Assange sjedi u kućnom pritvoru i zatvoru 12-u godinu. 

Australijanac Jullian Assange nalazi se u Belmarshu, zatvoru najveće sigurnosti na jugoistoku Londona, nakon što ga je 2019. uhapsila londonska policija, na osnovu naloga SAD za njegovo izručenje, ali i zbog kršenja uvjeta kaucije u Velikoj Britaniji. 

Što je bio njegov krimen?

Assange je osnovao mrežu Wikileaks, putem koje je 2006. objavio na desetke tisuća povjerljivih američkih dokumenata i fotografija, koji su time izašli vani, među narod, u vezi sa ratovima u Afganistanu i Iraku, i drugom. Među njima su i takvi snimci na kojima se vidi kako američki vojnici iz helikoptera ubijaju 18 civila u Iraku.

Sa ciljem da izbjegne zahtjevima SAD za izručenje, ali i sudovima Švedske zbog optužbe za tobožnji tamošnji seksualni napad (koja je u međuvremenu odbačena), Assange se 2012. sklonio u ekvadorsku ambasadu u Londonu, u kojoj je proveo sedam godina zbog naklonosti tadašnjeg predsjednika Ekvadora. Strahovao je da bi mogao biti izručen SAD, jer je prejako „zviždao“ – objavio je javnosti mnoštvo tajnih i dosta kompromitirajućih vladinih dokumenata, dakle, „informacija o nacionalnoj odbrani od najveće državne tajnosti “

Australijanac je u zatvoru Londonu od 2019. godine, kada ga je policija izvela iz ambasade Ekvadora i uhapsila, budući da mu je Ekvador uskratio daljnji azil.

Početkom 2021. sud u Londonu je presudio da Assange ne može biti izručen Americi. 

No, odvjetnička bitka se nastavlja i traje. Bitka u koju je snažno uključena i javnost, jer ne radi se samo o američkoj nacionalnoj sigurnosti, već i o najvećim pitanjima ljudskih sloboda i etici. 

Nedavno je iz SAD stigla „umirujuća“ izjava da Assange neće biti osuđen na smrtnu kaznu. Ali mu doživotni zatvor itekako prijeti, kako kaže i Slavoj Žižak, ako Amerika ostane pri sadašnjoj kvalifikaciji čina, optužnici i tjeralici. Londonski zatvor Belmarsh je u Velikoj Britaniji, a ta država podržava američka traženja. No, stižu i nesigurne glasine da sadašnji američki predsjednik Biden razmišlja o povlačenju optužnice!?

***

Položaj zviždača nigdje siguran i stabilan nije jer – „zvižduci“ se uvijek tiču nekoga tko ima moć i koristi je. I koji ne voli nazočnost javnosti u svom životu. 

Sigurnost zviždača u društvu ne dobiva se; kao i svaka sloboda, ona se osvaja komadić po komadić, kroz dugi proces razvoja razboritog društva, civilizacije homo sapiensa, od dominantno animalnog prema dominantno humanoj dimenziji.

Vjerujemo u razvoj civilizacije, u vrijeme kad neće više biti strogo čuvanih državnih tajni. 

Ali, tada ni zviždači neće postojati. Neće trebati. 

DOBRA HRVATSKA
Svibanj, 2024. 

Ruski umjetnik i disident Andrej Molodkin najavio je da će zapečatiti određeni broj remek-djela – uključujući Picassa, Rembranta i Worhola – u ogroman sef dizajniran tako da uništi slike kiselinom u slučaju da bude odlučeno (američki sud) da Julian Assange, najveći svjetski zviždač, provede ostatak života u zatvoru. Očekivano, poklonici umjetnosti su pobjesnili; jedan Guardianov kritičar opisao je akciju kao „patetično banalan štos za naša plitka vremena“.

(Autor: Slavoj Žižek, slovenski i internacionalni filozof, poznat po doprinosu na polju političke teorije, teorije filma i teorijske psihoanalize.)

Takve reakcije svjedoče o našim plitkim vremenima. Fokusirane su na neprimjerenost tzv „društvenih skandala“ (od Dadaizma do pojedinih „eko-vandala“), dok ignoriraju suštinu: sudbinu Assangea. Molodkin ne izvodi performans moderne umjetnosti, već pokušava spasiti ljudski život. Niti je u tome usamljen; iza osnivača Wikileaksa, stoji i velika zajednica umjetnika i intelektualaca, koje sve pokreće jedan duboki uvid: da li imamo pravo uživati u velikim umjetničkim djelima, ignorirajući život u kojima su nastala i život danas?

Gest Molodkina je herojski čin jer barbarstva ovog života čine vidljivim. Naravno, očajnički je i brutalan, ali šta ako je to jedini način da podignemo svijest o tome šta se događa u u najstrožem britanskom zatvoru Belmarsh? Stoga pravo pitanje glasi: zašto je Assange toliki trn u oku lupežima našeg političkog establišmenta? A odgovor je: zato što nije budala kao većina na kritičkoj ljevici.

U svom seminaru o etici psihoanalize, Lakan razlikuje dva tipa savremenog intelektualca, budalu i lupeža.1 Ukratko, desničarski intelektualac je lupež, konformista za kojeg je argument u prilog datom poretku samo njegovo postojanje, a koji ismijava ljevicu zbog njenih „utopijskih“ planova koji nužno vode u katastrofu. Nasuprot tome, ljevičarski intelektualac je budala, dvorska luda koja javno prikazuje laž postojećeg poretka, ali na način koji suspendira performativnu efikasnost njegova govora. Danas, nakon pada socijalizma, lupež je neokonzervativni zagovornik slobodnog tržišta koji nemilosrdno odbacuje svaki oblik društvene solidarnosti kao kontraproduktivni sentimentalizam, dok je ljevičar-budala postmoderni kritičar kulture, koji, predodređen svojim ludičkim procedurama da „podrije“ postojeći poredak, zapravo služi kao njegova dopuna.

… Naš zadatak je da otkrijemo kako da zakoračimo dalje. Marksova 11. teza o Fojerbahu je proklamira pogled na ulogu folozofije: „Filozofi su do sada samo različito tumačili ovaj svijet. Stvar je u tome da se on promijeni.“ 

Assange je upravo to uradio. Da skratim priču, Assange je naša Antigona, osuđen na status živog mrtvaca – izoliran u samici sa krajnje ograničenim kontaktima, bez osude ili makar zvanične optužbe. On samo čeka na izručenje, dok mu se omča oko vrata postupno, ali, izgleda, neumoljivo steže. Do konačnog izručenja Americi.

U slučaju Assangea, vrijeme radi za SAD i Veliku Britaniju: oni sebi mogu priuštiti čekanje, računajući na činjenicu da će javni interes jenjavati, naročito u svijetlu drugih globalnih kriza koje dominiraju našim medijima (ratovi u Ukrajini i Gazi, globalno klimatsko zagrijavanje, prijetnje umjetne inteligencije, i dr.). Ono što se događa zviždaču Assangeu sve više pada na rub pažnje, na margine mainstream medija: činjenica da godinama sjedi u samici u zatvoru Belmarsh postala je usputni dio naših života. Assange je tako žrtva nove, naše kolektivne, apolitične neutralnosti.

Assangea treba spominjati i isticati; kad god smo u iskušenju da hvalimo naša zapadna demokratska društva i njihova ljudska prava i slobode, ili kad god kritiziramo muslimansko, kinesko ili rusko ugnjetavanje. 

Assange nije onaj ljevičar-budala. 

Njegova sudbina je podsjetnik da je i naša sloboda ozbiljno ograničena. Assange je postaje žrtva nove kolektivne apolitične neutralnosti. Nije nam više stalo do njega; to što je u zatvoru sve češće nailazi na ravnodušnost.

…. „A zašto vidiš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svojemu ne osjećaš?“ (Matej 7:3). Assange nas je naučio da osjetimo brvno u vlastitom oku. Točnije, naučio nas je da razaznamo skriveno suučesništvo između nas i našeg neprijatelja, da uočimo solidarnost i paralele između naših protivnika. Za naše dobro, ne smijemo dopustiti da Assange propadne u tamu nevidljivosti.

Možda i dalje mislite da je Molodkinova gesta pogrešna i kontraproduktivna? …

U redu, ali onda nemojte gubiti vreme analizirajući ga kao umjetničku gestu, već nađite efikasniji način da pomognete. U ovoj situaciji, nitko čiste savjesti nema pravo baviti se distanciranim estetskim sudovima – naša sudbina je u pitanju.

Slavoj Žižek, Ljubljana
Izvor i cjeloviti oblik članka „Assange nije budala“: Radionovigrad.hr; Pescanik.net

DOBRA HRVATSKA
Svibanj, 2024.