Kad sam prijašnjih godina pregledavao planove izleta zagrebačkih planinarskih društava Kapele, Matice ili Dalekovoda, moram priznati, nisam se baš odazivao na neke tamo „pohode vlažnim staništima“. Naziv mi nije otkrivao ništa značajno.
Draža su mi, i članovima moje obitelji i prijateljima, bila brda, planine, polja. Divio sam se šumovitim proplancima, grebenima planina, poljima poravnatim k’o u pistu do horizonta. Naravno, ja dugo nisam znao ni za neke veoma važne činjenice – to o vlažnim staništima.
A uvijek kad ne znaš, onda ignoriraš. Ne poštuješ. Ugrožavaš!
Uglavnom nisam znao za ovako što:
- U godini 2021. svijet je obilježio 50 godina „Ramsarske konvencije“
- 40% svih vrsta živih bića na Zemlji vezano je uz vlažna staništa! Milijun vrsta vezanih uz vlažna staništa suočeno je s prijetnjom izumiranja uslijed lošeg upravljanja i gospodarenja od strane ljudi.
- Od početka 18. stoljeća izgubljeno je gotovo 90 % močvarnih područja u svijetu. Proces se ubrzava pa je samo u zadnjih 50 izgubljeno čak 50 % svih vlažnih staništa u svijetu.
- Milijarde ljudi egstistencijalno ovisi o vodama. Vlažna staništa osiguravaju više od milijardu radnih mjesta i pružaju usluge ekosustava u vrijednosti od 47 bilijuna dolara godišnje
- Hrvatska je još davno nominirala pet svojih močvarnih područja u svjetski popis vlažnih staništa.
Goran Tudor
Autorski članak
Na sreću, stiže me i onaj prvi pravi poticaj – organizirana šetnja nas 30-ak uokolo jezera Rakitje, zapadno od Zagreba. A tu su sreću potom jako utvrdila još naredna dva značajna izleta. U samo dva tjedna dva smo puta pohodili sjeverno Međimurje, oba puta hodali i uz Muru, najbržu europsku nizinsku rijeku. Mogu savjetovati svakome, bez zadrške: obiđite te prelijepe međimurske krajeve oko Štrigove, Murskog Središća, Sv. Marina, Žabnog (najsjevernije mjesto u RH), kad god bili u dobroj prilici. Pređite pješice ravnice, blage brijege, šume, područja oko rijeka, degustirajte poznata vina, čujte glazbu… Mura je u svojim zakutcima zaista raskošna. Zapanjeno sam uz selo Podturen, po prvi put u životu, promatrao izbliza onaj moćni dabrov učinak – oborena ili napola „prepiljena“ stabla kojima on gradi svoje brane. Na istom smo dijelu rijeke na drugu smo stranu obale došli pomoću starinske željezne splavi koju su usred brzaka znali krotiti samo „stari vukovi“, vlasnici skele. Uživali smo i savršeni mir ravnica. Ali prešli i „čuvena“ četiri brda u tradicionalnom pohodu „u slavu Vincekovu“. Dobri domaćini iz lokalnih planinarskih društava i stanovništvo, dočekuju te svakih 500 metara s vinom i glazbenim sastavima u živo, kojima dominiraju, nama malo neobično, duhački instrumenti.
Zalijepio sam se za vode
U autobusu na povratku u Zagreb, preživao sam u sebi jednu dragu i staru mudrost: „Pazi kako se odnosiš prema knjizi; jer i jedna stranica i jedan redak mogu ti promijeniti život“. Jednako je tome tako, ako ne i više, kad se govori o pohodima prirodi. Shvatili ste: „Zalijepio sam se za hodanje uz vode“. Uz sve vodeno – rijeke i potoke, jezera, lokve i močvare. U tome mi/nam je nenadano pomogao i onodobni početak korona-krize; kad je sve stalo, u ožujku 2020. Ali se tada uistinu i nešto divno pokrenulo. (Svaka nevolja donosi i neku klicu radosti!) Višak slobodnog vremena počeli smo supruga Jadranka i ja provoditi izvan stana, popunjavati brzim šetnjama, gotovo svaki dan. Kroz tri mjeseca, od travnja do lipnja, razotkrivali smo zapadni dio zagrebačke okolice, onaj vodeni. Otkrili Savu, njezine šljunčare i jezera na zapadu; jezero Rakitje ima 7 kilometara lijepo uređenih šetnica, a Orešje je doista rijetko i posebno. Plitko – tek pola metra dubine, s puno šljunčanih otočića, zaštićeno područje – rezervirano je prvenstveno za miran život ptica; u jednom smo trenu pogledom obuhvatili čak 39 roda i čaplji – neke su letjele, druge hodale po plićaku, neke nepomično vrebale. Jezero Strmec, malo dalje na sjever, je onako posebno ljupko, svo utonulo u visoke drveće, s tri-četiri klupe za rijetke goste. Krenuli smo mi i suprotnim smjerom, obišli i nedirnutih 12 jezera Savica Šanci istočno od Zagreba. Mimo svih tih vodenih ploha vodi valjda najljepša kopnena šetnica uopće, na visini pet metara – vijugavi Savski nasip koji počinje i prije Podsusedskog mosta, ide do Domovinskog pa dalje, duga valjda 20-25 kilometara. I južno od Zagreba ima vode (potok Lomnica, Čiče…), koja u sazvučju sa starim hrastovim turopoljskim šumama nudi posebne romantične emocije.
Stid me, razglabao sam u sebi. Nevjerojatno, proveo sam život kao naturalizirani Zagrepčanin, a do prije godinu dana o svojoj divnoj rijeci Savi, koja je jednom pradavno zagrlila naš grad zagrljajem dugim 30-ak kilometara, znao sam jadno malo. Kao i svi drugi, tek onih par kilometara između glavnih zagrebačkih mostova (uz zgradu Kockicu) ili mimo jezera Jarun.
Sve što voliš, brojkama dokazuj!
„Ono što mjeriš brojkom, to se razvija!“ Za tu smjernicu dobrog menadžmenta, znam odavno. Pa sam počeo brojati izlete, korake, kilometre; i izbrojio da smo uz vlažna staništa tijekom te 2020-e godine proveli barem 40 dana. Ishodali dnevno po 10.000, 15.000, a jednom i 30.000 koraka (23 km). Nagledali se labuda i roda, i visokovratih sivih čaplji, pataka nakinđurenih nemogućim kombinacijama blještavih boja. Takvog mira, rajskog, nigdje nismo osjetili. Na par koraka od vode, na nekoj klupici ili na busenu trave – ja, mi! Nije da nismo ponekad otišli i do brdovitih predjela, ali ovih nam je godina „đir“ postao– vode. U svoj planer želja za naredne godine uvrstio sam, uz ostalo, i šetnje kroz dva vodena parka prirode: Kopački rit i ušće Neretve. Obići bolje (detaljno) Hrvatsku i regiju, Bosnu i Hercegovinu i Sloveniju pa Makedoniju i Crnu Goru, nudi toliko radosti, da su mi želje za tzv. dalekim putovanjima doista dosta izblijedile. Jer, ovdje se radi o dnevnim i tjednim druženjima i radostima, nasuprot jednom ili dva leta avionom u godini. Stalno nasuprot prigodnom! Jeftino nasuprot skupom! Ekološki čisto nasuprot ekološki prljavom (avioni i kruzeri su izuzetno ekološki prljava prijevozna sredstva).
U tom zanesenom stanju počeli smo, sva moja obitelj, više pratiti medijske objave o vodama, sa voda. Zainteresirao sam se više za tzv. vlažna staništa, i onda čuo za jedan svjetski važan skup dobronamjernih ljudi iz davne 1971.
Ramsarska konvencija iz 1971.
Dugo se na močvare gledalo kao na beskorisne i štetne površine za čovjeka. Mnoge države pokušavale su se riješiti močvara, jezera, pa i morskih plićaka i obale… i pretvoriti ih u poljoprivredne i druge korisne površine. No, u isto vrijeme tekli su suprotni procesi koji su imali za cilj zaštititi te predjele.
Dana 2. veljače 1971. godine u iranskom gradu Ramsaru na obali Kaspijskog mora potpisana je Konvencija o vlažnim staništima (močvarama), dokument od iznimne međunarodne važnosti. Na taj dan se u svim državama svijeta svake godine obilježava Međunarodni dan zaštite močvara i močvarnih staništa.
Do sada su Ramsarskoj Konvenciji pristupile 171 države, s priloženim popisom od čak 2.331 vlažna područjem od međunarodnog značaja koja zauzimaju površinu od preko 2,1 milijuna četvornih kilometara. Tako je nastao pojam „Ramsarsko područje“, koje u naravi predstavlja vlažno (močvarno) stanište, osobito važno kao staništa ptica.
Vlažna staništa su sva granična područja između kopna i neke vode, bilo stalno ili privremeno prekrivena vodom, te plitke vodene površine. Vode koje natapaju vlažna staništa mogu biti i stajačice i tekućice. U užem smislu, kako stručnjaci to već klasificiraju, tipična vlažna staništa su bare, močvare, lokve i u bilje zarasli dijelovi rijeke i jezera. Ako se gleda šire, očima jednog prolaznika ili izletnika, to je baš sve u prirodi gdje se miješaju zemlja (kopno) i voda, a toga je na bezbroj mjesta. Vode i mora te sva vlažna staništa naprosto – volim.
Republika Hrvatska ima pet takvih močvarnih područja: parkove prirode Kopački rit, Lonjsko polje i Vransko jezero, te budući park prirode Delta Neretve i ornitološki rezervat – ribnjake Crna Mlaka. Značajan doprinos u implementaciji Ramsarske konvencije u Republici Hrvatskoj je posebnih rezervata na Neretvi – „Modro oko i jezero Desne“, „Ušće Neretve“ i „Kuti“. Riječ je o tri relativno mala područja unutar delte s još uvijek očuvanim, jedinstvenim i reprezentativnim močvarnim staništima te karakterističnim vrstama od osobitog značaja za Republiku Hrvatsku.
Zemlje s najviše takvih područja su Ujedinjeno Kraljevstvo sa 175 i Meksiko sa njih 142, dok najveću površinu takvih staništa ima Bolivija (oko 148.000 četvornih kilometara).
Konvencija svaku zemlju potpisnicu obvezuje na opće očuvanje vlažnih staništa, posebno močvara, na vlastitom teritoriju i predstavlja okvir za međunarodnu suradnju u zaštiti i održivom korištenju.
Međunarodni dan zaštite močvara i močvarnih staništa 2023. godine se obilježava pod geslom: “Vrijeme je za obnovu močvara”. U Hrvatskoj prigodne programe organiziraju:
Postao sam jedan od onih koji životom podržava vode, jer vode obogaćuju i daruju život.
Goran Tudor
DOBRA HRVATSKA
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.