imao nade i šanse. Hrabrio ih je: „Kad više ne vidiš kako dalje, moraš i dalje letjeti, naslijepo kao pilot u magli.“
Čovječe, već sve imaš. (Phil Bosmans)
U okviru akcije „Proljetno cvijeće i glazba“ njegovi bi štićenici odnosili sadnice i cvijeće u domove i straćare nemoćnih, siromašnih, obespravljenih. Jedan im je kazao: „Nitko nas dosad nije vidio. Sad nas gleda cvijeće.“
Bosmans, čovjek vrlina, je rukovodio od 1959. velikom crkvenom udrugom za činjenje dobra „Savez bez imena“ koja u Europi ima 350.000 članova-volontera, a 2000. ogranak je osnovan i kod nas u Slavonskom Brodu.
Mnoge stvaralačke osobe dožive duboku starost, tako i Bosmans – 90 bogatih i plodnih godina. Kad je umro 2012., sjetismo se izreke:
„Dobri ljudi su puno potrebniji Zemlji nego Nebu!“
Desecima tisuća ljudi Bosmans je donio sreću. Bio je uporan praktičar i umjetnik djelovanja riječju, koji je najmanje vremena proveo unutar crkvenih zidova i jedan od najplemenitijih ljudi suvremene crkve!
Marinko For
DOBRA HRVATSKA
Ožujak, 2024.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.