Zagreb je najopjevaniji grad na svijetu

Zagreb slovi kao najopjevaniji grad na svijetu pa su Željka Krznarića, koji je opjevao gotovo svaki kutak grada, zapitali što je to u Zagrebu tako poetično i posebno da mu svoje stihove posvećuju toliki pjesnici. Krznarić, jedan od najvećih pjesnika druge polovice 20. st., kaže: „… znam da su meni ti tekstovi neka unutarnja slatka obveza. Moje pisanje o Zagrebu je uzvraćanje ljubavi gradu koji me, kamo god da odem, čeka u povratku raširenih ruku.“ Zagreb se Željku odužio Nagradom grada Zagreba.
Najstariji Zagrepčani sjećaju se prvog vala stvaralaštva u zemlji u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, kojeg je u popularnoj glazbi predvodio nezaboravni Ivo Robić, sa skladbama: „Golubovi“, „Tebi, grade moj“, „Podoknica Zagrebu“, „Zagrebačke noći“, „Zbog čega te volim“, „Zagreb, beli grad“, „Vraćam se Zagrebe tebi“:
Vraćam se Zagrebe tebi, tebi na obale Save
Vraćam se Zagrebe tebi, tebi pod zidine stare
Zagreb, Zagreb, otvaraj vrata parkova sva,
Zagreb, Zagreb, najljepši meni si grad…
Slijede Drago Diklić – „Zagreb je najljepši grad“, Zdenka Vučković – „Mijenjamo se moj Zagreb i ja“ i „Zagreb, Zagreb“, Toni Leskovar – „Servus, Zagreb moj“, Stjepan Jimmy Stanić – „Kužiš, stari moj“, Anica Zubović – „Ilica u noći“, Viki Glovacki – „Zadnji fijaker“. Pa, onda, Zvonko Špišić, koji je pola opusa posvetio Zagrebu i Trešnjevki: „Grič u suncu“, „Grič u sjeni“, „Zagrebačko ljeto“, „Od Selske do vječnosti“, „Trešnjevački plac“, „Zakaj volim Zagreb“, „Zagrebačke špancirancije“ te proslavljena „Trešnjevačka balada“:
I treba poći bez planova i para,
S nekim starim drugom,
samoborskom prugom,
Ili otići u prvu gostionu,
Na “gospon doktor” namignuti lampionu.
Zagrebu su skladatelji posvetili note, tekstopisci i pjesnici riječi i stihove, a glazbenici najosjećajnije izvedbe. Ivica Šerfezi je pjevao – „Moj Zagreb, tak imam te rad“:
Sa ničim na svijetu te mijenjal ja ne bi,
moj Zagreb, tak imam te rad.
Svoj dom i veselje sam načel vu tebi,
za mene najljepši si grad.
Pa dalje: Srebrna krila – „Na modrom nebu iznad Zagreba“, Azra – „041 (Kada Zagreb izranja iz sna)“, Jadranko Črnko – „Zagrebačkim ulicama“, Parni valjak – „Zagreb ima isti pozivni“, Zvonko Zidarić – „Šalata“, ITD Bend – „Rođen u Zagrebu“, Prljavo kazalište – „Zagreb te zove“, Zvonimir Krkljuš – „Pjesma Zagrebu“, Stoka – „Ja sam Zagreb“, Zaprešić Boys – „Duša moga grada“; Soma Dollara & Jimmy Stanić – „Zagreb, Amerika u malom“, Prljavo kazalište – „Laku noć tebi, Zagrebe“, Hrvoje Hegedušić – „Svaki me firtl na nekaj podsjeća“, Baruni – „Plava balada“; Connect i BBB – „Boja mojih vena“; Tram 11 – „Kužiš spiku“, Prljavo kazalište – „Radio Dubrava“, Film – „Zagreb je hladan grad“, Psihomodo Pop – „Zagrebačka noć“, Jasna Zlokić – „Zagrebačka zima“, Toni Leskovar – „Po Gornjem gradu“, Steve Mikulin – „Zagrebe moj bijeli“, Đuka Čaić – „Zagreb i ja“, Gabi Novak – „Meštrovićev zdenac“, Toni Kljaković – „Na Griču“, Ivo Fabijan – „Zagrebe moj“, Dječji zbor Vjeverice – „Najljepši grad“, Grupa Dalmatinaca Petra Tralića – „Pozdrav Zagrebu“, „Zagreb i ja“, Stjepan Jimmy Stanić – „Zagrabi, Mando, zagrabi“.
Milan Bačić – „Zagrebačka balada“, Mirko Bačić – „Zagrebački trotoari“, Zagrebački mališani – „Zakaj volim Zagreb“. Stoka i Josipa Lisac – „Ritam grada“; Itd band – „Sanja“, Hrvoje Hegedušić – „Zagrebačke šetnje“, Drago Diklić –„ Zagreb i Kaja“, Pero Galić – „Majko Božja Kamenitih vrata“, Drugi način – „Stari grad“, Zagrebački mališani – „Zag – Zagi – Zagreb“, Kinoklub – „Vrati se u Zagreb“, Arsen Dedić – „Ja i Zagreb volimo se tajno“.
Na kraju, zaokružimo ovaj popis brojkama: 70 skladbi i 38 izvođača! I sigurno to nije sve. Doista, Zagreb je najopjevaniji grad na svijetu.
MOJ ZAGREB… A KOJA PJESMA NAM JE NAJDRAŽA?
„Zagreb je, siguran sam, premda nemam materijalne dokaze, najopjevaniji grad na svijetu. O Zagrebu su pisali rođeni Zagrepčani, oni koji su došli i to postali, oni koji su dolazili i odlazili“, napisao je Vojo Šiljak u kolumni u Jutarnjem listu i nanizao dobar popis „posveta“ Zagrebu pjesmom i potakao me na ovo malo istraživanje. Mnoge su toliko slušane i pjevane da je teško laćati se slaganja ikakve rang liste. Ipak, propitujući mnoge, hrabrim se ustvrditi: najpopularnija je pjesma Vraćam se Zagrebe tebi Ive Robića, koje se spominje na stranici…
Ali, prije koju godinu u istraživanju popularnosti na Radio Sljemenu, kao najzagrebačkija pjesma izabrana je Zadnji fijaker, Vikija Glovackog:
… daj pelaj moj prijatelj stari
pelaj za zadnji put čist polako
čez celi naš grad
popevali si bumo tiho,
za tebe i za naš Zagreb.
A na stranicama www.belizagrebgrad.com danas imamo izložen čitav „paket“ s 20-ak videa s pjesamama o Zagrebu, uz zamolbu forumu pratitelja da izaberu onu PJESMU-NAJ. Marko R. je otpisao prvi: „Samo jednu? Sveee…“. A Gordana I. se otkrila: „Kad god čujem neku zagrebačku, samo me nekaj stisne oko herca… Morala bi dobro razmisliti…“. Ipak, iz komentara i lajkova, mogli smo zaključiti što je tim ljudima najdraže. Jadranko Črnko – Zagrebačkim ulicama:
Zato danas smiješimo se, ja u njemu i on u meni
Kad se djeca zaigraju, kad se Zrinjevac zazeleni …
Zagrebačkim ulicama cesta mog života teče
Njegova me radost blaži, Njegova me rana peče…
I na koncu što kaže FORUM O NAJ-PJESMI
MsCrobeast: Prelijepa pjesma za najdraži grad na svijetu al slike ovih nebuloznih grafita narušavaju ljepotu našeg prelijepog Zagreba.
M.: Najmanji problem zaljubiti se u Zagreb. Povijest, ljude, zgrade, stadione, dvorane… i sa guštom sam pisala završni rad o Zagrebu – iako nisam rođena tamo.
Mario K. : ..samo sjest na trg i promatrati… toliko divan grad..
Aleksandar M.: Divna pjesma o Gradecu. Odoh sa 20 god u Udbinu i nikad više ga nisam video. Sudbina je glupa, u biti, tek sa 47 god shvatiš da je sve greška.
knoppixx: Obožavam Zagreb ljeti, kad je grad prazan, kad nema gužvi… baš onakav kakav je bio kad sam bila mala… 🙂
Kozul D. : „ U ovako teškom trenutku zemljotresa – volim te Zg ❤️
Miho K.: Dugi niz godina sam živio u Zg, fanatični sam Hajdukovac, ali ova pjesma je tako moćna i emotivna za popi…t.
Goran Tudor
(preuzeto iz godišnje knjige-planera UM/ Znanje i vrijendosti 2022
DOBRA HRVATSKA
Kolovoz, 2023
Održivi turizam na istarski način – inicijativa SeaStar Hero pretvara aktivnost čišćenja podmorja u atraktivan turistički proizvod!
Turistička zajednica Grada Poreča i Udruga Sonda predstavili su projekt SeaStar Hero, koji pokazuje kako se briga za očuvanje mora može pretvoriti u zabavan i atraktivan turistički proizvod, jedinstven u svjetskim okvirima. Projekt podržavaju Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, Grad Poreč, Usluga Poreč, Valamar, WWF Adria i brojni ugostitelji diljem Poreča. I Luka Nižetić, pjevač i amaterski ronilac na dah, dao je podršku ovom događanju te je i sam sudjelovao u prikupljanju otpada iz podmorja.
U Poreču, na plaži Brulo, 24. srpnja 2023. i službeno je predstavljen projekt SeaStar Hero koji čišćenje podmorja pretvara u jedinstvenu turističku ponudu, odnosno zabavnu ljetnu aktivnost kako za posjetitelje, tako i za žitelje grada.
Dolaskom vrućih ljetnih dana, ronjenje na dah postaje omiljena aktivnost turista i domaćih stanovnika, a projekt SeaStar Hero by DiveOUT spaja ugodno s korisnim te poziva na čišćenje podmorja. Ova inovativna inicijativa omogućuje svim zainteresiranima da se pridruže zabavnoj aktivnosti ronjenja i istraživanja podmorja te istovremeno aktivno sudjeluju u uklanjanju otpada iz morskog okoliša te pritom osvoje nagrade, postajući tako dio angažirane zajednice koja doprinosi očuvanju našeg planeta.
Pet porečkih plaža s plavom zastavom
Svi zainteresirani mogu se uključiti na jednoj od pet porečkih plaža s plavom zastavom (Špadići – Materada, Donji Špadići, Gradsko kupalište 1, Gradsko kupalište 2 i Plaža Brulo), gdje imaju prilike pronaći posebne postaje za preuzimanje opreme za izron otpada. Sudjelovanje je jednostavno, potrebno se javiti osobi zaduženoj za sigurnost na plažama, odnosno spasiocu i najaviti sudjelovanje, zatim preuzeti mrežu i rukavice za čišćenje te krenuti roniti i vaditi otpad iz mora. Sistem nagrađivanja je osmišljen na način da svakom roniocu koji vrati opremu i izronjeni otpad do postaje, spasioc uručuje simboličnu nagradu u obliku bedža, a sudionicima koji donesu veću količinu otpada daruje majicu. Sudionici koji dobiju majicu ostvaruju status „SeaStar“ koji im na jedan dan donosi pogodnosti u ugostiteljskim objektima diljem grada, zahvaljujući činjenici da su se brojni ugostitelji rado odazvali ovoj inicijativi. Svojim izronom sudionici se mogu pohvaliti na društvenim mrežama koristeći hashtag #seastarhero i tako potaknuti druge da sudjeluju u ovoj vrijednoj akciji. Uvođenjem ovakve aktivnosti u svoju turističku ponudu, Poreč potiče sve zainteresirane da čine dobro djelo za naš planet, istovremeno pružajući mogućnost da svatko pokaže kako briga za prirodu može biti zabavna, stimulativna i pristupačna svima.
Izjave
Pozdravljajući ovakvu inovativnost u turističkoj ponudi, Loris Peršurić, gradonačelnik Grada Poreča ovom je prilikom izjavio:„More nam je iznimno bitno i svaka akcija je hvale vrijedna. Edukacija i ovakve vrste aktivnosti prema našim građanima, ali i gostima dio su zajedničkog procesa učenja i drago mi je da se ovakav projekt odvija upravo u Poreču koji iz perspektive zaštite okoliša iznadprosječan.“
Nenad Velenik, direktor Turističke zajednice Poreč istaknuo je: „Odgovornost za čišći planet ostaje na nama i svi smo rado prihvatili inicijativu koja ide u prilog očuvanja našeg najvažnijeg prirodnog resursa – mora. Smatramo da je čast postati aktivan sudionik ove hvale vrijedne akcije i nadamo se velikom odazivu naših dragih gostiju.“

Ovaj je projekt u svojstvu ambasadora podržao i Luka Nižetić, pjevač i amaterski ronioc na dah, koji je također sudjelovao u prikupljanju otpada iz podmorja, a okupljene je pozdravio sljedećim riječima: „S radošću sudjelujem u inicijativi koja spaja moju ljubav prema ronjenju s važnošću očuvanja našeg lijepog mora. Sjajno je što kroz ovaj projekt briga za more i okoliš postaje sjajan turistički doživljaj koji povezuje lokalno stanovništvo i turiste u zajedničkom cilju očuvanja čistog mora za buduće generacije – zagrli more i reci mu hvala što postojiš.“.
Projekt provode Turistička zajednica Grada Poreča i Sonda, uz financijsku podršku Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Projekt su također podržali Grad Poreč, Usluga Poreč, Valamar te WWF Adria, kao i brojni ugostitelji diljem Poreča koji sudionicima, u znak zahvale za njihov doprinos, nude niz pogodnosti. Popis svih uključenih ugostitelja moguće je pronaći na službenim stranicama projekta. Predstavnici uključenih strana okupili su se na Plaži Brulo gdje je, kroz zajedničku akciju ronjenja, projekt i službeno predstavljen javnosti.
Izazovi onečišćenja mora i prirode s kojima se svakodnevno suočavamo posebice dolaze do izražaja u manjim sredinama u ljetnim mjesecima. Iako se održavaju brojne akcije čišćenja, edukacije i osvještavanje ljudi o očuvanju prirode, TZ Poreč i udruga Sonda su prepoznali potrebu za pokretanjem dugotrajnijeg projekta kojim će se svakodnevno ukazivati na problematiku onečišćenja mora i prirode, nuditi rješenje te poticati na ispravno ponašanje.
„Svijet se suočava s opasnošću razmišljanja da će netko drugi spasiti naš planet, stoga je važno da svatko u svom okruženju da svoj maksimum. Želja nam je da se ovaj projekt proširi diljem naše obale, a i šire jer pokazuje kako briga za okoliš koja nam zapravo treba biti prirodna, uz kreativno osmišljene projekte može postati i zabavna te prije svega djelovati integrirajuće. Dijelovi naše Riviere Poreč u ljetnim mjesecima imaju i do četverostruko više ljudi i mi želimo pokazati da su ljeti i oni stanovnici našeg mjesta i pozivamo ih da se brinu za naše lijepo more, a mi smo im pripremili sve da pritom i uživaju, ostvare razne pogodnosti i postane istinske zvijezde u gradu! Ovo je aktivnost koja je povezala cijeli naš grad. Odaziv ugostitelja i obrtnika je fantastičan i svi su se drage volje ponudili podržati SeaStar Heroje„ istaknula je Silvija Kovačić, izvršna direktorica Udruge Sonda.
Projekt je u tijeku od 15. lipnja i trajat će do 15. rujna , više informacija pronađite na stranici www.seastarhero.com .
Silvija Kovačić
silvija.kovacic@sonda.hr.
DOBRA HRVATSKA
Srpanj, 2023.
www.odgovorno.hr
odgovorno@odgovorno.hr
Ivan Supek, svjetski velikan iz Hrvatske nema svoju ulicu
Teško je povjerovati da Ivan Supek (1915.-2007.), znanstvenik, filozof, pisac i ponajprije veliki borac za mir i održivi razvoj, nema ulicu u Zagrebu. Strašno! Kad pogledate njegovu ostavštinu, bit će vam jasnije otkud moje čuđenje.
Kao srednjoškolac Supek je bio član komunističke mladeži, koju napušta nakon sramotnog sporazuma Hitler – Staljin 1939.! Bio je iznimno nadaren mladić, studirao je ono što većina nas „običnih“ smatra najtežim – matematiku, fiziku i filozofiju, i to u Zagrebu pa u centrima znanja, Beču, Parizu, Zürichu i Leipzigu, gdje je 1940. doktorirao fiziku i filozofiju pod vodstvom Wernera Heisenberga, s kojim u Beču nastavlja rad na kvantnoj teoriji polja do 1943. Kasnije daje veliki doprinos u istraživanjima električne vodljivosti materijala na niskim temperaturama. Profesor Heisenberg spašava Supeka iz zatvora Gestapa pod izlikom da mu treba asistent bez kojega ne može provoditi daljnja istraživanja.
Apel protiv upotrebe nuklearnog oružja
Supek se odmah vraća u Zagreb i pridružuje antifašističkom pokretu. Od 1943. je u Prosvjetnom odjelu ZAVNOH-a, a već 1944. u Topuskom održao je poznati govor o znanosti kojim je uputio i prvi javni apel protiv upotrebe nuklearnog oružja, puno prije nego što se dogodila Hirošima. Premda je prekinuo s KP-om, 1946. postaje profesor teorijske fizike na Sveučilištu u Zagrebu, a od 1950. vodi gradnju Instituta Ruđer Bošković. Međutim, 1958. isključen iz Instituta zbog protivljenja izradi jugoslavenske atomske bombe koju je zagovarao Beograd, posebice Aleksandar Ranković. Tada počinje drugo, vrlo plodno razdoblje ovog znanstvenika, u suradnji sa najprogresivnijom intelektualnom elitom svijeta.
Kao stalni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, kao njezin odjel 1960. osniva Institut za filozofiju znanosti i mira, koji je bio sjedište konferencije svjetske organizacije protiv nuklearnog naoružanja Pugwash, čiji je Supek bio suosnivač. Ta je međunarodna organizacija okupljala znanstvenike i javne osobe s ciljem organiziranog utjecaja na smanjenje opasnosti od oružanih sukoba i traženja rješenja za globalne sigurnosne prijetnje. Osnovali su ju 1957. Joseph Rotblat i Bertrand Russell. Sastanci su se iz razumljivih razloga često održavali u tajnosti. Supek je neprestance bio aktivan na internacionalnom planu, povjeravane su mu mnoge radne i počaste uloge, te je bio član i Stalnog komiteta međunarodnog Pagvaškog pokreta i jedan od osnivača i predsjednika svjetske organizacije Svijet bez bombe.
Ivan Supek je bio od onog malog kruga slavnih osoba s integritetom, karijerom istaknutog znanstvenika i pobornika razvoja svjetske zajednice naroda na osnovama suradnje, mira i nesvrstanosti. I kako smo ga onda „uspjeli“ zaboraviti u birokratskim i političkim zavrzlamama hrvatske stvarnosti, da nema svoju ulicu nigdje u Hrvatskoj, nema sjećanja i poštovanja!?
Ivan Supek u prijelomnim 70-ima i 90-ima do 2007.
Kao rektor Sveučilišta u Zagrebu, 1970. Ivan Supek inicira osnivanje Interuniverzitetskog centra u Dubrovniku. No, nakon Hrvatskog proljeća već 1971. biva isključen iz javnog života. Još jedan razlaz čovjeka-vertikale s vladarima!
Godine 1976., zajedno s Avom i Linusom Pauling, Philipom Noel-Bakerom, Sophijom Wadai te Aureliom Pecceijem, potpisuje Dubrovnik-Philadephia deklaraciju.
U samostalnoj Hrvatskoj ponovo je društveno aktivan – bio je predsjednik HAZU od 1991. do 1997. No, ipak, sve do kraja života 2007. ostaje kritičarem nesavršenosti društvenih odnosa pa tako i procesa globalizacije, agresivnog kapitalizma i zagovornik teze o socijalnoj jednakosti. U doba svoje prisilne druge šutnje u domovini, drži niz predavanja na mnogim svjetskim sveučilištima, američkim, britanskim, njemačkim i francuskim.
Supek i Oppenheimer
Uz sve to, Ivan Supek poznat je po plodnom književnom radu. Autor je 20 romana i 18 drama, povijesne, filozofske, političke i znanstveno-fantastične tematike. Supekov roman „Proces stoljeća“ priča je o političkom procesu protiv poznatog američkog fizičara Roberta Oppenheimera u nevoljno vrijeme makartizma u SAD-u 1950-ih, kad je sustavno nadzirano, priječeno i proganjano sve demokratska i socijalistička ideja, radi onemogućivanja navodne komunističke subverzije. (Ovog ljeta, 2023-e, mogli smo gledati veoma zapažen cjelovečernji film o svemu tome. Progon „vještica“ odvijao se pod vodstvom krajnje desnog predsjednika senatskog Pododbora za istraživanje antiameričke djelatnosti, Josepha R. McCarthyija, sve do 1954., kad je javno ukoren i smijenjen. Bit makartizma, mimo našeg Supeka, opisao je i čuveni Arthur Milller u drami The Crucible, 1953; u hrvatskom prijevodu pod naslovom Vještice iz Salema. Albert Einstein nazvao je makartizam hitlerizmom u američkoj varijanti. Sve to govori o ozračju početka hladnog rata u svijetu, čemu su se svojim najboljim snagama suprostavili Supek, Oppenheimer i mnogi svjetski uglednici. Promovirali su mir, suradnju, pravedni svjetski poredak, svjetsku zajednicu kao homogen sustav, nasuprot naoružanju, atomskoj prijetnju, tlačenju malih naroda i sl.
Nažalost, Supekove mudre ideje i stavovi nisu dovoljno jako dopirale do ušiju najznačajnijih struktura.
Završimo ovaj esej Supekovim bolno točnim predviđanjem:
Za uništenje bilo kojeg naroda ne trebaju atomske bombe i dalekometne rakete. Potrebno je samo smanjenje kvalitete obrazovanja i dozvola prepisivanja i varanja na ispitima. Pacijenti umiru zbog takvih liječnika. Zgrade se ruše zbog takvih inženjera. Novac se gubi iz ruku takvih ekonomista. Pravda nestaje pored takvih odvjetnika i sudaca. Krah obrazovanja je krah naroda. U najdaljoj perspektivi i kraj ove ili ovakve civilizacije.
Prof. dr. sc. Predrag Zarevski
Crveni alarm (4): Mogu li orkanske oluje pokrenuti čovjeka u akciju za spas naše klime i Zemlje. Hoće li uskoro?

Orkanska oluja (orkan je razoran vjetar brzine preko 120 km na sat), odavna ovdje nedoživljena, koja je 19. srpnja pogodila Hrvatsku i širu regiju, od Austrije do Rumunjske, odnijela brojne živote i prouzročila ogromnu štetu, upozorenje je na nepogode koje možemo očekivati sve češće.
Zemlja je pokazala svoju grubu stranu, čulo se se tim povodom. No… nije to ništa – još grublje lice očituje čovjek prema njoj, majci Zemlji, kroz dva stoljeća od kad je počelo industrijsko doba i potrošačko društvo.
Tko to tamo opstruira? U srpnju 2023. glasao EU parlament.
Znanost i struka već dugo upozoravaju na ozbiljnost stanja, na razmjere krize i skori istek vremena za korekciju. Ali i dalje, još uvijek, bez sustavnog odgovora!
Pokazuje se kako i dalje ne postoji dobra volja i spremnost gospodarstva na transformaciju i dekarbonizaciju, koje su nužne, želimo li sačuvati ono malo prirodnih resursa koji su nam preostali za naš život, a posljedično i cijeli planet za naše potomke.
Mnogi još ne mogu/ne žele čuti, vidjeti, prihvatiti opomene koje dolaze iz prirode, ali i od sve većeg čovječanstva! Vidljivo je to na mnogim primjerima uzastopnim jalovim klimatskim konferencijama (Paris, Glasgow, New York…)
Možda ćemo doista izgubiti gostoprimstvo i gostoljubljivost Zemlje, izgubiti klimu koja odgovara čovjeku!
***
„Koliko ljudskih života treba biti izgubljeno i koja je cijena materijalne štete koju smo spremni platiti prije nego shvatimo da moramo zaustaviti daljnje zagrijavanje planeta, krenuti u ozbiljnu dekarbonizaciju društva, zaštititi prirodu i njena staništa, i da u toj transformaciji trebamo sudjelovati svi jednako? Umjesto toga, investicije u fosilne industrije su se povećale, gušimo se u plastici koje će u morima uskoro biti više nego riba“, pita se Nataša Kalauz, izvršna direktorica WWF Adrije.
Tko će najteže stradati ?
Cijeli planet je u klimatskoj krizi. Atmosfera je već za 1,1 °C. toplija u odnosu na predindustrijska vremena. Znatno prije očekivanog vremena bit će potrošena i ona rezerva do kritične razine od 1,5 °C.
Vremenske nepogode uzrokuju ogromne gubitke života i zdravlja ljudi, generiraju ogromne štete u ekosustavu, proizvodnji hrane i vode, te štete na infrastrukturi.
***
Najranjivije i najsiromašnije zemlje su već najviše pogođene. Siromašno stanovništvo najviše strada u olujama, u pomanjkanju vode, podnoseći velike previsoke vanjske temperature, čak do 48 stupnjeva C ovih dana u Kuvatju. Razvijeni i bogati pokazuju svoju individualističku i egoističnu crtu jednako kako su i prije tri godine ostavile same sebi, bez cjepiva protiv Covida, mnoge države Afrike, Azije i Latinske Amerike (samo jedan od četiri liječnika u Nigeriji dobio je cjepivo). Broj klimatskih izbjeglica naglo povećava iz godine u godinu
***
Ali, zašto trebaju zbog ljudi stradati i naše životinje – susjedi, bez vode, kisika, hrane..
***
Nije dovoljna prilagodba, treba mijenjati odnos prema Zemlji, mijenjati načine života!
Mogu li pojedinačni interesi, ustaljene 50-godišnje navike života, nepokretnost većine ljudi postati činitelji katastrofa i kataklizmi!? Mislimo li svi podjednako, kad kažemo što ćemo ostaviti svojim unicima, unucima prijatelja i rodbine, unucima susjeda? Kako to da mi odrasli ljudi nismo uopće ozbiljni, onoliko koliko bi zavrijedili moji unuci? Koliko bi bilo potrebno da budemo pošteni pored sobom u ogledalu!?
***
Klimatske promjene su globalni problem koji zahtijeva hitno globalno rješenje.
„Moramo dramatično smanjiti ovisnost o fosilnim gorivima koja zagađuju okoliš i puno bržim tempom prijeći na obnovljive izvore energije. Moramo promijeniti način na koji dobivamo energiju, kako putujemo, koliko resursa trošimo, kako proizvodimo hranu i što jedemo. Dekarbonizacija gospodarstva je nužna, kao i prelazak na kružno gospodarstvo u kojem ne dominira glad za neprekidnim rastom, čime se troše ograničeni resursi. Svi naši napori trebaju se usmjeriti na prelazak na održivo gospodarstvo i život u skladu s prirodom“, zaključuje Nataša Kalauz, izvršna direktorica WWF Adrij
Goran Tudor
DOBRA HRVATSKA
Srpanj, 2023.
Prvi IG NOBEL CRO za ekologiju
Nepotrebna stvar s ekološkom otiskom. Toaletni papir – namirisan i sa sličicama srca i psića
Što je svjetska nagrada „IG NOBEL“ i kako je dobiti? Teško, konkurencija je ogromna, čak i za DOP i održivi razvoj.
IG NOBEL govori o ljudima i bedastoćama, odlukama i ponašanjima protiv zdravog razumu, etike, struke, koji su ipak postojali i stalno postoje, čak su i dobro nagrađeni.
Prva svjetska dodjela Ig Nobela održana je 1991 pod geslom
„Za radove koji se ne mogu i ne bi smjeli biti ponovljeni“.
IG Nobel – naziv, vrste, ugled, ogromna konkurencija
Naziv Ig Nobel dobijen je rastavljenjem engleske riječi „ignoble“, što znači loš, sumnjiv, nekvalitetan… rad, cilj, karakter. Dakle, tu ima nešto sumnjivo. Definicija nagrade je jednostavna: napravite nešto što će ljude začuditi / nasmijati kao „ozbiljan rad sumnjive svrhovitosti“. U drugom koraku to možda ljude natjera da se zamisle. Neki put nagrada dublje poručuje: „Ne dogodilo se nikad više!“. Slično onoj pravoj Nobelovoj nagradi i ova pokriva šest područja – književnost, kemiju, fiziku, medicinu, mir, ekonomiju, ali i specifična druga, prema potrebi, kao: psihologija, arheologija, održivost, nutricionizm, matematika, meteorologija, komunikacija, sociologija, inženjertsvo i sl. Treba li uopće reći – konkurencija je ogromna; oko 5000 nominiranih na godinu pa odbor na čelu s uglednim znanstvenikom s Univerziteta Harvarda Marc Abrahamsom ima itekako težek posao.

Ceremnija Ig Nobel datira od 1991. i predstavlja parodiju na pravu Nobelovu nagradu
Cerominija dodjele je svečano-zabavna i održava se u najekskluzivnijoj tamošnjoj sali pred uglednom publikom. Nagradu uručuju pravi nobelovci i naravno, ne dođu svi laureati na preuzimanje. Tako nisu došli ni Akihiro Yokoi i Aki Maita za izum „bića“ Tamagotchija. Sjećate se, ta je svjetska manija trajala 1996. i 1997. Kako došla (potrošačka manija), tako i prošla. (No, prodano je tih jaja na milijune i milijune). Elektronska igračka oblika jajeta glumila je bebu pa ukoliko bi „roditelj“ propustio ili pogriješio napraviti pravu radnju u pravi trenutak (pritiskanjem komande) ispao bi iz igre. Sličan primjer javne pomame bilježi i igra Pokemon, un trajanju traje od 1095. pa do danas. Pokemon je Hrvatskom zavladao u 2019., toliko da su se i političari s najviših funkcija javno uključili – ne bi li, valjda, zaradili među nama još koji bod. Trajalo kojih par mjeseci i – muk! Stidimo li se.
Za sociologiju i psihologiju ostala je misterija: zašto su ljudi bili spremni čekati u redu cijelu noć da bi se dočepali „djeteta“, zašto su pristajali buditi se noću, trčati u pauzi s posla doma da ga nahrane, previju ili prošetaju, umire?
Završna rečenica na ceremoniji dodjele glasi: „Ako niste dobili Ig Nobelovu nagradu – a osobito ako jeste – želimo više sreće sljedeće godine…“ Nama smrtnicima koji još nismo dobili Ig NOBELA ona bi mogla značiti: „Pazite što radite, premda izgleda pametno. Ig Nobel na svakoga vreba!“
IG NOBEL – poruka čovječanstvu „Da se ne ponovi!“
Možda se čini da se Ig Nobelova nagrada bavi samo nestvarno čudnom, komičnom i skoro glupom ljudskom aktivnošću koju najbolje opisuje poruka iz naroda: „Manite se ćorava posla.“ ili „Besposlen pop i jariće krsti“. I da je riječ o pravom spektaklu i zabavi za elitu, znanstvenike, uglednike. Ali Ig Nobel ostvaruje i neke jake pozitivne učinke na svijet:
IG NOBEL ukazuje na ono što se nije smjelo dogoditi jer se protivi zdravom razumi, struci, etici, pocrtava ono loše i štetno, izlaže javnom podsmjehu pa i sramoti. Zahvaljujući velikom publicitetu i interesu javnosti, svijet doznaje činjenice o svim „djelima“ iz užeg izbora, a koje u publikacijama i na webu objavljuje društvo Annals of Impropable Researsch, čime polučuje pozitivne učinke na društvo.
Bizarni primjeri pobjednika
- Vjerujete li da je netko istraživao preferiraju li pilići u Švedskoj lijepe ljude ili kako žvakanje kauguma različitog okusa utječe na moždane valove?
- I to da je znanstveni časopis neupitne reputacije Nature objavio rad koji se bavi asimetrijom testisa kod ljudi i na antičkim kipovima? Zvuči nevjerojatno, ali – DA – sve se to dogodilo i k tome zaslužilo svjetski poznatu Ig Nobelovu nagradu.
- I rješenja nekih praktičnih problema dobila su priznanje, kao: tri su ugledna znastvenika razradila precizne upute za muškarce kako rješiti problem zločestog patentnog zatvarača.
- A jedan je ispirač zlata u kanadskoj divljini izumio seriju odijela za zaštitu od napada grizlija. Jest da kompletno odijelo teži oko 150 kg… Bizarno, ha.
Eto, zato su svi dobili svjetsku IG Nobel nagradu.
Primjeri IG Nobel u velikom biznisu
U iznimnim slučajevima Ig Nobelova se dodjeljuje i za „dostignuća“ koja nisu objavljena u vidu rada, pa i za velike poslovne događaje, na primjer:
- Ig Nobel za ekonomiju dodijeljen je propaloj investicijskoj banci Lehman Brothers, koju je vodila skupina špekulanata i menadžera željnih bonusa u milijardama dolara. Propašću te banke 2007. zatrubljen je početak svjetske krize. Zaslužnici nisu došli na ceremoniju primanja nagrade, kao što nisu bili, najveća većina svjetskih špekulanata, nikad ni tuženi, suđeni
- Ig Nobel za kemiju (i okoliš) dodjeljen je naftnoj kompaniji BP British Petroleum za (ne)djelo „Najveća ekološka katastrofa u povijesti SAD – izljev naftne bušotine u Meksičkom zaljevu 2010.“ Podsjetili smo se koliko se kompanijama „fućka“ za sve jer BP je u pet godina imao tri incidenta samo u SAD.
***
Hrvati bi zasigurno kao i svi drugi mogli složiti dobar popis nominacija za Ig Nobela.
Prva dodjela Ig Nobela održana je 1991 pod geslom:
„Za radove koji se ne mogu i ne bi smjeli biti ponovljeni“.
Prof. dr. sc Predrag Zarevski
(prilagođeno i preuzeto, knjiga-godišnjak UM 2013, )
DOBRA HRVATSKA
Srpanj, 2023.
Zamišljen pred kipom “Preživljavanje najdebljih” (mislim na nejednakost u svijetu)
U jesen 2019. imao sam u svojstvu suca i člana žirija lijepu priliku sudjelovati na Međunarodnoj izložbi i ocjenjivanju sireva u Herningu u Danskoj. Da znate – Danska je velesila u proizvodnji mlijeka i sireva, među prvima u izvozu maslaca i sira tipa feta u svijetu. Nakon što sam ispunio što je službenim programom bilo predviđeno, sve obveze,
preostalo mi je je izvjesno slobodno vrijeme, koje sam odlučio provesti na obali Sjevernog mora, u gradiću Ringkobingu, čuvenom, među ostalim, i po neobičnom kipu na mjesnom trgu. Našao sam se pred tri i pol metra visokom brončanom skulpturom koja u prvi mah odbija, gotovo plaši svojom ružnoćom. A poslije vam postane bliska, jer ona je zapravo –
PORUKA.
Pred sobom vidite silno mršavog, izgladnjelog afričkog dječaka koji na ramenima nosi ogromnu bijelu pretilu ženu. Skulptura ima ime: „Preživljavanje najdebljih“ (Survival of the Fattest). Ta žena, viša od dva metra i široka gotovo metar, predstavlja zapadni bogati svijet koji je globalizacijom i suvremenom kolonizacijom zajašio na male i siromašne, većinu svijeta. Kip su izradili Jens Galschiøt i Lars Calmar 2002., kao simbol nejednake raspodjele dobara u svijetu. Žena u ruci, uza sve, drži još i vagu, simbol uravnoteženosti i pravde. Ali njezine su oči zatvorene, bez ikakve je želje da ih otvori, gleda svijet i vidi istinu. Podno skulpture rečenica:
„SJEDIM NA LEĐIMA ČOVJEKA. STENJE
POD MOJIM TERETOM. ZA NJEGA BIH
UČINILA SVE, ALI NIKADA NEĆU SIĆI S
NJEGOVIH LEĐA.“

Godine 2009. umjetničko djelo je bilo preseljeno u Kopnehagen, u povodu 15. Konferencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime, gdje je Jens Galschiøt izložio čitav niz skulptura pod zajedničkim imenom „Sedam metara“.
„Preživljavanje najdebljih“ našlo se u kopenhaškoj luci – očito s ciljem – odmah pokraj svjetski poznate skulpture „Mala sirena“, koja ljude podsjeća na jednu od najljepših bajki velikog danskog pripovjedača Hansa Christiana Andersena. Stajalo je uz „Malu sireni“ i međunarodnoj javnosti cinično sugeriralo istinu – kako svjetski moćnici na raznim konferencijama o klimatskim promjenama i drugom zapravo samo pričaju – BAJKE.
I u New Yorku u rujnu 2019. i u Katowicama u prosincu 2018. … bajke! „Malu sirenu“ godišnje posjeti više od milijun ljudi. Čitajući nedavno knjigu Pascala Brucknera „Ljubav prema bližnjemu“ naišao sam na istu temu, na zanimljivu rečenicu: „Moj mi je otac prenio
svoju teoriju o pretilosti; ona je proizvod hiperkonzumerizma u njegovoj završnoj fazi, koji bićima nalaže da gomilaju oko sebe, u sebe… bilo što, uključujući i salo.“ Kako bi takav hiperkonzumerizam i mnogo šta drugog u njih opstali, bogate zemlje smišljaju barijere siromašnima, podcjenjuju vrijednost njihova rada, crpe njihove resurse. I to je jedan razlog zašto je onaj dječak tako mršav.
Dok gledam taj kip, jasno mi je da oba bića pate na svoj način, da će se jednom dječak srušiti od tereta i oba će se svijeta slomiti. A kako bi se to promijenilo, treba prvo otvoriti oči u susret stvarnosti svijeta, najprije prema nepravdi.
Dok nije pravedno, neće biti održivo!
Prof. dr. sc. Samir Kalit
Agronomski fakultet Zagreb
DOBRA HRVATSKA
Srpanj, 2023.
Održivi razvoj i neodrživi svijet, dokle možemo tako? (Hlebar i Tudor)

Promjena klime je prvi, ali ne i jedini odgovor Zemlje na atak civilizacije na nju i nas same. Zašto je svakom vrapcu već jasno da ne možemo nastaviti raditi po starom? A zašto nama ljudima nije? Jest jasno, ali nije svima prihvatljivo! Održivi rast i razvoj bez uvažavanja planetarnih granica ne postoje, čovječanstvo mora mijenjati paradigmu i smjer.
Sav taj izniman i svekoliki napredak, od predindustrijskog razdoblja do danas, naša civilizacija temelji na obilju fosilnih goriva (ugljena, nafte i prirodnog plina) pa smo u svim područjima života s razlogom postali duboko ovisni o fosilnim izvorima energije. Stoga ne čudi što smo sami sebi nadjenuli nepopularni naziv „fosilizirana civilizacija“. Ali troši se i sve ono drugo vitalno za nas i majku Zemlju.
Postojeće linearno gospodarstvo pogonjeno fosilnim gorivima nanosi katastrofalne posljedice planetu Zemlji i svim oblicima života. Šteta ubrzano raste za sadašnje generacije, a nemjerljiva će biti posebno za generacije koje tek dolaze – za našu djecu.
Tako su se, primjerice, dopustive emisije ugljičnog dioksida u atmosferu koje ostavljaju nadu da čovječanstvo može sačuvati porast prosječne globalne temperature ispod kritičnog praga od 1,5 °C u 3 posljednje godine doslovno prepolovile! Stoga je vremena za očuvanje života kakav poznajemo na „našem planetu“ sve manje i na raspolaganju imamo svega nekoliko godina prije nego što dosegnemo kritično globalno zatopljenje od 1,5 °C.
Također, znanstvena zajednica je friško objavila da će se prasak prijelomne točke planetarnih ekosustava vjerojatno dogoditi mnogo ranije nego što se prvotno predviđalo. Nedvojbeno je da su planetarni problemi poput gubitka bioraznolikosti, iscrpljivanja prirodnih resursa i klimatskih promjena međusobno usko povezani.
Podržavanje nepotrebnog čak i kad skupo stoji
S druge strane se nalazi veliki paradoks čovječanstva jer se danas veliki dio energije proizvedene iz fosilnih goriva koristi za proizvodnju i prijevoz proizvoda koji se nikad ne koriste za zadovoljavanje naših potreba i zapravo nam uopće nisu potrebni. Jedan noviji izvještaj pokazuje da smo si proizveli dovoljno odjeće za idućih čak 100 godina! Svatko imalo pametan može se zapitati s kojom svrhom sve ovo dalje radimo? Ali – problem je složen jer se naš gospodarski i društveni model temelji na konceptu stalno rastuće ekonomije, proizvodnje i potrošnje, bez osvrtanja na stvarnu cijenu. Mnogi vjerojatno žele i čine sve da se prava cijena i ne ustanovi! I tako, dok nastavljamo raditi po starom, emisije stakleničkih plinova nastavljaju rasti, a oceani i odlagališta otpada u siromašnim zemljama zatrpavaju se miješanim komunalnim i raznolikim drugim otpadom, u kojem prevladavaju plastika, tekstil i e-otpad.
Taj je model zagovarala, nametnula i učvrstila tako dobro u javnosti i društvu, da izgleda čak i kao normalan i potreban – elita kojoj sve ovo odgovara poradi uskih egoističnih interesa – elita gospodarska i financijska, i s njom simbiotički povezana politička. Intelektualci kritičkog i proaktivnog duha već su podcrtali kako će ta naša elita spremna na sve, prije pustiti da se svijet uvali u najkritičniju zonu borbe za opstanak, do kataklizmične točke kakve nije bilo u ljudskoj u povijesti, nego li da odstupi od svojih interesa.
Tko će kolabirati, Zemlja ili ljudi?
Zemlja ne može nastradati, nje će biti. Nestat će one Zemlje koja odgovara ljudima.
Zašto se ni u aktualnoj kriznoj situaciji većina svjetskih političara, poslovnih lidera i ekonomista ne zaokuplja mišlju i bjesomučnim traženjem odgovora na pitanje kako će planetarna kriza utjecati na gospodarstvo i živote svih nas u bliskoj budućnosti? Kako će manjak resursa, gubitak bioraznolikosti, klimatske promjene i nestašica hrane utjecati na gospodarstvo? Kako će na klimatsku i okolišnu krizu utjecati umjetna inteligencija? Hoće li planetarni sustav uskoro kolabirati kao posljedica sukoba između našeg postojećeg gospodarskog sustava i ograničenja našeg planeta? Ne može više biti stalnog godišnjeg raste svega, ako su resursi Zemlje, to je bar jasno, ograničeni. Gdje je granica fizičkog rasta i trošenja sebe i svega zemljinog poradi – čega? Radi besmisla. Tko će postaviti te konačne granice rasta – ljudi ili priroda, Zemlja? Ako ih postavi Zemlja, to će značiti odbacivanje tereta i počinitelja!
Zagovaranje i poštivanje umjerenosti, kad je manje više
Potrebno nam je ubrzano i odlučno smanjenje emisija stakleničkih plinova i raubanje cjelokupnih resursa (kapaciteta i potencijala) Zemlje, zapravo brza tranzicija na klimatski neutralno i kružno gospodarstvo te istovremena obnova prirode. Shodno tome, trebamo se hitno i iskreno svi početi baviti obuzdavanjem stalnog fizičkog rasta i prekomjerne potrošnje (svijet ima zaliha za 100 godina unaprijed, ne samo odjeće već i građevina, i prometala, i uređaja…). Moramo osmisliti bolje i otpornije društvo sa zaista održivom proizvodnjom i potrošnjom u kojem će se znati koji su stvarni okolišni troškovi dobara i usluga. I ono na što malo tko još i misli – treba uložiti mnogo toga da bi se ozlijeđena Zemlje, resursi, predjeli, živi svijet, pa i ljudi, oporavili, regenerirali i vratili svoje zdravlje na razinu koja je bila do predindustrijskog razdoblja, prije ove kataklizmičke avanture.
Trebamo početi dugo razdoblje zagovaranja jednostavnijeg, razboritog života, tj. prestanak postojanja čovjeka samo kroz posjedovanje, postajanje, samoobmanu.
Naravno, sve ovo je moguće ostvariti, ali samo ako se elitni dio društva i svi mi, posebno najveće kompanije, dovoljno brzo prilagodimo novim pravilima igre u klimatski neutralnom i kružnom gospodarskom modelu koji će zadovoljiti umjerene potrošačke potrebe. Dodajemo zabrinuto – uz uvjet da potrebne promjene gospodarskog modela stignemo napraviti dovoljno brzo.
Matija Hlebar, stručnjak za održivi razvoj
Goran Tudor, promotor DOP i održivosti, urednik odgovorno.hr
DOBRA HRVATSKA
Srpanj, 2023.
www.odgovorno.hr
odgovorno@odgovorno.hr
Razgovor – Ana Lemić: Velebit bez 550 sela, u tri desetljeća, nestalo je divne raznolikosti života
Planinarka Ana Lemić zabilježila je svako od tih nestalih velebitskih sela i o tome napisala novu knjigu (prošireno izdanje), želeći prepoznati neku novu šansu za hrvatsku mitsku planinu.
„Prije 20 godina rijetko sam nailazila na stanovnike, a danas više nemam kome donijeti kavu ili slatkiše“. Jer u velebitskim selima život se uglavnom ugasio. Dok je za neke bio podosta anakron, mnogi žale za ovim gubitkom jer je u mnogočemu to bio idealan spoj suživota čovjeka i prirode, kakav danas mnogi vole vidjeti kao sastavnicu održivosti.
O tome govori, a nedavno je napisala i knjigu, naša sugovornica umirovljena profesorica matematike i fizike – Ana Lemić, koja iza sebe ima gotovo osam dekada života i voli reći da su ona i njezin terenac istinski oldtajmeri.
Profesorica Lemić cijeloga je života radila u gospićkoj gimnaziji, odgajala je i učila generacije. Aktualni ličko-senjski župan Ernest Petry često voli istaknuti da je profesorica Lemić u gimnaziji bila njegova razrednica. Pitamo je od kuda joj ideja da svoj autorski rad »Sela i stanovi na Velebitu« posveti Velebitu i njegovim stanovnicima.

Glogov čaj
– Od kada za sebe znam, u mojoj se kući pričalo o Velebitu. Moj djed i otac radili su u gospićkom sudu s doktorom Ivanom Gojtanom, začetnikom organiziranog planinarenja u Gospiću i šire.
Upravo je dr. Gojtan i napravio planinarski dom na Visočici. Moj otac je također bio i član Matice hrvatske od 1933. godine, tako da sam i ja veći dio svojega života na tome tragu. Još sam kao djevojčica svakoga dana gledala u Velebit, onako impozantan i poseban.
Doma smo imali vrlo veliku biblioteku, pa sam ja odrastala uz očeve priče i knjige, maštajući o Velebitu. Gledala sam Velebit s kućnog praga, koji se pružio u dužini, u plavkastoj tmini i pri tom zamišljala kakvi su to ljudi koji na njemu stalno žive?!? Nisam vjerovala da ću ikada kročiti u neko od tih sela jer mi je sve to tada izgledalo jako nedokučivo. Prolazile su godine i ostvarilo se na pomalo poseban način.
Radeći u gimnaziji kao profesorica, jednoga dana sam na izlet povela svoje đake. Naravno, na Velebit, kamo sam ja prije toga išla dva, tri puta s iskusnijim planinarima.
– Išli smo na Visočicu jer je to tada bio pojam. I danas je odlazak na taj impozantni vrh atrakcija za svakog planinara. Ako nisi bio na Visočici, kao da nisi niti bio na Velebitu, iako je s 1.619 metara nadmorske visine to jedan od nižih vrhova Velebita. Još je jedan razlog zbog kojega sam počela planinariti.
Jedan ugledni gospićki doktor zamolio me da mu na Velebitu naberem plodove gloga kako bi od njih pravio čaj za bolji rad srca. Ja sam odgovorila: »Za srčane probleme nama pacijentima propisujete injekcije i tablete, a sebi kuhate glogov čaj«.
Odgovor doktora bio je svakako logičan: »Kada bih ja nekoj baki rekao da se vrati kući, nabere i osuši glog od kojega će praviti čaj za bolji rad srca, odmah bi mi rekla da sam lud jer većina ljudi vjeruje samo u tablete i injekcije«, prisjeća se Ana dodajući da je tom prilikom pošla u podrum po rakiju da počasti doktora u gostima.
Na povratku se malo »zapuvala« kao da je rakiju donijela iz daleka, a doktor je to odmah zamijetio i pozvao je na pregled, gdje je ustanovljeno da ima prošireno srce. Terapija je podrazumijevala više hoda, pa se planinarenje pokazalo kao najbolji lijek.
Gimnazijalci planinari
Pitamo što ju je, osim prebogate flore i faune, najviše fasciniralo u pohodima na Velebit. Slijedi brz i očekivan odgovor.
– Fasciniralo me sve! Često smo išli na Visočicu, ali se ona svaki put činila drukčija. Ovisno o dobi dana, dijelu godine, vremenskim prilikama, zalascima Sunca… Svakoga puta sam mislila da sam na nekom drugom izletu, da se Velebit promijenio. Onda sam krenula dalje jer su se interesi proširili.
Obišla sam Vaganski vrh, Sveto brdo, Dabarske kukove, Zavižan… Ne postoji niti jedan velebitski vrh koji nisam obišla i po nekoliko puta. Tako sam često gledala Velebit s njegove ličke i primorske strane. Kopnena strana je zelena, pošumljena, dok je primorska strana »usovna«, kamenita, teška za hodanje, ali je također prelijepa na svoj način. Kada sam malo bolje upoznala Velebit, u gimnaziji sam svoje đake učlanila u Planinarsku grupu.
Toliko sam bila sretna što sam svoje učenike često vodila u planine. Ne samo na Velebit. Bili smo na Risnjaku, Kleku, Bjelolasici, Mosoru, Kozjaku, bili smo u svim nacionalnim parkovima. Zato su mnogi od njih nakon gimnazije nastavili studirati šumarstvo, prirodoslovlje ili biologiju. Uoči prvog odlaska u planine sazvala sam roditeljski sastanak. Roditelji su bili malo skeptični, valjda misleći kako će ova žena voditi našu djecu u planine?!?
Bile su to ‘60. godine 20. stoljeća i žene su rijetko planinarile, a većina muževa je tada govorila: »Da je moja, ne bi išla«! Svakoga puta sam na izlet vodila člana HGSS-a i dvoje odraslih planinara. Bilo je to vrijeme kada je toj omladini grad mogao vikendom ponuditi samo birtije. Kada su se djeca vraćala s planinarskih izleta puna dojmova i sretna, počeli su me zvati roditelji i pitati kada se opet ide na neki izlet, prisjeća se Ana.
Prošireno izdanje knjige, informativne i lijepe
Ana Lemić fascinantna je žena, izuzetno svježe memorije, pamti do najsitnijih detalja sve obilaske i susrete s ljudima i selima diljem Velebita.
– Znala sam za neka sela i veća naselja po Velebitu. Te ljude smo zvali Podgorci i znalo se da u vrijeme žege i suše prelazili Velebit dolazeći u Liku. Tu su mijenjali svoje smokve i grožđe za žito. Mjera za mjeru. Hodajući Velebitom naišla bih na neko selo, fotografirala ga i razgovarala s ljudima. Uvijek sam nosila dnevnik, evidentirala datum i osnovne značajke toga sela. Toponime, ljude i mnoge detalje. Sve to mi je kasnije jako dobro došlo.
Skupila se tako jedna »kritična masa« materijala, jer je nekada Velebit bio itekako naseljen. Onda su mi pomogle topografske karte i dostupna literatura. Tek tada sam shvatila da u rukama imam veliko dokumentarno bogatstvo Velebita, koji je inače širem auditoriju gotovo nepoznat.
Do detalja je do tada Velebit već bio istražen, njegova bogata flora i fauna, krajobrazna raznolikost, njegove bogate forme krša. Ali o životu na Velebitu nije se znalo gotovo ništa. Zato sam jedanput sebi rekla: »Ana, sada ćeš sve ostaviti po strani i samo ćeš to raditi!«.
– Materijala je bilo mnogo, a kada na nešto zagrizeš – nema popuštanja. Pazite, govorimo o 550 sela po Velebitu koja su nestala! Danas još ponegdje živi po jedan, dvoje ili najviše troje ljudi. Govorimo tek o dva do tri posto nekadašnjih sela. U svakom od tih sela sam osobno bila, fotografirala ih, zavela u svoj dnevnik, opisala…
Novo, prošireno izdanje moje knjige »Sela i stanovi na Velebitu« ima 848 stranica, s više od 2.000 ilustracija čiji sam također autor. Tek je nekoliko fotografija legendarnog Ante Vukušića sa Zavižana, istinske legende Velebita. Prvo je izdanje knjige doslovno razgrabljeno, pa sam nedavno realizirala drugo, prošireno izdanje jer su neka sela bila minirana u vrijeme nastanka prvog izdanja u kojemu je opisano oko 500 sela, zaselaka, ljetnih stanova.
Kako je to najbolje napisao akademik Tonko Maroević, recenzent obiju knjiga »zanesenom dušom i fotoaparatom u ruci išla sam u Velebit«. Problem u obilascima nekih sela jest činjenica da se ondje već desetljećima ne živi, postoje samo zarasle kozje staze.
– U knjizi sam spomenula naseljavanje Ilira po Velebitu, onda su došli Rimljani, Huni, Avari, Turci i na koncu Bunjevci. Kuće su se u početku gradile od drveta, ali je austrijska vlast to zabranila, pa je kamen ostao jedini građevinski materijal. Od kamena su se gradile kuće, šterne za vodu, stolići pred kućom, kamenice za napajanje blaga, pa čak i oluci za odvod kišnice, pa i pseće kućice. Kada sam prije 20 godina obilazila neka sela, nailazila bih tek rijetko na nekog živog stanovnika. Sada je sve to ostalo pusto.
U selu Kalić-Jurčić išla sam kozjom stazom, ali sam naišla na kuću iz koje se vidio dim iz dimnjaka. To je u ravnini iznad Jablanca i Starigrada. Nigdje travke u sinjem kamenjaru. U kući me dočekala baka Maša stara 84 godine.
Od kada joj je umro muž, ona je sama u selu provela 24 godine. Njezin muž Grgo pravio je opanke za cijelo podgorje. Od Starigrada kod Senja pa do Karlobaga i Barić Drage. Ti su stanovnici mahom umrli, a sela sasvim opustjela. Nisam više imala kome ponesti kavu ili nekakav slatkiš, konstatira Ana.

Doci i drage
– Živjelo se nekada teško i glavne poljoprivredne grane bile su stočarstvo i poljoprivreda na iskrčenim docima ograđenim suhozidom. Velebit sa primorske strane kao da ima dvije stepenice. Do 500, 600 metara dominirali su dolci i drage koje su zvali podovi – Starčević Pod, Štokić Pod, Borovački Pod… Bila su to stalna naselja.
Početkom ljeta paše za stoku bi nestalo i selilo se u više zone. Ondje su nastambe bile još skromnije i primitivnije, a zvali su ih stanovi. Tada se u više predjele selilo cijelo selo: sve blago, čeljad, psi i mačke. Koncem listopada na toj bi visini pao prvi snijeg i moralo se opet seliti natrag. Živjelo se vrlo teško i skromno.
Kruha je bilo malo jer je bilo i malo obradivih površina. Obitelji su bile velike jer je bilo puno djece, iako je smrtnost dojenčadi bila velika zbog surovih uvjeta života. Živjelo se s malo kruha i puno strpljenja. Tu i tamo se netko iselio u prekomorske zemlje i nastojao barem malo poboljšati život svoje obitelji.
– Kada bi nastupile duge zimske noći, a nije bilo petroleja za rasvjetu, koristila se luč. Tesala su se iznutra borova stabla i dobivala luč koja je pomoću borove smole osvjetljavala kućanstva. Pod tim svjetlom žene su prele vunu i plele odjevne predmete, a muškarci tesali držalice za motiku ili radili sitne popravke, prepričala nam je dio ove vrijedne knjige profesorica Ana Lemić.
Pitali smo je i za reakciju čitatelja.
– Nisam mogla vjerovati koliko je veliko zanimanje za ovu knjgu. Iz tiska je izašlo tek drugo izdanje, a prodano je više od 300 knjiga. Telefonski pozivi stižu odsvakud iz Hrvatske, čak i iz inozemstva. Jučer su mi bili bračni par iz Kanade, žena vuče korijene s Velebita. Kupili su dvije knjige
Knjigu sam promovirala u Zadru i Splitu na njihov poziv, a i iz mnogih gradova zanimanje publike je veliko. U prvom izdanju knjige 2013. godine opisala sam oko 500 sela. Zašto? Do ostalih nisam mogla stići jer je okolni teren još bio miniran. Poput terena kod Tulovih greda nadomak Maslenice. Slično je tada bilo i kod Zrmanje.
Sada sam nakon 10 godina zaokružila cjelinu s opisanih 550 velebitskih sela, kazuje nam neumorna profesorica.
Pjesma o orlu i sokolu
Nekadašnji suživot ličkog i primorskog dijela Velebita najbolje je opjevan u staroj narodnoj pjesmi nepoznatog autora. Pjesma je stara gotovo 300 godina.
Mili Bože čuda velikoga di dvi ‘tice zemlju podilile. Suri orle i sivi sokole.
Među grade u vrh Velebita. Međ sobom se ‘tice pogodile
Koja među priđe, odsici joj krila do ramena.
Kad je bilo o Petrovu danu sleti orle u srid Like ravne da se napije vodice lađane.
Njemu dođe soko, ptica siva, da mu siče krila do ramena
Al ga vrati sura ‘tica orle:
Nemoj mene, moj sokole sivi. Kada bude o Jurjevu danu dat ću tebi pupa zelenoga, dat ću tebi cvića rumenoga!
Tako kaže drevna pjesma, orlu ostadoše krila, a Lika i Primorje ostadoše povezane cjeline, s Velebitom u sredini.
Razgovarao: Marin Smolčić
Foto: Luka Jeličić
Preuzeto: NOVI LIST
DOBRA HRVATSKA
Srpanj, 2023.

















Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.