Dan Ujedinjenih naroda obilježava se svake godine 24. listopada na dan kada su davne 1945. godine stvoreni Ujedinjeni narodi kao međuvladina organizacija koja ima za cilj održavanje međunarodnog mira i sigurnosti, razvijanje prijateljskih odnosa među narodima i ostvarivanje međunarodne suradnje.
U današnje vrijeme opasnih ratnih sukoba i političkih previranja diljem svijeta, klimatskih promjena te brojnih drugih izazova od UN se očekuje da ispuni svoje obećanje i predvodi svijet u mirnu budućnost punu nade za sve. Dan Ujedinjenih naroda prilika je zemljama članicama da u potpunosti podupru Ujedinjene narode u njihovoj misiji očuvanja mira, sprječavanja sukoba i ublažavanja ljudske patnje. Ne postoji nijedna druga globalna organizacija s legitimitetom, moći okupljanja i normativnim utjecajem kao Ujedinjeni narodi.
Na ovaj Dan Ujedinjenih naroda, obvežimo se s nadom i odlučnošću da ćemo izgraditi bolji svijet naših težnji. – António Guterres
Od Lige naroda do Ujedinjenih naroda
Temelji za “Ligu naroda” postavljeni su u Versailleskom ugovoru, koji je bio jedan od ugovora kojim je službeno okončan Prvi svjetski rat. Ugovor je potpisan u Versaillesu, Francuska, 28. lipnja 1919. Liga naroda je imala za cilj potaknuti razoružanje, sprječavanje izbijanja rata, poticanje pregovora i diplomatskih mjera za rješavanje međunarodnih sporova i poboljšanje kvalitete života diljem svijeta. Nažalost Liga nije bila uspješna u svom djelovanju te je nakon izbijanja Drugog svjetskog rata prestala postojati. No ideja organizacije koja bi čuvala mir u svijetu je ostala.
Ideje oko Ujedinjenih naroda razvijene su u posljednjim godinama Drugog svjetskog rata, posebno tijekom UN-ove konferencije o međunarodnoj organizaciji u San Franciscu, Sjedinjene Države, koja je započela 25. travnja 1945. UN je službeno osnovan kada je UN-ova povelja ratificiran 24. listopada te godine.
Dan Ujedinjenih naroda prvi put je obilježen 24. listopada 1948. Cilj obilježavanja je skrenuti pozornost na rad, ulogu i postignuća UN-a koji su značajni. Posebice u područjima ljudskih prava, sprečavanju glad, iskorjenjivanja bolesti, promicanja zdravlja i zbrinjavanja izbjeglica.
UN ne radi sam, već zajedno s mnogim specijaliziranim agencijama, uključujući: Svjetsku zdravstvenu organizaciju (WHO); Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO); Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO); Fond Ujedinjenih naroda za djecu (UNICEF); Međunarodna organizacija rada (ILO); Visoki povjerenik Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR); i Vijeće za ljudska prava Ujedinjenih naroda (UNHRC).
Tema Dana UN-a 2023: “Jednakost, sloboda i pravda za sve”
Ove se godine obilježava 75. godišnjica Opće deklaracije o ljudskim pravima. Dokument Opće deklaracije o ljudskim pravima prekretnica je u povijesti UN-a. Sloboda, jednakost i pravda za sve nadahnule su i otvorile put za usvajanje više od sedamdeset ugovora o ljudskim pravima, koji se danas trajno primjenjuju na globalnoj i regionalnoj razini.
Od samog početka poslovanja, dm posluje u skladu s filozofijom koja u središte stavlja potrebe kupaca, djelatnika i partnera, a podjednako tome uzima u obzir i razvoj i dobrobit zajednice. Početna točka svih naših društveno-odgovornih aktivnosti uvijek su djelatnice i djelatnici koji su pravi temelj dm-ovog uspjeha. Briga za njihovu dobrobit i zdravlje gradi njihovo zadovoljstvo. Brojne su aktivnosti usmjerene na poticanje zdravog života naših djelatnika od 2016. godine objedinjene u inicijativi „dm…jer tu živim zdravo“.
Ove se godine, četrnaest zemalja dm grupe po prvi put ujedinilo u takvom zalaganju, sve s ciljem stvaranja zdravijeg, održivijeg radnog okruženja – u sklopu dm-ovih međunarodnih Tjedana zdravlja. Za više od 70.000 svojih djelatnica i djelatnika Europe dm organizira 25 danapoticaja, ideja i sadržaja za više tjelesnog, mentalnog i socijalnog zdravlja.
Središnji događaj bio je izazov kretanja tijekom kojeg su djelatnici prikupljali minute kretanja za dobrobit drugih. Svaku minutu trčanja, bicikliranja, plivanja ili planinarenja, pretvorili smo u tvrtkinu novčanu donaciju koju će svaka zemlja grupe donirati svojim udrugama ili lokalnim održivim projektima.
Foto: dm
Tijekom svog Tjedana zdravlja, u tom smislu, djelatnici dm-a u Hrvatskoj proveli su aktivnu pauzu s rukometnim reprezentativcem Jakovom Gojunom, sudjelujući u edukativnim webinarima i izazovu digitalne detoksikacije te dermatološkom pregledu.
Obogaćujući na svaki način svoje djelovanje, dm je osigurao po jednu sadnicu stabla za svakog djelatnika da je zasadi u sklopu velike volonterske akcije pošumljavanja pri završetku naših Tjedana zdravlja. Tjedan zdravlja pruža svim zaposlenicima priliku da pokrenu promjene u dm-u i na međunarodnoj razini, tako što će putem interne platforme, a do sredine prosinca, davati prijedloge za stvaranje zdravijeg radnog okruženja. Nacionalni žiri odabrat će najbolje ideje koje će potom predstaviti međunarodnom žiriju, a one izabrane bit će implementirane u svih 14 zemalja u kojima dm posluje.
Uz aktivnosti usmjerene na unapređenje zdravlja djelatnica i djelatnika, tijekom 2023. godine dm je svoje aktivnosti usmjerio i na unapređenje zdravlja sugrađana, s posebnim naglaskom na žensko zdravlje. U travnju 2023. godine pokrenuli smo natječaj {ZAJEDNO} za bolje sutra u sklopu kojega smo odabrali devet društveno odgovornih projekata usmjerenih na dobrobit i zdravlje žena. Uz nabavku medicinskih uređaja i opreme te podršku istraživanjima, pomažemo projekte usmjerene na mentalno zdravlje i menstrualno siromaštvo, na žene oboljele od raka i žene žrtve obiteljskog nasilja.
Potpora zdravom načinu života i ove se godine se ogleda u tradicionalnoj dm ženskoj utrci, kojom već jedanaest godina potičemo žene i djecu na aktivan život i bavljenje sportom. Sustavno bavljenje temama koje su ključne za žensko zdravlje uključuje i davanje prostora izazovima o kojima se rijetko govori. Tako su na prvoj dm-ovoj konferenciji o ženskom zdravlju održanoj u rujnu stručnjaci odgovarali na najvažnija pitanja o ženskom zdravlju, a dodatan prostor za edukaciju i raspravu osigurali smo dm podcastima koji su se također bavili ženskim zdravljem.
dm u Hrvatskoj potiče svoje djelatnike na veću brigu o vlastitom zdravlju organizirajući s njima i za njih više od trideset različitih aktivnosti, čemu podršku daju i interni predavači, vanjski stručnjaci, poznati sportaši i ambasadora zdravlja.
Nataša Odak menadžerica Razvoja ljudskih resursa u dm-u
P.S: dm je tvrtka sa visokim ugledom fer – poslodavca i brojim priznanjima u tom smislu; sve članke o praksi i zalaganju dm možete vidjeti OVDJE
Međunarodni dan borbe protiv siromaštva obilježava se od 17. listopada 1987. godine. Tada se više od sto tisuća ljudi okupilo na pariškom Trocadéru, gdje je 1948. potpisana Opća deklaracija o ljudskim pravima. Okupili su se kako bi iskazali solidarnost sa žrtvama ekstremnog siromaštva, nasilja i gladi.
Rezolucijom 47/196 usvojenom 22. prosinca 1992. Opća skupština UN-a proglasila je 17. listopada Međunarodnim danom borbe protiv siromaštva.
Siromaštvo je moralna sramota bogatog svijeta
“U našem svijetu obilja, siromaštvo ne bi trebalo postojati. Ipak, dok obilježavamo Međunarodni dan borbe protiv siromaštva, gotovo 700 milijuna ljudi jedva preživljava, živeći s manje od 2,15 dolara dnevno.” — António Guterres
U svijetu kojeg karakterizira neviđena razina ekonomskog razvoja, tehnoloških sredstava i financijskih resursa, činjenica da milijuni ljudi žive u ekstremnom siromaštvu je moralna sramota. Siromaštvo nije samo ekonomski problem, već višedimenzionalni fenomen koji obuhvaća nedostatak prihoda i osnovnih mogućnosti za dostojanstven život.
Siromaštvo podrazumijeva više od nedostatka prihoda i proizvodnih resursa. Njegove manifestacije uključuju glad i pothranjenost, ograničen pristup obrazovanju i drugim osnovnim uslugama, društvenu diskriminaciju i isključenost kao i nedostatak sudjelovanja u donošenju odluka. Različite društvene skupine nose nesrazmjeran teret siromaštva.
Osobe koje žive u siromaštvu doživljavaju mnoge međusobno povezane i uzajamno osnažujuće uskraćenosti. One ih sprječavaju u ostvarivanju njihovih prava i održavaju njihovo siromaštvo:
opasni uvjeti rada
nesigurno stanovanje
nedostatak zdrave hrane
nejednak pristup pravdi
nedostatak političke moći
ograničen pristup zdravstvenoj zaštiti
Borba protiv siromaštva
Svjetski socijalni summit identificirao je iskorjenjivanje siromaštva kao etički, društveni, politički i ekonomski imperativ čovječanstva. Pozvao je vlade da riješe temeljne uzroke siromaštva, zadovolje osnovne potrebe za sve i osiguraju da siromašni imaju pristup proizvodnim resursima, uključujući kredite, obrazovanje i osposobljavanje. Iskorijenjivanje ekstremnog siromaštva za sve ljude posvuda do 2030. ključni je cilj Agende održivog razvoja do 2030.
Napori globalne zajednice u borbi protiv pošasti siromaštva doveli su do značajnog napredaka. Na primjer, udio svjetskih radnika koji žive u ekstremnom siromaštvu prepolovljen je: sa 14,3% u 2010. na 7,1% u 2019. Ipak, za jednog od pet radnika u svijetu posao nije jamstvo pristojnih životnih uvjeta: oko 630 milijuni ljudi još uvijek se smatraju ‘siromašnim radnicima’.
Nažalost od 2015. globalno smanjenje siromaštva se usporava. Utjecaji pandemije COVID-19 preokrenuli su tri desetljeća postojanog napretka, a broj ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu povećao se po prvi put u jednoj generaciji. Oporavak od pandemije bio je spor i neujednačen jer se svijet trenutno suočava s višestrukim geopolitičkim, socioekonomskim i klimatskim rizicima. S obzirom na sadašnje trendove, 575 milijuna ljudi, gotovo 7% svjetske populacije i dalje će živjeti u ekstremnom siromaštvu do kraja ovog desetljeća. Za usporedbu, 2015. godine u ekstrenom siromaštbu bilo je 800 milijuna ljudi ili 10,8%. Iskorijenjivanje ekstremnog siromaštva bit će posebno teško u područjima zahvaćenim sukobima. Unatoč ekspanziji socijalne zaštite tijekom pandemije COVID-19, više od 4 milijarde ljudi diljem svijeta ostalo je potpuno nezaštićeno.
Porast aktivnosti i ulaganja u veće mogućnosti zapošljavanja i socijalne usluge za najisključenije od ključne je važnosti kako bi se ispunila glavna obveza iskorjenjivanja siromaštva.
Dostojanstven rad i socijalna zaštita: Provođenje dostojanstva u praksi za sve
Međunarodni dan borbe protiv siromaštva ima za cilj promicanje razumijevanja i dijaloga između ljudi koji žive u siromaštvu i šireg društva.
Ovogodišnja tema oslanja se na svjedočanstva iz prve ruke koja pokazuju da oni zarobljeni u ekstremnom siromaštvu često rade duge, iscrpljujuće sate u opasnim, nereguliranim uvjetima, a još uvijek ne mogu zaraditi dovoljno prihoda da adekvatno uzdržavaju sebe i svoje obitelji.
Prošlogodišnja tema poziva na univerzalni pristup dostojanstvenom radu i socijalnoj zaštiti kao sredstvu za očuvanje ljudskog dostojanstva za sve ljude. Naglašava se da dostojanstven rad mora osnažiti ljude, osigurati poštene plaće i sigurne radne uvjete te temeljno prepoznati inherentnu vrijednost i humanost svih radnika. Slično tome, hitno je potrebna univerzalna socijalna zaštita kako bi se zajamčila sigurnost prihoda za sve, dajući prednost najranjivijim članovima društva. Tema je također poziv političkim vođama i kreatorima politike da koriste ljudsko dostojanstvo kao kompas u svim procesima donošenja odluka, kako bi osigurali napredak temeljnih ljudskih prava i socijalne pravde umjesto težnje za korporativnim profitom.
Snažna globalna partnerstva između vlada, poduzeća i organizacija civilnog društva ključna su za postizanje ravnomjernog razvoja na način da nitko ne bude isključen ili zapostavljen. Stoga je ovogodišnje obilježavanje prilika da se solidariziramo s ljudima koji žive u siromaštvu, istinski slušamo njihove svakodnevne borbe i obnovimo obveze stvaranja pravednog gospodarstva usmjerenog na zaštitu dobrobiti ljudi i okoliša umjesto maksimiziranja financijskih dobitaka. Konačni cilj je potpuno eliminirati siromaštvo stvaranjem uvjeta za dostojanstven život svih. Detalji su dostupni u sažetku koncepta [PDF]
Tema 2024: Okončanje društvenog i institucionalnog maltretiranja Djelujući zajedno za pravedna, mirna i uključiva društva
Siromaštvo ima više dimenzija, neke su vidljive, a druge skrivene, ali sve su međusobno povezane. Ovogodišnja tema će istaknuti jednu od skrivenih dimenzija siromaštva, društveno i institucionalno maltretiranje koje doživljavaju ljudi koji žive u siromaštvu, i razmotriti načine zajedničkog djelovanja na Cilj održivog razvoja 16 (SDG 16) 16 za promicanje pravednih, mirnih i uključivih društava.
Ljudi koji žive u siromaštvu suočavaju se s negativnim stavovima. Oni su stigmatizirani, diskriminirani, osuđivani na primjer po izgledu, naglasku, obraćanju – ili nedostatku istog, okrivljavani za njihovu situaciju i tretirani s nepoštovanjem.
Društveno zlostavljanje stvara okruženje za institucionalno zlostavljanje, s kombinacijom negativnih stavova, kao što su nepovjerenje i nepoštivanje, kao i kontroliranje diskriminatornih politika i praksi, uskraćivanje ljudima njihovih temeljnih ljudskih prava, na primjer, pristup zdravstvenoj skrbi, obrazovanju, stanovanju i pravo na pravni identitet.
Društveno i institucionalno maltretiranje međusobno djeluju i pojačavaju jedno drugo, potičući ovo dvosjeklo nasilje i produbljujući nepravdu, a to je izraženije za ljude koji se suočavaju i s drugim oblicima predrasuda, uključujući spol, seksualnu orijentaciju, rasu ili etničku pripadnost.
Od ključne je važnosti smisleno razumijevanje siromaštva i načina na koji različiti oblici nasilja i dominacije međusobno djeluju i utječu na ljude u siromaštvu.
Svakodnevno iskustvo nepravde i dehumanizacije potkopava samopoštovanje, uništava osobnu slobodu izbora, uskraćuje ljudima njihovo dostojanstvo i priliku da se izvuku iz siromaštva. Društveno i institucionalno zlostavljanje je katastrofalan gubitak ljudskog potencijala za društvo.
Svjetski dan hrane, 16. listopada, usmjeren je na promicanje globalne svijesti o gladi i promicanje djelovanja za budućnost hrane, ljudi i planeta. U 2023. fokus je na poduzimanju mjera vezanih uz vodu kao potporu prehrambenim sustavima.
Kampanja Svjetskog dana hrane 2023., koju koordinira Organizacija Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu (FAO), poziva na povećanje učinkovitosti korištenja vode u proizvodnji hrane, stočne hrane i biogoriva.
Važne činjenice o vodi i hrani
95% naše hrane proizvodi se na kopnu, a sve počinje s tlom i vodom.
Poljoprivreda čini 72% globalnog crpljenja slatke vode, dok 16% koristi industrija, a 12% ide za kućanstva i usluge.
Trenutno 2,4 milijarde ljudi živi u zemljama s nedostatkom vode, a otprilike 10% svjetske populacije živi u zemljama s velikim i kritičnim nedostatkom vode.
Očekuje se da će globalna potražnja vode za poljopirvredu porasti za 35% do 2050.
Više od 80% svjetskih otpadnih voda ispušta se u okoliš bez pročišćavanja.
Oko 74% svih katastrofa od 2001. do 2018. bilo je poveazno s vodom, uzrokujući gotovo 700 milijardi US dolara ekonomske štete.
Od 2000. godine katastrofe povezane s poplavama povećale su se za 134%, a broj i trajanje suša za 29%
Močvare – biološki najraznolikiji od svih ekosustava, nestaju tri puta brže od šuma, a 85% ih je izgubljeno u posljednjih 300 godina.
Ograničenje globalnog zagrijavanja na 1,5 stupnjeva C, u usporedbi s 2 stupnja C, doprinijeti će vodnim resursima i smanjiti stres vode izazvan klimatskim promjenama.
Oko 600 milijuna ljudi ovisi, barem djelomično, o vodenim prehrambenim sustavima.
Gotovo 1 milijarda tona hrane – 17% sve hrane dostupne potrošačima u cijelom svijetu – baci se svake godine,što dovodi do rasipanja dragocjenih resursa korištenih za proizvodnju, prvenstveno vode.
Voda je temelj naše hrane
Voda je neophodna za život na Zemlji. Čini više od 50% naših tijela i pokriva oko 71% Zemljine površine. Samo 2,5% vode je svježe, prikladno za piće, poljoprivredu i većinu industrijskih namjena. Voda je pokretačka snaga za ljude, gospodarstva i prirodu te temelj naše hrane. Samo poljoprivreda čini 72% globalnog crpljenja slatke vode. No kao i svi prirodni resursi, slatka voda nije beskonačna.
Brzi rast stanovništva, urbanizacija, ekonomski razvoj i klimatske promjene stavljaju vodene resurse planeta pod sve veći stres. U isto vrijeme, resursi slatke vode po osobi smanjili su se za 20% u proteklim desetljećima, a dostupnost i kvaliteta vode brzo se pogoršavaju zbog desetljeća lošeg korištenja i upravljanja, prekomjernog crpljenja podzemnih voda, zagađenja i klimatskih promjena.
Danas 2,4 milijarde ljudi živi u zemljama s nedostatkom vode. Mnogi su mali poljoprivrednici koji se već bore da zadovolje svoje dnevne potrebe, osobito žene, starosjedilačko stanovništvo, migranti i izbjeglice. Natjecanje za ovaj neprocjenjivi resurs je sve veće jer nestašica vode postaje sve veći uzrok sukoba. Otprilike 600 milijuna ljudi koji za život ovise, barem djelomično, o vodenim prehrambenim sustavima trpe posljedice onečišćenja, degradacije ekosustava, neodrživih praksi i klimatskih promjena.
Dostupnost i kvaliteta vode brzo se pogoršavaju zbog desetljeća lošeg korištenja i upravljanja, prekomjernog crpljenja podzemnih voda, zagađenja i klimatskih promjena.
Održivo, učinkovito i pravedno upravljanje vodnim resursima ključno je za budućnost hrane, ljudi i planeta. Svi možemo početi tako što ćemo nešto poduzeti u svom osobnom životu, odabirom lokalne, sezonske i svježe hrane i smanjenjem bacanja hrane.
Saznajte što možete poduzeti za Svjetski dan hrane.
Međunarodni dan e-otpada obilježava se svake godine 14. listopada. Inicirao ga je 2018. WEEE Forum kako bi istaknuo sve veći problem elektroničkog otpada i promicao odgovorno gospodarenje e-otpadom.
Ovogodišnji Međunarodni dan e-otpada odvija se pod sloganom “Utikač, baterija ili kabel, možete reciklirati sve!”. Cilj je naglasiti problem nevidljivog e-otpada – elektroničkih predmeta koji se često ne prepoznaju i ne recikliraju pravilno unutar odgovarajućeg toka otpada.
Prema podacima UN-a, tijekom 2023. gdodine svaka će osoba na Zemlji u prosjeku proizvesti 8 kg e-otpada. To znači da se godišnje odbaci 61,3 milijuna tona elektroničkog otpada – više od težine Kineskog zida.
Rastući ekološki rizici e-otpada
UN definira e-otpad kao sve odbačene proizvode s baterijom, kabelom ili utikačem. E-otpad je često toksičan, nije biorazgradiv i nakuplja se u okolišu, u tlu, zraku, vodi i živim bićima te tako predstavlja ozbiljan rizik za zdravlje ljudi i okoliša.
Značajan dio e-otpada izvozi se u siromašne zemlje Azije i Afrike gdje se takav otpad tretira bez kontrole pa uzrokuje značajno zagađenje okoliša i zdravstvene rizike za lokalno stanovništvo. Na primjer, spaljivanje na otvorenom i kisele kupke koje se koriste za izdvajanje vrijednih materijala iz elektroničkih komponenti oslobađaju otrovne materijale koji se ispiru u okoliš. Ove prakse također mogu izložiti radnike visokim razinama kontaminanata kao što su olovo, živa, berilij, talij, kadmij i arsen, kao i bromirane usporivače plamena (BFR) i poliklorirane bifenile, što može dovesti do nepovratnih zdravstvenih učinaka, uključujući rak, pobačaje, neurološka oštećenja i smanjen IQ.
Recikliranje e-otpada i kružna ekonomija
E-uređaji često sadrže vrijedne resurse, uključujući plemenite metale poput zlata, srebra i bakra, kao i rijetke i strateške elemente koji se također nazivaju kritičnim sirovinama, a koji su ključni za zeleni prijelaz i proizvodnju novih elektroničkih uređaja. Kada se e-otpad ne reciklira pravilno, ovi vrijedni materijali odlaze u otpad. Rudarstvo i vađenje novih resursa kako bi se zadovoljila potražnja za novom proizvodnjom elektronike doprinosi iscrpljivanju ograničenih resursa i povećava štetu okolišu.
Iako e-otpad sadrži mješavinu štetnih tvari i dragocjenih materijala, na globalnoj razini ga se samo 17,4% pravilno prikupi, obradi i reciklira. Preostalih 50,6 milijuna tona odlazi na odlagališta. Čak i u Europi, koja je vodeća u svijetu po recikliranju e-otpada, samo se 54% e-otpada prikupi i reciklira.
Mobiteli, električne četkice za zube, tosteri, fotoaparati i ostali mali elektronički proizvodi često se zbog svoje male veličine i nedostatka informacija odlažu na pogrešan način. U svijetu se oko 8% cjelokupnog e-otpada baci u smeće, a velik dio toga čine baš manji predmeti. U tom slučaju sirovine se ne mogu oporabiti jer se kućni otpad odlaže ili spaljuje. Značajna količina malog elektroničkog otpada ostaje skrivena naočigled. U mnogim slučajevima ljudi zaboravljaju na njih, držeći ih u ormarima ili podrumima. Procjenjuje se da prosječan Europljanin kod kuće drži do 5 kg neiskorištenih e-uređaja. Stoga je bitno razvijati jednostavne i praktične sustave zbrinjavanja malog e-otpada.
Zbrinjavanje e-otpada u Hrvatskoj
Sustav gospodarenja otpadnom električnom i elektroničkom opremom (EE otpad) u Hrvatskoj je uspostavljen 2007. godine. Sakupljanje otpadne električne i elektroničke opreme obavlja se putem sakupljačke mreže obrađivača EE otpada koji su dužni na čitavom teritoriju Republike Hrvatske osigurati preuzimanje EE otpada od posjednika EE otpada u kućanstvu ili registriranoj osobi prema vrstama proizvoda od kojeg je EE otpad nastao, bez naknade, a u svrhu sakupljanja EE otpada (prikupljanje, razvrstavanje i privremeno skladištenje) te prijevoza istog na obradu.
EE otpad možete zbrinuti na nekoliko načina:
Naručiti besplatan odvoz svih vrsta EE otpada na području Republike Hrvatske:
pozivom na besplatni telefon 0800 444 110 (od 8-16 sati)
Svoje stare mobitele, tablete i punjače možete donijeti i u T-Centre Hrvatskog Telekoma koji će osigurati da ih se pravilno zbrine. Zbrinjavanje starih uređaja koje više ne koristimo je odgovorna odluka koja značajno doprinosi zaštiti okoliša.
Međunarodni dan smanjenja rizika od katastrofa održava se svakog 13. listopada. Cilj obilježavanja je da ljudi i zajednice diljem svijeta smanje svoju izloženost katastrofama. Dan je utemeljen 1989. godine rezolucijom Opće skupštine Ujedinjenih naroda.
Siromaštvo, nejednakost i diskriminacija uzroci su i posljedice rastućeg rizika od katastrofa. Svjedočimo kako iznenadne katastrofe raseljavaju milijune ljudi svake godine. Katastrofe, od kojih su mnoge pogoršane klimatskim promjenama, imaju negativan učinak na ulaganja u održivi razvoj i željene rezultate.
Činjenice i brojke rizika od katastrofa
Do 2030. godine, prema trenutnim klimatskim projekcijama, svijet će se suočiti s oko 560 katastrofa godišnje (UNDRR, 2022.)
Oko 75% ekstremnih vremenskih događaja trenutno je povezano s klimatskim promjenama, potaknutim emisijama ugljika (Platforma za prilagodbu klimi, 2022.).
Od 1970. do 2019. UN je utvrdio da se 91% svih smrtnih slučajeva uzrokovanih vremenskim, klimatskim te opasnostima od voda dogodilo u zemljama u razvoju (Ujedinjeni narodi).
– Ljudsko djelovanje povećava opasnosti i rizik, te gura planet prema egzistencijalnim granicama i granicama ekosustava. Smanjenje rizika mora biti u središtu ubrzanog djelovanja u vezi s klimatskim promjenama i postizanja ciljeva održivog razvoja.
Operativni okvir Sendai ističe kako su upravo gradovi prvi u suočavanju s katastrofama. Naročito su osjetljivi na sve češće i ekstremne vremenske nepogode, kao što su oluje, utjecaji klimatskih promjena, uključujući nestašice vode, degradaciju okoliša i nesigurnu gradnju u seizmičkim zonama.
Budući da je većina zemalja s visokim rizikom od katastrofa također među zemljama s najvećim udjelom stanovništva koje živi ispod nacionalne granice siromaštva, Ured Ujedinjenih naroda za smanjenje rizika od katastrofa (UNDRR) potiče ljude da poduzmu mjere kako bi prekinuli krug katastrofa i rasta nejednakost.
Siromaštvo, nejednakost i diskriminacija uzroci su i posljedice rastućeg rizika od katastrofa.
Nejednakost stvara uvjete koji ljude čine izloženima i ranjivima na katastrofe. Katastrofe također nerazmjerno utječu na najsiromašnije i najugroženije ljude, čime se pogoršava nejednakost. Smanjenje ranjivosti na katastrofe zahtijeva rješavanje ovih dimenzija
Do 2030. godine, prema trenutnim klimatskim projekcijama, svijet će se suočiti s oko 560 katastrofa godišnje. Procjenjuje se da će dodatnih 37,6 milijuna ljudi živjeti u uvjetima ekstremnog siromaštva zbog utjecaja klimatskih promjena i katastrofa do 2030. “Najgori mogući” scenarij klimatskih promjena i katastrofa gurnut će dodatnih 100,7 milijuna u siromaštvo do 2030.
Potrebna su veća ulaganja u prikupljanje i korištenje podataka, kako za bolje razumijevanje neproporcionalnih učinaka katastrofa i izloženosti, tako i za formiranje planova za izgradnju otpornosti.
Promotivni panel programa konferencije preuzet sa stranice odrast.hr.
Politički su protivnici pokušali iskoristiti priliku, a reakcije su bile uzrujane bez težnje da se sazna o čemu je ustvari riječ. Naime, u Zagrebu je od 29. kolovoza do 2. rujna održana 9. međunarodna konferencija o Degrowth (Odrast) ideji, odnosno pokretu. Otvorio ju je gradonačelnik Tomislav Tomašević, a u popularnoj je javnosti iznenada ‘otkriveno’ i da je Danijela Dolenec, zamjenica gradonačelnika, koautorica predgovora zborniku o toj temi objavljenom u Hrvatskoj 2016. godine kada je još bila profesorica na Fakultetu političkih znanosti. Ideje.hr će u članku Matka Meštrovića informirati zainteresirane o autorima i polazištima ideje, a u sljedećem članku prikazati i knjigu Marx u antropocenu koja je privukla golemu pažnju u svijetu, a čiji je autor Kohei Saito bio glavni govornik na zagrebačkoj konferenciji
Preuzeto: Ideje.hr Autor: Matko Meštrović
Već odavno, kapitalizam je osporavan, implicitno ili eksplicitno. Ali ti konflikti najčešće su ostajali unutar okvira apstraktne logike vrednovanja. A ova sve ljudske potrebe želi podvrći jedinoj logici profita i u dubokom je sukobu sa dobrobiti pa i sa samim opstankom čovječanstva. Takvi sukobi ne mogu se više čitati kroz prizmu već formiranih društvenih klasa, napominje Anselm Jappe (2016). Ono što je ostalo od nekadašnjeg sloja radnika u tvornicama pretvorilo se u konzervativnu društvenu skupinu koja želi braniti samo svoje neposredne interese.
Kritika vrijednosti, koju Jappe zastupa, često je kritizirala olake alternative. Do izvjesnog stupnja, s alternativnim oblicima eksperimentirati se može unutar kapitalističkog okvira. Ali logika kapitalizma ima tendenciju da uništi sve i preokrene sve u izvor profita i neće dopustiti rođenje drugog oblika života.
Je li ekonomija koja nam se čini da je prirodni temelj svekolikog ljudskog i društvenog života postojala u pretkapitalističkim društvima? – pitaju se Serge Latouche i Anselm Jappe zajedno (2015). Nije li predmet razmišljanja ekonomista naprosto “pronalazak duha”, izum, fantazija koja je kolonizirala naše misli i naše živote? Ako je ekonomija u konačnici tek ne tako davna povijesna tvorevina, kako su onda djelovala pred-ekonomska društva? Htjeti promišljati drukčiju budućnost našeg društva uvlači nas u promišljanje nemišljivog, to jest u ostvarivanje nevjerojatnog – “izlaska iz ekonomije”.
Prijašnja društva djelovala su iz posve drugih motiva, objašnjava Robert Kurz u Das Ende Der Politik (1994).
Istina je, pred-moderna društva poznavala su “metabolizam s prirodom”, ali ipak nisu poznavala “ekonomiju” kao takvu. Poznavala su zacijelo unutarnje i vanjske sukobe, ali nisu znala za “politiku”. A u zapadnoj tradiciji i povijesti, iz koje potječu, te su kategorije značile izvorno nešto posve drugo nego danas, i možda čak suprotno, objašnjava Robert Kurz (2016). Nije bilo zasebne “ekonomske” sfere, još manje dominantne ekonomske sfere, pa ni “ekonomskih” kriterija. Nije postojala ni diferencirana “politička sfera”, još manje komplementarna “ekonomiji”, pa nije bilo ni “političkih” kriterija. Uzimati odvojeno te kriterije za analizu, i smatrati ih odlučujućima, to je ono što čini moderna svijest, i samo ona. Prijašnja društva djelovala su iz posve drugih motiva, njihovi se društveni odnosi ne mogu definirati pomoću modernih kategorija “javnog prostora” i “privatnog prostora”. Mnoge stvari koje su se događale u takozvanom “javnom prostoru” pred-modernih društava bile su, prema našem shvaćanju, “privatne”, i obrnuto. Te probleme možemo riješiti samo uzimajući u obzir da imamo posla s temeljito različitim oblicima društvenog totaliteta, drži Kurz.
Kroz oblike evolucije krize, “propada” sposobnost kapitala da se društveno reproducira.
Ali oblici svijesti koje je konstituirao kapital, ili “objektivni oblici mišljenja”, ne propadaju sami od sebe. U mjeri u kojoj su dosegnute povijesne granice kapitalizma, izbijaju snažne napetosti između nemogućnosti da se nastavi realna valorizacija i opće svijesti koja pounutruje kapitalističke uvjete postojanja i ne može (ili neće) zamisliti ništa drugo nego živjeti u tim oblicima. Naš je težak zadatak da tu napetost rastopimo u procesu otpora upravljanju krizom, ako ne želimo da kapitalizam završi svjetskom katastrofom (Kurz, 2011: 94).
Za razliku od tradicionalnog marksizma, kritika vrijednosti u središte svoga razumijevanja oblika modernog društvenog života stavlja pojam fetišizma, i govori o “fetišističkoj konstituciji” kapitalističkog društva. A kritika fetišizma koji podčinjava ljude kao društvena bića odnosima stvorenim njihovim vlastitim proizvodima, mora se izvesti od osnovne razine robne proizvodnje, vrijednosti, apstraktnog rada i oblika novca. Ako se za predmet kritike ne uzme ta duboka razina odnosa kapitala, ostaje se na površinskim kategorijama ili na realnim odnosima koji su derivirani, objašnjava Clément Homs (2013).
On uviđa kako upravo preko društvenih fetiša pojedinci djeluju zajednički i proživljavaju svoju vlastitu životnu aktivnost onako kako nalaze da su to činili drugi. Ali, društveni fetiši ne čine ništa. Društveni pojedinci žive kao kreatori postvarenih društvenih odnosa koji naizgled imaju svoj “vlastiti život”, a čiji su pojedinci istodobno i u svakom času i kreatori i kreature.
Povijesno različiti oblici društvenog fetišizma važniji su od bilo kakve zemaljske ili ljudske “prirode”, bioloških potreba, genetskih sklonosti ili ekoloških određenja. U tim realnim uvjetima postojanja, osobito je apstraktno govoriti o metabolizmu čovjeka s “prirodom”. Realni uvjeti čovjekova postojanja su uvjeti njegova metabolizma s društvenim fetišima koje on ne prestaje stvarati vlastitom društvenom aktivnošću, napominje Clément Homs.
Rast modernih društava, ističe Serge Latouche, nipošto nije “prirodni” fenomen. (Creative Commons)
U modernom mišljenju (građanskom kao i marksističkom) “ekonomski odnosi” kao transhistorijska antropološka pozadina, odgovaraju implicitnom poistovjećivanju pojma “ekonomija” s “procesom metabolizma čovjeka s prirodom”, dok se pitanje ekonomskog historiciteta i javljanja ekonomije kao društvene zbilje isključivo kapitalističke modernosti, artikulira tek u novije vrijeme, ističe Serge Latouche (2015). Rast modernih društava, nipošto nije “prirodni” fenomen. To je naprosto “vulgarno” ime za ono što je Marx analizirao kao neograničenu akumulaciju kapitala, izvor svih procjepa i nepravdi kapitalizma. Reći da je rast ili akumulacija kapitala suština kapitalizma, njegova svršnost, točno je baš kao i reći da se kapitalistički način proizvodnje zasniva na traganju za profitom. Cilj i sredstvo u tome su međusobno razmjenjivi. Stoga se ne može govoriti ni o dobroj akumulaciji i održivom rastu u službi zadovoljenja društvenih potreba, jer to zapravo znači govoriti o dobrom kapitalizmu i isto takvoj eksploataciji. Izaći iz aktualne krize koja je nerazmrsivo ekološka i društvena, znači izaći iz te logike beskonačne akumulacije kapitala i podložnosti u bitnim odlukama logici profita (120-121).
Revolucionarni projekt ne-rasta (décroissance, degrowth), kako ga zamišlja Latouche, pretpostavlja radikalni prekid s društvom rasta. Prvi oblik toga prekida sastoji se u dekolonizaciji naše mašte, napuštanju religije rasta i odbijanju kulta ekonomije. Napad na dogmu ekonomskog rasta udar je na gospodare svijeta, zadire u temelje modernog društva. Latouche je svjestan političkih implikacija, premda misli da to nije politički projekt u striktnom smislu, jer ne računa s političkim entitetom koji bi ga pokrenuo pa ostaje neodređen glede oblika i organizacije kao i načina funkcioniranja. Isto tako ne računa ni sa strategijom preuzimanja vlasti. Društvo ne-rasta nije jedna alternativa, nego matrica alternativa, u osnovi pluralna, jer otvara prostor kulturnoj raznolikosti. Otuda sklonost pluriverzalizmu radije nego pristajanje uz univerzalizam uvijek suspektan zbog oksidentalocentrizma. Kretanje k društvu umjerenog obilja unaprijed je zamislivo s najraznolikijim političkim organizacijama. A to je nespojivo s ekonomskim imaginarijem (147-148).
Nameće se ideja da održivo, pravično i napredno društvo može biti samo umjereno društvo
S pozivanjem na Ivana Illicha, Latouche će precizirati: radi se o tome da se područje ekonomskog ponovno uglavi u socijalno ukidanjem/nadilaženjem, to jest kao ishod nužne antropološke mutacije. Nameće se ideja da održivo, pravično i napredno društvo može biti samo umjereno društvo. Ponovno pronađena umjerenost i trezvenost omogućuju prosperitet za sve zahvaljujući lokalnoj samodostatnosti, decentraliziranoj političkoj autonomiji, ojačanoj društvenim, ekološkim i kulturnim protekcionizmom.
Dekolonizacija ekonomskog imaginarija uključuje dakle i druge posve konkretne raskide, kao i pronalaženje pravila koja uokviruju i ograničavaju neobuzdanost pohlepe aktera. I vode ponajprije okončanju ekonomskog rata te oslobađanju rada, robe i novca od njihovog fiktivnog robnog karaktera. Povlačenjem tih triju stupova društvenog života s mondijaliziranog tržišta označilo bi polazište za novu ugradnju/smještanje ekonomskog u društveno. Istodobno s borbom protiv duha kapitalizma valjalo bi poticati mješovita poduzeća gdje bi duh darovanja i traganje za pravičnošću ublažili oporost tržišta.
Politički realizam (etika odgovornosti) pretpostavlja sporazumno djelovanje i, ako je zamisao konkretne utopije izgradnje društva ne-rasta revolucionarna, program tranzicije koji bi do toga doveo nužno je reformatorski, a nikako reformistički, zaključuje Latouche (152-154).
Za ekonomista Sergea Latouchea, dakle, ekonomsko valja razumjeti kao društveno imaginarno značenje koje strukturira modernost, ili kao ukupnost vrijednosti i povijesnih i kulturnih pretpostavki, na kojima počiva moderni Zapad. Tako je, na neki način, ekonomija zauzela mjesto religija koje su danas nestale, ili koje, u najmanju ruku, ne igraju odlučujuću ulogu u strukturiranju društvenih praksi, primjećuje Steeve (2014). Drugim riječima, ekonomija je naša religija.
I doista, poput svih društava koja su postojala, konstitucija našeg društva i dalje je svojevrsni tip fetiša. Čovjekove se kreacije emancipiraju, osamostale i nakraju se pojave pred njim kao objektivna stvarnost koja ga povratno podčinjava. Tako Marx govori o “fetišizmu robe”. Postajemo žrtva fikcije, “realnog fetišizma”, jer u konačnici svi mi pojedinci svakodnevno ponavljanim radnjama potvrđujemo neku vrijednost, a time konkretnu strukturu našeg oblika života.
Ekonomija je totalna društvena činjenica koja utječe na sve aspekte naše civilizacije, političke, kulturne, tehničke i druge, naglašava autorski kolektiv Steeve. Stoga je nije moguće regulirati polazeći od društvene sfere, a niti je poželjno tražiti poboljšanja. Društvena sfera nije ni izvanjska, ni heterogena, ekonomskoj sferi: to je ekonomija, kapitalizam kao ukupna društvena činjenica, oblik društvenog života u sebi. Društveni odnosi ne postoje zasebno! Podjela društveno/ekonomsko nedavni je izum. Te dvije dimenzije uvijek su bile pomiješane, premda ni jedna ni druga ne postoje zasebno. No, ima i pokušaja da se u cilju održanja pojma ekonomije u nj uključe zemaljske granice s negativnim eksternalijama, pa i s četvrtim zakonom termodinamike, prihvaćajući tezu o kružnoj ekonomiji. A sama ta vizija pada u zamku tehnološke kritike tehnološkog društva.
Ekonomija nema za cilj stvaranje upotrebnih vrijednosti, napominje Steeve, nego robe čija je svrha prodaja i zarada. To je aksiologijski neutralan način podruštvljenja koji u odnos dovodi međusobno posve neovisne pojedince, atome odvojene jedan od drugog, primorane trgovati da bi preživjeli. Ta dva obilježja omogućuju da se objasne brojni aspekti sadašnje “krize” koja nije privremena, konjukturalna, nego duboka kriza civilizacije.
Oblik post-ekonomskog društva nitko ne može znati unaprijed. Dovoditi u pitanje strukturiranost našeg društva ekonomijom ne znači drugo doli dati neke opće ideje koje bi otvorile druge mogućnosti, više nego što je kritika načina distribucije ili vlasništva sredstava za proizvodnju. Osim kraja podložnosti radu i rastu, to podrazumijeva nužnost temeljite refleksije i određenje novih razloga postojanja, novih načela na kojima će se zasnivati novi oblici života.
Onda, što da radimo? – pita na kraju Steeve. S praktične točke gledajući, može se početi napomenom da kolonizacija našeg života ekonomijom nije potpuna. Postoje u krilu našeg društva neekonomski otočići: obitelj, ili odnosi među prijateljima. Strategija bi se mogla sastojati u započinjanju obrane tih otočića opiranjem i borbom protiv sistema, ali i stvaranjem novih gdje bi se moglo eksperimentirati s novim vrstama društvene kohezije, razvijati ih i širiti na cijelo društvo, piše Steeve kao da govori naglas!
Početkom milenija vjerovanje u ekonomiju poprimilo je status najraširenije od svih svjetskih religija, ustvrdio je Emil Urhammer (2015). Prakticirale su je naširoko sve javne uprave diljem svijeta, bez obzira na različite konfesije u raznim zemljama. I svjetonazor prirodnih znanosti imao je jaku poziciju oko 2000. godine i njihova je epistemologija osvojila mnoge sfere utjecaja koje su prije pripadale religiji. Ekonomska mitologija to je spretno iskoristila uzimajući svoj oblik proklamacije pod prividom prirodnih znanosti, služeći se ekstenzivnom matematičkom elaboracijom. Računalni modeli zadobili su moć uvjerljivosti predviđanja slično prirodnim znanostima. Sada, u godinama sumraka te mitologije postaje sve očitije da njeni sljedbenici koriste sumnjive matematičke deskripcije kojima nedostaje trajni teorem.
Istodobno, dok je vjera u Economics jačala svoju poziciju moći, iz prirodnih znanosti pristizao je sve veći broj sve alarmantnijih izvještaja o stanju planeta, zapaža i Ulhammer. Uz klimatske promjene on vidi i naglu ekspanziju čovječanstva, i povećani priljev izbjeglica, i sustavno istrebljenje mnogih vrsta, i sve manje izvora pitke vode. Pa i to da način kako ljudi proizvode, trguju, konzumiraju, prevoze i grade diljem svijeta dolazi u sve otvoreniji sukob s granicama planetarne okoline.
Naomi Klein tvrdi da ne možemo ignorirati globalne stukture kapitalizma koje oblikuju naše živote, ali i da nas kapitalizam sili da se protiv njega borimo njegovim vlastitim sredstvima. (Creative Commons)
Naomi Klein (2014) će reći da živimo u kognitivnoj disonanci. Znamo da će se, ako nastavimo sadašnjim putem, promijeniti doslovno sve u našem svijetu, ali ne mislimo da moramo nešto učiniti. Trebamo samo ne reagirati kao da je riječ o krajnjoj krizi, poricati koliko smo zapravo prestravljeni. I malo-pomalo stići ćemo do onoga od čega stalno odvraćamo pogled (5).
Tvrdeći da ne možemo jednostavno ispasti iz kapitalizma, Klein uviđa da ne možemo ignorirati njegove globalne strukture koje oblikuju naše živote, ali i to da nas u svakoj stvarnoj borbi za vlast (i za budućnost) kapitalizam sili da se protiv njega borimo njegovim vlastitim sredstvima. Alternative koje izgrađujemo u sadašnjosti pod istim su pritiscima pod kojim su i kapitalističke snage koje su ih stvorile. No, ta strategija, primjećuje Trish Kahle (2015), ne radi ništa kako bi smanjila proturječnost kapitalističkog ekonomskog rasta: smanjena potrošnja i selektivni ne-rast antiteze su svijeta u kojem se ekonomski rast smatra pokretačkom snagom povijesti i gdje on troši sve na svom putu. I u najboljem slučaju, alternative u našem neoliberalnom svijetu uvijek su u defanzivi, komentira on Naomin verbalni radikalizam, napominjući da njenu ubojitu kritiku kapitalizma otupljuje nespremnost da ukaže na njegovu zamjenu.
Mnogo primjerenijom čini se konstatacija Roberta Kurza (1986). Današnja ljevica, sa svim svojim dubokim frakcijama, raspolaže razumijevanjem “marksističkih” kategorija koje nipošto nije autentično, vezano je ponajviše za povijesni stadij kapitala koji nestaje. Ironično je da se tako objektivno sazrijevanje krize kapital-odnosa istovremeno javlja i kao kriza same Marxove teorije, podjednako kako je razumije ljevica i njeni protivnici. Sve dok se zakon vrijednosti razumije kao formalni zakon društvene raspodjele resursa na koju se može djelovati politički, a ne kao povijesno određenje bitnog sadržaja, čija se prolaznost mora potvrditi i nasilno i objektivno (neovisno o deklariranim političkim nakanama), razumijevanje vrijednosti nužno će degenirati u status druge prirode, pa to neće više moći biti shvaćeno kao temeljno proturječje, što se i desilo (19).
Određivanje tog proturječja na najvišoj razini apstrakcije, određivanje je odnosa između materije i oblika društvene reprodukcije. U logici kapitalizma, pojašnjava Kurz, ono ulazi u nepomirljivu suprotnost i adekvatno se može dekodirati samo kao proturječje između proizvodnih snaga i odnosa proizvodnje, i to kad definicija ovih potonjih ne ostaje izvan robnih odnosa vrijednosti.
Također, ne smijemo zaboraviti da vrijednost, koja se mora pojaviti kao razmjenska vrijednost, po svojoj naravi ne izražava neku mitsku supstanciju inherentnu stvarima kao takvima, kako to fetiška struktura razmjenske vrijednosti sugerira, već društveni odnos između djelomičnih ili privatnih proizvođača koji su izolirani jedni od drugih, čija se društvena podjela rada može ostvariti samo posredstvom sfere cirkulacije koja je od njega odvojena (26).
Kurz ukazuje na novi prototip rada, koji je izrodio kapitalizam, ali s kojim će kapitalizam suspendirati zakon vrijednosti i vlastite temelje.
Kurz ukazuje na novi prototip rada koji je najprije izrodio kapitalizam, ali s kojim će kapitalizam suspendirati zakon vrijednosti, a s njim i vlastite temelje. I to prema stvarnoj logici: to je neposredno društven, neizravno materijalan proizvodni rad, koji je po svojoj naravi, s obzirom na vrijednost, neproizvodan. Takvo bitno obilježje sadržaja novog, neposredno društvenog rada jest obilježje znanosti.
Da je kapitalizam oznanstvenje proizvodnje posve je očito i van svake sumnje. Ali Robert Kurz jasno razlikuje dva oblika procesa oznanstvenjivanja koji se uzajamno prožimaju i u konačnici fuzioniraju u društvenu tehnologiju proizvodnje, koja sama po sebi nužno i u cijelosti razara zakon vrijednosti, a time i robnu proizvodnju. Prvi je oblik tehnološka primjena prirodnih znanosti, što čini da je sama znanost “neposredna proizvodna snaga”, a drugi je oblik znanost rada ili organizacije, koji nastaje samo na osnovi suradnje u kapitalističkoj podjeli rada (32-33).
Ispitujući proces materijalne socijalizacije cijelog aparata društvene reprodukcije, s vrha prema dolje, Kurz uviđa da pojam ukupnog proizvodnog radnika mora uključiti tu ukupnu društvenu dimenziju. Tada se otkrivaju dvije međusobno prožete razine ukupnog rada, uzajamno umrežene, ona individualnog poslovanja i ona cjeline društva. Tada se jasnije vidi razilaženje materijalne proizvodnje i proizvodnje vrijednosti.
Ako Marx povremeno govori o ukidanju rada, a istodobno rad opisuje kao vječni prirodni uvjet metabolizma između ljudi i prirode, podsjeća Kurz, to se prividno proturječje može lako objasniti: ono što se ukida jest neposredni proizvodni rad, a s njim i mukotrpnost rada; ono što se ne ukida i nikad u cijelosti ne može biti ukinuto jest posredovani, neizravni proizvodni rad pored neposrednog procesa proizvodnje, prije i izvan tog procesa, rad koji najvećim dijelom postaje neposredno društven ili podruštven, i stoga objektivno pada izvan okvira razmjenske vrijednosti. U kapitalizmu ta se povijesna tendencija može pojaviti samo kao temeljna i katastrofalna kriza (40-41).
Od sada je neizbježno je da će više rada biti eliminirano nego što može biti apsorbirano, pisao je Kurz 1986.
S razvojem produktivnosti, nastavlja Kurz, kapital povećava raspon eksploatacije, ali to čini tako da potkopava temelj i predmet eksploatacije, proizvodnju vrijednosti kao takve. Jer proizvodnja relativnog viška vrijednosti, što je nerazdvojivo od progresivnog stapanja moderne znanosti s materijalnim procesom proizvodnje, uključuje sklonost eliminiranju živog, neposrednog, proizvodnog rada, kao jedinog izvora ukupnog društvenog stvaranja vrijednosti. Isto kretanje koje povećava kapitalov udio u novoj vrijednosti, smanjuje apsolutnu osnovu proizvodnje vrijednosti eliminacijom izravnog, živog, proizvodnog rada (47-48).
To dovodi do povijesno nepovratnog preokreta u odnosu između eliminacije živog proizvodnog rada kroz oznanstvenjivanje s jedne strane, i apsorpcije živog proizvodnog rada kroz procese kapitalizacije ili stvaranja novih ogranaka proizvodnje s druge: od sada je neizbježno da će više rada biti eliminirano nego što može biti apsorbirano. Time nije dosegnuta granica razvoja proizvodnih snaga, nego granica objektivnosti vrijednosti, napominje Kurz. Do objektivnog promašaja kapitala ne dolazi kao rezultat razvoja materijalne proizvodnosti po sebi, nego magične prisile da se sav ogromni društveni potencijal znanosti i tehnologije sputa unutar granica vrijednosti (57-58).
Kurz je već skrenuo pozornost na činjenicu da kategorija relativnog viška vrijednosti (zapravo i samog viška vrijednosti) nije površinska kategorija koja se može pojaviti u svijesti predstavnika samovrednujućeg novčanog kapitala. Razlog se tome u konačnici može naći u činjenici što se taj kapital nikad zapravo ne može pojaviti kao ukupni kapital, nego uvijek samo u nekom obliku kompetitivnog pojedinačnog kapitala. Dokle god u društvu odnos vrijednosti uopće postoji, sa proizvodnjom usmjerenom stvaranju vrijednosti, koja se izražava u obliku novca kao univerzalnog oblika cirkulacije, stajalište cjeline u stvarnosti je praktički nemoguće.
Država i njene vlasti stajalište ukupnosti procesa društvene reprodukcije mogu zauzeti samo formalno i na izvanjski način, a ne prema njegovom sadržaju (jer je država kao takva već izraz ekonomske odvojenosti djelomičnih društvenih proizvođača i njihove asocijalnosti unutar proizvodnje). A u ukupnoj reprodukciji, proizvodnja relativnog viška vrijednosti javlja se kao apsurd, jer dovodi do povećanja stope viška vrijednosti u trenutku kad se masa viška vrijednosti smanjuje. Generiranje viška vrijednosti i njegova realizacija u optjecaju, u tržišnoj razmjeni, međusobno se razilaze, precizira Kurz.
Kapital koji zapošljava više živog proizvodnog rada biva kažnjen gubitkom udjela na tržištu
Kapital koji u apsolutnom smislu smanjuje ukupni kapitalistički iznos vrijednosti (koji se kao takav ne tiče pojedinog kapitala) kroz veću produktivnost i eliminaciju neposrednog živog rada – i reže granu na kojoj počiva kapitalizam – nagrađen je ekstraprofitom i većim tržišnim udjelom, dok istodobno kapital koji zapošljava više živog proizvodnog rada (po robi) i stoga održava ukupnu masu vrijednosti, i vrijednost kao vrijednost, biva kažnjen gubitkom udjela na tržištu i neostvarenim viškom vrijednost koji je proizveo.
Čovječanstvo žrtvuje hekatombe tegobnog objektiviranog rada u sve većoj ludosti mračnom, neshvatljivom bogu svoje vlastite socijalizacije, zakonu razmjene vrijednosti. Drevni bogovi morali bi puknuti od zavisti, slikovito ističe Robert Kurz. Ta ludost postala je moguća razilaženjem proizvodnje i cirkulacije, pomoću likvidnosti novca i vječne preraspodjele viška vrijednosti, posredovane konkurencijom, na svjetskom tržištu. Upravo ta inverzija kroz natjecanje odvraća pogled kapitala sa posljedica tog procesa na razini reprodukcije društva u cjelini, posljedica koje su kobne za kapitalov vlastiti način proizvodnje (64-65).
U posljednjim desetljećima dvadesetog stoljeća, a na početku dvadeset i prvog, narodi, kao karakterne maske samovalorizacije vrijednosti, predstavit će sliku luđačkog čopora vukova koji se međusobno razdiru oko sve manjeg komadića vrijednosti. Svi politički i potencijalno vojni sukobi ove nove epohe sve manje će biti samo epifenomen procesa kapitalističke akumulacije, a sve više neposredni izraz povijesnog kraja te akumulacije – to jest, izgaranja same kapitalističke logike. Odnos između ekonomije i politike time poprima novu kvalitetu, znakovito upozorava Robert Kurz (65-66).
Ako ontologiju razumijemo ne antropološki ili transhistorijski, već povijesno uvjetovanom, onda ontološki pojmovi ili kategorije društvenosti ukazuju na različita povijesna polja; u marksističkim terminima to su oblik društva ili način proizvodnje i način življenja. Moderni sustav robne proizvodnje predstavlja povijesnu ontologiju ove vrste.
U modernoj ontologiji nije moguće kritizirati politiku u sebi i zamijeniti je nekim drugim načinom društvene regulacije. Za to nam nedostaje odgovarajući oblik mišljena, a stoga i svi pojmovi isto tako. Analitički uvid da proces globalizacije čini naciju i politiku zastarjelima ne može se promišljati sredstvima i metodama modernih društvenih znanosti. Globalizacija je politički način i oblik nacije kao takve dovela u pitanje.
Ono što se na prvi pogled čini da je posebna kriza političkih i nacionalnih granica u stvarnosti je kriza moderne ontologije. Takva kategorijalna kriza iziskuje u odgovoru kategoričku kritiku. Ipak, takav projekt trenutno nema ni prikladan oblik mašte ni odgovarajuće pojmove, pojašnjava Kurz. Do sada, kritika je bila imanentna za dominantne kategorije, vezane samo za neke određene sadržaje, a ne za ontološke oblike i načine modernog sustava robne proizvodnje. Otuda trenutna paraliza misli i prakse.
Ono što je ovdje potrebno jest ontološki prekid – od kojeg globalni diskurs još uvijek zazire, pa i onaj radikalni, lijevi. Ono što prevlađuje umjesto toga jesu regresivne ideje koje žele promijeniti smjer povijesnog kretanja da bi izbjegle taj nezamislivi ontološki lom. Taj zadatak, međutim, blokiran je ideološkim aparatom, koji je konstitutivan modernosti kao kategorijalne ukupnosti njene društvene reprodukcije (360).
Nekoć svijetolomni sukobi između liberalizma, marksizma i konzervatizma vodili su se oko konkretnih socijalnih, političkih, pravnih ili ideoloških pitanja. Nikad se, međutim, nisu sučeljavali oko kategoričkih oblika i ontoloških načina društvenosti. I sam postmodernizam također pokazuje da je sastavni dio ukupnog ideološkog aparata i derivat prosvjetiteljske filozofije, tumači Kurz (361).
Prosvjetiteljstvo nije samo razvilo kategorije rad, vrijednost, roba, tržište, pravo i politika, pravni status, androcentrički univerzalizam, subjekt i pojmove apstraktne individualnosti kao idejne refleksije društvene ontologije modernosti, rođene iz slijepog povijesnog procesa. Prosvjetiteljstvo ih je istovremeno smjestilo u logičan i povijesni kontekst i učinilo ih sankrosantnima.
Moderni sustav robne proizvodnje utemeljio je svoju ontologiju refleksivno, ali ne u smislu kritičkog projekta, već u smislu projekta legitimacije sebe kao sustava. Poriv da se opravda novi, temeljni zahtjev, da se opravda podjarmljivanje i udaranje pojedinaca, proizveo je prosvjetiteljsku filozofiju povijesti. Monstruozni zahtjevi kapitalizma, koji izravno cilja preobraziti cjelokupni proces života u neposrednu funkciju svoje logike vrednovanja, nisu se mogli zasnivati na labavom povezivanju tradicija. Povijest je sustavno definirana kao razvoj – od ontološki jednostavnijih oblika do viših i boljih. To jest, kao napredak od primitivnog do aktualnog stanja ljudskih bića u kontekstu modernosti robne proizvodnje (362).
Posebne povijesne ontološke kategorije modernosti uspostavljene su transhistorijski, kao da su uvijek tu. Učinilo se da je i sam pojam ontologije sinonim za antropološke, transhistorijske, ili ahistorijske okolnosti. U ime te filozofije povijesti i njenih shema, podvođenje društva pod sustav valorizacije vrijednosti – i njemu pridruženog apstraktnog rada sa nepodnošljivim i disciplinskim zahtjevima – moglo se propagirati kao povijesno nužno i kao promjena na bolje.
Raskid s modernom ontologijom kakav je danas potreban zahtijeva od nas da idemo s onu stranu Marxa, sugerira Kurz, i da razotkrijemo barbarsku jezgru kapitalističkog društvenog stroja, razorimo apstraktni rad i njegovu unutarnju strukturu discipline i postvarenog upravljanja ljudima koje se općenito pogrešno shvaća kao civilizacija. Moderna ontologija nije se strukturalno ili geografski uniformno razvila, već u isprekidanim izdancima. Teorijski formulian, univerzalizam raspao se kao posljedica njegova suočavanja s društvenim granicama. Samo je putem političke i pravne integracije kategorijalno podjarmljivanje moglo biti dovršeno. Kategorijalna kritika je blokirana pa je, umjesto ontološkog raskida, radnički pokret preuzeo dovršenje moderne ontologije. On je djelomice na sebe uzeo ulogu liberalizma u stvarnoj, praktičnoj univerzalizaciji nekih modernih kategorija. Liberalizam se, pak, pokazao nesposobnim za takvu univerzalizaciju, ali se razotkrio kao konzervativna snaga u tom pogledu (368-369).
Različita društva u svijetu još uvijek jako osjećaju izrazito različite materijalne, društvene, političke i strukturne situacije. Mnoge su zemlje tek na počecima modernog “razvoja”; druge ostaju zaglavljene u međufazama toga razvoja. Ipak, procjepi među takvim društvima više ne mobiliziraju dinamiku rekuperativne modernizacije – to samo mobilizira dinamiku barbarstva. Ontološka kriza proizvodi negativnu suvremenost, sudnji dan modernih kategorija, koja postupno putuje kroz još uvijek nejednake uvjete.
Objašnjenje destruktivne manifestacije kapitalizma, koju može ponuditi kritička teorija, nešto je sasvim drugo nego priručnik kako pravilno izgraditi “idealno” društvo, piše Kurz.
Ideologije modernizacije raspadaju se i miješaju. Prosvjetiteljstvo i protu-prosvjetiteljstvo postali su identični. Zadnji društveni pokreti pokazali su do sada da su nemoćni pred problemima ontološke krize i negativne suvremenosti. Unatoč ogromnoj razlici naslijeđenih uvjeta, ti se problemi mogu formulirati i riješiti samo zajednički, kao oni planetarnog društva (372).
Kritička teorija može objasniti i definirati negativne i destruktivne manifestacije kapitalizma, kao što ih svatko može pojmiti u jednom ili drugom obliku; ona ih može analizirati i tako zasnovati kritiku kapitalizma i potrebu da ga se prevlada. Ali to objašnjenje kritike nešto je sasvim drugo nego priručnik koji objašnjava kako pravilno izgraditi neko “idealno” društvo i “lišeno proturječja” što je više moguće, drugo nego što je plan društvene arhitekture zasnovan na bilo kojem modelu čovjeka kakav bi trebao biti, napominje Kurz (2000:1) u svojim kriterijima za prevladavanje kapitalizma.
Dok kapitalizam bez obzira na određenu kvalitetu stvari i odnosa, na njihovu suštinu ili njihov specifičan sadržaj i posebnosti, primjenjuje za sve jedno apstraktno i opće načelo, načelo povrata vrijednosti, odnosno uvijek-više, “načelo” komunizma u marksističkom smislu je upravo ne držati se toga principa, nego, po prvi put, održavati svjestan i pragmatičan odnos sa svijetom (2-3).
Kriterij za to sastoji se u tome da se više nikakav fetišistički medij ne postavlja između društvenih pojedinaca i svijeta. Stoga nas nikakva opća deklarativna teorijska izjava ne može ispravno podučiti tome, osim praktičnog iskustva novog odnosa sa stvarima i samog procesa te promjene. Ili, po Marxu, pokret efektivnog praktičkog, konkretnog, materijalnog i intelektualnog prisvajanja “ukupnosti proizvodnih snaga”, to jest ovladavanje sadržajem vlastite univerzalne društvenosti društva i njegovih potencijala.
Samo udruženje pojedinaca koji se udružuju prema vlastitim uvjerenjima, a ne prema njihovom danom položaju u sustavu, bit će u stanju uspješno voditi takav pokret, zaključuje Kurz. Da bi lažno društvo pojedinaca raspršenih slijepim zakonima postalo zaista društvo, zajednica koja promišljeno djeluje, potrebno je da pojedinci “iz samih sebe odstrane” oba iracionalna otuđena oblika apstraktne općosti, novac i državu, da ih ukinu i nadiđu (3).
Kurz, Robert (1986) The Crisis of Exchange Value: Science as Productive Force, Productive Labor, and Capitalist Reproduction, in Neil Larsen, Mathias Nilges, Josh Robinson, and Nicholas Brown (Eds) Marxism and the Critique of Value, Chicago 2014 by MCM’ Publishing
Svjetski dan beskućnika obilježava se svake godine 10. listopada. Svrha ovog dana je skrenuti pozornost na probleme beskućništva i neadekvatnog stanovanja.
Prvi Svjetski dan beskućnika obilježen je 10. listopada 2010. Koncept Svjetskog dana beskućnika potječe iz online rasprava među aktivistima koji su se uključili u pomoć beskućnicima u svojim zemljama. Svakog 10. listopada Svjetski dan beskućnika okuplja istomišljenike koji traže načine kako pomoći beskućnicima u svojoj zajednici. Osim isticanja problema beskućništva, dan promovira potrebu za izgradnjom odgovarajućih stambenih prostora koji su sigurni, čisti i imju sve osnovne sadržaje. Također skreće pozornost na potrebe beskućnika i kako beskučništvo utječe na različite aspekte njihovih života.
Tko je beskućnik i što je beskućništvo
Beskućništvo je globalni problem koji pogađa ljude s različitim ekonomskim, društvenim i kulturnim pozadinama u razvijenim i zemljama u razvoju.
Beskućništvo se može opisati kao stanje u kojem osoba ili kućanstvo nema gdje stanovati. To uključuje ljude koji žive na ulici, na drugim otvorenim prostorima ili u zgradama koje nisu namijenjene za stanovanje te ljude koji žive u privremenom smještaju ili skloništima za beskućnike. Beskućništvo može uključivati i ljude koji žive u izrazito neadekvatnom smještaju bez sigurnosti posjeda i pristupa osnovnim komunalnim uslugama.
Broj beskućnika raste
Definicije beskućništva se razlikuju od zemlje do zemlje. Nije stoga lako dobiti točnu sliku globalnog beskućništva. Većina popisnih podataka uzima u obzir ljude koji žive u skloništima i primaju državnu pomoć. No kako bi dobili pravu sliku veličine problema potrebno je prebrojati i “skrivene beskućnike” – one koji žive u neadekvatnim naseljima (slamovima), u objektima koji nisu namijenjeni stanovanju, ili npr. privremeno borave kod prijatelja i obitelji kao i onima koji se često sele.
UN je 2005. godine procjenio broj beskućnika na 100 milijuna ljudi diljem svijeta. A 2021. godine je Svjetski ekonomski forum izvijestio da diljem svijeta ima 150 milijuna beskućnika. To znači da beskućnici čine gotovo 2% svjetske populacije.
Prema UN Habitatu 1,6 milijardi ljudi (ili 20% svjetske populacije) živi u neadekvatnim stambenim uvjetima. Oko 15 milijuna ljudi prisilno je iseljeno svake godine. UN-Habitat bilježi alarmantan porast broja beskućnika u posljednjih 10 godina.
U zemljama OECD-a statistika pokazuje da beskućništvo pogađa manje od jedan posto stanovništva. Ipak, apsolutni broj beskućnika u tim zemljama je značajan – oko 1,9 milijuna – i vjerojatno podcijenjen. Karakteristike populacije beskućnika postale su sve raznolikije i uključuju mlade, obitelj i starije osobe.
Globalni uzroci beskućništva
Ljudi su često gurnuti u beskućništvo nizom različitih društvenih i ekonomskih čimbenika. Općenito se ističu četiri glavna uzroka beskućništva: nedostatak pristupačnog stambenog prostora, nezaposlenost, siromaštvo i niske plaće.
Beskućništvo je više urbani nego ruralni problem, s migracijom ruralno-urbano kao jednim od njegovih inicijatora. Posebno su ranjive osobe s mentalnim poteškoćama ili osobe koje se bore s ovisnošću o drogama te bez potrebne skrbi lako postaju beskućnici. Za žene i majke vodeći uzrok beskućništva je obiteljsko nasilje.
Osim što su bez doma, ti ljudi pate od raznih bolesti, često zaraznih, problema sa zubima itd. Nedostatak prihoda i ušteđevine dovodi ih do gladi i nezbrinutih medicinskih potreba.
Prevencija i rješavanje beskućništva
Beskućništvo je sveprisutno i stručnjaci smatraju da se ne može u potpunosti iskorijeniti; ipak, može se smanjiti. Dana 19. veljače 2020., Komisija UN-a za društveni razvoj usuglasila je tekst povijesne prve rezolucije UN-a o beskućništvu.
Budući da se pokretači beskućništva i podrijetlo populacije beskućnika razlikuju, potrebno je tražiti i različite vrste rješenja. U večini zemalja su skloništa za beskućnike dominantan oblik potpore. No, sprječavanje beskućništva zahtijeva angažiranu stambenu i socijalnu politiku, posebice izgradnju dovoljno pristupačnih stanova i potporu osobama s niskim primanjima putem stambenih naknada.
Na primjer, u Finskoj su odgovornost i financiranje potpora beskućnicima podijeljeni na nacionalnoj i lokalnoj razini između socijalne i stambene politike. Univerzalne socijalne i zdravstvene usluge pružaju podršku osobama koje su u opasnosti od beskućništva i podržavaju reintegraciju u društvo nakon beskućništva.
Beskućnici u Hrvatskoj
Foto: Hrvatska mreža za beskućnike, listopad 2021.
Prema podacima Hrvatske mreže za beskućnike u Hrvatskoj ima oko 2000 evidentiranih beskućnika, a samo je 420 mjesta u prihvatilištima dok ostali borave na javnim i napuštenim mjestima. U zadnje vrijeme broj beskućnika u Hrvatskoj raste u korelaciji s rastom cijena prehrane, režijskih troškova i stanarina. Među beskućnicima je sve više starijih osoba koji sticajem okolnosti završavaju na ulici.
Najteža je situacija u velikim gradovima. Posebice u Zagrebu gdje je, prema podacima Mreže, 700 do 1000 osoba koje su na ulici. Često se Glavni kolodvor spominje kao najveće prenoćište beskućnika u Zagrebu gdje u objektima i napuštenim vagonima boravi od 70 do 100 beskućnika.
Beskućnici dugo nisu bili prepoznati kao zasebna korisnička skupina u sustavu socijalne skrbi. Tek se 2011. godine navode u Zakonu o socijalnoj skrbi. Beskućnici sada mogu ostvariti prava u sustavu socijalne skrbi ukoliko ispunjavaju uvjete propisane Zakonom o socijalnoj skrbi. Skrb o beskućnicima provode veliki gradovi i gradovi sjedišta županija, koji su dužni u svom proračunu osigurati sredstva za rad prihvatilišta odnosno prenoćišta za beskućnike i rad pučkih kuhinja.
Hrvatska je krajem 2021.godine donijela Nacionalni plan za borbu protiv siromaštva i socijalne isključenosti čiji je cilj smanjiti stopu siromaštva na 15% do 2027. godine. U njoj su sadržane i mjere za unapređenje položaja beskućnika. Ministarstvo nadležno za socijalu skrb svake godine financijski podupire rad organizacija civilnog društva koje provode projekte usmjerene ostvarivanju planiranih mjera sa svrhom pomoći i reintegracije beskućnika u zajednicu.
Naš odgovor na klimatske promjene je preslab – piše Papa u novoj apostolskoj pobudnici Laudate Deum, objavljenoj 4. listopada, na blagdan sv. Franje Asiškog. U njoj Papa Franjo naglašava: Ljudski doprinos globalnom zatopljenju je neporeciv. Obveza brige za zajednički dom proizlazi iz kršćanske vjere.
U šest poglavlja i 73 paragrafa apostolske pobudnice ‘Laudate Deum’ (Hvalite Boga) Papa Franjo želi precizirati i dopuniti ono što je već rekao o cjelovitoj ekologiji u prethodnom dokumentu ‘Laudato si‘ (Hvaljen budi) iz 2015. godine. Novom pobudnicom Papa želi upozoriti i potaknuti na suodgovornost pred krizom klimatskih promjena, prije nego što bude prekasno. Pobudnica je posebno usmjerena na konferenciju COP28koja će se održati u Dubaiju krajem studenoga i početkom prosinca.
“Laudate Deum” – deset ključnih rečenica
1
„Kako vrijeme prolazi, shvaćam da ne reagiramo dovoljno, budući da se svijet u kojemu živimo raspada i možda se približava točki prijeloma.“
2
“Koliko god se trudili negirati, sakriti, prikriti ili relativizirati, znakovi klimatskih promjena su tu i postaju sve jasniji.”
3
“Stvarnost je da mali postotak najbogatijih ljudi na svijetu zagađuje više od najsiromašnijih 50% ukupne svjetske populacije, te da su emisije po glavi stanovnika u bogatijim zemljama mnogo veće od onih u siromašnijim zemljama.”
4
“Više se ne može sumnjati u ljudsko – antropogeno – podrijetlo klimatskih promjena.”
5
“Čovječanstvo nikada nije imalo toliku moć nad samim sobom i ništa ne može jamčiti da će je dobro iskoristiti, pogotovo s obzirom na način na koji je sada koristi…”
6
“I dalje je za žaljenje što se globalne krize ne koriste kao prilike za donošenje korisnih promjena.”
7
“Reći da ne treba ništa očekivati (od sljedećeg klimatskog summita u Dubaiju) bilo bi samoozljeđivanje, jer bi to značilo izložiti cijelo čovječanstvo, posebno najsiromašnije, najgorim učincima klimatskih promjena.”
8
“Prestanimo konačno s neodgovornim ismijavanjem koje ovo pitanje prikazuje kao nešto čisto ekološko, ‘zeleno’ i romantično, čemu se često rugaju ekonomski interesi.”
9
“Od nas se ne traži ništa više od određene odgovornosti za nasljeđe koje ćemo ostaviti za sobom na kraju našeg zemaljskog postojanja.”
10
“Kad čovjek teži tome da zauzme Božje mjesto, sam sebi postaje najveća opasnost.”
Ivan Juretić iz Rijeke veliki je prijatelj planinara, cijenjeni arhitekt i dobrotvor. Partner je Hrvatskom planinarskom savezu u projektiranju i izgradnji niza novih skloništa, činitelja sigurnosti u planinama. Ivan je projektirao već nekoliko planinarskih skloništa, ali i sudjelovao u gradnji, pomagao iznaći rješenja za velike probleme logistike.
Godine 2020. izgrađeno je prelijepo sklonište na značajnoj lokaciji Bijele stijene (strogi prirodni rezervat). Do ove godine objekt je nosio naslov „najljepše planinarsko skloniše u Hrvatskoj“. Da li će sklonište „Izvaljeno jaje u gnijezdu“ preuzeti tu titulu? Sklonište ima vanjski oblik jajeta, prekriveno je granjem, pa se i stvarno izdaleka doima kao gnijezdo. Tako će ga vidjeti i ptice, slijetat će na „krošnju“ objekta, koji će zbog toga služiti i kao osmatračnica za ptice.
Naše planinare nekad prije oduševljavalo je sklonište u obliku velikog šatora, opet Juretićev projekt, izgrađeno 2015. na lokaciji Ždrilo, planinskom prijevoju između Like i Primirja.
Jaje na Učkoj
Bijele stijene
Ždrilo
Čini se da više nema smisla tragati za „najljepšim skloništem“. Očito nema, jer svakom svojem novom djelu Juretić daje posebnu originalnost, funkcionalnost.
I da se u ovoj crtici ne zanemari uloga planinarskih društava i planinara u izgradnji i održavanju planinarskih objekata i staza, poslu HPS-a kojeg bismo mogli nazvati „Gradimo niz skloništa – održavamo planinarske staze – povećavamo sigurnost – činimo hrvatske planine mnogima dostupne “.
Nemjerljiv je doprinos i volonterski rad planinara. Činjenica da se nekad i kompletna građa za kuću iznese „gore“ na vlastitim leđima, da se objekt gradi i sklapa danima i mjesecima. Takvim je radom podignuta i spomenuta planinarska kuća-sklonište na Bijelim stijenama, u organizaciji PD Kapela iz Zagreba. Cesta nema. Nosi se sve strmo uzbrdo satima i satima.
Sve ovo zaslužuje opću zahvalnost javnosti, društva.
Međunarodni dan obitelji obilježava se svake godine 15. svibnja sukladno rezoluciji UN-a iz 1993. godine. Obilježavanje pruža priliku za promicanje svijesti o pitanjima vezanim...
Međunarodni dan borbe protiv siromaštva ima za cilj promicanje razumijevanja i dijaloga između ljudi koji žive u siromaštvu i šireg društva.
.jpg){kind=link}
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.